USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, Zlatko M. Knežević i Margarita Caca-Nikolovska i sudije Tudor Pantiru, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić i Giovanni Grasso, na sjednici održanoj 16. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 2567/16, rješavajući apelaciju Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine, Šačira Alagića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Notarske komore Federacije Bosne i Hercegovine, Šačira Alagića, Vesne Andrijanić, Kemala Avdića, Emira Babića, Pere Barbića, Vlade Bećarevića, Zikrije Buljubašića, Ruže Čarapina, Merhunise Dedić, Elze Dilber, Jasminke Mašić-Durmić, Jusufa Duzana, Zinete Džanbegović, Smiljke Đukić, Kemala Đulimana, Gorana Halida, Jusufa Halilovića, Nerminke Hamidović, Ahmeda Hamidovića, Senada Hasanića, Jusufa Hodžića, Selme Huskić, Senade Husomanović, Benjamina Ibrulja, Mugdima Bračkovića, Velide Imamović-Sarajlić, Sanje Ivić, Adema Jakupovića, Jasmina Jašarevića, Miloša Jovovića, Marinka Jurčevića, Nedžade Kapidžić, Edine Kečalović, Pere Kneževića, Gojka Kolobarića, Senada Kovačevića, Azre Koval, Vesne Kreso, Vjekoslava Krvavca, Alme Kumrić, Ajde Kurić, Jasminke Mahmutbegović, Ljubiše Markovića, Hame Masleše, Ive Matića, Bebe Mazalović, Elvira Medarića, Ilijaza Mehmedovića, Džemanine Memagić, Jasminka Memića, Mirsada Mesića, Milana Miletića, Nike More, Nerbise Mržljak, Alkana Mujića, Silvane Muminović, Jurice Muse, Samira Muslića, Muhameda Mustafića, Đemaludina Mutapčića, Nedžada Mutevelića, Anice Nakić, Gordane Nalić, Melće Ništović, Mensure Omerdić, Dubravka Opijača, Ive Oršolića, Miodraga Pajića, Edina Pandže, Nermina Pašića, Dževada Pazalje, Ankice Primorac, Zdenka Puljića, Salihe Redžić, Smaila Salihbegovića, Sabire Sarvan, Silve Seferagić, Sajme Sejmenović, Hamida Selimovića, Jasmine Selimović, Denisa Sijamije, Ramize Sirbubalo, Fikreta Softića, Vesne Softić, Nedima Strika, Sefedina Suljevića, Nuvejre Šabić, Ivana Šarića, Tome Šimića, Merdžane Škaljić, Jadranke Škarica, Anđe Šušnjar, Katice Tadić, Jasmina Terzića, Mirjane Terzić, Karla Tokmačića, Zaima Topalovića, Rasima Trnke, Šefika Trožića, Age Trupine, Indire Turkmanović, Natalije Vranješ, Danke Vučina i Admira Živojevića podnesena protiv Presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 15/10 od 2. decembra 2015. godine zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
- 1.Notarska komora Federacije Bosne i Hercegovine i 105 notara, članova Notarske komore FBiH, i to: Šačir Alagić, Vesna Andrijanić, Kemal Avdić, Emir Babić, Pero Barbić, Vlado Bećarević, Zikrija Buljubašić, Ruža Čarapina, Merhunisa Dedić, Elza Dilber, Jasminka Mašić-Durmić, Jusuf Duzan, Zineta Džanbegović, Smiljka Đukić, Kemal Đuliman, Goran Halid, Jusuf Halilović, Nerminka Hamidović, Ahmed Hamidović, Senad Hasanić, Jusuf Hodžić, Selma Huskić, Senada Husomanović, Benjamin Ibrulj, Mugdim Bračković, Velida Imamović-Sarajlić, Sanja Ivić, Adem Jakupović, Jasmin Jašarević, Miloš Jovović, Marinko Jurčević, Nedžada Kapidžić, Edina Kečalović, Pero Knežević, Gojko Kolobarić, Senada Kovačević, Azra Koval, Vesna Kreso, Vjekoslav Krvavac, Alma Kumrić, Ajda Kurić, Jasminka Mahmutbegović, Ljubiša Marković, Hamo Masleša, Ivo Matić, Beba Mazalović, Elvira Medarić, Ilijaz Mehmedović, Džemanina Memagić, Jasminka Memić, Mirsad Mesić, Milan Miletić, Niko Moro, Nerbisa Mržljak, Alkan Mujić, Silvana Muminović, Jurica Musa, Samir Muslić, Muhamed Mustafić, Đemaludin Mutapčić, Nedžad Mutevelić, Anica Nakić, Gordana Nalić, Melća Ništović, Mensura Omerdić, Dubravko Opijač, Ivo Oršolić, Miodrag Pajić, Edina Pandža, Nermina Pašić, Dževad Pazalja, Ankica Primorac, Zdenko Puljić, Saliha Redžić, Smail Salihbegović, Sabira Sarvan, Silva Seferagić, Sajma Sejmenović, Hamid Selimović, Jasmina Selimović, Denis Sijamija, Ramiza Sirbubalo, Fikret Softić, Vesna Softić, Nedim Strik, Sefedin Suljević, Nuvejra Šabić, Ivan Šarić, Tomo Šimić, Merdžana Škaljić, Jadranka Škarica, Anđa Šušnjar, Katica Tadić, Jasmin Terzić, Mirjana Terzić, Karlo Tokmačić, Zaim Topalović, Rasim Trnka, Šefik Trožić, Ago Trupina, Indira Turkmanović, Natalija Vranješ, Danka Vučina i Admir Živojević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 15/10 od 2. decembra 2015. godine. Apelanti su 3. marta i 1. novembra 2017. godine dostavili dodatnu dokumentaciju, a 7. i 13. februara 2018. godine dopunu apelacije.
- 2.Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 15/10 od 2. decembra 2015. godine ("Službene novine FBiH" broj 30/16 od 20. aprila 2016. godine), donesenom povodom zahtjeva potpredsjednice Federacije BiH za utvrđivanje ustavnosti Zakona o notarima, utvrđeno je "da član 6. stav 1. u dijelu koji glasi: 'kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovog člana' i stav 2. istog člana, te čl. 27. i 73. Zakona o notarima nisu u skladu sa Ustavom FBiH". Tim odredbama su regulirani uvjeti za pristupanje polaganju notarskog ispita, zatim, sjedište i broj notara, te pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava.
- 3.Apelanti navode da im je osporenom odlukom Ustavnog suda FBiH prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti obrazlažu proizvoljnom primjenom materijalnog prava, povredom principa jednakosti pred zakonom i principa vladavine prava.
