Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1554/08, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Opačića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj 71 0 P 080620 04 P.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 21. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj 71 0 P 080620 04 P (ranije: P-1149/04 i P-494/00) pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 5. juna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Osnovnog suda zatraženo je 27. maja 2010. godine da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-1149/04.
  • 3.
    Osnovni sud je 18. juna 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju a kopiju predmetnog spisa 2. juna 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 25. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 10. marta 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Jovana Čizmovića iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Krstana Simića iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: AKRS), u kojoj je tražio da sud utvrdi da je član AKRS-a i da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 700.000 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i na ime izgubljene zarade.
  • 7.
    Apelant je 12. aprila 2000. godine urgirao zakazivanje ročišta, a potom je 8. marta i 3. aprila 2001. godine raznim institucijama dostavio pritužbu na rad sutkinje koja je bila zadužena sa predmetom, koju je, uz urgencije za zakazivanje ročišta, dostavio i uz predmetni spis. Osnovni sud je održao ročište 22. maja 2001. godine i tom prilikom je naložio zastupniku AKRS-a da sudu dostavi svoje unutrašnje akte kao i odluke koje se tiču apelantovog brisanja iz imenika AKRS-a. Ročište od 22. augusta 2001. godine je odloženo za 24. oktobar 2001. godine. U međuvremenu, apelant je 27. augusta 2001. godine Osnovnom sudu predao primjerak tužbe koju je podnio protiv sutkinje i Republike Srpske radi naknade štete zbog "nepostupanja u njegovom predmetu". Zatim je podneskom od 30. augusta 2001. godine urgirao da sud ponovno traži od AKRS-a dostavu dokumentacije.
  • 8.
    Osnovni sud je 22. augusta 2001. godine ponovio zahtjev AKRS-a za dostavu potrebne dokumentacije. Osim toga, Osnovni sud je rješenjem odbio apelantov prijedlog za razdvajanje postupka protiv drugotuženog. Potom je 30. augusta 2001. godine, s obzirom na to da je apelant podnio tužbu protiv sutkinje, odložio glavnu raspravu do donošenja odluke predsjednika suda.
  • 9.
    Apelant je 16. oktobra 2001. godine urgirao zakazivanje ročišta. Osnovni sud je ročište koje je zakazao za 26. novembar 2001. godine odložio zbog procesnih razloga a apelantu je naložio da uredi tužbeni zahtjev.
  • 10.
    Na ročište od 23. januara 2002. godine apelant nije pristupio i sud je donio rješenje o mirovanju postupka. Apelant je podnescima od 28. januara i 25. marta 2002. godine tražio povrat u prijašnje stanje i nastavak postupka. Povodom apelantovih prijedloga, Osnovni sud je 21. maja 2002. godine održao ročište na kojem je Rješenjem broj P-494/00 odlučio da se apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje smatra povučenim, a prijedlog da se nastavi sa postupkom odbacuje kao preuranjen.
  • 11.
    Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu 30. augusta 2002. godine, koju je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Rješenjem broj Gž-2326/02 od 20. septembra 2004. godine uvažio i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Predmet je potom u Osnovnom sudu zaveden pod brojem P-1149/04.
  • 12.
    U međuvremenu, 16. augusta 2004. godine, apelant je Okružnom sudu podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kojim je tražio da sud, u smislu odredbe člana 37. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daljnjem tekstu: ZIP), utvrdi imovinu tuženih, a da se nakon toga odredi mjera osiguranja kojom će zabraniti tuženima da otuđe, opterete i raspolažu sa svojom ukupnom imovinom kao i da apelanta sud oslobodi obaveze da položi jamstvo.
  • 13.
    Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. januara 2005. godine. Tom prilikom je apelant u zapisniku izjavio da: "...smatra da nije dužan da uređuje tužbu u skladu sa odredbama novog ZPP". Osim toga, apelant je izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva na način da je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate iznos od 3.300.000 KM na ime materijalne štete, iznos od 1.000.000 KM na ime naknade nematerijalne štete i iznos od 100.000 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Dalje je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti AKRS-u da mu izda legitimaciju advokata i da ga upiše u AKRS i o tome obavijesti nadležne upravne organe. Ponovio je i prijedlog da sud odredi mjeru osiguranja kojom će zabraniti tuženima da raspolažu svojom imovinom do okončanja parnice. Sud je odredio da će se nastavak pripremnog ročišta održati 25. februara 2005. godine a apelantu je naložio da dostavi dokaze koje je predložio za provođenje na glavnoj raspravi.
  • 14.
    Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1149/04 od 28. januara 2005. godine. Navedenim rješenjem sud se proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje povodom apelantovog prijedloga za određivanje privremene mjere da naloži AKRS-u da mu izda legitimaciju advokata i da ga upiše u AKRS. Zatim je donio i Rješenje broj P-1149/05 od 11. februara 2005. godine kojim je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja utvrđivanja imovine tuženih i zabrane raspolaganja tom imovinom.
  • 15.
    Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-547/05 od 11. novembra 2005. godine apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja broj P-1149/04 od 28. januara i 11. februara 2005. godine odbio i prvostepena rješenja potvrdio. Predmet je vraćen Osnovnom sudu 17. januara 2006. godine.
  • 16.
    Apelant je 28. septembra 2006. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za određivanje mjere osiguranja i urgenciju za zakazivanje rasprave. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1149/04 od 5. oktobra 2006. godine, kojim je apelantu vratio na ispravku i dopunu prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Apelant je sudu odgovorio podneskom od 16. oktobra 2006. godine.
  • 17.
    Osnovni sud je 1. februara 2007. godine održao ročište povodom apelantovog prijedloga za određivanje mjere osiguranja i tom prilikom je apelantu naložio da na depozit suda položi jamstvo u iznosu od 10.000 KM, radi eventualne štete protivniku predlagača. Apelant je 5. februara 2007. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je obrazložio razloge zbog kojih, prema njegovim navodima, ne treba da plati navedeno jamstvo.
  • 18.
    Osnovni sud je 23. februara 2007. godine donio Rješenje broj P-1149/04 kojim je odbio apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojom bi se zabranilo AKRS-u otuđenje ili opterećenje nekretnine u njegovom vlasništvu.
  • 19.
    Apelant je podneskom od 23. januara 2008. godine tražio zakazivanje pripremnog ročišta a podneskom od 31. januara 2008. godine je predložio da sud odredi mjeru osiguranja kojom će zabraniti tuženima da otuđe svoje nekretnine. Apelant je podneskom od 26. maja 2008. godine tražio da sud zakaže ročište, te predložio da sud osigura dokaze i da donese rješenje kojim će zabraniti AKRS-u da proda ili na drugi način otuđi ili optereti hipotekom poslovne prostorije čiji je vlasnik, uz koji je dostavio izvod iz Knjige uloženih ugovora.
  • 20.
    Apelant je 11. novembra 2009. godine Osnovnom sudu dostavio dva podneska, uz koje je dostavio i dopis koji je poslao VSTV-u BiH, u kojima se žali na sudijin rad.
  • 21.
    Predmet je zatim evidentiran pod brojem 71 0 P 080620 04 P. Apelant je 17. marta i 12. aprila 2010. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kojem je predložio da se poziv drugotuženom dostavi putem oglasne table suda, saglasno članu 352. ZPP.
  • 22.
    Prema stanju spisa, Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 26. april 2010. godine, koje je odloženo zbog neuredne dostave za drugotuženog, te je ono odloženo za 14. juni 2010. godine. Apelant je 28. aprila 2010. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak u kojem je predložio da se poziv drugotuženom dostavi putem oglasne table suda, saglasno članu 352. ZPP. Prema dostupnim informacijama, ovaj predmet ni u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda nije okončan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 23.
    Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je 2000. godine podnio tužbu i da se u vrijeme podnošenja apelacije predmetni spis nalazio u Osnovnom sudu, zaveden pod brojem P-1149/04.

