Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2396/16, rješavajući apelaciju Senada Vulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Vulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 068121 15 Rev od 10. maja 2016. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Senad Vulić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šaćir B. Komad, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 068121 15 Rev od 10. maja 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Hajrudina Musića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. aprila 2018. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelant je 22. decembra 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog radi iseljenja iz kuće u Sarajevu u ul. Logavina broj 51 (u daljnjem tekstu: sporna kuća), odnosno napuštanja posjeda stana i šupe, te njihove predaje u posjed apelantu, tražeći i naknadu troškova postupka.
  • 6.
    Tokom postupka tuženi je istakao protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u prizemlju sporne kuće, po strukturi jednosoban stan površine 21,49 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da mu apelant prizna sva prava i obaveze koji mu po zakonu pripadaju, kao i drugim nosiocima stanarskog prava koji su to pravo stekli prije navedenog datuma, te da se tuženi obaveže da na ime naknade za korištenje predmetnog stana i šupe mjesečno plaća 14,40 KM, i to počevši od 22. decembra 2008. godine, dospjeli iznos od 342,40 KM odjednom, a ubuduće do 10. u mjesecu za prethodni mjesec.
  • 7.
    Odlučujući o tužbenom odnosno protivtužbenom zahtjevu, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 65 0 P 0681212 08 P od 14. januara 2011. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kojom je u cijelosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te tuženi obavezan na naknadu troškova postupka, a protivtužbeni zahtjev tuženog u cijelosti je odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).
  • 8.
    Na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem vještaka finansijske struke i saslušanjem svjedoka), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je apelant zemljišnoknjižni vlasnik sporne kuće u kojoj se nalazi predmetni stan sa šupom, da tuženi predmetni stan koristi od rođenja (1953. godine), da je spornu kuću, koju je kupio apelantov otac 1965. godine, apelant naslijedio od svoje majke, da je predmetni stan u svojstvu "zaštićenog stanara" od ranije koristila majka tuženog Rahima Čelik, koja je apelantovim prednicima plaćala naknadu za korištenje predmetnog stana, da je majka tuženog u predmetnom stanu živjela sve do početka 80-ih godina kada je dobila na korištenje stan u stambenoj zgradi u Sarajevu u ul. Palmira Toljatija broj 27, površine 51 m², te sa stambenim preduzećem zaključila ugovor o korištenju tog stana, da je tuženi u predmetnom stanu ostao da živi nakon što se majka s drugim sinom i kćerkom preselila u novi stan, da tuženi sa svojom majkom nije živio u zajedničkom domaćinstvu do njene smrti, da tuženi na adresi predmetnog stana ima prijavljeno prebivalište, da je do rata naknadu za korištenje predmetnog stana plaćao apelantovoj majci, a da joj je nakon rata isplatio zaostale naknade koje nije plaćao u ratu, da je tuženi plaćao komunalne usluge, da tuženi nema osiguran drugi smještaj, te da tokom korištenja predmetnog stana niko nije tražio njegovo iseljenje do momenta podizanja tužbe.
  • 9.
    Prvostepeni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan jer je apelant tokom postupka dokazao da je vlasnik sporne kuće u kojoj se nalazi predmetni stan koji tuženi koristi bez ikakvog pravnog osnova, što je sam tuženi potvrdio u svom iskazu, navodeći da ne posjeduje nikakvu dokumentaciju po osnovu koje stanuje u predmetnom stanu. U vezi s tim je naglašeno da je tokom postupka utvrđeno da je spornu kuću u kojoj se nalazi predmetni stan sa šupom kupio apelantov prednik na osnovu kupoprodajnog ugovora od 31. maja 1965. godine, a da je od ranije predmetni stan koristila majka tuženog kao zaštićeni stanar. Općinski sud je prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu imao u vidu odredbu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), te je primjenom citirane odredbe odlučio kao u stavu 1. izreke presude.
  • 10.
    Općinski sud se u vezi s neosnovanošću protivtužbenog zahtjeva pozvao na odredbu člana 2. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), koje je citirao, uz zaključak da tokom postupka nije utvrđeno da je tuženi na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo do 1974. godine, odnosno do stupanja na snagu navedenog zakona, a da je predmetni stan koristila majka tuženog u svojstvu zaštićenog stanara kojoj je 1979. godine dodijeljen drugi stan u kojem je živjela od 1980. godine pa sve do smrti, pri čemu je tokom postupka utvrđeno da tuženi predmetni stan koristi bez ikakvog pravnog osnova.
