USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5580/17, rješavajući apelaciju Nikole Kostelca i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nikole Kostelca, Adriana Kostelca i Dubravke Mitrić-Kostelac.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050224 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine i Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050224 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050224 12 P 2 od 13. januara 2012. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Nikola Kostelac, Adrian Kostelac i Dubravka Mitrić-Kostelac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Jasmina Babić, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050224 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je dostavio odgovor 29. maja 2019. godine. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore 30. maja 2019. godine.
- 4.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1164/14 od 6. decembra 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju apelanata, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 050224 13 Rev od 31. januara 2014. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050224 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine koja je osporena konkretnom apelacijom.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Suprug apelantice Dubravke Mitrić-Kostelac i otac apelanata Nikole Kostelca i Adriana Kostelca (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) pokrenuo je 21. juna 2005. godine pred Osnovnim sudom parnični postupak protiv tuženog radi utvrđenja da je na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana do 3. maja 2005. godine bio nosilac stanarskog prava na četverosobnom nacionaliziranom stanu površine 105 m² u Banjoj Luci, te je tražio da se tuženi obaveže da mu dodijeli isti takav stan u istoj stambenoj zoni i da s njim zaključi ugovor o zakupu stana koji mu je dodijeljen.
- 7.Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 050224 12 P 2 od 13. januara 2012. godine usvojio tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata i obavezao tuženog da mu dodijeli četverosoban stan u prizemlju, površine 105 m², u prvoj stambenoj zoni Grada Banja Luka, i da s njim u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude zaključi ugovor o zakupu stana koji mu je dodijeljen radi njegovog otkupa (stav 1). Presudom je određeno da se tuženi može osloboditi obaveze dodjele četverosobnog stana površine 105 m² u prvoj stambenoj zoni ako pravnom predniku apelanata isplati tržišnu vrijednost tražene strukture stana sa svim dažbinama u iznosu od 200.000,00 KM, u roku od 30 dana nakon isteka obaveze iz prvog stava izreke presude.
- 8.U obrazloženju presude je navedeno da je pravni prednik apelanata tužbu zasnovao na tvrdnji da je bio nosilac stanarskog prava na četverosobnom stanu u privatnom vlasništvu, površine 105 m², u Banjoj Luci, u ulici Vase Pelagića broj 33, prizemlje (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na osnovu ugovora o korištenju stana od 27. juna 1980. godine koji je zaključio sa SIZ-om stanovanja. Dalje je u tužbi naveo da je u ratnim okolnostima ostao bez posjeda na predmetnom stanu i da je na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica vraćen u posjed tog stana u augustu 2002. godine. Potom su vlasnici predmetnog stana u sudskom postupku nastojali preuzeti posjed na stanu, ali je njihova tužba 20. januara 2004. godine odbačena zbog nedostatka pravnog interesa. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da se pravni prednik apelanata 1. jula 2004. godine obraćao tuženom da mu dopusti otkup predmetnog stana ili dodijeli drugi odgovarajući stan radi otkupa, te da je tuženi povodom tog zahtjeva obavijestio pravnog prednika apelanata da će u okviru svojih mogućnosti postupiti prema odredbama člana 53. st. 1. i 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon).
