USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3358/17, rješavajući apelaciju E. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija E. B.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 212903 15 Gž od 7. jula 2017. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Apelant E. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 212903 15 Gž od 7. jula 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i punomoćnika tuženih Borislava Kolanovića, Ljiljane Đojić i Daria Kolanovića (svi u daljnjem tekstu: tuženi ili tuženi roditelji i tuženi Dario) zatraženo je 13. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i punomoćnik tuženih su odgovor na apelaciju dostavili 22, odnosno 26. marta 2019. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
- 5.Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), postupajući po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva TK u krivičnom predmetu prema tada mldb. tuženom Dariu, zbog krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za izricanje odgojne mjere pojačanog nadzora roditelja, donio je Rješenje broj 32 0 Km 019748 10 Km od 25. aprila 2011. godine kojim je tuženom Dariu izrečena predložena odgojna mjera. Istim rješenjem u dispozitivu apelant je kao oštećeni u tom predmetu imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu, te je odlučeno i o troškovima krivičnog postupka.
- 6.Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza Općinski sud utvrdio da je tuženi Dario 25. decembra 2009. godine oko 05.00 sati u Tuzli, u ul. Husinskih rudara b. b., svjestan da u tuči može drugom biti nanesena teška tjelesna povreda, a na koju posljedicu je pristao, učestvovao u tuči zajedno sa još pet lica, te je tom prilikom apelant zadobio tešku tjelesnu povredu, tako da su se u radnjama tuženog Daria stekla sva obilježja krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. stav (1) KZFBiH. Do takvog uvjerenja Općinski sud je došao na osnovu provedenih dokaza, i to iskaza saslušanih svjedoka, ali i materijalnih dokaza u spisu.
Parnični postupak
- 7.Apelant je 4. jula 2011. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi isplate različitih vidova nematerijalne štete.
- 8.Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 212903 14 P od 28. januara 2015. godine obavezani su tuženi da apelantu na ime nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 9.470,00 KM (po osnovu pretrpljenog straha, pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova), sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. jula 2011. godine i troškovima parničnog postupka. Zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen.
- 9.Na osnovu provedenih dokaza koje je Općinski sud taksativno pobrojao na stranici 2. obrazloženja, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su tuženi odgovorni za nastalu štetu obavezavši ih da štetu solidarno naknade primjenom čl. 160, 165. i 206. stav (4) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
- 10.Takav stav Općinski sud je zasnovao na provedenim dokazima, i to rješenju iz tačke 5. ove odluke, službenoj zabilješci MUP-a Tuzlanskog kantona od 26. decembra 2009. godine iz koje su proizašli detalji o spornom slučaju, uključujući i sva imena lica koja su učestvovala u spornom događaju. Potom se Općinski sud osvrnuo na činjenicu da je tuženi Dario sada punoljetan i na prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije tuženih roditelja, ali je prigovor ocijenjen kao neosnovan jer se odgovornost roditelja za malodobno dijete prosuđuje prema vremenu nastanka štetnog događaja, pa činjenica da je kasnije nastupila punoljetnost djeteta ne oslobađa roditelje njihove odgovornosti. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 165. stav (4) ZOO-a prema kojoj roditelji odgovaraju za štetu koju prouzrokuje njihovo dijete koje je navršilo sedam godina ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivice. Dakle, kako je naglasio Općinski sud, odgovornost roditelja se pretpostavlja, a oni se mogu osloboditi odgovornosti samo ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivice, za što tokom postupka nisu pruženi dokazi, a iz raspoloživih dokumenata upravo proizlazi da su u konkretnom slučaju propustili dužni nadzor nad tada malodobnim djetetom (vrijeme počinjenja krivičnog djela, mjesto izvršenja krivičnog djela i sl.).
- 11.U vezi sa odgovornošću tuženog Daria, Općinski sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela imao nepunih 17 godina i da shodno članu 160. stav (3) ZOO-a za nastalu štetu odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za štetu. Na osnovu priloženih dokumenata Općinski sud je utvrdio da je do apelantovog povređivanja došlo uslijed međusobne tuče više lica (koja su imenovana u obrazloženju) cijeneći pri tome da je sam tuženi Dario to potvrdio u sačinjenom zapisniku. Shodno tome, Općinski sud je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je tuženi Dario učestvovao u tuči u kojoj je došlo do povređivanja apelanta i kojem je u krivičnom postupku izrečena odgojna mjera zbog krivičnog djela učestvovanja u tuči.