- 4.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- a)Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
- 5.Ustavni sud primjećuje da se suština navoda apelanata odnosi na činjenicu da je osporenom Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 15/10 od 2. decembra 2015. godine, kojom su proglašene neustavnim odredbe Zakona o notarima, i to: član 6. stav 1. u dijelu koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovoga člana" i stav 2. istog člana, te čl. 27. i 73, došlo do povrede prava na koja se pozivaju u apelaciji.
- 6.U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već usvojio stav da nije nadležan da razmatra odluku Ustavnog suda FBiH u apelacionom postupku iz apstraktne nadležnosti. Tako je Odlukom broj AP 2391/07 od 27. novembra 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelaciju Vakufske direkcije podnesenu protiv Odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 28/06 od 16. maja 2007. godine. U navedenoj odluci (tačka 9) Ustavni sud je ukazao da se "suština apelantovih navoda odnosi na činjenicu da su osporenom Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 28/06 od 16. maja 2007. godine proglašene neustavnim odredbe Zakona o prodaji stanova […]čime je došlo do povrede apelantovih prava koja navodi u apelaciji".
- 7.Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, istakao (tačka 11): "S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da entitetski ustavni sudovi imaju jasno definiranu nadležnost u koju, između ostalog, spada i donošenje odluke da li je određeni zakon u saglasnosti sa ustavom entiteta, u konkretnom slučaju sa Ustavom FBiH. Zatim, Ustavni sud primjećuje da odluka entitetskog ustavnog suda o usaglašenosti zakona ili drugog općeg akta sa entitetskim ustavom, kao takva, donesena u domenu njihove ustavne nadležnosti, predstavlja konačan i obavezujući akt, a entitetski ustavni sud je za takva pitanja posljednji autoritet." Također, u tački 12. navedene odluke Ustavni sud je ukazao "da primjećuje da apelanti kroz apelacionu nadležnost osporavaju odluku Ustavnog suda FBiH iz apstraktne nadležnosti. Ustavni sud smatra da nije u duhu Ustava Bosne i Hercegovine i pravnog poretka da kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda dozvoli ispitivanje apelacije kojom se osporava odluka entitetskog suda donesena iz oblasti apstraktne nadležnosti entitetskog ustavnog suda. Ako bi se ispitivala odluka entitetskog ustavnog suda u konkretnom slučaju, to bi značilo da se kroz 'apelacionu nadležnost' Ustavnog suda dozvoli ponovno ispitivanje 'ustavnosti' konačne i obavezujuće odluke entitetskog ustavnog suda, što, svakako, ne potpada pod nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i nikako ne doprinosi pravnoj sigurnosti i vladavini prava. Postupanje Ustavnog suda u konkretnom slučaju, kroz apelacionu nadležnost, značilo bi miješanje Ustavnog suda u nadležnost entitetskih ustavnih sudova. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se situacija osporavanja konačne odluke redovnog suda i situacija kao u konkretnom slučaju - osporavanje odluke Ustavnog suda FBiH kojom je izmijenjen entitetski zakon suštinski i sadržajno potpuno razlikuju i de iure i de facto, jer se radi o dva različita zahtjeva iz dviju nadležnosti Ustavnog suda".
- 8.Konačno, Ustavni sud je istakao u navedenoj odluci (tačka 13): "S tim u vezi, slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da razmatra odluku Ustavnog suda FBiH u apelacionom postupku iz apstraktne nadležnosti, odnosno da razmatra da li odluka entitetskog ustavnog suda kojom je ukinut/promijenjen neki zakon, odnosno opći akt, krši neka od apelantovih ustavnih prava." Navedenu praksu Ustavni sud je dosljedno slijedio (vidi, između ostalih, AP 111/12 od 24. aprila 2014. godine i AP 2481/16 od 7. marta 2017. godine).
- 9.S obzirom na to da i u konkretnom slučaju apelanti apelacijom osporavaju odluku Ustavnog suda FBiH o neusaglašenosti odredaba Zakona o notarima sa entitetskim ustavom, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali identična pravna pitanja, smatra da nije nadležan da razmatra navedenu odluku entitetskog ustavnog suda.
- 10.Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 11.Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čine izdvojeno mišljenje sutkinje Valerije Galić suprotno odluci, kojem se pridružuje potpredsjednica Margarita Caca-Nikolovska, i izdvojeno mišljenje sudije Miodraga Simovića suprotno odluci.
- 12.U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
- 5.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.
Izdvojeno mišljenje sutkinje Valerije Galić suprotno odluci, kojem se pridružuje potpredsjednica Margarita Caca-Nikolovska
Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda BiH - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), dajem sljedeće izdvojeno mišljenje:
Nisam se složila sa odlukom većine sudija u navedenom predmetu zbog sljedećih razloga:
1. Pred Ustavni sud BiH postavilo se pitanje da li ispunjava u konkretnom slučaju predmetna apelacija formalne pretpostavke dopustivosti iz člana VI/3.b) Ustava BiH i odgovarajućih odredaba Pravila Ustavnog suda BiH. S tim u vezi, postavila su se dva pitanja. Prvo pitanje, da li je Ustavni sud BiH nadležan da kroz apelacijsku nadležnost ispituje apelacije kojima se pobija odluka entitetskog ustavnog suda donesena iz oblasti apstraktne nadležnosti? Drugo pitanje, da li apelanti mogu biti stranka u postupku pred Ustavnim sudom BiH?
2. U odnosu na prvo pitanje potrebno je podsjetiti na relevantnu praksu Ustavnog suda BiH u vezi sa ispitivanjem odluka (presuda) entitetskih ustavnih sudova.
