USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3719/16, rješavajući apelaciju "Planinskog bisera" d.o.o. Rakitno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj /94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija "Planinskog bisera" d.o.o. Rakitno.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 0 Ip 026270 16 Pž od 7. jula 2016. godine i Rješenje Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 25. aprila 2016. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Širokom Brijegu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Planinskog bisera" d.o.o. Rakitno podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 0 Ip 026270 16 Pž od 7. jula 2016. godine i Rješenja o dosudi Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 25. aprila 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Planinski biser d.o.o. Rakitno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnio je 12. septembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 0 Ip 026270 16 Pž od 7. jula 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 25. aprila 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Moje banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 25. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud, Općinski sud i tražilac izvršenja su odgovor na apelaciju dostavili 5. i 6. juna 2018. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Tražilac izvršenja je 27. novembra 2012. godine protiv apelanta kao izvršenika Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje prodajom založnih pokretnih stvari radi naplate novčanih potraživanja v.s.p. 600.097,36 KM. Prijedlog za izvršenje je zasnovan na Ugovoru o založnom pravu broj 500 011906-76257 od 24. augusta 2010. godine kojim je zasnovano založno pravo na pokretnim stvarima u apelantovom vlasništvu radi osiguranja novčanog potraživanja.
- 6.Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 18. januara 2016. godine određeno je predloženo izvršenje na založnim pokretnim stvarima, vlasništvo apelanta kao izvršenika. Istovremeno, Zaključkom Općinskog suda broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 18. januara 2016. godine određeno je prvo ročište za javnu prodaju apelantovih pokretnih stvari (bliže pobrojanih u tački 1. zaključka) za 15. februar 2016. godine radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja. U tački 2. navedenog zaključka je navedeno da je vrijednost apelantovih nekretnina utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mašinske struke u ukupnom iznosu od 1.556.750,00 KM i da je Ugovorom o založnom pravu broj 500-011906-76257 od 24. augusta 2010. godine na predmetnim pokretnim stvarima zasnovano založno pravo u korist tražioca izvršenja, dok je u tački 3. navedeno: "Najniža prihvatljiva ponuda po kojoj se predmetne stvari mogu prodati je ½ utvrđene vrijednosti po jednoj stvari." Također, u tački 4. navedenog zaključka je navedeno: "Ponuđač s najvećom ponudom dužan je platiti cijenu u roku koji će biti određen od strane suda. Ako to ne učini, drugi ponuđač bit će proglašen kupcem i dužan je platiti cijenu koju je ponudio i tako redom."
- 7.S obzirom na to da na ročištu od 15. februara 2016. godine nije bilo ponuđača za kupovinu predmetnih pokretnih stvari, Općinski sud je drugo ročište za javnu prodaju predmetnih pokretnih stvari zakazao za 17. mart 2016. godine.
- 8.Općinski sud je povodom druge javne prodaje apelantovih pokretnih stvari na zapisniku od 17. marta 2016. godine konstatirao da su na ročište, koje je održano u prostorijama suda, pristupili tražilac izvršenja (banka), apelantovi punomoćnici, te Zlatko Ešegović kao treće lice. Općinski sud je konstatirao da je na ročištu tražilac izvršenja istakao "da ukupno potraživanje prema založnom izvršeniku (apelantu) iznosi 600.097,36 KM". Zatim je Općinski sud na zapisniku konstatirao da se na prodaju stavljaju apelantove pokretne stvari, pobliže označene zaključkom o prodaji od 15. februara 2016. godine, te da je "ponuđač Zlatko Ešegović za pokretne stvari ponudio ukupnu kupoprodajnu cijenu od 100,00 KM", te budući da nije "niko dao veću ponudu od ponuđača Zlatka Ešegovića", Općinski sud je donio zaključak kojim se "utvrđuje da su pokretne stvari u vlasništvu izvršenika (apelanta) na javnoj prodaji prodate Zlatku Ešegoviću kao kupcu i jedinom ponuđaču za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 100,00 KM". Istovremeno je naloženo Zlatku Ešegoviću da najkasnije u roku od 24 sata od dana održavanja javne rasprave uplati kupoprodajnu cijenu u iznosu od 100,00 KM na račun tražioca izvršenja, te sudu dostavi uplatnicu o uplaćenom novčanom iznosu na račun tražioca izvršenja.
