USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1282/08, rješavajući apelaciju Senada Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Hadžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000 524 od 28. februara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-K-07-000031 od 13. septembra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Senad Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić i Nihad Konjić iz Tuzle, podnio je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000 524 od 28. februara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-07-000031 od 13. septembra 2007. godine. Apelant je 9. oktobra 2008. godine Ustavnom sudu dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, odložilo izvršenje zatvorske kazne koja mu je izrečena.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je 8. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Federalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 20. maja 2008. godine, Kantonalno tužilaštvo 23. maja 2008. godine i Vrhovni sud 28. maja 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 13. oktobra 2008. godine.
- 5.Ustavni sud je 15. januara 2009. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1282/08, kojom je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-07-000031 od 13. septembra 2007. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo udruživanja u zločinačku organizaciju iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa krivičnim djelom razbojništva iz člana 289. stav 2. i člana 33. KZFBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. marta do 13. septembra 2007. godine. Osim toga, na osnovu člana 212. stav 3. KZFBiH, apelant je obavezan da solidarno naknadi štetu ABS banci Sarajevo, Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: ABS banka), u iznosu od 1,849.931 KM.
- 8.U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud tokom dokaznog postupka, između ostalog, ispitao svjedoke optužbe i odbrane i izvršio uvid u brojnu relevantnu dokumentaciju. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant kao operativni radnik Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSA), nakon što ga je svjedok Emir Okanović (u daljnjem tekstu: svjedok E.O.), organizator zločinačke organizacije, upoznao s tim da se udružio sa više lica i dogovorio da organizirano i zajedničkim djelovanjem, na način i u vrijeme detaljno opisano u presudi, opljačkaju novac ABS banke, obećao svjedoku E.O. da će mu pomoći da ne bude otkriven kao izvršilac krivičnog djela tako što će mu pružiti alibi za vrijeme izvršenja pljačke, a da će mu zauzvrat pripasti 50.000 KM od opljačkanog novca. Kantonalni sud je utvrdio da je prema dogovoru apelant započeo saradnju sa svjedokom E.O. kao saradnikom OSA-e koji je pružao korisne informacije u otkrivanju izvršilaca krivičnog djela falsificiranja novca i stavljanja novca u promet. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da se apelant, u vrijeme kada je izvršena otmica vozila ABS banke, sastao sa svjedokom E.O. na jezeru Modrac, radi navodnog dobijanja informacija i na taj način svjedoku pružio alibi jer je potvrdio da svjedok E.O. nije učestvovao u navedenoj pljački jer je vrijeme proveo s njim.
- 9.Dalje, u postupku izvođenja dokaza Kantonalni sud je, između ostale dokumentacije, izvršio uvid i u presude detaljno pobrojane u osporenoj presudi na osnovu kojih je utvrdio da je svjedok E.O. organizirao zločinačku organizaciju čiji su članovi bili Muhamed Altumbabić, Dragan Simeunović (obojica svjedoci u konkretnom slučaju) i još tri lica, sa namjerom da uz njegovo rukovođenje otmu vozilo za prijevoz novca ABS banke i na taj način pribave sebi i drugima protivpravnu imovinsku korist, što su imenovani, djelujući kao zločinačka organizacija, na način opisan u presudama, i učinili i u pljački oduzeli novac, u različitim valutama, u ukupnoj vrijednosti od 1,849.931 KM.
