USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 589/08, rješavajući apelaciju N. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija N. K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli broj P-2797/02 koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine.
U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati N. K. iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija N. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.N. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, Tuzla, kojeg zastupa Ružica Tanasilović, advokatica iz Tuzle, podnio je 22. februara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2797/02 od 12. aprila 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Rudnici "Kreka" u Tuzli d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Općinski sud i tužena su dostavili 17. marta 2008. godine, a Kantonalni sud 10. aprila 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. maja 2008. godine.
- 5.Od Općinskog suda je 26. marta 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-2797/02. Općinski sud je 6. aprila 2010. godine Ustavnom sudu dostavio na uvid predmetni spis, koji je Općinskom sudu vraćen 9. aprila 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant se kao zaposlenik tužene, invalid rada II kategorije, nalazio na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao. Zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na drugi, odgovarajući posao, apelant je 31. decembra 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene zahtijevajući da mu tužena za period od 1. jula 1999. godine do 31. decembra 2003. godine plati mjesečne iznose od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
- 8.Uvidom u spis Općinskog suda utvrđeno je da je Općinski sud prvu procesnu radnju preduzeo 6. januara 2003. godine, kada je dostavio tužbu na odgovor tuženoj. Zatim, sud je bio potpuno pasivan do 8. septembra 2006. godine kada je Rješenjem broj P-2797/02 apelantu dostavio tužbu da je uredi u skladu s članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je 15. septembra 2006. godine uredio tužbu u skladu s rješenjem ovog suda, pa je Općinski sud 30. januara 2007. godine održao pripremno ročište, dok je ročište za glavnu raspravu održano 14. marta 2007. godine. Ročišta su održana u prisutnosti apelanta, dok je punomoćnik tužene bio prisutan samo na ročištu za glavnu raspravu.
- 9.Na ročištu održanom 30. januara 2007. godine sud je izvršio uvid u relevantne dokaze i odredio da se, radi utvrđivanja visine štete koju je apelant pretrpio zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao, izvede dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke te utvrdi razlika između naknade koju je apelant primao i naknade koju je tužena svake godine utvrđivala svojim aktom i usklađivala s porastom plaća. Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 14. marta 2007. godine, Općinski sud je proveo dokaze na okolnosti utvrđivanja visine štete i izvršio uvid u nalaz vještaka finansijske struke, te obavijestio prisutne da će presuda biti donesena 12. aprila 2007. godine.
- 10.Općinski sud Presudom broj P-2797/02 od 12. aprila 2007. godine, koja je donesena nakon četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana, obavezao tuženu da apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u periodu od 1. jula 1999. godine pa do 1. marta 2003. godine, isplati iznos od 7.055,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.005,00 KM.
- 11.Tužena je 24. aprila 2007. godine protiv prvostepene presude izjavila žalbu Kantonalnom sudu, koju je Općinski sud zajedno sa spisom predmeta dostavio 5. juna 2007. godine Kantonalnom sudu na odlučivanje.
- 12.Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv prvostepene presude, održao raspravu 5. novembra 2007. godine i konstatirao da vještak iz razloga objektivne prirode nije uradio dopunski nalaz, te naložio vještaku da uradi dopunski nalaz i dostavi ga sudu u roku od 15 dana. Kantonalni sud je 3. decembra 2007. godine održao ročište za glavnu raspravu, na kojem je izveo dokaz čitanjem nalaza vještaka finansijske struke o izvršenom dopunskom vještačenju, i konstatirao da apelantov punomoćnik i punomoćnik tužene nisu imali primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka. Sud je zaključio ročište za glavnu raspravu i obavijestio prisutne da će presuda biti donesena 27. decembra 2007. godine.
- 13.Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tuženu obavezao da apelantu, invalidu rada II kategorije invalidnosti, na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja rasporeda na drugi odgovarajući posao u periodu od 1. jula 1999. godine do 1. marta 2003. godine, isplati iznos od 29,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate. Sud je odlučio da apelant sam snosi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 1.005,00 KM, a apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je odbio.