- 9.Općinski sud je, postupajući dalje u predmetnom izvršnom postupku, donio Rješenje o dosudi broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 25. aprila 2016. godine kojim se (stav 1. rješenja) kupcu Zlatku Ešegoviću, prema zaključku o prodaji od 17. marta 2016. godine, dosuđuju pokretne stvari apelanta kao izvršenika (detaljno pobrojane u izreci rješenja). Također je određeno da će se predmetne stvari iz stava 1. izreke predati Zlatku Ešegoviću, a nakon pravomoćnosti rješenja "izvršit će se upis promjene prava vlasništva na pokretnim stvarima u korist tražioca izvršenja", dok je naloženo Ministarstvu pravde BiH - registar zaloga da nakon pravomoćnosti ovog rješenja iz svojih evidencija izbriše zalog na predmetnim pokretnim stvarima (st. 2, 3. i 4. izreke rješenja). U stavu 5. izreke rješenja je navedeno: "Smatra se da je tražilac izvršenja namiren za iznos od 100,00 KM, odnosno za iznos kupoprodajne cijene, u svom potraživanju po ovom izvršnom predmetu".
- 10.U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da su na ponovljenom drugom ročištu održanom 17. marta 2016. godine predmetne pokretne stvari u apelantovom vlasništvu, preciznije navedene u tački 1. rješenja, "prodate kupcu Zlatku Ešegoviću iz Posušja za iznos od 100,00 KM, na koju kupovinu punomoćnik tražioca izvršenja, kao ni punomoćnik izvršenika nisu prigovarali i sa istom su se složili". Također je navedeno da je, shodno zaključku od 17. marta 2016. godine, kupac Zlatko Ešegović uplatio iznos kupoprodajne cijene od 100,00 KM na račun tražioca izvršenja i sudu je dostavljena uplatnica kao dokaz o uplati ponuđenog iznosa. Shodno navedenom, Općinski sud je na osnovu čl. 93, 133. i 135. Zakona o izvršnom postupku donio odluku kao u izreci.
- 11.Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja o dosudi od 25. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 64 0 0 Ip 026270 16 Pž 2 od 7. jula 2016. godine kojim je odbijena apelantova žalba. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelant u svojoj žalbi naveo da je "tražilac izvršenja bio prisutan na javnoj prodaji i da nije spriječio bagatelnu prodaju stvari Zlatku Ešegoviću kao trećem licu, te da su ispunjeni uvjeti da se tražilac izvršenja ima smatrati namiren u cijelosti s obzirom na to da je dug 600.097,36 KM, a ukupna vrijednost prodatih stvari 1.456.750,00 KM". Smatra da je povrijeđeno načelo zaštite izvršenika propisano Zakonom o izvršnom postupku FBiH s obzirom na to da tražilac izvršenja nije spriječio eventualnu zloupotrebu prava, već je prodaja predmetnih stvari izvršena na njegovu štetu i protivno propisanim pravilima izvršnog postupka.
- 12.Ispitujući prvostepeno rješenje u granicama navoda iz žalbe, kao i po službenoj dužnosti, shodno odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je zaključio da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Naime, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode kojim ukazuje "da su ispunjeni uvjeti da se tražilac izvršenja ima smatrati namirenim u svom potraživanju prema apelantu". U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao: "Ukoliko treće lice, a što je u konkretnom predmetu slučaj, kupi pokretne stvari, bez obzira za koji iznos, samo se za taj iznos može tražilac izvršenja smatrati namirenim u svom potraživanju." Međutim, kako dalje navodi Kantonalni sud, "da je tražilac izvršenja kupio pokretne stvari tada bi se moglo smatrati da je on u svom potraživanju namiren za iznos procijenjenih pokretnih stvari". U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da s obzirom na to da su "na javnoj prodaji, pravilno i zakonito prodate pokretne stvari izvršenika (apelanta) trećem licu, onda se tražilac izvršenja može smatrati namirenim u svom potraživanju samo za iznos kupoprodajne cijene".