- 10.Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, ocjenjujući u međusobnoj povezanosti iskaze svjedoka Muhameda Altumbabića i svjedoka E.O., zaključio da je iskaz Muhameda Altumbabića vjerodostojan i u većem dijelu u biti potvrđen iskazom svjedoka E.O. iako je svjedok E.O. negirao da je apelant postao član njegove zločinačke organizacije. Kantonalni sud je, također, obrazložio da: "(...) kako je svjedok potvrdio da je sa svjedokom Muhamedom Altumbabićem razgovarao o tome na koji način će za sebe obezbijediti alibi u vrijeme učinjenja krivičnog djela razbojništva i da je bio planirao da u kritično vrijeme bude na nekom javnom mjestu na kojem postoji video nadzor, a da se predomislio i da je Altumbabiću rekao da je našao čovjeka koji će mu obezbijediti alibi, sud je zaključio da je svjedok planirajući učinjene krivičnog djela razbojništva morao upoznati apelanta sa svojim planom i upoznati ga da će u izvršenju krivičnog djela učestvovati više osoba ali da će on i apelant u to vrijeme biti zajedno. Budući da je svjedok Muhamed Altumbabić na glavnom pretresu određeno naveo da mu je svjedok rekao da će od svog dijela novca isplatiti apelantu iznos od 50.000 KM i da se o toj okolnosti više puta na isti način izjašnjavao i u istrazi sud je prihvatajući taj iskaz našao dokazanim da je svjedok apelantu obećao 50.000 KM od novca koji bude oduzet iz vozila ABS Banke, ako mu optuženi za dan 23. septembar 2004. godine obezbijedi alibi i na taj način mu pomogne da ne bude otkriven kao učinitelj krivičnog djela i da su se radi toga i sastali na Jezeru, a dodatno i u kafiću kod kina "Radnik" preko puta Bosanskog kulturnog centra u Tuzli gdje se svjedok, kako on navodi, pozdravio i sa konobarom (...)".
- 11.U obrazloženju presude je navedeno da na ovakav zaključak Kantonalnog suda upućuju i iskazi drugih poimenično navedenih svjedoka kao i informacija broj S-15/01-859 od 24. septembra 2004. godine vezana za krivotvorenje novčanica u kojoj je apelant naveo da mu je informaciju o krivotvorenim novčanicama dao svjedok E.O. Nesporno je utvrđeno da je predmetnu informaciju sačinio apelant, ali i da je apelant doveo u zabludu svjedoka Suada Kovačevića, također radnika OSE, koji mu je predao disketu sa informacijom od 10. septembra 2004. godine, koju je taj radnik sačinio i koju je apelant iskoristio. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je na osnovu navedene informacije apelant sačinio informaciju broj S-15/01-859 od 24. septembra 2004. godine koja se od informacije Suada Kovačevića razlikuje samo u pogledu datuma i imena informatora na način da je u apelantovoj informaciji kao informator naveden svjedok E.O. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je očigledno da je apelant navedenu informaciju sačinio da bi prikazao da je susret sa svjedokom E.O. 23. septembra 2004. godine bio službene prirode iako je preduzet u sklopu ranije datog obećanja tom svjedoku a vezanog za osiguranje alibija.
- 12.Osim navedenog, Kantonalni sud je obrazložio da je na osnovu iskaza svjedoka i pismenih dokaza utvrđeno da je apelant, nakon što je tužilac Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona pokrenuo istragu protiv svjedoka E.O. u predmetu Kt.1840/04, pozvao policiju i da je inspektorima MUP-a, poimenično navedenim u presudi, koji su provjeravali alibi svjedoka za 23. septembar 2004. godine, potvrdio da je tog dana bio sa svjedokom, te da je nakon toga istraga protiv svjedoka obustavljena.
- 13.Imajući u vidu provedene dokaze i njihovu međusobnu povezanost, Kantonalni sud je zaključio da je nesporno dokazano da je apelant znao da je svjedok organizirao zločinačku organizaciju s ciljem pljačke vozila za prijevoz novca ABS banke i da mu je, s ciljem pribavljanja imovinske koristi u iznosu od 50.000 KM svjesno pružio alibi za vrijeme izvršenja pljačke, te tako postao članom zločinačke organizacije.
