Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivost i meritumu

na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOST I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 97/10
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1912/08, rješavajući apelaciju Miroslava Zgonjanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Zgonjanina, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008 godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Miroslav Zgonjanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Svodne, opština Novi Grad, kojeg zastupa Milorad Malić, advokat iz Prijedora, podnio je 20. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine. Apelant je, također, od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje presude Vrhovnog suda o predaji u posjed stana koji koristi, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, AD "Veterinarska stanica" Novi Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 22. augusta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. septembra 2008. godine, a tužitelj 4. septembra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužitelja dostavljeni su apelantu 6. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Tužitelj je Osnovnom sudu u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv apelanta, radi utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana i predaje stana u posjed. Tužitelj je u tužbi naveo da je vlasnik objekta (veterinarske ambulante) u kojem se nalaze i prostorije koje služe kao službeni stan koji se daje na korištenje radnicima - veterinarima zaposlenim kod tužitelja. Korištenje stana, prema tužiteljevoj tvrdnji, vezano je isključivo za vršenje dužnosti veterinara. U tužbi je dalje navedeno da je s apelantom, koji je bio raspoređen za rad u Veterinarsku ambulantu Svodna, 18. aprila 2000. godine zaključen ugovor o korištenju stana. Budući da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca i da mu je kod tužitelja 22. maja 2003. godine prestao radni odnos, odlukom od 24. maja 2003. godine apelantu je otkazan ugovor o korištenju stana. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da se radi o službenom stanu u smislu odredaba člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Osnovni sud je, odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, donio Presudu broj P-231/03 od 21. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1640/04 od 12. oktobra 2005. godine, kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Osnovni i Okružni sud su, obrazlažući presude, naveli da tužitelj tokom postupka ničim nije dokazao tvrdnju da sporni stan ulazi u kategoriju službenih stanova. Tužitelj, naime, kako su obrazložili ovi sudovi, nije dostavio bilo kakav dokument iz kojeg bi se vidjelo da je stan na koji se odnosi tužbeni zahtjev službeni stan u smislu relevantnih zakonskih odredaba.
  • 7.
    Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine kojom je reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio, tako što je tužiteljevu reviziju uvažio i presudio da je ništav Ugovor o korištenju stana broj 01-31/2000 od 18. aprila 2000. godine, zaključen između tužitelja i apelanta, te da je apelant obavezan da tužitelju preda u posjed stan koji se nalazi u zgradi veterinarske ambulante u Svodni.
  • 8.
    Vrhovni sud je iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da predmetni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, jer je po svom položaju namjenski i jer je faktički imao tretman namjenskog stana, a ta je činjenica proizašla iz materijalnog dokaza - Ugovora broj 136/1-87 od 25. maja 1987. godine koji je zaključen u odnosu na isti sporni stan između tužiteljevog prednika i Krešimira Pavlovića. Tim ugovorom, kako je istakao Vrhovni sud, ugovoreno je da Radna organizacija daje a korisnik preuzima na korištenje u društvenoj svojini stan namijenjen za vršenje službene dužnosti pod uslovima utvrđenim ugovorom i odredbama dijela VI Samoupravnog sporazuma o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe radnika RO Veterinarska stanica Bosanski Novi. Prema tački IX ugovora, kako je dalje naveo Vrhovni sud, ugovor se raskida ako radnik raskine radni odnos u Radnoj organizaciji. S obzirom na činjenicu da se stan nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost, te da je kroz dugogodišnju praksu imao odgovarajući faktički tretman u tom smislu, smatra se službenim - namjenskim stanom i onda kada to nije utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Vrhovni sud je zaključio da na namjenskim odnosno službenim stanovima njihovi korisnici ne mogu steći stanarsko pravo. Dosljedno takvom stavu, prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetni ugovor o korištenju stana koji je tužitelj zaključio s apelantom je ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima a protivan je i prinudnom propisu iz člana 4. ZSO, jer je apelantu priznato svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu na kojem se po sili zakona ne može steći stanarsko pravo. Posljedice ništavosti su u tome što je svaka strana dužna drugoj vratiti ono što je po osnovu takvog ugovora primila, zbog čega je apelant obavezan da tužitelju vrati u posjed stan koji je dobio na korištenje, budući da mu je kod tužitelja, između ostalog, prestao radni odnos. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, zbog čega je nižestepene presude preinačio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na poštivanja doma u vezi sa zabranom diskriminacije iz čl. II. stav 3. tač. e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu vidi u tome što je Vrhovni sud, suprotno ZSO, na osnovu vlastitog stava i mišljenja koje je donio samo na osnovu faktičkog stanja i položaja stana, zaključio da je predmetni stan namjenski i da zbog te činjenice nije mogao biti dodijeljen na način kako je njemu dodijeljen. Vrhovni sud je, prema njegovom mišljenju, zanemario činjenicu da tužitelj u postupku nije ponudio niti jedan dokaz na okolnost da se radi o namjenskom stanu, a za dokazivanje te činjenice, prema navedenom zakonu, neophodan je opći akt kojim je utvrđen status stana kao namjenskog, odnosno službenog.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je stan na koji apelant polaže pravo vezan za vršenje službene dužnosti, što je proizašlo iz utvrđenog činjeničnog stanja. Stan je, kako se dalje navodi u odgovoru, namjenski kako po svom položaju tako i faktički. Prema dosadašnjoj praksi sudova, kako ističe Vrhovni sud, kad se stan nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost i kad je kroz dugogodišnji vremenski period imao odgovarajući faktički tretman u tom smislu, smatra se službenim namjenskim stanom i onda kad to nije utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Na namjenskim stanovima korisnici ne mogu steći stanarsko pravo nego samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom. Dosljedno tome je, po navodima tog suda, i ugovor o korištenju stana ništav.
  • 11.
    Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana te da se prema sadržaju apelacije ne može tačno utvrditi u čemu se sastoji povreda prava na koje se apelant poziva. Smatra da niti jedna eventualna povreda nije konkretizovana niti jasna. Istakao je da je Vrhovni sud na bazi utvrđenog činjeničnog stanja zauzeo drugačije pravno stanovište kojim apelant nije zadovoljan i kojim su mu navodno povrijeđena osnovna ljudska prava.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 13/89 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