- 13.Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da taj sud, ispitujući prvostepeno rješenje, nije našao da postoje razlozi zbog kojih se prvostepeno rješenje pobija, kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je i odlučio kao u izreci rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je postupak prodaje njegovih pokretnih stvari proveden protivno propisanim pravilima izvršnog postupka jer je ročištu za prodaju pokretnih stvari pristupio Zlatko Ešegović kao jedini ponuđač, koji je i kupio predmetne stvari za iznos od 100,00 KM, a tražilac izvršenja nije spriječio prodaju stvari "u bescjenje". Apelant je također istakao da se treba smatrati da je "tražilac izvršenja namiren u cijelosti sa svojim potraživanjem jer je bio prisutan na javnoj prodaji i bio upitan od strane suda da li se javlja kao kupac, a on to nije učinio". Apelant smatra da je tražilac izvršenja "zloupotrijebio pravo" jer će nastaviti izvršni postupak nad ostalom apelantovom imovinom sve dok se u potpunosti ne namiri u svom potraživanju prema apelantu jer je "suština odredbi ZIP-a upravo da tražioci izvršenja u cijelosti namire svoje potraživanje".
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Kantonalni sud je u cijelosti ostao pri pravnom stavu iz svoje osporene odluke u kojoj je dato obrazloženje u odnosu na apelantove žalbene navode koje je ponovio u apelaciji. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 16.Općinski sud je istakao da su sve pokretne stvari, koje su bile predmet prodaje, bile založene sa upisanim založim pravom u korist tražioca izvršenja, te smatra da je taj sud proveo prodaju u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku. Općinski sud je također istakao da se ne može upuštati u ocjenu navoda iz apelacije "da je tražilac izvršenja zloupotrijebio svoje pravo" jer je "pravo", a ne "obaveza" tražioca izvršenja da li će kao kupac učestvovati na prodaji ili ne. Općinski sud je također naveo da je odluka o namirenju u ovom predmetu donesena pravilnom primjenom odredaba Zakona o izvršnom postupku. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 17.Tražilac izvršenja je apelantove navode ocijenio neosnovanim i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 18.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.
Član 10.
[...]
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 19.Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 33/06, 39/06, i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pokretanje postupka
(1) Izvršni postupak pokreće se prijedlogom tražioca izvršenja.
(2) Izvršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti, kao i po prijedlogu lica i organa kad je to zakonom izričito određeno.
(3) Lica i organi iz stava 2. ovog člana imaju u izvršnom postupku položaj tražioca izvršenja.
Član 21.
Primjena odredaba drugih zakona
(1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Član 82.
Zaključak o prodaji
(1) Nakon provođenja postupka za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti sud donosi zaključak o prodaji nepokretnosti kojim se utvrđuje vrijednost nepokretnosti i određuju način i uvjeti prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja.
[…].
Član 87.
Jedan ponuđač
(1) Ročište za javno nadmetanje održat će se i kad prisustvuje samo jedan ponuđač.
(2) Sud će zaključkom, na zahtjev lica koje ima pravo prvenstvenog namirenja, odrediti da se ročište za prodaju odgodi ako učestvuje samo jedan ponuđač.
Član 89.
Prodajna cijena
(1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nepokretnost se na javnom nadmetanju ne može prodati po cijeni koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.
(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nepokretnost prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.
Član 90.
Ročište za nadmetanje i prodaja
(5) Nakon zaključenja nadmetanja utvrđuje se lista ponuđača koji su ponudili cijenu iznad minimuma i da je nepokretnost prodata najpovoljnijem ponuđaču ukoliko su ispunjeni ostali uvjeti.
Član 130.
Način prodaje
(1) Prodaja stvari se vrši putem usmenog javnog nadmetanja ili neposrednom pogodbom. Način prodaje određuje zaključkom sud, pazeći na to da se postigne najpovoljnije unovčenje stvari.
()
(4) Prodaja javnim nadmetanjem odredit će se ako su u pitanju stvari veće vrijednosti, a može se očekivati da će se prodati po većoj cijeni od procijenjene vrijednosti.
Član 131.
Ročište za javnu prodaju
(1) Kod prodaje pokretnih stvari shodno se primjenjuju odredbe člana 89. st. 1. i 2. i člana 90. stav 5. ovog zakona.
(2) Ponuđač sa najvećom ponudom će platiti cijenu za pokretnu stvar odmah nakon objavljivanja rezultata ako sud zaključkom ne odluči drukčije. Ukoliko ponuđač ne plati odmah po pozivu suda drugi ponuđač će biti proglašen kupcem i platit će onu cijenu koju je on ponudio i tako redom.