- 14.Protiv navedene presude i apelant i Kantonalno tužilaštvo su izjavili žalbe Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-07-000524 od 28. februara 2008. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da iz obrazloženja prvostepene presude i apelantovih žalbenih prigovora proizlazi da u konkretnoj stvari nema posebnih neposrednih dokaza koji bi ukazivali na to da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Međutim, Vrhovni sud je naveo i da iz osporene presude proizlazi da u ovom slučaju postoji niz posrednih dokaza-indicija, pa da je u vezi sa žalbenim prigovorima bilo potrebno ocijeniti da li su te indicije u svojoj ukupnosti takve da predstavljaju jedan zatvoren krug u smislu postojanja pravno relevantnih činjenica koje bi ukazivale na to da je apelant preduzeo inkriminirane radnje na način kako je to navedeno u osporenoj presudi. Vrhovni sud je naveo da se činjenice koje sud treba utvrditi mogu dokazivati i posrednim dokazima - indicijama, što samo po sebi nije protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tom je Vrhovni sud obrazložio da je utvrdio da su indicije koje je izveo Kantonalni sud takvog karaktera da čine logičnu cjelinu jer su čvrsto i logički povezane i da upućuju na jedini mogući zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, pa je samim tim apelantova žalba neosnovana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer smatra da su osporene presude donesene na osnovu indicija koje ne predstavljaju čvrst sklop i ni na koji način ne isključuju mogućnost drugačijeg zaključka. Apelant, također, smatra da je dokazivanje putem indicija suprotno principima pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije jer se prema Evropskoj konvenciji uopće ne spominje mogućnost da neko bude osuđen na osnovu indicija, već isključivo na osnovu dokaza, zbog pravne sigurnosti. S tim u vezi, apelant smatra da nije dokazano da je učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim jer smatra da je čitavo vrijeme sporno da li je svjedok apelantu kazao da je organizirao grupu ljudi radi pljačke novca banke i da li mu je apelant za novčanu nagradu obećao osigurati alibi. Apelant navodi da je svjedok prevario i njega i druga poimenično navedena lica. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek kao i: "(...) pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je propisana mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je prethodno bilo posljedica bitnih povreda koje su uticale na nezakonit slučaju o sadržaju presude prvostepenog suda". Prema apelantovim navodima, njegova žalba drugostepenom sudu je imala: "(...) jasno određenje o nezakonitom slučaju, a pri tome se apelant u žalbi pozvao na činjenične i pravne razloge", a ponovno suđenje nije dopušteno.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove prigovore smatra apsolutno neosnovanim jer je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da apelaciju treba odbiti.
- 17.Kantonalni sud je u odgovoru naveo da apelantova prava nisu povrijeđena pa zbog toga apelaciju treba odbiti.
- 18.Federalno tužilaštvo je, također, navelo da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, da nije učinjena niti jedna bitna povreda odredaba krivičnog postupka, te da apelaciju treba odbiti.
- 19.Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru istaklo da apelant nije osuđen na osnovu indicija već na osnovu dokaza, te da zbog toga apelaciju treba odbiti.
V. Relevantni propisi
- 20.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 342.
Zločinačka organizacija
(2) Ko kao član zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Član 289.
Razbojništvo
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.
Član 33.
Pomaganje
(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
- 21.U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06 i 53/07) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000 524 od 28. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 30. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
- 27.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 28.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 29.U vezi sa apelantovim navodima o tome da su sudovi donesenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i na taj način povrijedili principe in dubio pro reo i presumpcije nevinosti jer su osuđujuće odluke zasnovali na indicijama a ne dokazima, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku, koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).
- 30.Također, činjenice koje sud treba utvrditi mogu se dokazivati neposrednim i posrednim dokazima - indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05; AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 49/06; i AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 9/07). Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
- 31.U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju posredni dokazi koje je prvostepeni sud izveo čine upravo takvu logičnu cjelinu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na posrednim dokazima - iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu unakrsno i direktno ispitani kao i na brojnoj, u presudi detaljno navedenoj, dokumentaciji. Uzimajući u obzir te dokaze pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, prvostepeni sud je izveo zaključak koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud, a prihvatio ga u žalbenom postupku i Vrhovni sud, zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku iz člana 6. Evropske konvencije, te da ocjena posrednih dokaza koju su dali redovni sudovi ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
- 28.
b) Ostali navodi
- 32.Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o kršenju člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u tom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 33.Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantira da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, niti je apelant tražio ponavljanje postupka iz zakonom predviđenih razloga. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema ničega što ukazuje na to da konkretna apelacija pokreće pitanje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
VIII. Zaključak
- 34.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada se apelant žali da su sudovi svoje odluke zasnovali na indicijama a ne na dokazima. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi ocijenili dokaze proizvoljno ili da indicije na kojima je prvostepena presuda zasnovana ne čine sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost osim zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio povredi tih principa. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije jer apelantu nije onemogućeno da koristi zakonom propisane pravne lijekove, kao i navodi o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer konkretni slučaj ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja prava iz navedenog člana.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.