- 9.Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata osnovan jer je među strankama nesporno utvrđeno da je pravni prednik apelanata nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da se u tom statusu, shodno odredbi člana 53. Zakona, obraćao nadležnoj službi tuženog 1. jula 2004. godine da mu se dodijeli predmetni ili drugi odgovarajući stan na užoj lokaciji na kojoj se nalazi zgrada u kojoj je i predmetni stan radi otkupa. Osim toga, nesporno je utvrđeno da postoji pravni interes pravnog prednika apelanata za dodjelu drugog odgovarajućeg stana radi otkupa jer su na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama kao suvlasnici sa po 1/3 upisani Svetislav, Đorđe i Branka Stričević. Osnovni sud je zatim naveo sadržaj odredbe člana 53. stav 1. Zakona u kojoj je propisano da "ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona". U stavu 2. iste odredbe je navedeno da su grad, odnosno općina dužni nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od onog koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava, a vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno općina, umjesto vraćanja u posjed stana isplati naknadu štete u visini njegove tržišne vrijednosti. Imajući u vidu da se odredbama Zakona s izmjenama kojima je rok od pet godina produžen na osam godina počeo primjenjivati 28. jula 2001. godine, da je navedeni propisani rok za vraćanje u posjed predmetnog stana vlasniku istekao 28. jula 2009. godine, te činjenicu da je glavna rasprava zaključena po isteku navedenog roka (13. januara 2012. godine), Osnovni sud je zaključio da je protekao rok u okviru kojeg je tuženi bio dužan vratiti predmetni stan vlasniku i pravnom predniku apelanata omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana u skladu s odredbom člana 55. Zakona, te da su, stoga, neosnovani navodi tuženog prema kojima je tužba preuranjena. U vezi s tim, Osnovni sud je imao u vidu činjenicu da tuženi svoju zakonsku obavezu iz odredbe člana 53. st. 1. i 2. Zakona nije izvršio i da je u pitanju zakonski rok koji je imperativne prirode, te koji je u vrijeme donošenja presude već bio istekao. Stoga je Osnovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata osnovan.
- 10.Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 050224 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, žalbu tuženog uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako što je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata u cjelini odbijen. Okružni sud je naveo da iz stanja parnice i navoda žalbe nesporno proizlazi da u vrijeme stupanja na snagu Zakona 28. jula 2001. godine predmetni stan nije bio u državnom, već u privatnom vlasništvu, kao i da je pravni prednik apelanata prije stupanja na snagu navedenog zakona na tom stanu stekao stanarsko pravo. Također je nesporna činjenica da je pravni prednik apelanata bio u posjedu predmetnog stana. Okružni sud je zatim u potpunosti naveo sadržaj odredbe člana 55. Zakona (prije izmjena Zakona to je bio član 53), ističući da je smisao navedene odredbe da nosilac stanarskog prava može koristiti stan kao zakupac sve dok mu se ne osigura otkup drugog odgovarajućeg stana, što je obaveza tuženog. Iz navedene relevantne odredbe proizlazi, kako je dalje obrazložio Okružni sud, obaveza tuženog da takav stan vrati vlasniku, a za vlasnika je ustanovljeno da ima fakultativno potraživanje – vraćanje stana ili isplatu tržišne protivvrijednosti (član 55. stav 3. Zakona i član 411. ZOO-a). U vezi s izborom vlasnika stana kao povjerioca, ustanovljeno je i pravo nosioca stanarskog prava na osiguranje drugog stana radi otkupa ili pravo na otkup stana na kojem je stekao stanarsko pravo ukoliko se vlasnik opredijeli na isplatu vrijednosti stana. Dalje je u obrazloženju presude Okružnog suda navedeno da stanarsko pravo kao pravo na trajno i nesmetano korištenje stana istovremeno predstavlja i jedno od osnovnih vlasničkopravnih ovlaštenja, te osnovno ovlaštenje zakupca stana. Upravo to ovlaštenje omogućilo je pravnom predniku apelanata, kako je dalje navedeno, kao nosiocu stanarskog prava s položajem zakupca, koji je to postao ex lege, da se uspješno suprotstavi svakom trećem licu, pa i vlasniku stana koji mu to pravo osporava, sve dok mu tuženi ne osigura drugi stan ili mu ne omogući otkup stana na kojem je stekao stanarsko pravo. Predmet spora u konkretnoj parnici je, kako je obrazložio Okružni sud, zahtjev za činjenje koji u konkretnom slučaju nije moguć, dopušten i određen (odrediv) jer, da bi odgovorio svojoj obavezi, tuženi mora tačno znati šta treba činiti. Osim toga, istaknuta je i facultas alternativa iz odredbe člana 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja ne predstavlja tužbeni zahtjev, već građanskopravnu ponudu tuženom koju on može dobrovoljno izvršiti i tako se osloboditi obaveze iz tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da je predmet potraživanja određen ako je unaprijed utvrđeno šta tuženi (dužnik) treba tačno da čini da bi odgovorio svojoj obavezi, a odrediv ako izvršna isprava (presuda) sadrži element putem kojeg se može utvrditi šta tuženi treba da čini (član 50. stav 1. ZOO-a). Budući da je pravni prednik apelanata konkretnim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženom naloži da mu dodijeli četverosoban stan površine 105 m² u prizemlju u prvoj stambenoj zoni Banje Luke i budući da u zahtjevu nije označena bliža lokacija stana (ulica i broj), niti drugi elementi prema kojima bi bilo moguće identificirati stan, takav zahtjev je neodređen i neprikladan za izvršenje, pa usvajanje takvog zahtjeva predstavlja, prema stavu Okružnog suda, povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa čl. 53. i 176. ZPP, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.