  • 11.
    Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 068121 15 Rev od 10. maja 2016. godine reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu (u odnosu na protivtužbeni zahtjev) revizija odbijena, te je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, uz odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
  • 12.
    Nakon što je Vrhovni sud detaljno prezentirao činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, taj sud je naglasio da u toku postupka nije utvrđena činjenica da li je majka tuženog stan na kojem je stekla stanarsko pravo u ulici Palmira Toljatija dobila na korištenje i po osnovu članova svog porodičnog domaćinstva, pri čemu je naglašeno da je tuženi svakako imao to svojstvo. U vezi s tim je istaknuto da su nižestepeni sudovi izveli pogrešan zaključak da je tu činjenicu trebao da dokaže tuženi.
  • 13.
    Potom je Vrhovni sud tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva iseljenje tuženog iz predmetnog stana koji tuženi koristi od svog rođenja sagledao u svjetlu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), utvrdivši da se shodno citiranom članu predmetni stan može smatrati domom tuženog, podsjetivši u vezi s tim na to da tuženi u predmetnom stanu živi od rođenja (1953. godine); da je u stanu nastavio da živi sve do danas i nakon što su se njegova majka, brat i sestra odselili u drugi stan; da na predmetnom stanu ima prijavljeno prebivalište; da je stanarinu plaćao apelantovoj majci koja se saglasila da tuženi nastavi tu živjeti, iz čega slijedi da se apelantova majka nije protivila tome da tuženi nastavi koristiti predmetni stan i da nikada nije tražila njegovo iseljenje, te da je apelant za te odnose saznao poslije majčine smrti kada je u ostavinskom postupku naslijedio spornu kuću, nakon čega je tužbom zatražio iseljenje tuženog iz predmetnog stana.
  • 14.
    Prema ocjeni Vrhovnog suda, u takvim okolnostima tuženi je uspostavio dovoljno čvrstu i trajnu vezu s predmetnim stanom u kojem ostvaruje svoje osnovne stambene i životne potrebe. Potom je Vrhovni sud podsjetio na to da dom predstavlja faktičko stanje koje ne podrazumijeva postojanje pravnog osnova, pa odluke nižestepenih sudova kojima je usvojen tužbeni zahtjev za iseljenje tuženog, iako je apelant vlasnik predmetnog stana, ali ga nikada nije koristio za stanovanje (ima svoj dom), prema ocjeni tog suda, predstavljaju miješanje u pravo tuženog na dom i ne ispunjavaju kriterij opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu. Vrhovni sud je naveo da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da je interes apelanta kao vlasnika sporne kuće prioritetniji od interesa tuženog, odnosno da je lišavanje prava tuženog da koristi predmetni stan kao svoj dom neophodna mjera u demokratskom društvu u skladu s nekim od ciljeva člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema shvatanju Vrhovnog suda, prava i interes vlasnika predmetnog stana ne bi trebali prevagnuti nad interesom tuženog, koji bi nakon 60 godina življenja u predmetnom stanu trebao da ga napusti.
  • 15.
    Vrhovni sud je u vezi s navedenim istakao da je neosnovano pozivanje nižestepenih sudova na član 21. st. 1. i 2. ZOSO-a jer u primjeni citirane odredbe drugostepeni sud polazi od toga da je teret dokazivanja činjenice da je majka tuženog dobila stan na korištenje 1979. godine za sebe i članove porodičnog domaćinstva bio na tuženom. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, apelant je u postupku tvrdio, a isto tvrdi i u odgovoru na reviziju, da je majka tuženog dobila stan i za tuženog kao člana porodičnog domaćinstva, pri čemu tuženi to nije tvrdio, niti to zna. Stoga, kako je naveo Vrhovni sud, tvrdnje koje tuženi nije iznio i koje ne idu u njegovu korist tuženi nije dužan ni dokazivati, već je teret dokaza te činjenice na apelantu, koji tu činjenicu nije dokazao.
  • 16.
    Kako se pravo tuženog na dom zasniva na faktičkom stanju, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu ispunjene zakonske pretpostavke na strani tuženog za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, zbog čega je protivtužbeni zahtjev pravilno odbijen.
  • 17.
