USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2916/16, rješavajući apelaciju Ljiljane Zimonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 31. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ljiljane Zimonjić.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046060 15 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Ljiljana Zimonjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 46060 15 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 24. i 25. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 26. aprila do 22. maja 2018. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
- 5.Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 O 177704 10 0 od 7. jula 2011. godine utvrđeno je da zaostavštinu iza preminulog R. Z. (u daljnjem tekstu: apelanticin prednik) čine prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji – otkupu stana iz Stambenog fonda JNA od 14. februara 1992. godine, zaključenog između Države SFRJ SSNO – Vojne ustanove za upravljanja SFJNA "Beograd" kao prodavca (u daljnjem tekstu: prodavac) i apelanticinog prednika kao kupca. Također je određeno da se zakonskom nasljednicom navedene zaostavštine proglašava apelantica.
Postupak okončan osporenim odlukama
- 6.Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 046060 12 P 2 od 24. aprila 2015. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanticinog prednika kojim je tražio da sud naloži tuženoj da mu na ime tržišne vrijednosti stana isplati iznos od 139.800,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 21. jula 2007. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.
- 7.U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istakao da je apelanticin prednik 14. februara 1992. godine zaključio valjan ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine stana u Sarajevu s prodavcem. Međutim, apelanticin prednik na toj nekretnini nije uknjižio pravo vlasništva s obzirom na to da je u prethodnom toku postupka pravomoćno utvrđeno da mu to pravo ne pripada budući da je nakon 19. maja 1992. godine, odnosno i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije, te se nije mogao smatrati izbjeglim odnosno raseljenim licem. Postupajući prema Odluci o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH broj CH/00/4442 od 8. juna 2005. godine, kojom je tuženoj naloženo da bez daljnjeg odlaganja preduzme neophodne korake i osigura isplatu naknade prema članu 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), tužena je apelanticinom predniku u 2007. godini isplatila iznos od 21.436,46 eura, odnosno 41.968,00 KM na ime naknade za stan. Apelanticin prednik je navedeni iznos vratio smatrajući ga neadekvatnim u smislu naknade koju propisuje član 39e. Zakona o prodaji stanova jer je smatrao da mu pripada tržišna vrijednost stana. Tokom parničnog postupka u kojem je apelanticin prednik tražio da mu se nadoknadi tržišna vrijednost stana, građevinskim vještačenjem je utvrđeno da tržišna vrijednost stana iznosi 139.800,00 KM, a na taj dokaz parnične stranke nisu imale primjedbi. Nadalje, tokom postupka je utvrđeno da je apelanticin prednik, odnosno apelantica nakon njegove smrti trajno riješila stambeno pitanje dodjelom jednoiposobnog stana u zakup na neodređeno vrijeme u Beogradu na osnovu rješenja Stambene komisije (UP-1 broj 11327-35/98 od 12. jula 2012. godine), što se smatra ekvivalentom stanarskog prava budući da se ti stanovi mogu otkupiti po istom načelu kao i stanovi na kojima postoji stanarsko pravo.
- 8.U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da se, kod tako utvrđenog činjeničnog stanja koje među parničnim strankama nije sporno, kao sporno postavlja pravno pitanje pripada li apelanticinom predniku pravo na naknadu iz člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te ukoliko mu pripada, radi li se o tržišnoj vrijednosti sporne nekretnine ili o nekom drugom iznosu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova, Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, te na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (broj 1495/07) i Ivan Ćaldović i drugi protiv Bosne i Hercegovine (broj 44212/05). Općinski sud je također istakao da tužena nije donijela odgovarajući propis, odnosno izmjene propisa u pogledu visine naknade iz člana 39e. Zakona o prodaji stanova u skladu s Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 15/11, a što je u nadležnosti njenog zakonodavnog tijela.
