USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 952/17, rješavajući apelaciju Anđelke Dimovske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Anđelke Dimovske.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantici, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/12.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Anđelka Dimovska (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Skoplja podnijela je 10. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 000810 16 Uvp 2 od 23. decembra 2016. godine i S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016. godine. Istovremeno, apelantica je postavila zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odložio izvršenje presude apelacionog vijeća Suda BiH od 23. decembra 2016. godine do donošenja odluke po ovoj apelaciji". Apelantica je također 5. aprila i 12. septembra 2017. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odložio izvršenje presude apelacionog vijeća Suda BiH od 23. decembra 2016. godine do donošenja odluke po ovoj apelaciji". Apelantica je podneskom od 10. oktobra 2017. godine podnijela dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Odlučujući o apelanticinim zahtjevima za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio tri odluke kojima je zahtjeve odbio (vidi odluke o privremenim mjerama broj AP 952/17 od 30. marta 2017. godine, 10. maja 2017. godine i 11. oktobra 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 3.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Federacije Bosne i Hercegovine (za bivši FMO), zastupane po federalnom pravobraniocu (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 25. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 4.Sud BiH i tužena su 4. i 8. maja 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev apelanticinog supruga Ivana Dimovskog kojim je traženo poništenje Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CRPC) broj R-501-737-1/1-01 -337-14-1/05 od 23. oktobra 2007. godine, a kojom su stavljene van snage odluke CRPC-a br. R-501-737-1/1-01-337- 14/06 od 27. oktobra 2006. godine, R-501-737-1/1-01-337/04 od 21. oktobra 2005. godine i 501-737-1/1 od 2. septembra 2003. godine, te je odbijen i zahtjev za povrat u posjed stana u Sarajevu, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
- 7.U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelanticin suprug kao nosilac stanarskog prava zaključio Ugovor o otkupu predmetnog stana broj 7/838-1 od 6. februara 1992. godine sa SSNO-om, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je taj ugovor zaključen na zakonom propisan način i da je pravno obavezujući u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Također je navedeno da je CRPC u postupku koji je vođen po zahtjevu za ponovno razmatranje Odluke broj 501-737-1/1 od 2. septembra 2003. godine već ocijenio dokaze i utvrdio činjenicu da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine i da nema svojstvo izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, te se stoga, u smislu odredbe člana 3.a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana. U obrazloženju je dalje navedeno da je Sud BiH na nesumnjiv način utvrdio da je apelanticinom suprugu dodijeljen stan u Skoplju iz Vojnostambenog fonda Oružanih snaga Republike Makedonije. Naime, kako proizlazi iz Dopisa Ministarstva vanjskih poslova Republike Makedonije broj 86-3207/4 od 27. augusta 2013. godine, apelanticin suprug je dodijeljeni stan i otkupio. Navedene činjenice (da je apelanticin suprug ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine i da apelanticin suprug nema svojstvo izbjeglice ili raseljenog lica, te da mu je riješeno stambeno pitanje u Skoplju dodjelom stana iz Stambenog fonda Vojske Republike Makedonije), kako je zaključio Sud BiH, od odlučujućeg su utjecaja za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari u smislu odredaba člana 3.a. Zakona o prestanku primjene. Naime, pozivajući se na odredbe člana 3.a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene i Odluku Ustavnog suda broj U 83/03, Sud BiH je zaključio da je činjenično stanje u osporenoj odluci CRPCBiH pravilno utvrđeno, na koje je pravilno primijenjeno i materijalno pravo, te da se stoga tužbeni zahtjev odbija.
- 8.Odlučujući o zahtjevu za preispitivanje osporene Presude Suda BiH broj S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016. godine, koji je podnijela apelantica jer je njen suprug Ivan Dimovski u međuvremenu umro, apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) zahtjev je odbilo Presudom broj S1 3 U 000810 16 Uvp 2 od 23. decembra 2016. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelanticin suprug Ivan Dimovski kao tadašnji nosilac stanarskog prava otkupio predmetni stan na osnovu ugovora zaključenog sa SSNO-om 6. februara 1992. godine, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je ugovor pravno obavezujući u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Ukazano je da je navedenom odredbom propisano da je ugovor pravno obavezujući ako je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio ugovor s bivšim SSNO-om do 6. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tadašnjim važećim zakonom i ako je cijena isplaćena. Također je ukazano da je u tom slučaju, prema odredbi člana 39.a) istog zakona, Vlada FBiH dužna da izda nalog za uknjižbu navedenog lica kao vlasnika u zemljišnim knjigama. Međutim, istaknuto je da su članom 39.e istog zakona propisani izuzeci od navedenih pravila tako što je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je napustio stan u BiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga države nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (stav 1), odnosno koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (stav 3), umjesto prava na upis prava vlasništva na tom stanu ima pravo na naknadu od Federacije BiH. Istaknuto je da su i Evropski sud u presudi Đokić protiv Bosne i Hercegovine i Ustavni sud u Odluci broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine ocijenili da nosiocima prava na "vojnim stanovima", u slučaju ako su ispunjeni uvjeti iz člana 39.e Zakona o prodaji stanova, umjesto prava na povrat stana i uknjižbu prava vlasništva pripada pravo na naknadu za de facto eksproprijaciju, kako to naziva Evropski sud. Pored toga, ukazano je da je ocijenjeno da visina naknade, obračunata po metodologiji propisanoj ovim zakonom, ne zadovoljava kriterij pravičnosti, zbog čega je Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 15/11 naloženo Parlamentu Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH" uskladi odredbu člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade sa članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 9.Apelaciono vijeće je zaključilo da je u pobijanoj presudi pravilno ocijenjeno da apelant nema status izbjeglice u smislu člana 3.a. stav 1. Zakona o prestanku primjene. Ukazano je da je navedenim članom isključeno pravo stupanja u posjed stana svim nosiocima stanarskog prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi vojnog ili civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije im odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, dok stav 2. istog člana kao razlog za isključenje propisuje da su nosioci stanarskog prava stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz stambenog fonda bivše JNA ili iz novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ. Također je ukazano da su ove odredbe bile predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom BiH, koji je Odlukom broj U 83/03 utvrdio da član 3.a. Zakona o prestanku primjene služi legitimnim ciljevima i da su odredbe iz oba stava u saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine. Shodno tome, zaključeno je da nosioci stanarskog prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u oružanim snagama van teritorije BiH i nisu stekli status izbjeglice ili drugi vid zaštite do 14. decembra 1995. godine imaju pravo na naknadu u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova.