- 11.Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 050224 13 Rev od 31. januara 2014. godine odbio reviziju pravnog prednika apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio predmet spora, i to zahtjev pravnog prednika apelanata da mu tuženi omogući otkup drugog odgovarajućeg stana pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu. Vrhovni sud je ocijenio da predmetni tužbeni zahtjev ne sadrži potrebne elemente propisane odredbom člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP, niti druge elemente prema kojima bi bilo moguće identificirati stan, što tužbeni zahtjev čini neodređenim i neprikladnim za izvršenje, pa je njegovim usvajanjem, kako je zaključio Okružni sud, počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa čl. 53. i 176. ZPP. Vrhovni sud je, odlučujući u granicama razloga revizije i po službenoj dužnosti, istakao da je odluka Okružnog suda pravilna jer je u konkretnom slučaju predmet potraživanja činjenje (dodjela stana) i ono je po svojoj prirodi obligacionopravnog karaktera, a to dalje znači da predmet mora biti moguć, dopušten i određen, odnosno odrediv (član 46. stav 2. ZOO-a). Nasuprot revizionim navodima apelanata, prema mišljenju Vrhovnog suda, ispravan je zaključak drugostepenog suda da u konkretnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev ne sadrži sve potrebne elemente iz člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP jer je neodređen i neprikladan za izvršenje i da je prvostepeni sud njegovim usvajanjem počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
- 12.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1164/14 od 6. decembra 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju apelanata, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 050224 13 Rev od 31. januara 2014. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak jer je utvrđeno da su Vrhovni sud i prije njega Okružni sud u Presudi broj 7 10 050224 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata zasnovali isključivo na odredbama člana 46. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da predmet tužbenog zahtjeva nije moguć, dopušten i određen (odrediv) s aspekta načina na koji je opredijeljen, dok tužbeni zahtjev nisu cijenili i s aspekta Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon), naročito odredbe člana 53. tog zakona. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: "Ustavni sud smatra da Vrhovni i Okružni sud, za razliku od Osnovnog suda, nisu dali razloge za zaključak da je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata neosnovan s aspekta relevantnih odredaba ZPDS jer ih u konkretnoj situaciji uopće nisu ocijenili, već su stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovali isključivo na odredbi člana 46. stav 2. ZOO-a, smatrajući da predmet tužbenog zahtjeva nije moguć, dopušten i određen (odrediv) s aspekta načina na koji je opredijeljen. Nasuprot takvom mišljenju, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama upravo nedostaje obrazloženje zbog čega je konkretan tužbeni zahtjev ocijenjen samo s aspekta odredaba ZOO-a, a ne i s aspekta ZPDS na kojem je tužba zasnovana, naročito odredbe člana 53. ovog zakona, koji se u okolnostima konkretnog slučaja, iako je u međuvremenu donesen novi zakon koji regulira istu materiju, primjenjivao kako u vrijeme podnošenja tužbe tako i u vrijeme okončanja postupka, imajući pri tome u vidu pravni interes apelanata (njihovog pravnog prednika) i potrebe da se ide dalje od onog što se vidi samo izvana i jezika koji se koristi uz fokus na realnost situacije (vidi, mutatis mutandis, već citirana odluka Van Droogenbroeck protiv Belgije, 24. juni 1982, tačka 38, serija A, broj 50, i Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 121)." (tačka 34. Odluke).