- 9.Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je prvenstveno zaključio da apelanticinom predniku ne pripada tržišna vrijednost stana koji je predmet pravno valjanog ugovora o kupoprodaji – otkupu nekretnine od 14. februara 1992. godine budući da je apelanticin prednik ostvario ekvivalent stanarskog prava u Srbiji. Dalje, Općinski sud je, imajući u vidu stavove Ustavnog suda BiH i Evropskog suda (čije su odluke obavezujuće) – da sve kategorije lica koja imaju pravno valjane ugovore, ali nemaju pravo na uknjižbu i predaju u posjed stanova, imaju pravo na naknadu od tužene – zaključio da i apelanticin prednik u ovom slučaju ima pravo na naknadu. Međutim, apelanticin prednik nije nudio druge navode i dokaze o visini naknade koja bi mu pripadala (osim tržišne vrijednosti), a u tom pogledu, kako je sud obrazložio, nema nikakvih kriterija niti propisa. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije u nadležnosti redovnih sudova (naročito ne prvostepenog suda) da se bave zakonodavnom ulogom i da stvaraju propise i da samostalno, bez ikakvih kriterija, određuju naknade koje u ovim slučajevima pripadaju ovoj kategoriji lica. Kada bi to redovni sudovi činili, došlo bi do arbitrarne primjene prava i velike mogućnosti različitog tretiranja lica iz iste kategorije, odnosno njihovog dovođenja u neravnopravan položaj, što je nedopustivo i samo bi produžilo sporne situacije u oblasti imovine u kategoriji vojnih stanova. U vezi s navedenim, Općinski sud je zaključio da visina tužbenog zahtjeva nije dokazana, nije određena, niti odrediva, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Općinski sud je također naveo da nije bilo mjesta primjeni člana 127. ZPP jer se to pitanje mora riješiti na jedinstven način za sva obuhvaćena lica, što je obaveza tužene koju mora što hitnije ispuniti.
- 10.Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 046060 15 Gž 3 od 22. septembra 2015. godine žalba apelanticinog prednika je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je, nakon što je izložio sadržaj obrazloženja prvostepene presude, istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanticinom predniku ne pripada tržišna vrijednost spornog stana budući da je ostvario ekvivalent stanarskog prava u Srbiji. Kantonalni sud je također istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u cijelosti zbog toga što apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, kako je već navedeno (ibid.).
- 11.Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 046060 15 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine odbijena je revizija apelanticinog prednika. Nakon što je izložio sadržaj činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, Vrhovni sud je istakao da, između ostalog, nije ostvaren revizioni osnov pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je, cijeneći sadržaj odredbe člana 39e. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, apelanticin prednik mogao ostvariti samo pravo na novčanu naknadu za predmetni stan koju je, u konačnom, i ostvario nakon donošenja odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, ali koju nije želio prihvatiti. Navedena odredba člana 39e. Zakona o prodaji stanova, kako je dalje obrazloženo, ne propisuje novčanu naknadu po tržišnoj vrijednosti stana u vrijeme isplate već u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju, a to u ovom slučaju nije traženi iznos od 139.800,00 KM koji, prema nalazu vještaka, predstavlja tržišnu cijenu predmetnog stana. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da treba imati u vidu da je apelanticin prednik riješio stambeno pitanje dodjelom jednoiposobnog stana u zakup u Beogradu, pa da mu stoga ne pripada pravo na naknadu tržišne vrijednosti predmetnog stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica prvenstveno ukazuje da je proizvoljan zaključak da visina opredijeljenog tužbenog zahtjeva nije dokazana niti odrediva s obzirom na to da je tužena utvrdila visinu tužbenog zahtjeva kao tržišnu cijenu stana u iznosu od 41.968,00 KM. Međutim, apelanticin prednik je taj iznos odbio smatrajući ga neadekvatnim. Apelantica, također, smatra da se proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ogleda u tome što je pravomoćnom Odlukom o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu br. CH/00/4314, CH/00/4437 i CH/00/4442 naloženo tuženoj da preduzme neophodne korake i osigura hitnu isplatu naknade apelanticinom predniku prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova. Prema tome, navedenom odlukom utvrđeno je da apelanticinom predniku pripada pravo na isplatu naknade za otkupljeni stan od bivše JNA, dok su redovni sudovi utvrdili drugačije. U vezi s tim, apelantica smatra da je takvim postupanjem tužene i redovnih sudova nezakonito lišena imovine, čime joj je povrijeđeno pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporenu presudu i predmet vrati Vrhovnom sudu radi donošenja nove odluke.
b) Odgovori na apelaciju
- 13.Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizione odluke te da, suprotno apelanticinim navodima, nisu povrijeđena njena prava na koja se poziva u apelaciji.