- 10.Dalje, apelaciono vijeće je zaključilo da je u pobijanoj presudi pravilno utvrđena odlučna činjenica, a koju ni apelantica ne spori u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, a to je da je apelanticin suprug Ivan Dimovski ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Apelaciono vijeće je ukazalo da navedeno utvrđenje proizlazi iz dokaza u spisu, i to pismene Izjave apelanticinog supruga zaprimljene 30. septembra 1996. godine pod brojem 07/3-372-939-5, a u kojoj je lično naveo da je 15. maja 1992. godine otišao iz predmetnog stana u Skoplje, Republika Makedonija, gdje je kao profesionalno vojno lice ostao u Vojsci Republike Makedonije. Pored toga, apelaciono vijeće je navelo da je u Dopisu Ministarstva vanjskih poslova Republike Makedonije broj 86-3207/4 od 27. augusta 2013. godine navedeno da apelanticin suprug Ivan Dimovski ima u vlasništvu stan u Skoplju koji je stekao na osnovu Ugovora o kupoprodaji broj 16-42/1833 od 20. decembra 1996. godine zaključenog s Ministarstvom odbrane Republike Makedonije po propisu o stambenom obezbjeđenju u Ministarstvu odbrane Republike Makedonije.
- 11.Cijeneći da je provedenim dokazima nesporno dokazano da je apelanticin suprug Ivan Dimovski ostao kao profesionalno vojno lice u Vojsci Republike Makedonije nakon 19. maja 1992. godine, kao i da je Ugovorom o kupoprodaji broj 16-42/1833 od 20. decembra 1996. godine otkupio stan u Skoplju, te na taj način riješio svoje stambeno pitanje po propisu o stambenom obezbjeđenju u Ministarstvu odbrane Republike Makedonije, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepena presuda vijeća za upravne sporove Suda BiH pravilna i zakonita, a zahtjev za preispitivanje te presude neosnovan, te je zahtjev odbilo primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica je prezentirala hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari, navodeći, između ostalog, da činjenica da je njen suprug zaključio kupoprodajni ugovor o kupovini stana u Makedoniji ne može imati smetnji niti utjecaja na ostvarivanje njenih prava na povratak i uknjižbu predmetnog stana koji je njen suprug "stekao iz radnog odnosa u TRZ Hadžići". U dopuni apelacije apelantica je, u suštini, ponovila svoje tvrdnje iz apelacije, predlažući da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu apelanticinih ustavnih prava na koja se pozvala u apelaciji i ukine konačnu presudu Suda BiH od 23. decembra 2016. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Sud BiH smatra da je osporenim odlukama potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo tako da su svi navodi o kršenju ljudskih prava proizvoljni i paušalni. Predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
- 14.Tužena je navela da ne postoji kršenje apelanticinih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvala, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39.a
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e
(1) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
(3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine".
- 16.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03,29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
(1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
(2) Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 000810 16 Uvp 2 od 23. decembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 22.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
- 23.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 23.
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 24.Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama Suda BiH odlučivano u upravnom sporu po tužbi protiv Odluke CRPCBiH broj R-501-737-1/1-01 -337-14-1/05 od 23. oktobra 2007. godine. U konkretnom slučaju, u konačnici je osporenim odlukama Suda BiH potvrđena navedena odluka CRPCBiH i odbijen je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog (tzv. vojnog) stana, pri čemu iz utvrđenja osporenih odluka proizlazi da apelanticin suprug ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana i da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da je apelanticin suprug riješio stambeno pitanje na osnovu Ugovora o kupoprodaji stana broj 16-42/1833 od 20. decembra 1996. godine zaključenog s Ministarstvom odbrane Republike Makedonije po propisima o stambenom obezbjeđenju. Također proizlazi da se Sud BiH u osporenim odlukama u prilog svojim zaključcima pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine.