    Potom je Vrhovni sud naglasio da važećim stambenim zakonodavstvom nije regulirano pitanje visine naknade stanarine za korištenje privatne imovine, niti su uspostavljeni djelotvorni mehanizmi za zaštitu stanara u lošijem materijalnom položaju, zbog čega sudovi nisu u mogućnosti utvrditi visinu naknade, stanarine ili najamnine. Pitanje određivanja stanarine i troškova naknade za korištenje stanova ne može se sagledati proizvoljno niti odvojeno od prava stanara bez odgovarajućih pravnih normi za održavanje pravične ravnoteže između interesa vlasnika stana i općeg interesa, što uključuje i pravo korisnika stana. Stoga, zbog nedostatka zakonodavnih instrumenata i manjkavosti odredbi u vezi s određivanjem stanarine, Vrhovni sud je naveo da u takvim okolnostima sud nije mogao odlučiti proizvoljno o tom dijelu protivtužbenog zahtjeva, podržavši u tom dijelu stav nižestepenih sudova.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je presuda Vrhovnog suda nezakonita i protivna odredbama Ustava BiH, Evropskoj konvenciji i ZOSO-u, čije su se odredbe morale primijeniti u konkretnom slučaju. Saglasno odredbi člana 13. ZOSO-a, nosilac stanarskog prava koji je stekao stanarsko pravo na drugom stanu u istom mjestu dužan je s ostalim korisnicima stana da se iseli iz stana koji koristi i useli u drugi dodijeljeni stan. Ako nosilac stanarskog prava ne postupi na izloženi način, na zahtjev vlasnika stana, stambeni organ donijet će rješenje o iseljenju nosioca stanarskog prava sa svim licima i stvarima. Apelant smatra da se ne može uzurpacijom njegovog prava na imovinu štititi pravo uzurpatora na dom pozivom na član 8. Evropske konvencije jer se na taj način grubo krši apelantovo pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer je presuda donesena u skladu za zakonom i Ustavom i nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje predmetnom apelacijom.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 14/84-373 – prečišćeni tekst, 12/87-367, 36/89-924, "Službeni list RBiH" broj 2/93-24, "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 2.

Građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR BiH" broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 13.

Ako nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana da se iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

U slučaju iz prethodnog stava nosilac stanarskog prava sa članovima svog porodičnog domaćinstva dužan je da, u roku od 30 dana od dana sticanja porodične stambene zgrade ili stana u svojini, iseli i preda stan davaocu stana na korišćenje odnosno vlasniku stana ili da podnese dokaze da stan u svojini ne odgovora njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

Ako nosilac stanarskog prava na postupi po odredbi iz prethodnog stava, na zahtjev davaoca stana na korišćenje odnosno vlasnika stana ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeće rješenje o iseljenju nosioca stanarskog prava sva svim licima i stvarima.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

  • 21.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

  • 22.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme odlučenja, relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 068121 15 Rev od 10. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu;
    • 29.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 30.
    U vezi sa spornim pitanjem da li je Vrhovni sud prekršio apelantovo pravo na imovinu u situaciji kada je uvažavajući reviziju tuženog preinačio osporene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi kao dugogodišnji korisnik predmetnog stana iseli iz stana i preda ga u posjed apelantu kao nespornom vlasniku, Ustavni sud prije svega zapaža da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrano u predmetu broj AP 1597/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1597/16 od 5. jula 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci utvrdio da nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu (apelant je u citiranom predmetu također vlasnik stana koji duži vremenski period koristi zaštićeni stanar koji je kao član porodičnog domaćinstva nastavio da koristi stan i poslije smrti djeda i bake) kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno obrazloženje iz kojeg proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, da je služilo legitimnom cilju u općem interesu i da zadovoljava princip proporcionalnosti (op. cit. AP 1597/16, tačke od 40. do 53). Ustavni sud je u citiranoj odluci utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo bilo zakonito i u javnom interesu jer relevantne odredbe ZOSO-a imaju cilj zaštitu prava lica koja koriste stanove u vlasništvu građana i da je miješanje bilo proporcionalno jer apelant odbijanjem tužbenog zahtjeva nije doveden u drugačiji položaj u odnosu na sve druge vlasnike stanova koji su opterećeni time što su "zaštićeni stanari" koristili imovinu, pri čemu nadležni zakonodavac navedeno pitanje još uvijek nije regulirao relevantnim pravnim propisima. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu da je tuženi u tom predmetu koristio sporni stan sa svojom porodicom duži vremenski period i da je to bio njegov jedini dom, te da bi drugačije rješenje predstavljalo pretjeran teret za njega jer bi on praktički ostao bez doma ukoliko bi se udovoljilo apelantovom zahtjevu.
  • 31.
    Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je stav koji je iznesen u citiranoj odluci mutatis mutandis primjenjiv i u konkretnom slučaju.
  • 32.
    Prije svega, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini i da je presudom Vrhovnog suda došlo do miješanja u to njegovo pravo. U vezi sa zakonitošću miješanja u apelantovo pravo na imovinu, što apelant zapravo i prigovara, smatrajući da je miješanje u njegovo pravo na imovinu bilo nezakonito jer nije primijenjena odredba člana 13. ZOSO-a (vidi relevantne propise), Ustavni sud zapaža je Vrhovni sud prilikom odlučenja uzeo u obzir relevantne odredbe ZOSO-a, te da je prilikom odlučenja jasno obrazložio iz kojeg razloga nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 21. stav 2. ZOSO-a u konkretnom slučaju, a na kojoj su nižestepeni sudovi zasnovali svoje odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno naglasio da spornu činjenicu da li je majka tuženog dobila novi stan i za članove porodičnog domaćinstva apelant, koji je to tvrdio, nije dokazao, a teret dokazivanja te činjenice bio je upravo na njemu, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, jer tvrdnje koje tuženi nije iznio i koje ne idu u njegovu korist tuženi nije dužan ni dokazivati, već je teret dokaza te činjenice na apelantu, koji tu činjenicu nije dokazao. Stoga se u takvim okolnostima čini proizvoljnim pozivanje na odredbe člana 13. ZOSO-a koje propisuju ispunjenost određenih uvjeta za njihovu primjenu (ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji stanuju s njim) što tokom postupka apelant nije uspio dokazati. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo u okolnostima konkretnog slučaja bilo zakonito budući da je Vrhovni sud odbio tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredaba ZOSO-a i ZPP (teret dokazivanja) jer apelant svoje tvrdnje u vezi sa spornim činjenicama tokom postupka nije uspio dokazati.
  • 33.
    Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu i da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, Ustavni sud se poziva na obrazloženje Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud navedena pitanja raspravio direktno primijenivši Evropsku konvenciju, nastojeći da uspostavi pravičan balans između dva Ustavom zaštićena prava, i to apelantovog nespornog prava na imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i prava tuženog na dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja dao prednost tuženom odnosno njegovom pravu na dom u svjetlu činjenice da predmetni stan predstavlja jedini dom tuženog u kojem živi od rođenja, te da je tuženi s predmetnim stanom ostvario dovoljno čvrstu i trajnu vezu, a da apelant ima svoj dom i da predmetni stan nikada nije koristio za stanovanje, pri čemu je taj sud u obzir uzeo da ograničavanje apelantovog prava na imovinu mora biti popraćeno plaćanjem adekvatne naknade koju zakonodavac, nažalost, još uvijek nije zakonski propisao, niti je sud stoga u mogućnosti da to proizvoljno sam učini. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud zaključio da se u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja ne može izvesti zaključak da je interes apelanta kao vlasnika prioritetniji od interesa tuženog, odnosno da bi lišavanje tuženog njegovog doma bila neophodna mjera u demokratskom društvu u skladu s ciljevima prava na dom, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, te da prava i interes apelanta kao nespornog vlasnika predmetnog stana ne mogu prevagnuti nad interesom tuženog. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja – činjenicu da je miješanje u apelantovo pravo bilo zakonito i da je Vrhovni sud prilikom odlučenja direktno primijenio relevantne odredbe Evropske konvencije te proveo test proporcionalnosti s ciljem postizanja balansa između dva Ustavom zaštićena prava, odnosno apelantovog prava na imovinu, s jedne strane, i prava tuženog na dom, s druge strane, pri čemu je data prednost pravu tuženog na dom uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, Ustavnom sudu ne ostaje prostor za suprotan zaključak.
  • 34.
    Prema tome, sagledavajući sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu vlastitu praksu u predmetu koji pokreće slično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno da u konkretnom slučaju na apelanta nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja, a to je pravo tuženog na dom u kojem stanuje odnosno živi od svog rođenja i s kojim je ostvario čvrstu i jaku vezu i kojem je to jedini dom.
  • 35.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Slijedeći vlastitu praksu, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja u predmetu koji se ticao prava vlasnika stana na imovinu, s jedne strane, i prava na dom tzv. zaštićenog stanara, s druge strane, dao jasno obrazloženje iz kojeg proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i da je služilo legitimnom cilju u općem interesu, a to obrazloženje zadovoljava princip proporcionalnosti.
  • 37.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.