- 12.Općinski sud je istakao da na drugačiju ocjenu suda nisu mogli utjecati navodi punomoćnika tuženih da se tuženi Dario u krivičnom postupku branio sam budući da parnični sud ne može ispitivati zakonitost odluka donesenih u krivičnom postupku, a osim toga, ti navodi su u suprotnosti sa izvedenim dokazima, odnosno sadržajem rješenja krivičnog suda u kojem je naveden branilac tuženog Daria.
- 13.Potom je Općinski sud naveo da učestvovanje u tuči ima sadržajno obilježje jedinstva u protivpravnoj radnji svih utvrđenih učesnika i stoga za štetu odgovaraju svi, i to solidarno. Zatim je Općinski sud naveo da je tuženi Dario bio ovlašten da u ovom postupku pruži dokaz kako bi se utvrdilo ko je od učesnika u tuči i u kojoj mjeri svojim djelovanjem uzrokovao nastalu posljedicu, ali tuženi Dario tokom postupka nije dokazao ko je od lica koja su učestvovala u tuči nanio tjelesnu povredu apelantu, niti se to može utvrditi iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenih za koje je utvrđeno da su učestvovali u tuči, te stoga, prema ocjeni Općinskog suda, postoji solidarna odgovornost svih učesnika u tuči za nastalu štetu.
- 14.Na okolnosti visine štete tokom postupka vještak medicinske struke je proveo vještačenje iz kojeg je proizašlo da je tužilac u spornom događaju zadobio tešku tjelesnu povredu, a takav nalaz je sud prihvatio kao objektivan i tačan, o čemu se Općinski sud detaljno izjasnio, pa je sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, ali i drugih materijalnih dokaza, te uzevši u obzir i sudsku praksu, dosudio nematerijalnu štetu kao u izreci presude (detaljnije o tome na str. 4. i 5. obrazloženja).
- 15.Odlučujući o žalbi tuženih, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 212903 15 Gž od 7. jula 2017. godine uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, uz istovremeno obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora, Kantonalni sud je zaključio da se žalbom pravilno ukazuje da je osporena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.
- 16.Obrazlažući takav stav, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je rješenjem iz tačke 5. ove odluke tuženom Dariu izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja i da iz obrazloženja rješenja proizlazi da je tuženi Dario učestvovao u tuči zajedno sa ostalim imenovanim licima i da je u tuči apelant zadobio tešku tjelesnu povredu i da su se u radnjama tuženog Daria stekla sva obilježja krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. stav (1) KZFBiH. Međutim, kako je Kantonalni sud naveo, rješenjem kojim je tuženom Dariu izrečena odgojna mjera nije utvrđena krivična odgovornost tuženog Daria (u dispozitivu tog rješenja nije opisano krivično djelo malodobnika, niti je određena njegova pravna kvalifikacija), već je samo u obrazloženju opisana radnja koju je tuženi Dario izvršio – učestvovanje u tuči iz člana 174. stav (1) KZFBiH, pa stoga parnični sud odlučujući o apelantovom imovinskopravnom zahtjevu nije vezan za odluku krivičnog suda jer krivični sud nije ni raspravljao pitanje krivične odgovornosti tuženog Daria.