- 13.U ponovljenom postupku Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050224 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine koja je osporena konkretnom apelacijom. Navedenom presudom revizija je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, kao i relevantni dio Odluke Ustavnog suda broj AP 1164/14, te istaknuto da, prema ocjeni tog suda, odredbu člana 53. stav 2. Zakona na kojoj je zasnovan predmetni tužbeni zahtjev nije moguće posmatrati izolirano od stava 1. iste odredbe. Kako je obrazložio taj sud, apelantovo pravo da mu grad, odnosno općina omogući kao nosiocu stanarskog prava otkup drugog odgovarajućeg stana je vezano za predaju u posjed istog tog stana vlasniku. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, vlasniku predmetni stan nije predat u posjed, već je apelant i dalje njegov posjednik, a saglasno citiranim zakonskim odredbama nosilac stanarskog prava može koristiti takav stan kao zakupac sve dok mu se ne osigura otkup drugog odgovarajućeg stana, što je obaveza tuženog. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da i dalje smatra da predmetni tužbeni zahtjev ne sadrži potrebne elemente propisane odredbom člana 53. stav 2. tačka 2. u vezi sa članom 456a. ZPP. Navedeno je da se zahtjevom da se apelantu dodijeli četverosoban stan površne 105 m² u prvoj stambenoj zoni Banje Luke bez označavanja bliže lokacije stana (ulica i broj) i drugih elemenata po kojima bi bilo moguće identificirati stan, prema mišljenju tog suda, zahtjev čini neodređenim i nepodobnim za izvršenje pa je njegovim usvajanjem, kako je obrazloženo, prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa čl. 53. i 176. ZPP, a što ispravno konstatira drugostepeni sud u osporenoj presudi. Vrhovni sud je naveo i da činjenica da apelantu pripada pravo da zahtijeva da mu grad, odnosno općina omogući kao nosiocu stanarskog prava otkup drugog odgovarajućeg stana u smislu odredbe člana 53. stav 2. Zakona ni na koji način, prema obrazloženju tog suda, ne stavlja van snage odredbu člana 53. stav 2. ZPP, odnosno postojanje određenog zahtjeva u pogledu glavne stvari. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravo sadržano u odredbi člana 53. stav 2. Zakona, da bi uživalo pravnu zaštitu u parničnom postupku, mora biti konkretizirano na način propisan odredbom člana 53. stav 2. tačka 2. ZPP, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navode hronologiju postupaka vezanih za predmetni stan, te ističu da njihov prednik, nakon što je zbog ratnih dešavanja napustio stan, prilikom čega je s licem poimenično navedenim u presudi zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana, i nakon što mu je odlukom CRPC-a stan vraćen u posjed, nije mogao i faktički ući u posjed stana jer je navedeno lice promijenilo bravu na stanu i nije dopustilo da uđe u stan. Apelanti ističu da je nesporno da je njihov prednik, a nakon njegove smrti i oni kao članovi porodičnog domaćinstva, imao stanarsko pravo i da je tuženi obavezan da im osigura zamjenski stan ako predmetni stan bude vraćen vlasniku, a što se do sada nije desilo jer je zahtjev vlasnika za povrat predmetnog stana odbačen kao preuranjen uz obrazloženje da nije protekao rok predviđen izmjenama Zakona za povrat u vlasništvo takvih stanova. Navode da je Vrhovni sud opet postupio suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP 1164/14 jer ponovno traži od apelanata da preciziraju koji stan žele da im se dodijeli, iako je logično da to nije moguće jer apelanti ne znaju o kojem bi se stanu radilo, a ni spornim odredbama Zakona nije propisana obaveza preciziranja takvog stana. Smatraju da su redovni sudovi, ukoliko i nije bio preciziran stan čiju su dodjelu tražili, morali postupiti po Zakonu i dodijeliti apelantima novčanu naknadu za predmetni stan. Zbog navedenog smatraju i da su diskriminirani u odnosu na druga lica i da ne mogu zaštititi svoja prava.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata na koja se pozivaju i da je taj sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku koja je u skladu sa Ustavom i Evropskom konvencijom.