(....)
(6) Neposrednom pogodbom ne može se prodati pokretna stvar ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti.
- 20.Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 139. stav 1.
Pojam založnog prava
(1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 23.Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.
- 24.Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- h)apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
- 25.U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, s obzirom na to da apelant eksplicitno osporava rješenja o dosudi koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će u kontekstu osporenih rješenja, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni izvršni postupak pokreće pitanje apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi "Službeni glasnik BiH" broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koji se tiču podnosioca apelacije (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske broj 13800/88 OI 94).
- 27.Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju apelantove obaveze su utvrđene kada su apelant i tražilac izvršenja (banka) zaključili ugovor o založnom pravu od 24. augusta 2010. godine na predmetnim stvarima radi osiguranja potraživanja tražioca izvršenja na način da će založene pokretne stvari biti predmet javne prodaje ukoliko apelant ne bude ispunjavao obaveze po odobrenom kreditu. Stoga, u postupku koji je rezultirao osporenim rješenjima o dosudi i namirenju tražioca izvršenja nisu utvrđivana apelantova nova građanska prava i obaveze, već su aktivirane odredbe ugovora o založnom pravu koji je apelant zaključio s tražiocem izvršenja.
- 28.Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu, koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, po kojoj je utvrdio da se izvršni postupak na osnovu sporazuma stranaka, koji predstavlja izvršni naslov, radi naplate novčanog potraživanja banke ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1393/05 od 13. jula 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
- 29.Prema tome, Ustavni sud konstatira da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana nova apelantova građanska prava i obaveze budući da su ona prethodno utvrđena zaključivanjem ugovora o osiguranju novčanog potraživanja tražioca izvršenja u određenom novčanom iznosu i uknjižbom založnog prava na apelantovim pokretnim stvarima, na osnovu kojeg je doneseno pravomoćno i izvršno rješenje o izvršenju. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima o dosudi ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 30.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
- 25.
b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 31.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 64 0 0 Ip 026270 16 Pž 2 od 7. jula 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 32.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 33.Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 34.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
- 35.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 35.
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 36.Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je preduvjet za razmatranje apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na imovinu utvrđivanje ima li apelant imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je li osporenim rješenjima došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu i, ako jeste, je li ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno.
- 37.Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o apelaciji u kojoj se ukazuje na kršenje prava na imovinu i u kojoj se osporavaju rješenja donesena u kasnijim fazama izvršnog postupka (nakon donošenja rješenja o izvršenju), Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz Odluke broj AP 5522/15 od 16. marta 2016. godine gdje je Ustavni sud zauzeo sljedeći stav: "…Ustavni sud smatra da je do miješanja u apelanticino pravo na imovinu došlo rješenjem (o izvršenju) od 19. novembra 2012. godine. […] Međutim, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud će izuzetno razmotriti je li u kasnijoj fazi predmetnog izvršnog postupka u kojoj je došlo do prodaje predmetnog stana došlo do kršenja apelanticinog prava na imovinu, te je li prodaja izvršena u skladu sa standardima tog prava…" (vidi tačku 48. navedene odluke; dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 38.Shodno navedenoj praksi, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporenim rješenjima došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
- 39.Ustavni sud ukazuje i na specifičnost konkretnog slučaja. Ovdje apelant ne osporava svoj dug prema tražiocu izvršenja, niti osporava rješenje o izvršenju, te prodaju založenih stvari, kao ni iznos za koji je, na drugoj licitaciji kao jedini kupac, Zlatko Ešegović kupio predmetne pokretne stvari. Naime, iako apelant navodi da je kupac založene stvari kupio za "bagatelu", Ustavni sud smatra da se suština navoda sastoji u osporavanju rješenja o namirenju kojim je konstatirano da je "tražilac izvršenja namiren samo do iznosa od 100,00 KM", te da je kao posljedica toga došlo do zloupotrebe prava. Dalje, apelant smatra da na ovakav način nije omogućeno tražiocu izvršenja da bude namiren u cijelosti s obzirom na to da potraživanje koje tražilac izvršenja potražuje od apelanta iznosi 600.097,36 KM, a založene stvari su kupljene samo za iznos od 100 KM. Na ovaj način tražilac izvršenja je zloupotrijebio svoje pravo iz ZIP-a jer će nastaviti izvršni postupak nad ostalom apelantovom imovinom sve dok se u potpunosti ne namiri u svom potraživanju iako su prodate založene stvari koje su procijenjene na iznos od 1.456.750,00 KM.