Prvi predmet u kojem je Ustavni sud usvojio stav da je nadležan da ispituje da li je presuda (odluka) ustavnog suda entiteta u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine jeste predmet broj U 5/99. U navedenom predmetu, u dijelu dopustivosti, Ustavni sud je istakao: prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacijsku nadležnost u pitanjima iz Ustava kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje je da li se Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine može smatrati 'sudom' u okviru značenja iz tog člana? Prema Ustavu Federacije, Ustavni sud Federacije je važan dio sudskog sistema Federacije. Ustav Federacije govori o njemu kao jednom od sudova Federacije i specificira sudske funkcije koje on vrši. U tim okolnostima čini se da nema valjanog razloga zašto se on ne bi smatrao 'sudom' u okviru značenja člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Efektivnost apelacijske kontrole koju vrši Ustavni sud Bosne i Hercegovine zaista bi bila značajno reducirana ako se protiv presuda ustavnih sudova entiteta ne bi mogle podnositi apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u pogledu njihove saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je nadležan da ispita da li je presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Nakon ove odluke Ustavni sud je donio više sličnih odluka (br. AP 58/03, AP 591/03, AP 548/03, AP 322/04 i AP 2548/07, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Sve ove odluke odnose se na Ustavni sud Federacije BiH. Činjenica je da u navedenim predmetima Ustavni sud nije ispitivao odluke Ustavnog suda koje su donesene u postupku apstraktne kontrole ustavnosti, već se radilo o slučajevima kada je, u skladu sa zakonom, ustavni sud entiteta rješavao o žalbi protiv odluke redovnog suda donesene nakon istaknutog prigovora imuniteta. Kada je riječ o predmetima u kojima su bile osporene odluke Ustavnog suda Republike Srpske, apelacije su se odbacivale, uglavnom, kao ratione materiae sa obrazloženjem da se u postupku pred Ustavnim sudom RS nisu utvrđivala građanska prava i obaveze apelanata (vidi odluke kako slijedi: br. U 73/03, AP 684/04, AP 2392/05, AP 2447/05, AP 2646/06, AP 2728/06, AP 865/07, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Navedena praksa Ustavnog suda promijenjena je 27. novembra 2010. godine, kada je Ustavni sud u predmetu broj AP 2391/07 odbacio kao nedopuštenu apelaciju Vakufske direkcije podnesenu protiv Odluke Ustavnog suda Federacije BiH broj U 28/06 zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, u tački 12. ukazao da primjećuje da apelanti kroz apelacijsku nadležnost osporavaju odluku Ustavnog suda FBiH iz apstraktne nadležnosti. Ustavni sud smatra da nije u duhu Ustava Bosne i Hercegovine i pravnog poretka da kroz apelacijsku nadležnost Ustavnog suda dozvoli ispitivanje apelacije kojom se osporava odluka entitetskog suda donesena iz oblasti apstraktne nadležnosti entitetskog ustavnog suda… Postupanje Ustavnog suda u konkretnom slučaju, kroz apelacijsku nadležnost, značilo bi miješanje Ustavnog suda u nadležnost entitetskih ustavnih sudova a, osim toga, postavlja se i pitanje 'pogođenosti' apelanata konkretnom odlukom koju osporavaju, jer se njome ne rješavaju individualna prava pojedinaca. Konačno, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao (tačka 13): S tim u vezi, slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da u apelacijskom postupku razmatra odluku Ustavnog suda FBiH iz apstraktne nadležnosti, odnosno da razmatra da li odluka entitetskog ustavnog suda kojom je ukinut/promijenjen neki zakon, odnosno opći akt, krši neka od apelantovih ustavnih prava.
Nakon što je usvojena Odluka broj AP 2391/07, Ustavni sud je slijedio stav usvojen u navedenoj odluci (nenadležnost u odnosu na odluke ustavnih sudova entiteta koje su donesene u okviru apstraktne nadležnosti).
3. Imajući u vidu navedeni pregled prakse Ustavnog suda, nameće se važno pitanje koje bi se moglo formulirati na sljedeći način: Da li Ustavni sud BiH, bez obzira na to koliko važna pitanja poštivanja osnovnih ljudskih prava iz Ustava BiH pokretale odluke ustavnih sudova entiteta koje su donesene iz oblasti apstraktne nadležnosti entitetskih ustavnih sudova, treba bezuvjetno odustati od ideje da je kroz apelacijsku nadležnost moguće vršiti preispitivanje ovakvih odluka entitetskih ustavnih sudova? Naime, Ustavnom sudu BiH je, prema članu VI/3. Ustava BiH, povjerena osnovna funkcija da podržava Ustav, dakle, izvan svake hijerarhije povjerena bezuvjetna zaštita ustavnih prava. Osim toga, potrebno je napomenuti da je u svojoj dosadašnjoj praksi Ustavni sud konstantno ponavljao da Ustav Bosne i Hercegovine propisuje najveće moguće standarde u zaštiti ljudskih prava, kao i da, prema načelu in favorem, Ustavni sud treba omogućiti najvišu moguću zaštitu osnovnih ljudskih prava.
4. S tim u vezi, moje mišljenje je da se odluke ustavnih sudova entiteta, bez obzira na to da li su donesene iz oblasti apstraktne nadležnosti, mogu smatrati "presudom bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini", koje Ustavni sud može preispitivati na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje, smatram da odluke entitetskih ustavnih sudova, iako su donesene iz oblasti apstraktne nadležnosti, mogu pokretati pitanja poštivanja osnovnih ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, a Ustavni sud je, bez ikakve sumnje, nadležan da osigura najveći mogući stepen poštivanja osnovnih ljudskih prava. Kada se navedeno dovede u vezu sa konkretnim slučajem, vrlo je lako uočiti da se u postupku apstraktne kontrole ustavnosti pred entitetskim ustavnim sudom odlučivalo (i) o individualnim pravima apelanata (notara) s obzirom na to da su osporenom presudom stavljene izvan snage određene zakonske odredbe koje predstavljaju osnovu za njihov dosadašnji rad (obaveza notarske obrade isprava), što, svakako, utječe, prema mojem mišljenju, na njihovo pravo na imovinu garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, posebno je potrebno ukazati na član 73. Zakona o notarima, koji je ukinut osporenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH, koji de facto propisuje široku osnovu za rad notarske službe i koji je propisivao najznačajniji segment rada notara, te se osnovano može smatrati da su notari imali barem "legitimno očekivanje" da će, radeći u skladu sa takvom zakonskom odredbom, steći određena sredstva, odnosno imovinu.
5. S obzirom na navedeno, moje mišljenje je da je u konkretnom slučaju Ustavni sud BiH mogao zasnovati nadležnost na koji način bi se omogućilo da Ustavni sud može odlučivati o izuzetno važnoj materiji kao što je poštivanje zagarantiranih individualnih ustavnih prava, koje može biti dovedeno u pitanje kako pojedinačnim, ali, isto tako, i općim pravnim aktima kao što je osporena presuda Ustavnog suda Federacije BiH.
6. Drugo pitanje, u pogledu dopustivosti, jeste da li su u konkretnom slučaju apelanti mogli biti stranka u postupku pred Ustavnim sudom BiH. Naime, članom 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda BiH propisano je da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).
U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li apelaciju protiv odluke ustavnog suda entiteta donesenu iz apstraktne nadležnosti može podnijeti samo učesnik u postupku pred ustavnim sudom entiteta, ili to može biti svako fizičko ili pravno lice (u predmetnom slučaju apelanti nisu bili učesnici u postupku pred Ustavnim sudom FBiH).
S tim u vezi, kako Ustavni sud stalno ističe, ljudska prava kako su garantirana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine su individualna ljudska prava na koja se pojedinci u okviru apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava BiH mogu pozvati onda kada učine vjerovatnim da su "žrtve" kršenja nekog od zaštićenih prava u smislu Evropske konvencije.