b) Odgovor na apelaciju

  • 24.
    Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom predmetu u više navrata donosio određene odluke i to Rješenje o mirovanju postupka od 23. januara 2002. godine, Rješenje o povlačenju prijedloga za povrat u prijašnje stanje od 21. maja 2002. godine, Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja od 11. februara 2005. godine i Rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje mjere osiguranja od 23. februara 2007. godine. Osim toga, sud je istakao da je apelant 26. maja 2008. godine podnio novi prijedlog za osiguranje dokaza u konkretnoj parnici kao i novi prijedlog za izdavanje sudske mjere osiguranja.

V. Relevantni propisi

  • 25.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 26.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 29.
    Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 33.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi

  • 34.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 35.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 36.
    Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 37.
    Ustavni sud zapaža da je apelant 10. marta 2000. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenuo predmetni postupak, a da Osnovni sud u vrijeme donošenja ove odluke još nije donio presudu. Dakle, relevantan period koji treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period nešto duži od deset godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 38.
    Ustavni sud, prilikom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja bi trebalo raspraviti, ne može smatrati naročito složenim postupkom.
  • 39.
    Ustavni sud će, dalje, u analizi trajanja dužine postupka ispitati apelantovo ponašanje. Ustavni sud uočava da u predmetnom postupku apelant Osnovnom sudu uz podnesenu tužbu nije dostavio dokaze za istaknute navode. Osim toga, apelant je prouzrokovao da dođe do mirovanja postupka. Zbog apelantove žalbe predmet je u narednom periodu od nešto više od dvije i po godine bio u Okružnom sudu radi rješavanja. Nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, apelant je izvršio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva, mada ni tada nije ponudio dokaze na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u tri navrata podnosio zahtjeve za donošenje sudske mjere osiguranja kao i zahtjev za donošenje privremene mjere za koju je sud apsolutno nenadležan. Ustavni sud smatra da je apelant, s obzirom na to da je, prema njegovim navodima, niz godina bio advokat, trebao znati da izdavanje advokatske legitimacije nije u sudskoj nadležnosti, zbog čega je zahtjev za izdavanje privremene mjere u odnosu na to bespredmetan, čime je apelant samo dalje doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. Apelant je insistiranjem na donošenju mjere osiguranja u tri navrata prouzrokovao da sud ne može ni započeti raspravljanje u konkretnoj pravnoj stvari. Dalje, kako je rečeno, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud od apelanta u dva navrata tražio da uredi tužbu, ali, također, zapaža da apelant nije postupio u skladu sa nalozima suda nego je, naprotiv, raznim institucijama podnosio pritužbe na sudijin rad, te da je i zbog podnesenih pritužbi, uključujući i tužbu koju je podnio protiv sutkinje, bilo neophodno da se zastane sa radom na predmetu dok se ne odluči o zaduživanju predmeta sa drugim sudijom.
  • 40.
    S druge strane, Ustavni sud ne može utvrditi neki poseban doprinos suda ukupnoj dužini postupka jer je sud imao obavezu da odgovori na apelantove prijedloge na način propisan zakonom, kako bi stvorio zakonske pretpostavke da bi se o tužbenom zahtjevu moglo odlučivati.
  • 41.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je isključivo apelantovo ponašanje doprinijelo dužini trajanja konkretnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, iako postupak traje nešto duže od 10 godina, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku". Suprotna odluka bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bila suprotna cilju i svrsi zaštite koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja sudova, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku, jer bi to moglo voditi do zloupotrebe ovog prava.
  • 42.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je apelantovo ponašanje u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini postupka.
  • 44.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.