- 40.Dalje, za Ustavni sud u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant posjedovao imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je došlo do miješanja u imovinu u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do navedenog zaključka Ustavni sud je došao na osnovu nespornih činjenica: da je apelant bio vlasnik založenih stvari i da su založene stvari prodate u izvršnom postupku. U sljedećem dijelu obrazloženja, Ustavni sud će, u skladu s pristupom Evropskog suda (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61) odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje u imovinu predviđeno zakonom, odnosno da li je izvršeno u skladu sa zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa (načelo proporcionalnosti).
- 41.Za Ustavni sud je ključno pitanje u konkretnom slučaju da li je došlo do zloupotrebe prava? Ukoliko se utvrdi da je došlo do zloupotrebe prava, miješanje u apelantovu imovinu, prema mišljenju Ustavnog suda, nikako ne bi moglo biti izvršeno u skladu sa zakonom jer zakon zabranjuje zloupotrebu prava. Pitanje zloupotrebe će se ispitati na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja koje se može sublimirati kako slijedi: a) apelant je imao nesporan dug prema tražiocu izvršenja u iznosu od 600.097,36 KM, b) kao osiguranje duga apelant je založio pokretne stvari koje su procijenjene na iznos od 1.456.750,00 KM, c) založene pokretne stvari su prodate trećem licu za iznos od 100 KM, pri čemu tražilac izvršenja nije htio koristiti svoje pravo da kupi založene stvari na ime duga koji se potražuje i d) nakon izvršene prodaje apelantov dug u iznosu od 600.097,36 KM smanjen je za samo 100 KM.
- 42.Ustavni sud napominje da je u svojoj praksi imao slučaj kada je utvrdio povredu zbog zloupotrebe prava koja strankama u postupku pripadaju. Tako je u Odluci broj AP 1154/14 od 11. januara 2017. godine Ustavni sud zauzeo stav da je, između ostalog, došlo do zloupotrebe prava jer nadležni sud nije spriječio da se u izvršnom postupku kao kupci na licitaciji za prodaju pojavljuju stranke kojima je očigledno bio cilj samo da licitacija ne uspije jer su davali ponude u visokim iznosima koji nikada nisu bili plaćeni, pri čemu je jedan od takvih "kupaca" bilo lice koje je živjelo u kolektivnom smještaju kao izbjeglica.
- 43.Prema mišljenju Ustavnog suda, činjenice iz konkretnog predmeta, barem identično, ako ne (i) još više, ukazuju da je došlo do zloupotrebe prava, kao što je to bio slučaj s činjenicama u predmetu broj AP 1154/14. Tačno je da je pravo, a ne obaveza, tražioca izvršenja da li će na ročištu za prodaju kupiti založene stvari na ime duga koji potražuje. Međutim, to pravo se u smislu člana 10. ZPP ne smije zloupotrebljavati. Da li se određeno pravo koristi na način da se zloupotrebljava dužni su ispitati redovni sudovi u svakom konkretnom slučaju. U ovom slučaju, redovni sudovi su jednostavno zatvorili oči pred činjenicama koje nesporno ukazuju na zloupotrebu prava. Zar se redovni sudovi nisu trebali zapitati zašto bi tražilac izvršenja dopustio bilo kome da kupi stvari koje njemu služe kao osiguranje namirenja vrlo visokog duga od 600.097,36 KM, a koje su procijenjene na više nego dvostruko veći iznos od 1.456.750,00 KM, za zaista bagatelan iznos od 100 KM?! Tražilac izvršenja ima pravo da bude ili ne bude kupac na licitaciji gdje se prodaju stvari radi namirenja njegovog duga. Međutim, mora se voditi računa da se radi o službenoj prodaji, tj. izvršnom postupku koji se vodi s ciljem da se namiri potraživanje koje povjerilac ima, a koje potraživanje se, kao u konkretnom slučaju, treba namiriti iz vrijednosti založene stvari. Zato se ne smije dozvoliti da se dva pravna instituta (izvršenje i zalog) izvrgavaju ruglu. U konkretnom slučaju, tražilac izvršenja nije na tržnicu donio svoje stvari na prodaju pa da, kao vlasnik, ima apsolutno pravo da stvari prodaje po cijeni po kojoj on smatra da treba. Kao što je već rečeno, ovdje se radi o službenoj prodaji s ciljem namirenja povjeriočevog potraživanja iz vrijednosti založene stvari. Stoga su redovni sudovi, ako su već dopustili bizarnu prodaju za iznos od 100 KM založenih stvari koje su procijenjene na iznos od 1.456.750 KM, morali istovremeno i konstatirati da je tražilac izvršenja namiren u cijelosti za iznos duga od 600.097,36 KM jer su prethodno prodate založene stvari koje su procijenjene na dvostruko veći iznos (vidi praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine). Jedino na takav način ne bi došlo do zloupotrebe prava koja strankama pripadaju u izvršnom postupku.