U konkretnom slučaju osporenom presudom Ustavnog suda FBiH je utvrđeno da odredbe Zakona o notarima koje se tiču uvjeta za pristupanje polaganju notarskog ispita, sjedišta notara i broja notara, te pravnih poslova za koje je obavezna notarska obrada nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Dakle, odredbe Zakona o notarima koje su osporenom presudom ocijenjene neustavnim i koje od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH" više nisu na pravnoj snazi nesporno su ustanovljavale određena prava i obaveze apelanata - notara. Naime, Zakonom o notarima na notare je prenesen dio javnopravnih ovlaštenja, te je propisano da notari obavljaju javnu službu, samostalno i nezavisno (član 2. Zakona o notarima), profesionalno i isključivo kao zanimanje tokom vremena za koje je imenovan…do navršenih 70 godina života, ukoliko ne nastupe razlozi za prijevremeni prestanak službe… (član 3. Zakona o notarima). Dakle, nesporno je da su se osporene odredbe Zakona o notarima ticale individualnih prava apelanata, prvenstveno prava na rad i imovinu.
Da bi Ustavni sud što efikasnije i sveobuhvatnije ispunio svoj ustavni zadatak iz člana VI/3.b) Ustava BiH, smatram da bi Ustavni sud trebalo da prihvati apelaciju protiv odluke entitetskog ustavnog suda donesenu iz apstraktne nadležnosti koju podnese svako fizičko i pravno lice (koje ne mora nužno biti i učesnik u postupku pred ustavnim sudom) ako svojim navodima ili dokazima učini vjerovatnim da je "žrtva" kršenja nekog od individualnih prava ili sloboda garantiranih Ustavom BiH ili Evropskom konvencijom. U takvim situacijama, prema mom mišljenju, Ustavni sud ne bi trebalo da postupa na strog, nefleksibilan način.
U konkretnom slučaju moje je mišljenje da su apelanti dali uvjerljive navode i dokaze koje su učinili vjerovatnim da su, uistinu, direktno pogođeni osporenom presudom, da se mogu smatrati "žrtvom" kršenja nekog od zaštićenih prava u smislu Evropske konvencije, prvenstveno prava na imovinu za koju su imali "legitimno očekivanje" da će je ostvariti na osnovu ukinute odredbe člana 73. Zakona o notarima, koja je, kako je već istaknuto, propisivala vrlo široku osnovu za rad notarske službe, jer je tom odredbom notarima dat ekskluzivitet da vrše obradu isprava koje moraju biti sačinjene u određenim pravnim poslovima.
7. Zbog navedenog, za razliku od većine sudija Ustavnog suda BiH, smatrala sam da su u konkretnom slučaju postojali razlozi zbog kojih se apelacija mogla proglasiti dopustivom i ispitati apelacija u meritumu. Iako je prvenstvena funkcija apelacije, svakako, zaštita individualnih ustavnih prava, prvenstveno zajamčenih subjektivnih prava, ona istovremeno štiti i Ustav kao dio objektivnog pravnog poretka. U tom smislu Ustavni sud BiH je u svojoj dosadašnjoj praksi u predmetima iz apelacijske nadležnosti vršio ispitivanje određenih zakonskih odredaba sa aspekta "kvaliteta zakona", te na taj način vršio (i) ocjenu ustavnosti u skladu sa Ustavom BiH. Smatram da je i u konkretnom slučaju Ustavni sud BiH trebalo da primijeni standard "kvaliteta zakona" i da ispita da li osporene odredbe Zakona o notarima, koje je Ustavni sud FBiH proglasio neustavnim, posjeduju potreban "kvalitet" u odnosu na Ustav BiH.
Ipak, na kraju, smatram da u ovakvim i sličnim slučajevima Ustavni sud BiH treba da postupa krajnje oprezno, isključivo vodeći se metodom "od slučaja do slučaja", kako postupa i Evropski sud za ljudska prava, kada priznaje status "žrtve" povrede prava iz Evropske konvencije.
Izdvojeno mišljenje o neslaganju sudije, prof. dr. Miodraga Simovića
Nisam se složio sa većinskim mišljenjem sudija u predmetu broj AP 2567/16. Moji razlozi za neslaganje su sljedeći:
(1) U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Ustavnog suda Federacije BiH broj U 15/10 od 2. decembra 2015. godine (objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 30/16 od 20. aprila 2016. godine), kojom je utvrđeno "da član 6. stav 1. u dijelu koji glasi: 'kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovog člana' i stav 2. istog člana, te čl. 27. i 73. Zakona o notarima nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH".
U kontekstu navedenog treba podsjetiti na raniju praksu Ustavnog suda koja je relevantna u pogledu dopustivosti u odnosu na pitanje da li je Ustavni sud nadležan da kroz apelacionu nadležnost ispituje apelacije kojima se osporava odluka entitetskog suda donesena iz oblasti apstraktne nadležnosti entitetskog ustavnog suda. Prvi predmet u kojem je Ustavni sud usvojio stav da je nadležan da ispituje da li je presuda (odluka) ustavnog suda entiteta u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine je predmet broj U 5/99. U tom predmetu, u dijelu dopustivosti, Ustavni sud je istakao: "Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost o pitanjima iz Ustava kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje je da li se Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine može smatrati 'sudom' u okviru značenja iz tog člana. Prema Ustavu Federacije, Ustavni sud Federacije je važan dio sudskog sistema Federacije. Ustav Federacije govori o njemu kao jednom od sudova Federacije i specificira sudske funkcije koje on vrši. U tim okolnostima čini se da nema valjanog razloga zašto se on ne bi smatrao 'sudom' u okviru značenja člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Efektivnost apelacione kontrole koju vrši Ustavni sud Bosne i Hercegovine zaista bi bila značajno reducirana ako se protiv presuda ustavnih sudova entiteta ne bi mogle podnositi apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u pogledu njihove saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je nadležan da ispita da li je presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine."