  • 3)
    Stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nastojnike zgrada, nadzornike zgrada, ložače i slično i stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
    • 13.
      U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

  • 14.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 103. stav 1.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući da mu je takvom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II. stav 3. tač. e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 21.
    Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom da je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana i predaje stana u posjed. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Apelant smatra da je Vrhovnog suda povrijedio pravo na pravično suđenje povredom odredaba materijalnog prava i ocjenom dokaza, zbog čega je po njegovom mišljenju taj sud na osnovu istog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, a potvrdio drugostepeni sud, izvukao drugačiji pravni zaključak udovoljivši tužiteljevom zahtjevu. Smatra da je Vrhovni sud odluku donio na osnovu vlastitog presedana, proizvoljno procijenivši da mu je predmetni stan dodijeljen kao namjenski i koji bi kao takav bio vezan isključivo za vršenje službene dužnosti.
  • 23.
    Ustavni sud napominje da, u principu, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji sud sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 24.
    Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, je da ocijeni da li je Vrhovni sud u postupku po reviziji zakon primijenio proizvoljno, da li je došlo do povrede procesnih prava, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 25.
    U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je tokom postupka bilo sporno da li predmetni stan spada u kategoriju stanova na kojima je moguće steći stanarsko pravo (član 2. stav 1. u vezi s članom 3. ZSO) ili u kategoriju namjenskih stanova (član 4. stav 1. tačka 3. ZSO), dakle onih koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, što je ključno za rješenje konkretne pravne stvari. Taj sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo zaključak da sporni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, a takav zaključak je izveden na osnovu materijalnih dokaza - kopije Ugovora broj 136/1-87 od 25. maja 1987. godine zaključenog između tužitelja i ranijeg korisnika stana, u kojem je navedeno da je stan namijenjen za vršenje službene dužnosti, kao i iskaza svjedoka. Pri takvom stanju stvari, kako je naveo Vrhovni sud, Ugovor o korištenju stana zaključen između tužitelja i apelanta 18. aprila 2000. godine, ništav je u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a posljedice ništavosti su da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je na osnovu takvog ugovora primila. S obzirom da je apelant prestao da obavlja službu zbog koje mu je stan dat na korištenje, to je u smislu navedene zakonske odredbe obavezan da tužitelju vrati predmetni stan.
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da na osnovu odredbe iz člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS-a, Vrhovni sud može presudom preinačiti pobijanu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis. U članu 231. istog zakona propisano je da sud koji odlučuje o pravnom lijeku (žalba ili revizija) treba ocijeniti žalbene odnosno revizijske razloge koji su za sud od odlučnog značaja. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi njime mora posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
  • 27.
    Tužiteljevom revizijom drugostepena presuda je pobijana iz svih razloga propisanih zakonom, a Vrhovni sud je, preinačivši nižestepene presude, naveo jasne, argumentovane i logične razloge koji su ga opredijelili da donese presudu kojom je udovoljeno tužiteljevom zahtjevu, odnosno kojom je utvrđeno da je ugovor o korištenju stana ništav. Takvo postupanje Vrhovnog suda ni u kojem slučaju ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog ili procesnog prava, pa prema tome niti na eventualnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući pobijanu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu s kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatovao da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u postupku po reviziji dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku kojom je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo drugačiji pravni zaključak, navodeći razloge koji su ga opredijelili u utvrđenju ništavosti ugovora o korištenju stana.
  • 28.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih zakonskih propisa niti je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 29.
    Apelant se, također, žali da je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da je obavezan da tužitelju preda u posjed stan koji koristi.
  • 30.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
    • 31.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

  • 32.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
  • 33.
    Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
  • 34.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije, tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
  • 35.
    Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", nesporno je da je apelantu rješenjem tužitelja kao vlasnika stana od 18. aprila 2000. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan, u kojem od tada živi. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 36.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO, usvojen zahtjev tužitelja (vlasnika stana) kojim je ugovor o korištenju stana proglašen ništavim. Vrhovni sud je naveo da sporni stan spada u kategoriju tzv. namjenskih stanova, dakle stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, a posljedice ništavosti su da svaka ugovorna strana onoj drugoj vrati što je ugovorom primila.
  • 37.
    Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonu, jer je tužiteljeva tužba kojom je tražio da se ugovor o korištenju stana, zaključen između njega i apelanta, poništi, usvojena i apelantu je naloženo da stan slobodan od ljudi i stvari preda tužitelju u posjed. U smislu odredbe iz člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima takav ugovor je ništav, jer je protivan prinudnom propisu i članu 4. ZSO s obzirom da je apelantu priznato svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu na kojem se po sili zakona ne može steći stanarsko pravo. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od 20 godina, da se odredba člana 4. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe zakona dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se smatra stanom, te prava i obaveze nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud nalazi da su predmetni zakoni "primjereno pristupačni", te je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da je sporni stan u kategoriji stanova na kojima se ne može steći stanarsko pravo, tzv. namjenski stan vezan za vršenje službene dužnosti. S obzirom da je apelantu radni odnos kod tužitelja prestao 22. maja 2003. godine, prestao je i pravni osnov za korištenje navedenog stana.
  • 38.
    Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan, a to je uvođenje pravne discipline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica, kao i legalizacija dugogodišnjeg faktičkog odnosa koji nakon proteka određenog vremenskog roka treba da postane pravni odnos. Međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno da apelant, iako je koristio sporni stan, nije mogao da reguliše svoj status na tom stanu u skladu sa ZSO, jer je predviđeno da se takav stan, koji se nalazi u zgradi veterinarske ambulante, daje namjenski licu koje je po struci veterinar i to dok obavlja službenu djelatnost.
  • 39.
    Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovom slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantu dozvoli da stekne određeno pravo zbog činjenice da je u pitanju namjenski stan koji se po zakonu i ne smatra stanom već službenim prostorom vezanim za obavljanje tačno određene službe.
  • 40.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

  • 41.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

  • 42.
    Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
  • 43.
    Apelant u apelaciji nije naveo niti jednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga je Ustavni sud navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije ocijenio paušalnim.
  • 44.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer se apelant žali da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo i usvajanjem žalbe preinačio prvostepenu presudu udovoljivši tužiteljevom zahtjevu, a za takvu odluku Vrhovni sud je dao jasne, argumentovane i precizne razloge primjenom relevantnih zakonskih odredaba.
  • 46.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 47.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
  • 48.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.