- 14.Kantonalni sud je također istakao da nisu učinjene povrede prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
- 15.Općinski sud je naveo da je razmotrio cjelokupan činjenični i pravni aspekt predmetne parnice, uzeo u obzir odluke Ustavnog suda i Evropskog suda koje se tiču vojnih stanova, te je zaključio da nije u nadležnosti redovnih sudova da odlučuju o visini sporne naknade i da bi svako postupanje u tom smjeru bilo proizvoljno i moguće diskriminatorno u pogledu prava lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji. Zbog toga, kod nepostojanja tačnih i jasnih kriterija za utvrđivanje sporne naknade, a kod utvrđene činjenice da apelantu ne pripada tržišna vrijednost vojnog stana, Općinski sud je istakao da nije nezakonito postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, kako je iscrpno navedeno u obrazloženju prvostepene odluke.
- 16.Tužena je istakla da je apelantica nakon napuštanja stana u Sarajevu stekla ekvivalentno pravo iz novoformiranog stambenog fonda vojske i Ministarstva odbrane u Republici Srbiji, zbog čega smatra da se radi o dvostrukom rješavanju stambenog pitanja iz istog stambenog fonda, a takvo stjecanje imovinskih prava je u direktnoj suprotnosti s domicilnom jurisdikcijom. Tužena također smatra da je činjenična i pravna situacija u konkretnom slučaju identična kao u predmetima Tihomir Aleksić protiv BiH (aplikacija broj 38233/05), Mandić i dr. protiv BiH (broj 1495/07), te Odluci Ustavnog suda broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine. Imajući u vidu navedeno, tužena smatra da je očigledno da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji.
V. Relevantni propisi
- 17.Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine".
- 18.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.a
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
- 19.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju apelantica apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 046050 15 Rev od 19. aprila 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda punomoćniku apelanticinog prednika dostavljena 12. maja 2016. godine, a da je apelantica apelaciju podnijela 11. jula 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 25.Ustavni sud, polazeći od apelanticinih navoda, smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na imovinu
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
- 27.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 27.
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 28.Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu je da li apelantica ima "imovinu" koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stranica 46, stav 53). Ustavni sud, također, ukazuje da je Evropski sud, prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine, zaključio da ugovor o kupoprodaji vojnog stana, zaključen prije disolucije bivše SFRJ, predstavlja aplikantovu postojeću "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Đokić protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev broj 6518/04, odluka od 27. maja 2010. godine, tačka 50). Stoga, imajući u vidu da u predmetnom postupku, kao i u predmetu Đokić, nije bilo sporno da apelantica, kao pravna sljednica svog prednika, ima pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji stana i da joj je zakonskim odredbama zagarantirano pravo na naknadu zbog nemogućnosti povrata stana, Ustavni sud smatra da je apelantica titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da ima "imovinu" u smislu navedene odredbe.
- 29.Dalje, odbijanjem apelanticinog zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti spornog stana nesporno je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). Ustavni sud, također, podsjeća da je u predmetu Đokić Evropski sud utvrdio da složenost pravne situacije u BiH sprečava klasifikaciju ugovora o otkupu vojnog stana u određenu kategoriju (s jedne strane, osporavani kupoprodajni ugovor je pravno valjan, a, s druge strane, aplikantu je onemogućeno da se vrati u posjed stana i uknjiži se kao vlasnik), pa je spornu situaciju ispitao u okviru prvog pravila navedenog u prvoj rečenici prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je opće prirode i izražava načelo neometanog uživanja imovine (vidi Đokić, tačka 56). Stoga će i Ustavni sud razmotriti predmetnu apelaciju u okviru tog pravila budući da se radi o identičnoj situaciji kao u predmetu Đokić.
- 30.Sljedeća pitanja na koja Ustavni sud mora odgovoriti jesu da li je miješanje u apelanticino neometano uživanje imovine bilo predviđeno zakonom, pa ukoliko jeste, da li je bilo u javnom ili općem interesu i da li je bilo razmjerno (proporcionalno), tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa ili joj je tim miješanjem nametnut nerazmjeran pojedinačni teret.
- 31.Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
- 32.Međutim, Ustavni sud također ukazuje da je Evropski sud, razmatrajući pitanje "zakonitosti" miješanja u pravo na imovinu, u predmetu Vijatović protiv Hrvatske, istakao da se nedostatak dovoljno precizne i predvidive zakonske odredbe može ispraviti na način da domaći sudovi daju jasno i precizno tumačenje (vidi Evropski sud, Vijatović protiv Hrvatske, presuda od 16. februara 2016. godine, zahtjev broj 50200/13, tačka 54). Slično tome, Evropski sud je, razmatrajući "zakonitost" miješanja u druga kvalificirana prava iz Evropske konvencije (npr. prava na poštovanje privatnog života), također zauzeo stav da u nedostatku odredbi koje propisuju uvjete pod kojima može doći do miješanja u prava i slobode zaštićene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, da ta prava mogu biti primjereno zaštićena konzistentnom sudskom praksom domaćih sudova, čak i bez obaveze države da uspostavi zakonodavni okvir kako bi ispunila svoje pozitivne obaveze da djelotvorno zaštiti prava iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Köpke protiv Njemačke, odluka o dopustivosti od 5. oktobra 2010. godine).