- 14.Kantonalni sud je, u obrazloženju presude, naveo da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 79. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon PIO), kada je visinu naknade plaća, koju utvrđuje poslodavac apelantu - osiguraniku invalidu II kategorije invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja, izjednačio s osnovicom za određivanje naknade plaće (član 76. Zakona PIO). Prema Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) visina naknade plaće zaposlenika II kategorije invalidnosti, od dana nastanka invalidnosti pa do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu za zaposlenike s više od 30 godina radnog staža (u koju kategoriju spada apelant) iznosi 50% osnovice, s tim što ne može biti manja od 30% prosječne plaće svih zaposlenika na teritoriji Federacije BiH u prethodnom tromjesečju (član 41. do 45. Pravilnika). Kantonalni sud je također istakao da je, prema dopunskom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 20. novembra 2007. godine, apelantu u spornom periodu isplaćena naknada plaće za vrijeme čekanja na raspored koja mu po Zakonu PIO i Pravilniku tužene pripada osim manje plaćenog iznosa od 29,17 KM, pa je stoga tuženu obavezao da apelantu isplati navedeni iznos kao razliku između osnovice za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće u spornom periodu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant je pred redovnim sudovima iznio hronologiju događanja u njegovom predmetu, tvrdeći da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, navodi da je postupak pred Općinskim sudom, koji je pokrenuo radi naknade štete zbog manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao zbog utvrđene invalidnosti, trajao više od četiri godine, iako se radi o radnom sporu koji je hitan, te da je stoga povrijeđeno i njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant smatra da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred prvostepenim sudom direktno oštećen zbog toga što je do maja 2007. godine Kantonalni sud u istovjetnim predmetima odlučivao u korist podnosilaca tužbenog zahtjeva. Ističe da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, posebno imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud u bezbroj drugih identičnih slučajeva odlučivao u korist podnosioca tužbenog zahtjeva, tako da je jedan od odlučujućih faktora na vrstu odluke suda u njegovom slučaju bilo vrijeme odlučivanja. Apelant smatra da mu je zbog odluke Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, jer gubi pravo na iznos od 7.055,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka koje mu je prvostepeni sud dosudio. Apelant predlaže da se usvoji apelacija i u skladu s članom 64. Pravila Ustavnog suda odluči o meritumu zahtjeva, te da se naloži tuženoj strani da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku isplati iznos od 3.500,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju Presude broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine, jer je ona donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 17.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak u ovoj pravnoj stvari završen u razumnom roku, posebno ako se ima u vidu činjenicu da je došlo do kadrovskih promjena, naglašavajući da je sudija koji je bio zadužen parničnim spisom prešao na novu dužnost. Dalje, navodi da je postupajući sudija, koji je preuzeo spise u aprilu 2004. godine zadužio više od 1.000 predmeta, od čega preko 700 parničnih predmeta. Sud je nakon stupanja na snagu novog ZPP-a već 8. septembra 2006. godine apelantu dostavio tužbu da je uredi u skladu s odredbama člana 53. ZPP-a. Također, sud je nakon stvorenih procesnih pretpostavki zakazao i održao pripremno ročište, kao i ročište za glavnu raspravu, te u zakonom predviđenom roku nakon zaključenja glavne rasprave donio odluku. S tim u vezi, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.U odgovoru na apelaciju tužena je navela da odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na način i u obimu kako je navedeno u apelaciji. Tužena je predložila da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 20.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Član 94.
(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
Član 184.
(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
Član 185.
Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude.
Član 217. st. 1, 3. i 4.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
- 21.Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98,49/09,32/01,73/05 i 59/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 75.
Osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu:
- 1.plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju;
- 2.plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije;
- 3.plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu;
- 4.zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.
Član 76.
Osnovica za određivanje naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost.
Naknada plaće iz stava 1. ovog člana usklađuje se u toku godine, u skladu sa ovim zakonom.
Član 79.
Visinu naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom.
Naknada plaće iz člana 75. tačke 1-4. ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku pred Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 28.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 28.
Razumnost dužine postupka
a) Relevantni principi
- 29.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 30.Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
- 31.Konačno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
b) Period koji se uzima u obzir
- 32.Predmetni postupak je pokrenut apelantovom tužbom od 31. decembra 2002. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu pravosnažno je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000 879 od 27. decembra 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva je trajao skoro pet godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 33.Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
- 34.U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv tužene radi naknade štete, zbog manje primljene naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu.
- 35.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Van Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. broj 70).
- 36.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je članom 420. ZPP-a propisano da će se u postupku u parnicama iz radnih odnosa, osobito pri određivanju rokova i ročišta, uvijek obraćati naročita pažnja na potrebu hitnog rješavanja predmeta iz radnih odnosa. Međutim, uvidom u predmetni spis Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije bio aktivan od 6. januara 2003. godine, kada je dostavljena tužba na odgovor tuženoj, pa do 8. septembra 2006. godine kada je donio Rješenje broj P-2797/02 i tužbu vratio apelantu da je uredi u skladu s članom 53. ZPP-a. Dakle, Općinski sud nije poduzeo ni jednu parničnu radnju duže od tri godine. Nakon toga, Općinski sud je zakazao prvo pripremno ročište 30. januara 2007. godine i u predviđenom roku održao ročište za glavnu raspravu te u zakonom predviđenom roku, nakon zaključenja rasprave, donio odluku u aprilu 2007. godine. Dakle, postupak pred Općinskim sud je trajao četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana.
- 37.Ustavni sud smatra da se navedena neaktivnost može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu imajući u vidu da je smisao navedenih zakonskih odredbi u tome da sud, u predmetnim parnicama u kojima se raspravlja o egzistencijalnim pravima zaposlenih, poduzima posebne mjere s ciljem hitnog rješavanja spora, posebno imajući u vidu da je zakonodavac propisao obavezu prvostepenom sudu da u postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, obrati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
- 38.Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće u vezi s velikim prilivom predmeta, te velikim brojem neriješenih predmeta u parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na praksu organa Evropske konvencije i vlastitu da jednostavno navođenje velikog broja predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina postupka pred Općinskim sudom u ukupnom periodu od četiri godine, tri mjeseca i jedanaest dana, naročito zato što se ne vidi da li su u vezi s rješavanjem velikog broja predmeta poduzete mjere s ciljem bržeg rješavanja zaostataka.