- 16.Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u svojoj odluci, a koje je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
- 17.Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana s obzirom na to da je taj sud usvojio tužbeni zahtjev apelanata koji je odbijen presudom Okružnog suda u žalbenom postupku (preinačenjem presude Osnovnog suda).
- 18.Tuženi je naveo da iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti nisu postupili po nalogu redovnih sudova, odnosno nisu precizirali tužbeni zahtjev u smislu da pobliže označe stan koji traže da im se dodijeli, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 19.U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" broj 11/00; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Sporove nastale u primeni ovog zakona rešava sud, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Postupak u sporovima iz stava 1. ovog člana je hitan, a sud je ovlašćen da donosi privremene mere u skladu sa zakonom koji reguliše izvršni postupak.
Član 37.
[...]
Lice koje stupanjem na snagu ovog zakona nije steklo uslove za otkup stana, nastavlja da koristi stan na osnovu zakupa.
Član 53.
Ako na stanu u privatnoj svojini postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posed vlasniku u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština, dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.
Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno opština, umesto vraćanja u posed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrednosti.
U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom.
Ukoliko vlasnik namerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine).
Za vreme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uslovima iz ovog zakona.
- 20.U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" broj 118/11) relevantne odredbe glase:
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 55.
(1) Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona.
(2) Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno općina dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.
(3) Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno općina, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti.
(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uvjetima određenim ovim zakonom.
(5) Ukoliko vlasnik namjerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine).
(6) Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uvjetima iz ovog zakona.
Član 60.
Postupak pokrenut kod suda, odnosno organa uprave do dana stupanja na snagu ovog zakona, po kome nije donesena pravosnažna odluka, okončat će se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
- 21.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" broj 60/15) relevantne odredbe glase:
Član 6.
U članu 38. riječi: "30. juna 2015. godine" zamjenjuju se riječima: "30. juna 2018. godine".
- 22.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Kakav mora biti predmet obaveze
Član 46.
(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Član 50.
(1) Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.
(2) Ako to treće lice neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050224 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 7. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 29.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
- 30.Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem je rješavano pitanje prava lica sa statusom nosioca stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.
- 31.Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
- 32.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljne primjene prava.
- 33.U konkretnom slučaju Ustavni sud će prvo razmotriti presudu Vrhovnog suda osporenu konkretnom apelacijom u odnosu na Odluku Ustavnog suda broj AP 1164/14. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud osim paušalnog dovođenja u vezu odredbi ZOO-a i ZPP s relevantnim odredbama Zakona (vidi tačku 13. ove odluke) ponovio isti stav kao u presudi koju je Ustavni sud ukinuo Odlukom broj AP 1164/14. Naime, Vrhovni sud je ponovo istakao da su apelanti bili dužni precizirati stan čiju dodjelu traže i da je zbog toga što to nisu učinili, bez obzira na relevantne odredbe člana 53. Zakona (koji propisuje obavezu javne vlasti da nosiocu stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu u zakonom propisanom roku omogući otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu, a da se stan vraća u posjed vlasniku u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona ili mu se može isplatiti novčana naknada u visini vrijednosti stana), njihova tužba neosnovana. Postupajući na takav način, dakle čisto formalistički, a ne vodeći računa o nalogu Ustavnog suda, kao ni o suštini odredbe člana 53. Zakona, Vrhovni sud nije imao u vidu prava apelanata koja proističu iz stanarskog prava na predmetnom stanu i da je u situaciji kakva je konkretna jedino sredstvo koje su apelanti, odnosno njihov prednik imali na raspolaganju za zaštitu svojih prava bila tužba redovnom sudu.