- 33.Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u Odluci broj U 15/11, kojom je slijedio praksu Evropskog suda u predmetu Đokić, utvrdio da odredbe člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U toj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je "Evropski sud ovakvim odlučenjem [predmet Đokić] utvrdio da se naknadom, kako je to sada predviđeno odredbom člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne uspostavlja pravična ravnoteža u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podržava takav stav Evropskog suda i smatra da naknada koju propisuje član 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao satisfakcija zbog lišavanja prava na povrat stanova (restituciju), ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosilaca prava. Naime, isplatom takve naknade na nosioce prava koji su lišeni imovine bio bi stavljen 'poseban i prekomjeran teret'. Prema mišljenju Ustavnog suda, naknada koja bi bila isplaćena u takvom slučaju ne bi predstavljala ni približnu satisfakciju za lišavanje imovine" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, tačka 85, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća da je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine (objavljeno u "Službenom glasniku BiH" broj 11/13) utvrđeno da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio navedenu Odluku broj U 15/11, pa je utvrdio da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u "Službenom glasniku BiH". Ustavni sud zapaža da do trenutka donošenja ove odluke Ustavnog suda nadležna vlast nije izvršila svoju obavezu iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11, odnosno nije usvojila zakonske odredbe kojim bi se propisao način određivanja naknade u skladu s odlukom Ustavnog suda, a u konačnici ni sa odlukama Evropskog suda o ovom pitanju.
- 34.Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zaključuje da u pravnom sistemu u Federaciji Bosne i Hercegovine ne postoji zakonska odredba kojom se utvrđuje način dodjeljivanja adekvatne naknade za miješanje u pravo na imovinu u slučajevima kao što je ovaj. Međutim, očigledno je da o tom pitanju postoje usaglašeni stavovi Evropskog i Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u presudi Đokić Evropski sud istakao kako član 1. Protokola broj 1 ne garantira pravo na punu naknadu u svim okolnostima, ali je utvrdio da nijedan od iznosa koji su ponuđeni aplikantu ne odgovara tržišnoj vrijednosti spornog stana. Pri tome je Evropski sud naveo da se, prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čak i potpuno izostajanje naknade može smatrati opravdanim u izuzetnim okolnostima, ali da ne smatra da su okolnosti u predmetu Đokić takve naravi (suprotno od predmeta Jahn i ostali protiv Njemačke br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, paragraf 117, ECHR 2005-VI u vezi sa zemljištem stečenim prema zemljišnoj reformi koja je provedena nakon 1945. godine u sovjetskoj okupiranoj zoni Njemačke i koja je nastavljena poslije 1949. godine u DDR). Ustavni sud, također, zapaža da je Evropski sud u predmetu Đokić prilikom utvrđivanja visine odštete kao relevantnu uzeo sadašnju vrijednost stana. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Mago i dr. (vidi Evropski sud, Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09 od 3. maja 2015. godine, stav 121) reafirmirao stav iz predmeta Đokić, te je istakao da "u skladu s utvrđenom pravnom teorijom i praksom suda, presuda u kojoj je utvrđeno kršenje nameće tuženoj državi pravnu obavezu da prestane s kršenjem i da ispravi nastale posljedice na takav način da uspostavi, koliko god je to moguće, situaciju koja je postojala prije kršenja (vidi Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], broj 31107/96, tačka 32, ECHR 2000-XI). Kako su se predmetni aplikanti izričito složili da prihvate naknadu umjesto povrata stana, tužena Vlada im treba isplatiti sadašnju vrijednost predmetnih stanova…".