- 25.Ustavni sud u tom kontekstu podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 4728/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je fizičko lice Željko Stanečić podnio apelaciju protiv presuda Suda BiH donesenih u upravnom sporu, a kojim je u konačnici odbijen njegov zahtjev za povrat u posjed (tzv. vojnog) stana i odlučeno da osporena presuda Suda BiH u svemu zamjenjuje konačni upravni akt (odluku CRPCBiH). Pri tome, iz utvrđenja odluka osporenih tom apelacijom također proizlazi da navedeno lice ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana i da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova. Proizlazi i da se Sud BiH u osporenim odlukama u prilog svojim zaključcima pozvao na odluku Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine.
- 26.U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine, između ostalog (tačka 48. navedene odluke), naveo: "Imajući u vidu citiranu odluku Tihomir Aleksić protiv BiH, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud dosljedno svojoj praksi zaključio da činjenica da li je aplikantu zaista i dodijeljen zamjenski stan u Republici Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova. Evropski sud je također naglasio da je Ustavni sud Odlukom broj U 15/11 proglasio prethodni način određivanja iznosa naknade neustavnim i naredio Parlamentu Federacije BiH da ga izmijeni u skladu s presudom u predmetu Đokić. Evropski sud je u navedenom predmetu odbacio predstavku aplikanta kao nedopuštenu." U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na odluku Evropskog suda u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine) u kojoj je Evropski sud također razmatrao aplikacije četiri aplikanta koji su, kako proizlazi iz navedene odluke, otkupili stanove u Sarajevu krajem 1991. godine i početkom 1992. godine u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te su nakon napuštanja tih stanova dobili zamjenske vojne stanove u Srbiji, a njihovi zahtjevi za povrat stanova u Sarajevu su odbijeni primjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Evropski sud je u sva četiri slučaja posebno naglasio da "aplikanti nisu podnijeli zahtjev za nadoknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova […]". Evropski sud je ove aplikacije odbacio kao očigledno neosnovane u smislu člana 35. stav 3. Evropske konvencije s obrazloženjem: "Ovim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova" (tačka 66. odluke).
- 27.Dalje, Ustavni sud je u tački 49. predmetne odluke naveo: "U odnosu na konkretni predmet koji razmatra, Ustavni sud primjećuje da je predmet Tihomir Aleksić protiv BiH sličan apelantovom predmetu. Ustavni sud ističe da je u provedenom predmetnom postupku utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u Republici Srbiji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i Ustavni sud je utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije BiH radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11."
- 28.Zatim, Ustavni sud je u tački 50. predmetne odluke naveo: "Nadalje, sama činjenica da je apelantov predmet u bitnome sličan predmetu Tihomir Aleksić protiv BiH, sama po sebi, ne može voditi ka zaključku da bi trebalo odbiti odnosno odbaciti predmetnu apelaciju. Ovo iz razloga što iz prakse Ustavnog suda zapravo proizlazi da je Ustavni sud u sličnim situacijama kao što je apelantova isticao: 'S obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante' (AP 1205/08, tačka 51). Stoga bi u datoj situaciji, i pored stava Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja, prema mišljenju Ustavnog suda, apelant bio doveden u nepovoljniju situaciju u smislu zaštite njegovih prava u odnosu na apelante iz citiranih predmeta br. AP 1205/08 i AP 726/15, te odluka koje su slijedile."
- 29.Pored toga, Ustavni sud je u tač. 51. i 52. predmetne odluke naveo: "U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15, u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjane ugovore o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da umjesto povrata stana u posjed i upisa vlasništva u zemljišne knjige imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom, smatra da se u konačnici apelantov položaj svodi na položaj apelanata u citiranim predmetima. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je osporenom odlukom Suda BiH došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, da je to miješanje zasnovano na zakonu i da služi legitimnom cilju, te da apelant u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava, kao i stava iz odluke Aleksić protiv BiH ima pravo na naknadu. Iz navedenog proizlazi da u datim okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu Suda BiH da apelantov zahtjev treba odbiti. Međutim, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredbi, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi osiguranja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dovodeći naprijed navedeno u vezu s činjenicama apelantovog slučaja iz kojih proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju vodio dugotrajni postupak pred CRPC-om i Sudom BiH koji je rezultirao osporenim odlukama, te imajući u vidu da apelantu nesporno pripada pravo na naknadu, ali da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na apelanta bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu, zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja svrsishodno, odnosno u apelantovom najboljem interesu, da ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju."
- 30.Stoga, dovodeći navedeno u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine odnose i na odlučivanje povodom predmetne apelacije, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja konkretne odluke poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 31.S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada osporenim odlukama Suda BiH, koje su zasnovane na zakonu i donesene u javnom interesu, nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticine imovine i zahtjeva javnog interesa.
- 33.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.