- 17.U takvim okolnostima na apelantu je bio teret dokazivanja uzročno-posljedične veze između radnje tuženog Daria (učestvovanja u tuči) i nastanka predmetne štete, a što apelant tokom postupka nije dokazao. Navedeno tim prije što iz zapisnika s ročišta krivičnog suda niti jedan od ispitanih svjedoka nije potvrdio da je tuženi Dario udario apelanta, a to ni sam apelant nije potvrdio. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je zaključio da apelant, u smislu člana 154. stav (1), člana 158. i člana 160. stav (3) ZOO-a, nije dokazao da mu je tuženi Dario, iako mu je za učestvovanje u tuči izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja, nanio tjelesnu povredu, odnosno počinio potraživanu štetu, a slijedom toga nije dokazao ni odgovornost tuženih roditelja, u smislu člana 165. ZOO-a. Zbog navedenih razloga Kantonalni sud je uvažio žalbu, te je preocjenom dokaza – isprava odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba člana 229. tačke 2. i 4. ZPP.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 18.Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s kršenjem ovih prava, apelant se poziva na odredbe člana 12. ZPP kojima je propisano da je sud u parničnom postupku vezan za presudu krivičnog suda o krivičnopravnoj odgovornosti, a iz rješenja Općinskog suda proizlazi da je tuženom Dariu izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja, a u tom postupku su se utvrdile sve relevantne okolnosti spornog događaja, ispitani svjedoci i tuženi Dario koji je u svom iskazu naveo da se kaje zbog izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, te da su se u radnjama tuženog stekla sva obilježja krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. stav (1) KZFBiH.
- 19.U takvim okolnostima apelant smatra proizvoljnim obrazloženja Kantonalnog suda da je teret dokazivanja uzročno-posljedične veze između radnji tuženog Daria i nastanka štete bio na apelantu jer je apelant to u postupku dokazao, a što jasno proizlazi iz rješenja Općinskog suda i drugih dokaza koji su provedeni i u parničnom, ali i u krivičnom postupku. Apelant tvrdi da Kantonalni sud ne može mijenjati činjenično stanje, niti zanemariti odluku koja je donesena u krivičnom postupku jer je za nju vezan institutom prethodnog pitanja. U ovom postupku se mogao utvrđivati eventualni apelantov doprinos nastanku štete, kojeg svakako nema jer svi dokazi upućuju da apelant svojim radnjama nije doprinio nastanku štete. Apelant ukazuje da je Kantonalni sud teret dokazivanja prebacio na njega, pri čemu je zanemario da ono što se tvrdi suprotno mora biti i dokazano, što je prvostepeni sud pravilno obrazložio, a to je da tu činjenicu, osim osporavanja osnovanosti tužbe, tuženi nisu dokazali. Zakonitost odluke u krivičnom postupku se ne može preispitivati u parničnom postupku, te apelant smatra da je ovakvim postupanjem Kantonalnog suda apelantu onemogućeno pravično suđenje. Apelant je predložio da Ustavni sud analizom priloženih dokumenata koji su dostavljeni uz apelaciju utvrdi da li je Kantonalni sud poštovao zakonske principe određene KZFBiH, ZPP i ZOO za ovaj vid štete. Predložio je i da se utvrdi kršenje njegovih prava, te osporena presuda ukine ili da se osporena presuda preinači i ostavi na snazi prvostepena presuda.
b) Odgovor na apelaciju
- 20.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelacioni prigovori neosnovani i da taj sud u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi.
- 21.Punomoćnik tuženih je, između ostalog, istakao da je osporena presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 22.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 12. st. (1) i (3)
(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 229. stav (1) tačke 2) i 4)
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
- 2)ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
- 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
- 23.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04 i 18/05) koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:
- 23.
Član 174.
Učestvovanje u tuči
Ko učestvuje u tuči u kojoj je neko usmrćen ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda za samo učestvovanje u tuči,
kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
- 24.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti
Član 154. stav (1)
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Postojanje krivice
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Odgovornost maloletnika
Član 160. stav (3)
(3) Maloletnik sa navršenih četrnaest godina odgovara prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu.
Član 165. stav (4)
(4) Roditelji odgovaraju za štetu koju prouzrokuje drugom njihovo maloletno dete koje je navršilo sedam godina, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivice.
Solidarna odgovornost
Član 206. st. (1) i (4)
(1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.
(4) Kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo neko od dva ili više određenih lica koja su na neki način međusobno povezana, a ne može se utvrditi koje je od njih štetu prouzrokovalo, ta lica odgovaraju solidarno.
VI. Dopustivost
- 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 212903 15 Gž od 7. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 30.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 31.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 32.U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).