Nakon ove odluke Ustavni sud je donio više sličnih odluka (br. AP 58/03, AP 591/03, AP 548/03, AP 322/04 i AP 2548/07, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Sve ove odluke se odnose na Ustavni sud Federacije BiH a bitno je napomenuti da u navedenim predmetima Ustavni sud nije ispitivao odluke entitetskog ustavnog suda koje su donesene u postupku apstraktne kontrole ustavnosti, već se radilo o slučajevima kada je, saglasno zakonu, ustavni sud entiteta rješavao o žalbi protiv odluke redovnog suda donesene nakon istaknutog prigovora imuniteta. Kada je riječ o predmetima u kojim su bile osporene odluke Ustavnog suda Republike Srpske, apelacije su se odbacivale, uglavnom, kao ratione materiae sa obrazloženjem da se u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske nisu utvrđivala građanska prava i obaveze apelanata (vidi odluke br. U 73/03, AP 684/04, AP 2392/05, AP 2447/05, AP 2646/06, AP 2728/06 i AP865/07, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
(2) Navedena praksa Ustavnog suda promijenjena je 27. novembra 2010. godine, kada je Ustavni sud u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2391/07 odbacio kao nedopuštenu apelaciju Vakufske direkcije podnesenu protiv Odluke Ustavnog suda Federacije BiH broj U 28/06 zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, istakao (tačka 11): "S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da entitetski ustavni sudovi imaju jasno definiranu nadležnost u koju, između ostalog, spada i donošenje odluke da li je određeni zakon u saglasnosti sa ustavom entiteta, u konkretnom slučaju sa Ustavom Federacije BiH. Zatim, Ustavni sud primjećuje da odluka entitetskog ustavnog suda o usaglašenosti zakona ili drugog općeg akta sa entitetskim ustavom, kao takva, donesena u domenu njihove ustavne nadležnosti, predstavlja konačan i obavezujući akt, a entitetski ustavni sud je za takva pitanja posljednji autoritet." Također, u tački 12. navedene odluke Ustavni sud je ukazao "da primjećuje da apelanti kroz apelacionu nadležnost osporavaju odluku Ustavnog suda Federacije BiH iz apstraktne nadležnosti. Ustavni sud smatra da nije u duhu Ustava Bosne i Hercegovine i pravnog poretka da kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda dozvoli ispitivanje apelacije kojom se osporava odluka entitetskog suda donesena iz oblasti apstraktne nadležnosti entitetskog ustavnog suda. Ako bi se ispitivala odluka entitetskog ustavnog suda u konkretnom slučaju, to bi značilo da se kroz 'apelacionu nadležnost' Ustavnog suda dozvoli ponovno ispitivanje 'ustavnosti' konačne i obavezujuće odluke entitetskog ustavnog suda, što, svakako, ne potpada pod nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i nikako ne doprinosi pravnoj sigurnosti i vladavini prava. Postupanje Ustavnog suda u konkretnom slučaju kroz apelacionu nadležnost značilo bi miješanje Ustavnog suda u nadležnost entitetskih ustavnih sudova a, osim toga, postavlja se i pitanje 'pogođenosti' apelanata konkretnom odlukom koju osporavaju, jer se njome ne rješavaju individualna prava pojedinaca. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se situacija u kojoj se osporavaju konačne odluke redovnog suda i situacija kao u konkretnom slučaju - osporavanje odluka Ustavnog suda Federacije BiH kojim je izmijenjen entitetski zakon suštinski i sadržajno potpuno razlikuju i de iure i de facto, jer se radi o dva različita zahtjeva iz dviju nadležnosti Ustavnog suda." Konačno, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao (tačka 13): "S tim u vezi, slijedi da Ustavni sud nema nadležnost da razmatra u apelacionom postupku odluku Ustavnog suda Federacije BiH iz apstraktne nadležnosti, odnosno da razmatra da li odluka entitetskog ustavnog suda kojom je ukinut/promijenjen neki zakon, odnosno opći akt, krši neka od apelantovih ustavnih prava."
Nakon što je usvojena Odluka broj AP 2391/07, Ustavni sud je dosljedno slijedio stav usvojen u ovoj odluci (nenadležnost u odnosu na odluke ustavnih sudova entiteta koje su donesene u okviru apstraktne nadležnosti). Odluke koje se odnose na Ustavni sud Federacije BiH u kojima se Ustavni sud proglasio nenadležnim za odlučivanje, jer su odluke entitetskog ustavnog suda donesene u postupku apstraktne kontrole ustavnosti, jesu br. AP 2256/11, AP 2255/14, AP 111/12, AP 2740/12 itd. Odluke koje se odnose na Ustavni sud Republike Srpske a koje slijede navedeni stav iz Odluke broj AP 2391/07 su: br. AP 5482/10, AP 4209/11, AP 285/12, AP 5914/10, AP 457/13 itd.
(3) Imajući u vidu navedeni pregled relevantne prakse Ustavnog suda, nameće se važno pitanje koje bi se moglo formulirati na sljedeći način: Da li Ustavni sud, bez obzira na to koliko važna pitanja poštivanja osnovnih ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine pokretale odluke ustavnih sudova entiteta, koje su donesene iz oblasti apstraktne nadležnosti entitetskih ustavnih sudova, treba bezuvjetno odustati od ideje da je kroz apelacionu nadležnost moguće vršiti preispitivanje ovakvih odluka entitetskih ustavnih sudova? Osim toga, Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da Ustav Bosne i Hercegovine propisuje najveće moguće standarde u zaštiti ljudskih prava, kao i da, prema principu in favorem, Ustavni sud treba omogućiti najvišu moguću zaštitu osnovnih ljudskih prava.
S tim u vezi, treba podsjetiti na nespornu činjenicu da se odluke ustavnih sudova entiteta, bez obzira na to da li su donesene iz oblasti apstraktne nadležnosti, mogu smatrati "presudom bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini" koje Ustavni sud može preispitivati na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje, odluke entitetskih ustavnih sudova, iako su donesene iz oblasti apstraktne nadležnosti, mogu pokretati pitanja poštivanja osnovnih ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine a Ustavni sud je, bez ikakve sumnje, nadležan da osigura najveći mogući stepen poštivanja osnovnih ljudskih prava. Kada se navedeno dovede u vezu sa konkretnim slučajem, vrlo je lako uočiti da se u postupku apstraktne kontrole ustavnosti pred entitetskim ustavnim sudom odlučivalo (i) o individualnim pravima apelanata (notara) s obzirom na to da su osporenom odlukom stavljene van snage određene zakonske odredbe koje predstavljaju osnovu za njihov dosadašnji rad (npr. obaveza notarske obrade isprava), što, svakako, utječe na njihovo pravo na imovinu garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, posebno se ukazuje na član 73. Zakona o notarima, koji je ukinut osporenom odlukom Ustavnog suda Federacije BiH, koji de facto propisuje široku osnovu za rad notarske službe, te se osnovano može smatrati da su notari imali barem "legitimno očekivanje" da će, radeći u skladu sa takvom zakonskom odredbom, steći određena sredstva, odnosno imovinu.
(4) Osim toga, postavlja se i pitanje šta ukoliko bi, hipotetički, ovlašteni podnosilac iz Ustava Bosne i Hercegovine podnio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti (u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine) zakonskih odredaba za koje su ustavni sudovi entiteta prethodno utvrdili da nisu u skladu sa odredbama entitetskih ustava. Prema mom mišljenju, u takvoj situaciji bi Ustavni sud morao da ispita takav zahtjev, jer je on podnesen u odnosu na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, a ne u odnosu na odredbe entitetskih ustava. U odnosu na odredbe entitetskog ustava, presuda entitetskog ustavnog suda iz apstraktne nadležnosti je presuđena stvar (res iudicata). Međutim, ako se zahtjev za ocjenu ustavnosti istih zakonskih odredaba podnese Ustavnom sudu radi ocjene u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, onda res iudicata ne postoji, jer entitetski ustavni sud nema nadležnost da odlučuje saglasno odredbama Ustava Bosne i Hercegovine.