- 39.S druge strane Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju ni na koji način nije doprinio dužini postupka, uočavajući da je apelantov punomoćnik bio prisutan na zakazanim ročištima, da je apelant ažurno postupio po nalogu suda za usklađivanje tužbe s odredbama novog ZPP-a, kao i po nalogu suda za uplatu troškova vještačenja.
- 40.Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbi tužene protiv prvostepene odluke Općinskog suda, postupao efikasno i nije doprinio dužini konkretnog postupka.
- 41.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode a trajao je gotovo pet godina, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati Općinskom sudu. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Naknada nematerijalne štete
- 42.Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 3.500,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).
- 43.U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja naknade štete proistekle iz radnog odnosa, koji je hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 44.Apelant, također, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, posebno imajući u vidu činjenicu da je Kantonalni sud u bezbroj istih slučajeva odlučivao u korist podnosilaca tužbenih zahtjeva.
- 45.U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 46.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po žalbi tužene, nakon održane rasprave pred tim sudom, preinačio prvostepenu presudu i obavezao tuženu da apelantu umjesto iznosa od 7.055,46 KM, dosuđenog prvostepenom presudom, isplati iznos od 29,17 KM, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji, prema ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja razliku između osnovice za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće u spornom periodu. Svoju odluku Kantonalni sud je obrazložio stavom da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 79. stav 1. Zakona o PIO kada je visinu naknade plaće koju utvrđuje poslodavac osiguraniku, invalidu II kategorije invalidnosti, do dana raspoređivanja ili zapošljavanja izjednačio s osnovicom za određivanje naknade plaće.
- 47.Naime, Kantonalni sud je obrazložio da, prema stavu 1. člana 79. Zakona o PIO, visinu naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu s tim zakonom. Prema stavu 2. istog člana ovog zakona naknada plaće iz člana 75. tačke 1-4. ovog zakona usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se ostvaruje naknada plaće. Kantonalni sud je podsjetio da je apelantu zbog bolesti utvrđena invalidnost II kategorije rješenjem Društvenog fonda PIO od 6. juna 1997. godine. Tuženi je apelantu prvi put rješenjem od 26. aprila 1999. godine utvrdio osnovicu za isplatu naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u iznosu od 290,75 KM za 1998. godinu. Zatim je apelantu, rješenjem tuženog od 10. aprila 2000. godine, utvrđena valorizirana osnovica za isplatu naknade za 1999. godinu u iznosu od 283,66 KM. Prvostepeni sud je, međutim, kao pripadajući iznos naknade plaće uzeo iznos utvrđene valorizirane osnovice prema rješenjima tuženog od 26. aprila 1999. i 10. aprila 2000. godine, iako iz sadržine ovih rješenja proizlazi da iznos od 290,75 KM, odnosno iznos od 283,66 KM, predstavlja samo osnovicu za utvrđivanje i obračun naknade. Prvostepeni sud je pri tome zanemario odredbe člana 75. tačka 1, te članova 76. i 77. Zakona o PIO, prema kojima apelantu kao invalidu II kategorije invalidnosti u spornom periodu čekanja na raspored pripada naknada plaće koju je utvrdio tuženi prema odredbi člana 79. stav 1. Zakona o PIO, a ne naknada plaće u visini valorizirane osnovice, pri čemu je članom 76. Zakona o PIO propisano šta predstavlja osnovicu za određivanje naknade plaće.
- 48.Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud vrlo detaljno ispitao odluku prvostepenog suda u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te da je s tim ciljem održao i raspravu, te cijenio i dopunski nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je prihvatio kao stručan, objektivan i tačan. Nadalje, Kantonalni sud je uzeo u obzir sve navode i tvrdnje i ispitao apelantov zahtjev na osnovu primjenjivih zakonskih odredbi i dovoljno jasno obrazložio svoju odluku. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne sadrži ništa što bi ukazivalo da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje.
- 49.Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- 50.U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud u slučajevima koji su potpuno identični s njegovim predmetom donosio odluke u kojima je utvrdio da tužitelji imaju pravo na tražene naknade, Ustavni sud ističe da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud sudio u skladu s činjenicama konkretnog predmeta te da se Ustavni sud ne može baviti analiziranjem presuda koje nisu predmet ove apelacije.
Pravo na imovinu
- 51.Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 52.S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.
VIII. Zaključak
- 53.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je za ukupnu dužinu postupka od četiri godine jedanaest mjeseci i dvadeset šest dana, koji je po zakonu hitan, odlučujući doprinos Općinskog suda, koji nije ponudio relevantne razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao utvrditi bilo kakav apelantov doprinos dužini predmetnog postupka.
- 54.U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da ne postoje povrede prava na koje se apelant žali, budući da obrazloženje osporene odluke ne ukazuje na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
- 55.Na osnovu člana 61. st. 1. 2, 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 56.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.