- 34.U vezi s tim, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud u osporenoj presudi istakao da vlasniku predmetni stan nije predat u posjed, već je apelant i dalje njegov posjednik, a saglasno citiranim zakonskim odredbama nosilac stanarskog prava može koristiti takav stan kao zakupac sve dok mu se ne osigura otkup drugog odgovarajućeg stana, što je obaveza tuženog. Međutim, Ustavni sud ističe da je iz naprijed citiranih relevantnih odredbi Zakona i činjenica predmeta jasno da je Zakonom ustanovljen rok za postupanje javne vlasti u rješavanju pitanja koja se postavljaju u vezi sa stanovima na kojima postoji stanarsko pravo, a koji su u privatnom vlasništvu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da takvo obrazloženje Vrhovnog suda u potpunosti ignorira zakonom uspostavljeni rok i prolongira ga, nesumnjivo, na neodređeno vrijeme amnestirajući na taj način nepostupanje javne vlasti prema zakonskim odredbama, a pri tom prebacujući teret na apelante u vidu obaveze da preciziraju stan koji traže, a što nije predviđeno navedenim odredbama Zakona. Ustavni sud ukazuje da je nakon proteka roka ustanovljenog Zakonom (a nakon što organi javne vlasti nisu preduzeli nikakve korake u rješavanju pitanja prava prednika apelanata/apelanata koja proističu iz stanarskog prava na predmetnom stanu) prednik apelanata podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog. U toku predmetnog postupka Osnovni sud je u Presudi broj 71 0 P 050224 12 P 2 od 13. juna 2012. godine, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, izveo zaključak da je javna vlast propustila da u zakonom ostavljenom roku riješi pitanje prava apelanata, odnosno njihovog prednika u vezi s predmetnim stanom koja proističu iz njihovog stanarskog prava na tom stanu, te je Osnovni sud tužbeni zahtjev i usvojio na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud ističe i da je obrazloženje navedene presude Osnovnog suda, za razliku od obrazloženja presuda Okružnog i Vrhovnog suda, argumentirano i jasno i da je iz njega vidljiv proces provođenja dokaza i na tim dokazima utvrđenih činjenica koje su dovedene u kontekst s relevantnim zakonskim odredbama, te da time navedeno obrazloženje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
- 35.Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 050224 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine (samim time i Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 050224 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine protiv koje je navedenom presudom Vrhovnog suda revizija apelanata odbijena) i ostaviti na snazi Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 050224 12 P 2 od 13. januara 2012. godine. Pri tome Ustavni sud naglašava da se ovakvom odlukom Ustavnog suda ne dira u prava vlasnika predmetnog stana koja proističu iz Zakona.
- 36.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.
Ostali navodi
- 37.Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kako apelanti kršenje navedenih prava vezuju za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da je pravo na pravično suđenje apelanata prekršeno, Ustavni sud smatra da u ovakvoj situaciji nema potrebe posebno razmatrati pitanje kršenja prava na imovinu i prava iz člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 38.Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je javna vlast propustila da u zakonom ostavljenom roku riješi pitanje prava apelanata, odnosno njihovog prednika u vezi s predmetnim stanom koja proističu iz njihovog stanarskog prava na tom stanu, a zaštitu svojih prava apelanti nisu ostvarili ni na osnovu konačne odluke redovnog suda zbog arbitrarnosti u odlučivanju.
- 39.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.