Nakon toga postavlja se (i) drugo pitanje šta ako bi, opet hipotetički, Ustavni sud u takvoj situaciji zaključio da su sporne odredbe u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Da li bi se, onda, mogla dozvoliti situacija u kojoj bi iste zakonske odredbe bile u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, a istovremeno bi bile suprotne odredbama entitetskih ustava? Da li bi se na taj način poštivalo načelo prema kojem je Ustav Bosne i Hercegovine najviši pravni akt? Šta bi istovremeno značilo za apelante kojima su, hipotetički, uskraćena ustavna prava prema odluci entitetskog ustavnog suda, a istovremeno Ustavni sud ima stav da se apelantima takva prava ne mogu uskraćivati, jer su odredbe na osnovu kojih oni crpe svoja prava u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine? Sve su to potencijalni argumenti zbog kojih bi Ustavni sud, ipak, mada izuzetno rijetko, trebalo da prihvati nadležnost u apelacionim postupcima u kojim se osporava odluka entitetskog ustavnog suda donesena iz oblasti apstraktne kontrole ustavnosti.
Stoga, smatram da bi se u konkretnom slučaju mogla zasnovati nadležnost na koji način bi se omogućilo da Ustavni sud može odlučivati o izuzetno važnoj materiji kao što je poštivanje zagarantiranih individualnih ustavnih prava, koje može biti dovedeno u pitanje kako pojedinačnim, ali, isto tako, i općim pravnim aktima kao što je osporena presuda Ustavnog suda Federacije BiH.
(5) U konkretnom slučaju nameće se još jedno pitanje. Naime, članom 16. Pravila Ustavnog suda BiH regulirano je pitanje učesnika u postupku pred Ustavnim sudom, pa je, tako, stavom (1) tačka b) propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije [član VI/3.b) Ustava]. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li apelaciju protiv odluke Ustavnog suda entiteta donesenu iz oblasti apstraktne nadležnosti može podnijeti samo učesnik u postupku pred ustavnim sudom entiteta, ili to može biti svako fizičko ili pravno lice. U predmetnom slučaju apelanti nisu bili učesnici u postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH.
Međutim, navodi iz apelacije impliciraju da su apelantima osporenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH povrijeđena individualna prava. U tom kontekstu treba podsjetiti na to da se ljudska prava, između ostalog, razlikuju prema titularima kojima prava pripadaju (kategorija individualnih i kategorija kolektivnih prava). Individualna prava mogu biti građanska i politička. Građanska prava nalaze svoju svrhu u zaštiti pojedinca od arbitrarnog postupanja države. Ona reguliraju odnos pojedinca i države ističući autonomiju individue u tom odnosu. Svaki zakon ili podzakonski akt (uredba, odluka, pravilnik itd.) ustanovljava prava i obaveze građana, odnosno tiče se njihovih individualnih prava. Ljudska prava kako su garantirana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine su individualna ljudska prava na koja se pojedinci u okviru apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine mogu pozvati onda kada učine vjerovatnim da su "žrtve" kršenja nekog od zaštićenih prava u smislu Evropske konvencije.
U konkretnom slučaju osporenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH utvrđeno je da određene odredbe Zakona o notarima koje se tiču uvjeta za pristupanje polaganju notarskog ispita, sjedišta notara i broja notara, te pravnih poslova za koje je obavezna notarska obrada nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, odredbe Zakona o notarima koje su osporenom odlukom ocijenjene neustavnim i koje od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH" više nisu na snazi nesporno su ustanovljavale određena prava i obaveze apelanata - notara. Naime, Zakonom o notarima na notare je prenesen dio javnopravnih ovlaštenja, te je propisano da "notari obavljaju javnu službu samostalno i nezavisno" (član 2. Zakona o notarima ), "profesionalno i isključivo kao zanimanje tokom vremena za koje je imenovan ... do navršenih 70 godina života, ukoliko ne nastupe razlozi za prijevremeni prestanak službe" (član 3. Zakona o notarima). Dakle, nesporno je da su se osporene odredbe Zakona o notarima ticale individualnih prava apelanata, prvenstveno prava na rad i imovinu. Nastojeći da što efikasnije i sveobuhvatnije ispuni svoj ustavni zadatak, Ustavni sud treba da prihvati stav da apelaciju protiv odluke entitetskog ustavnog suda donesene iz apstraktne nadležnosti može podnijeti svako fizičko i pravno lice (koje ne mora nužno biti i učesnik u postupku pred ustavnim sudom) ako svojim navodima ili dokazima učini vjerovatnim da je "žrtva" kršenja nekog od individualnih prava ili sloboda garantiranih Ustavom BiH ili Evropskom konvencijom.
Imajući u vidu navedeno, mišljenja sam da su u konkretnom slučaju apelanti dali relevantne navode i dokaze kojim su učinili vjerovatnim da se mogu smatrati "žrtvom" kršenja nekog od zaštićenih prava u smislu Evropske konvencije, prvenstveno prava na imovinu za koju su imali "legitimno očekivanje" da će je ostvariti na osnovu ukinute odredbe člana 73. Zakona o notarima, koja propisuje vrlo široku osnovu za rad notarske službe, jer notarima daje ekskluzivitet da vrše obradu isprava koje moraju biti sačinjene u određenim pravnim poslovima.
(6) Iako ovdje postoje razlozi na osnovu kojih se predmetni slučaj može proglasiti dopustivim, smatram da se pitanje dopustivosti u ovakvim i sličnim slučajevima treba ispitivati krajnje oprezno i isključivo od slučaja do slučaja.