- 33.Potom, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
- 34.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
- 35.Ustavni sud zapaža da se sporno pitanje odnosi na pitanje odgovornosti tuženih za nastalu štetu koju apelant potražuje po osnovu rješenja nadležnog krivičnog suda kojim je tuženom Dariu izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja. Ustavni sud, također, zapaža da je krivični sud u obrazloženju rješenja utvrdio relevantne okolnosti konkretnog slučaja uključujući činjenicu da je tuženi Dario učestvovao u tuči i da su se u njegovim radnjama stekla sva obilježja bića krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. stav (1) KZFBiH (vidi tačke 5. i 6. ove odluke).
- 36.Ustavni sud zapaža da redovni sudovi povodom pitanja odgovornosti tuženih nisu imali identičan stav tako da je prvostepeni sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev primjenom čl. 160, 165. i 206. stav 4. ZOO-a (vidi tačke od 8. do 14. ove odluke).
- 37.S druge strane, Kantonalni sud je primjenom člana 229. stav (1) tačke 2) i 4) ZPP uvažio žalbu tuženih, te prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preocjenom dokaza utvrdio da apelant ponuđenim dokumentima nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženog Daria (učestvovanje u tuči, odnosno nanošenja povreda apelantu) i nastanka predmetne štete. Kantonalni sud je svoj stav zasnovao na obrazloženju da parnični sud nije vezan za odluku krivičnog suda, u smislu člana 12. stav (3) ZPP, kojom je tuženom Dariu izrečena odgojna mjera jer krivični sud nije raspravljao pitanje krivične odgovornosti tuženog Daria. U takvoj situaciji je, prema ocjeni Kantonalnog suda, teret dokazivanja da je tuženi Dario učestvovao u tuči, odnosno da je tuženi Dario apelantu nanio povredu bio na apelantu. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant, u smislu člana 154. stav 1, člana 158. i člana 160. stav 3. ZOO-a, nije dokazao da mu je tuženi Dario počinio potraživanu štetu (vidi tačke 15˗17. ove odluke).
- 38.Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je sud proizvoljno teret dokazivanja prebacio na njega u situaciji kada je dokazao da je tuženi Dario učestvovao u tuči jer je rješenje krivičnog suda zapravo trebalo posmatrati u svjetlu člana 12. stav (1) ZPP kao prethodno pitanje. Apelant tvrdi da je dokazao i osnov i visinu potraživane štete jer tuženi ničim nisu potkrijepili paušalne tvrdnje da je tužbeni zahtjev neosnovan.
- 39.Cijeneći opravdanost iznesenih prigovora, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tuženom Dariu rješenjem krivičnog suda izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja zbog krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 174. stav (1) KZFBiH. Ustavni sud iz obrazloženja rješenja koje je apelant dostavio na uvid i koji je tokom postupka pred redovnim sudovima dostavljen kao dokaz zapaža da je krivični sud utvrdio relevantne okolnosti spornog događaja, uključujući i činjenicu da je tuženi Dario učestvovao o tuči u kojoj je apelant zadobio tešku tjelesnu povredu zbog čega je tuženom Dariu izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora roditelja (vidi tačku 6. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo da odlukom krivičnog suda nije utvrđivana krivična odgovornost tuženog Daria i da stoga sud, u smislu člana 12. stav (3) ZPP, nije vezan takvom odlukom. Ustavni sud podsjeća da član 12. stav (3) ZPP propisuje da je parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim.