- 44.Ustavni sud naglašava da namjena Evropske konvencije nije da garantira prava koja su teoretska i iluzorna, već ona koja su realna i djelotvorna (vidi, mutatis mutandis, presudu od 23. jula 1968. godine u predmetu Belgian Linquistic, serija A, broj 6, strana 31, stav 3. in fine i stav 4, kao i presude u predmetu Golder, strana 18, stav 35. in fine, presudu u predmetu Luedicke, Belkacem i Kos od 28. novembra 1978. godine, serija A, broj 29, strana 17-18, stav 42. i presudu od 13. juna 1979. godine u predmetu Marckx, serija A, broj 31, strana 15, stav 31). Kao što prava iz Evropske konvencije nisu teoretska i iluzorna, već su realna i djelotvorna, na šta Evropski sud konstantno do danas ukazuje, praktično od svojih prvih značajnijih odluka, tako ni prava koja su propisana zakonima (konkretno zabrana zloupotrebe prava iz člana 10. ZPP) ne trebaju biti, prema mišljenju Ustavnog suda, teoretska i iluzorna u praksi i primjeni od strane redovnih sudova. Da bi se to izbjeglo redovni sudovi ne smiju dopuštati situacije kao što je konkretna, koja je blago rečeno sumnjiva, gdje je očigledno da tražilac izvršenja izbjegava da na ime duga preuzme založene stvari. Ako tražiocu izvršenja ne odgovara namirenje duga iz založenih stvari on ima mogućnost da promijeni sredstvo izvršenja u skladu s odredbama ZIP-a. Međutim, u skladu s pravilom o zabrani zloupotrebe prava koja strankama u postupku pripadaju, tražiocu izvršenja se ne može dozvoliti da se, pod sumnjivim okolnostima, oslobodi sredstva izvršenja koje mu ne odgovara tako što će dozvoliti da ga kupi treće lice za iznos koji je zaista minoran. Apelant će ostati bez svojih pokretnih stvari koje je založio kao garant isplate duga, pri čemu će njegov dug biti umanjen za simboličan iznos, a tražilac izvršenja će moći zahtijevati namirenje iz njegove preostale imovine. U ovakvoj situaciji, apelantova imovina će višestruko stradati jer će izgubiti stvari koje je založio dok dug praktično neće biti umanjen.
- 45.S obzirom na zaključak da miješanje u imovinu nije bilo izvršeno u skladu sa zakonom, Ustavni sud smatra da nema potrebe dalje ispitivati da li je miješanje bilo u javnom interesu, kao i da li je bilo proporcionalno.
- 46.Imajući u vidu sve navedeno, te radi efikasne zaštite apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra svrsishodnim da poništi osporena rješenja i predmet vrati na odlučivanje Općinskom sudu koji će u najkraćem mogućem roku donijeti novo rješenje u skladu sa članom II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 47.Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je došlo do zloupotrebe prava koja strankama pripadaju u izvršnom postupku, što je za posljedicu imalo da je apelant ostao bez stvari koje je založio u slučaju da ne vrati dug, a koje su procijenjene na iznos od 1.456.750 KM i koje su prodate trećem licu za iznos od samo 100 KM, pri čemu su redovni sudovi konstatirali da je apelantov dug koji iznosi 600.097,36 KM umanjen isključivo za iznos od 100 KM koliko se dobilo prodajom založenih stvari.
- 48.Na osnovu člana 18. stav 3. tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 49.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.