(7) Imajući u vidu navode iz apelacije, treba podsjetiti da je Ustavni sud kroz svoju dosadašnju praksu razvio stav da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, u konkretnom slučaju ne treba pristupiti ispitivanju osporene presude sa aspekta prava, kako to predlažu apelanti. Ipak se ovdje ne radi o presudi redovnog suda donesenoj iz nadležnosti redovnih sudova. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud treba da preispita ustavnost presude entitetskog ustavnog suda donesene iz oblasti apstraktne kontrole ustavnosti. U takvim slučajevima ustavnost osporene presude zavisi od toga da li su u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine odredbe koje je prethodno ispitao entitetski ustavni sud u odnosu na entitetski ustav. To je potrebno zbog toga što su entitetski ustavni sudovi konačni autoriteti u odnosu na ispitivanje ustavnosti akata u skladu sa entitetskim ustavima. Tako se i ustavnost osporene presude više ne može preispitivati u odnosu na odredbe Ustava Federacije BiH. Međutim, nesporno je da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši pravni akt, pa tako i mišljenje Ustavnog suda u pogledu usaglašenosti bilo kojih odredaba sa ovim ustavom ima veću pravnu snagu od mišljenja entitetskog ustavnog suda u pogledu usaglašenosti određenih odredaba sa odredbama entitetskog ustava. Na ovaj način poštuje se (i) ustavna struktura države s obzirom na to da Ustavni sud neće preispitivati mišljenje entitetskog ustavnog suda u odnosu na ustavnost prema entitetskom ustavu. Osim toga, ovako će se ispoštovati i načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem će Bosna i Hercegovina "funkcionirati prema slovu zakona", jer se ne bi smjela dozvoliti potencijalna situacija da iste zakonske odredbe ne budu u skladu sa entitetskim ustavom, a da budu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
(8) Mišljenja sam da je u konkretnom slučaju trebalo da se riješi, kao prethodno pitanje, da li su predmetne odredbe Zakona o notarima u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi u predmetima iz apelacione nadležnosti vršio ispitivanje određenih zakonskih odredaba sa aspekta "kvaliteta zakona", te na taj način vršio (i) ocjenu ustavnosti u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Naprimjer, u Odluci broj AP 498/11 od 15. jula 2011. godine Ustavni sud je ispitivao kvalitet odredaba Zakona o krivičnom postupku BiH kojim se propisuje "obligatoran pritvor", te zaključio da predmetna zakonska odredba ne zadovoljava potreban kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, ili u Odluci broj AP 879/14 od 22. decembra 2016. godine u kojoj je Ustavni sud ispitivao kvalitet Zakona o prekršajima u odnosu na propisivanje rokova za podnošenje zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka, te zaključio da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban kvalitet da bi se ispoštovali standardi iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Posebno je bitno naglasiti da će standard kontrole Ustavnog suda, u situacijama kada se preispituje odluka entitetskog ustavnog suda donesena iz apstraktne nadležnosti, biti "kvalitet zakona" u odnosu na zakonske odredbe koje je entitetski ustavni sud proglasio neustavnim, a neće se, u principu, ulaziti u ostale ustavne standarde kao, naprimjer, pitanje sporova o nadležnosti između teritorijalnih jedinica u Federaciji BiH, pitanje postojanja vitalnog nacionalnog interesa itd.
(9) Osporenom odlukom Ustavnog suda Federacije BiH stavljene su van snage odredbe Zakona o notarima: član 6. stav 1. u dijelu koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovoga člana" i stav 2. istog člana, te čl. 27. i 73. navedenog zakona. U skladu sa mišljenjem o prethodnom pitanju, Ustavni sud je trebalo prvo da ispita usaglašenost sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine relevantnih članova Zakona o notarima za koje smatra da nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a nakon toga da pređe na članove za koje smatra da su u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
(10) Osporenom odlukom Ustavnog suda Federacije stavljene su van snage odredbe člana 6. stav 1. Zakona o notarima u dijelu koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovoga člana" i stav 2. istog člana. Prije analize spornih odredaba, ukazuje se na odredbe člana 26. stav 1. tačka 7. Zakona o notarima (kojima se propisuju uvjeti za obavljanje notarske službe) koje glase: "Za notara može biti imenovano samo lice koje kumulativno ispunjava sljedeće uvjete: da ima položen notarski ispit." Dakle, prema odredbama Zakona o notarima, za notara može biti imenovano samo lice koje, između ostalog, ima položen notarski ispit, a osporenim odredbama uvodi se ograničenje u odnosu na lica koja mogu pristupiti polaganju notarskog ispita. To ograničenje postaje posebno restriktivno u stavu 2. člana 6. Zakona o notarima. Naime, stavom 1. člana 6. Zakona o notarima propisuju se standardni uvjeti koje treba da ispuni svaki pravnik koji želi konkurirati na neko od značajnijih mjesta u pravosuđu ili javnoj upravi. Sasvim je logično, prema mom mišljenju, da se širem krugu lica iz stava 1. člana 6. Zakona o notarima dodaju (i) lica koja su bila notarski pomoćnici, jer nema sumnje da će oni biti najzainteresiraniji za polaganje notarskog ispita s obzirom na to da su prethodnim radom stekli iskustvo u notarskoj službi. Međutim, odredbe stava 1. člana 6. Zakona o notarima imaju ograničeno vremensko djelovanje, osam godina počev od 20. septembra 2002. godine, kada je zakon objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", nakon čijeg isteka polaganju notarskog ispita više ne može pristupiti širi krug lica (svi koji imaju položen pravosudni ispit i pet godina iskustva nakon polaganja pravosudnog ispita), već samo lica koja su radila tri godine kao notarski pomoćnici. Samim tim krug potencijalnih novih notara je znatno sužen, jer se za notara može imenovati samo lice koje ima položen (i) notarski ispit, a polaganju notarskog ispita, nakon 20. septembra 2010. godine, mogu pristupiti samo lica koja su radila kao notarski pomoćnici najmanje tri godine.
Izneseno treba dovesti u vezu sa odredbama člana 25. stav 1. tačka a) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji se primjenjuje na osnovu odredaba Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine, a koje glase: "Svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2…i bez nerazumnih ograničenja: ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uvjete jednakosti." Kad se citirane odredbe člana 25. stav 1. tačka a) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima dovedu u vezu sa spornom odredbom stava 2. člana 6. Zakona o notarima, zaista se čini da se spornim odredbama nameće "nerazumno ograničenje" u "pristupu javnim službama svoje zemlje". Uprkos trudu, ne može se naći bilo kakvo razumno opravdanje za ovako strogu restrikciju u pristupu javnim službama u koje, svakako, spada i notarska služba. Možemo li zamisliti, naprimjer, situaciju da zakonodavac propiše da polaganju pravosudnog ispita mogu pristupiti samo lica koja su prethodno radila kao pripravnici ili pomoćnici kod sudija, tužilaca ili advokata? Ovakvo ograničenje, naravno, ne postoji, a ograničenje iz osporene odredbe stava 2. člana 6. Zakona o notarima ne može se opravdati u smislu ustavnih standarda koji su propisani odredbama člana 25. stav 1. tačka b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Na navedeni način sporne odredbe nemaju ni potreban kvalitet da bi mogle zadovoljiti ustavni princip "kvaliteta zakona".
Imajući u vidu da sporne odredbe stava 2. člana 6. Zakona o notarima nisu u skladu sa standardima iz člana 25. stav 1. tačka b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, one nisu u skladu ni sa principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim se propisuje da će Bosna i Hercegovina "funkcionirati prema slovu zakona".