- 35.Slično tome, Ustavni sud zapaža da je apelantici bila ponuđena naknada koja, čak i prema stavu redovnih sudova, nije odgovarala tržišnoj vrijednosti spornog stana, pa ju je apelantica odbila. Kod takvog stanja stvari, posebno imajući u vidu da, na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju prednost nad "svim ostalim zakonima", te da su na osnovu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine sudovi dužni primjenjivati prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se ne mogu smatrati prihvatljivim zaključci redovnih sudova koji su, tumačeći odredbe koje su stavljene van snage, utvrdili da apelantica nema pravo na tržišnu vrijednost stana, niti da se naknada koja bi joj pripadala ne može utvrditi zbog "nedostatka jasnih zakonskih odredbi". Naime, iz sadržaja navedenih odluka Evropskog suda, koje podržava i Ustavni sud, proizlazi da je kao polazni osnov za određivanje naknade u predmetima vojnih stanova upravo bila tržišna vrijednost stana, te da naknada koja bi se zasnivala na odredbama koje su prestale važiti nije bila adekvatna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su u nedostatku odredbi kojima bi bila propisana visina naknade u skladu s odlukama Evropskog i Ustavnog suda redovni sudovi trebali uzeti u obzir sudsku praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u ovakvim slučajevima koja, prema mišljenju Ustavnog suda, daje dovoljno podataka da naknada može biti određena u postupku pred redovnim sudovima. Postupajući na suprotan način, redovni sudovi su, bez obzira što nadležna vlast nije izvršila obavezujuće odluke Evropskog i Ustavnog suda i uspostavila odgovarajući zakonodavni okvir, propustili primjereno zaštititi apelanticino pravo na imovinu. Takvim tumačenjem redovnih sudova, ali i nepostupanjem nadležne zakonodavne i izvršne vlasti u skladu s obavezujućim odlukama Evropskog i Ustavnog suda, na apelanticu je stavljen prekomjeran teret jer snosi štetne posljedice zbog neprovođenja obavezujućih sudskih odluka kako Ustavnog tako i Evropskog suda. Takva pravna situacija traje već duže vrijeme, iako iz odluka Evropskog i Ustavnog suda slijede načela koja se trebaju slijediti pri rješavanju pitanja naknade zbog nemogućnosti lica koja su u ovoj situaciji da neometano uživaju u svojoj imovini. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se ne može pretpostaviti do kada će takvo stanje trajati, zbog čega bi tumačenje, kakvo su dali redovni sudovi, značilo da se apelantici, ali i drugim licima u istoj situaciji i dalje uskraćuje pravo na imovinu zaključcima da ne postoji zakon, čime se direktno postupa protiv odluka Evropskog suda i Ustavnog suda, što je protivno načelu vladavine prava iz člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine nije bilo "predviđeno zakonom" u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 36.Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, također, zaključio da apelantici ne pripada tržišna vrijednost stana zbog toga što je riješila stambeno pitanje dodjelom jednoiposobnog stana u zakup u Beogradu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz presude Evropskog suda Mago proizlazi da je to da li je aplikantu dodijeljen zamjenski stan ili pravo ekvivalentno stanarskom pravu u drugim bivšim republikama SFRJ uvijek bitno samo u kontekstu nosioca stanarskog prava, tj. kada je aplikant na prijeratnom stanu imao isključivo status nosioca stanarskog prava, odnosno nije imao zaključen pravno valjan ugovor o otkupu stana (vidi Evropski sud, Mago, tač. 95, 97, 100, 103. i 104). Slijedeći takvu praksu, Ustavni sud je u sličnim predmetima, u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz ranije navedene Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine i AP 726/15 od 7. septembra 2017. godine). Stoga, činjenica da li je apelantica ostvarila ekvivalentno pravo u drugoj državi sljednici SFRJ, u situaciji kada ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, ne može biti od utjecaja na njeno pravo na naknadu zbog lišenja imovine.
- 37.Na kraju, u vezi s navodima tužene da je apelanticina situacija jednaka kao u odlukama Evropskog suda Tihomir Aleksić protiv BiH (aplikacija broj 38233/05), Mandić i dr. protiv BiH (broj 1495/07), te Odluci Ustavnog suda broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud zapaža da u navedenim predmetima nije tražena naknada zbog miješanja u pravo na imovinu, već je tražen povrat stanova, pa se stoga navedena praksa ne može primijeniti u konkretnom predmetu.
- 38.Prema tome, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
b) Pravo na pravično suđenje
- 39.Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što su redovni sudovi prilikom donošenja odluka potpuno zanemarili ustavnu obavezu direktne primjene Evropske konvencije i obavezujućih odluka Evropskog i Ustavnog suda, pa se takvo miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine ne može smatrati "zakonitim".
- 41.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Mirsad Ćeman i sutkinja Seada Palavrić su dali izjavu o neslaganju s odlukom većine.
- 43.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.