- 40.Imajući u vidu dato obrazloženje Kantonalnog suda (da odlukom krivičnog suda nije utvrđivana krivična odgovornost tuženog Daria) i da zbog toga taj sud nije vezan za takvu odluku, Ustavnom sudu se takvo obrazloženje, koje u potpunosti isključuje odluku krivičnog suda kao dokaz u parnici, čini proizvoljnim. Ustavni sud smatra da okolnost da se rješenjem krivičnog suda nije utvrđivala krivična odgovornost tuženog Daria, per se, nije mogla isključiti rješenje krivičnog suda kao validnog dokaza u ovom parničnom postupku. Činjenica krivične odgovornosti se nije mogla utvrđivati po sili zakona jer je tuženi Dario bio malodoban u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Na način kako to smatra Kantonalni sud, malodobnici za koje se rješenjem utvrdi da su učestvovali u tuči bili bi privilegirani u postupcima radi naknade štete jer za njih ne bi važila odluka krivičnog suda. Takav stav Ustavni sud ne može podržati. Prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji niti jedan razlog da se činjenica koju je utvrdio krivični sud, da je tuženi Dario učestvovao u tuči, ne uzme u obzir kao dokaz u postupku radi naknade štete samo zbog toga što je tuženi Dario u vrijeme izvršenja bio malodoban, te u odnosu na njega iz zakonom propisanih razloga nije bilo moguće utvrditi postojanje krivične odgovornosti. Prema ocjeni Ustavnog suda, Kantonalni sud je na ovaj način iskazao pretjerani formalizam u primjeni člana 12. stav (3) ZPP, stavljajući na apelanta nepotreban teret da dokazuje činjenicu da je tuženi Dario učestvovao u tuči, a koja proizlazi iz rješenja krivičnog suda (vidi tačku 6. ove odluke). Ustavni sud smatra da iz citirane odredbe explicite ne proizlazi da se odluka krivičnog suda neće koristiti kao dokaz u parnici u slučaju da odlukom krivičnog suda nije utvrđivana nečija krivična odgovornost.
- 41.Prema ocjeni Ustavnog suda, okolnosti konkretnog slučaja su također nalagale da Kantonalni sud uzme u obzir specifičnost krivičnog djela koje se ostvarilo u radnjama tuženog Daria (učestvovanje u tuči), pod kojim se podrazumijeva svaka aktivna djelatnost više lica, bila fizička ili psihička, kojom se doprinosi da neko bude tjelesno povrijeđen ili lišen života. Teška tjelesna povreda i smrt nekog lica predstavlja objektivni uvjet inkriminacije, što znači da izvršilac krivičnog djela učestvovanja u tuči kao delikta ugrožavanja odgovara samo za učestvovanje u tuči. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom odlučenja uzeo u obzir prirodu krivičnog djela učestvovanja u tuči navodeći u tom pravcu da to krivično djelo ima obilježje jedinstva u protivpravnoj radnji svih učesnika u tuči, iz čega slijedi da za štetu (nanošenje teške tjelesne povrede apelantu), u situaciji kada tuženi Dario tokom postupka nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi ko je od učesnika tuče apelantu nanio štetu, odgovaraju solidarno svi učesnici u tuči. Ustavni sud dato obrazloženje prvostepenog suda ne smatra proizvoljnim. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se građanska odgovornost u konkretnom slučaju, s obzirom na specifičnost krivičnog djela učestvovanja u tuči i relevantne okolnosti konkretnog slučaja, trebala sagledati primjenom člana 206. stav (4) ZOO-a (vidi relevantne propise) koja govori o solidarnoj odgovornosti za štetu, kako je to učinio prvostepeni sud.
- 42.Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se može zaključiti da su apelantovi prigovori opravdani i da je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 43.Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.
Pravo na slobodu i sigurnost
- 44.U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se osporenom presudom ne pokreće pitanje kršenje navedenog prava.
VIII. Zaključak
- 45.Ustavni sud zaključuje da je presudom Kantonalnog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, uzevši u obzir da rješenjem krivičnog suda nije utvrđivana krivična odgovornost tuženog Daria i da shodno tome parnični sud nije vezan za takvu odluku, u smislu člana 12. stav (3) ZPP, teret dokazivanja činjenice da je tuženi Dario učestvovao u tuči prebacio na apelanta zahtijevajući od apelanta da dokazuje tu činjenicu, iako ona proizlazi iz rješenja krivičnog suda koje je Kantonalni sud potpuno isključio kao dokaz u parnici čime je iskazao pretjerani formalizam u primjeni člana 12. stav (3) ZPP i u situaciji kada Kantonalni sud prilikom odlučenja nije uzeo u obzir specifičnosti krivičnog djela učestvovanja u tuči koje su nalagale da se u relevantnim okolnostima tužbeni zahtjev za naknadu štete sagleda u svjetlu člana 206. stav (4) ZOO-a.
- 46.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.