(11) U konkretnom slučaju kao sporne pojavljuju se i odredbe čl. 27. i 73. Zakona o notarima. Osporeni član 27. Zakona o notarima propisuje službeno sjedište i broj notara, te, između ostalog, određuje da će vlada kantona za područje kantona odrediti ukupan broj notara, kao i njihovo sjedište, te da se broj notara određuje prema broju stanovnika koji žive na području kantona, pri čemu se, prema pravilu, na 20.000 stanovnika treba otvoriti jedno notarsko mjesto. Osporeni član 73. Zakona o notarima propisuje vrste pravnih poslova za koje je obavezna notarska obrada isprava i sadrži odredbe prema kojim su ništavi pravni poslovi za koje nisu sačinjene isprave za koje je obavezna notarska obrada, te daje mogućnost da obaveza notarske obrade isprave može biti propisana i drugim zakonima.
Kada se navedene odredbe Zakona o notarima uporede sa bilo kojom od odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, može se reći da normiranje navedenih pitanja i odnosa spada u slobodno polje procjene (margin of appreciation) nadležnog zakonodavca i on je isključivo taj, a ne ustavni sudovi, koji je u najboljoj poziciji da odluči kako navedene stvari treba da budu regulirane. Notarijat, kao javna služba, nije obavezan i javna vlast odlučuje da li će ga uvesti. U slučaju da se odluči za uvođenje notarijata, kao što je u Federaciji BiH, ko je onda, ako ne nadležna javna vlast, u najboljoj poziciji da odluči, naprimjer, o broju stanovnika na koje treba otvoriti jedno notarsko mjesto, ili za koje je pravne poslove obavezna obrada notarske isprave, ili jesu li ništavi pravni poslovi za koje nisu sačinjene notarski obrađene isprave itd? Ustavni sud u više svojih odluka naglasio je da standard ustavne kontrole zakona ne može biti "poboljšanje" zakona, a u Odluci broj U 3/16 eksplicitno je naveo: "Međutim, pitanje da li bi tekst određene zakonske odredbe mogao biti 'bolji' - ne može se izjednačiti sa ustavnim principom 'kvaliteta zakona'. Ispitivanje da li zakon posjeduje potreban 'kvalitet' u skladu sa standardima određenih ustavnih prava je u nadležnosti Ustavnog suda, a pitanje 'poboljšanja' zakona je u isključivoj nadležnosti zakonodavca i Ustavni sud ne može odlučivati o tom pitanju u okviru kontrole ustavnosti zakona. Stoga, ni u konkretnom slučaju ustavnost sporne zakonske odredbe ne može biti ispitivana sa aspekta da li bi bilo 'bolje' da eksplicitno propisuje situaciju o kojoj podnosilac zahtjeva piše u zahtjevu za ocjenu ustavnosti."
Slijedeći navedeno, u konkretnom slučaju kao parametar ispitivanja ustavnosti osporenih odredaba ne mogu se koristiti teze tipa: "da li je optimalno da se na 20.000 ili 50.000 stanovnika otvori jedno notarsko mjesto", ili "treba li svakome ko ispunjava određene uvjete pružiti priliku da radi kao notar", ili "da li (i) advokatima, a ne samo notarima, treba dozvoliti da vrše obaveznu obradu notarskih isprava kao što su reguliranje imovinskih odnosa između bračnih drugova", ili "da vrše obaveznu obradu pravnih poslova kojima je predmet prenos ili stjecanje prava vlasništva na nekretninama itd.", ili "zašto samo notari mogu vršiti obradu osnivačkih akata privrednih društava" itd. Sve ovo su standardna pitanja za koja je isključivo nadležan, a samim tim i isključivo odgovoran, zakonodavac. Takve i slične stvari se mogu i treba da mijenjaju jedino u zakonodavnom procesu, pred nadležnim organom, zagovarajući rješenja za koja se smatra da bi najbolje odgovarala. Istovremeno, ovakve stvari se ne mogu mijenjati putem odluka ustavnih sudova koristeći kao "alat" nadležnosti ustavnih sudova, jer takva pitanja ne predstavljaju ustavne standarde, niti ulaze u okvir ustavnog principa "kvaliteta zakona".
(12) Stoga, osporene odredbe čl. 27. i 73. Zakona o notarima imaju sav potreban "kvalitet" u smislu ustavnog principa "kvaliteta zakona", jer su jasne, predvidljive i dostupne javnosti. Navedeni kriteriji su, zaista, ustavni standardi "kvaliteta zakona", te primjenjujući ih na osporene odredbe - može se doći do zaključka da su jasne i predvidljive, što se može utvrditi prostim uvidom u tekst osporenih odredaba, a one su i transparentne s obzirom na to da je nesporno da su objavljene u javnom službenom glasilu. Prema tome, nema argumenata na osnovu kojih bi se moglo smatrati da su osporene odredbe protivne bilo kojim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine u okviru kojih bi se mogao primijeniti standard "kvaliteta zakona".
(13) Iz odgovora na postavljeno prethodno pitanje proizlazi da imamo situaciju prema kojoj su proglašene saglasnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine odredbe stava 1. člana 6. Zakona o notarima u dijelu koji glasi: "kao i lice koje ispunjava pretpostavke iz stava 2. ovog člana", kao i kompletne odredbe čl. 27. i 73. Zakona o notarima, a, istovremeno, iste odredbe osporenom odlukom proglasio je neustavnim Ustavni sud Federacije BiH u odnosu na Ustav Federacije BiH. Na to se mora dodati i nesporna činjenica da odredbe čl. 27. i 73. Zakona o notarima itekako utječu na ustavna prava apelanata, prvenstveno na njihovo "legitimno očekivanje" da će ostvariti određenu imovinu s obzirom na to da predmetne odredbe čine osnovu rada notarske službe (broj notara, sjedište, pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprave itd.).
Prema mom mišljenju, neustavna bi bila situacija u kojoj bi obje ovakve odluke istovremeno egzistirale. Ako je Ustav Bosne i Hercegovine najviši pravni akt, onda se ne smije dozvoliti situacija da iste zakonske odredbe budu u skladu sa odredbama državnog ustava, a da istovremeno ne budu u skladu sa odredbama entitetskog ustava, te da se, slijedom toga, apelantima uskraćuje korištenje prava koja oni crpe iz zakonskih odredaba za koje je Ustavni sud trebalo da odluči da su u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ovakva situacija je suprotna načelu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem je Bosna i Hercegovina demokratska država koja će "funkcionirati prema slovu zakona".
(14) Zbog svega navedenog, smatram da je osporenu presudu Ustavnog suda Federacije BiH trebalo ukinuti u dijelu koji glasi: "… i stav 2. istog člana, te čl. 27. i 73. Zakona o notarima ("Službene novine Federacije BiH" broj 45/02) nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine."