USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2179/08, rješavajući apelaciju N. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija N. K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007684 07 Rev od 3. juna 2008. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.N. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnijela je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 007684 07 Rev od 3. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000390 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.007684 03 od 26. januara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Brotnjoprometa" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 8. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 1. augusta 2008. godine, Općinski sud 20. augusta 2008. godine, a tuženi 11. augusta 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog sada, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantici 29. augusta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P.007684 03 od 26. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da ima status radnika na čekanju kod tuženog "Brotnjoprometa" d.o.o. Čitluk počevši od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine, te da se naloži tuženom da joj isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja u navedenom periodu u iznosu od 280,00 KM mjesečno sa zateznom zakonskom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za period čekanja. Odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da ima status radnika na čekanju kod tuženog počevši od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Također, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime naknade za vrijeme čekanja u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznos od 80,00 KM mjesečno, kao i tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime otpremnine isplati iznos od 208,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom sud je obavezao tuženog da apelantici uplati pripadajuće doprinose i poreze na plaću i u vezi sa plaćom u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja.
- 7.Na osnovu ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica bila u stalnom radnom odnosu kod tuženog do 3. aprila 1992. godine, odnosno da se 31. januara 1991. godine zatekla u radnom odnosu, da je 1. februara 2000. godine tuženom podnijela pismeni zahtjev radi reguliranja radnopravnog statusa, na osnovu člana 143. Zakona o radu (koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine; u daljnjem tekstu: ZOR), da je tuženi Rješenjem broj 136-10/00 od 20. oktobra 2000. godine prihvatio apelanticin zahtjev i uspostavio joj radnopravni status radnika na čekanju počevši od 1. februara 2000. godine, kao i da je apelantici kao radnici na čekanju, na osnovu Rješenja tuženog broj 229-11/00 od 17. novembra 2000. godine, radni odnos prestao zaključno sa 6. majem 2000. godine, uz pravo na otpremninu. Protiv ovog rješenja tuženog apelantica je podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji za provedbu člana 143. Zakona o radu, koja je Rješenjem broj 06-916-178/00 od 28. februara 2001. godine apelanticinu žalbu odbila kao neosnovanu. Općinski sud je, također, kao nesporno utvrdio da je tuženi apelantici isplatio iznos od 2.320,10 KM i to na ime naknade za čekanje u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine u iznosu od 700,24 KM sa kamatom na ovaj iznos u visini od 245,83 KM, na ime otpremnine iznos od 1.017,00 KM, također sa obračunatom zakonskom kamatom na ovaj iznos u visini od 357,03 KM, nakon čega je apelantica podneskom od 18. decembra 2006. godine za navedene iznose povukla tužbu.
- 8.Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, dalje, utvrdio da su među parničnim strankama sporni: apelanticin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj pripada status zaposlenika na čekanju počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine i naknade plaće za navedeni period; razlika naknade za vrijeme čekanja u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine u iznosu od 80,00 KM mjesečno; razlika naknade na ime otpremnine u iznosu od 208,32 i zahtjev za isplatu pripadajućih doprinosa i poreza na plaću u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Na osnovu izvedenih dokaza i primjenom člana 143. stav 2. ZOR-a, kojim je propisano: "(...) da zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se uposlenikom na čekanju", Općinski sud je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev da joj pripada status zaposlenika na čekanju počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine jer se apelantica u navedenom periodu nije nalazila na čekanju, već joj je taj status priznat od 1. februara 2000. godine kada je podnijela zahtjev poslodavcu za uspostavu statusa radnika na čekanju, odnosno od kada joj je tuženi priznao taj status, u skladu sa odredbom navedenog člana ZOR-a, od kada proizlaze i ostala prava vezana za taj utvrđeni radnopravni status. Općinski sud je, dalje, odbio kao neosnovan apelanticin prigovor da joj tuženi nije pravilno isplatio naknadu plaće za vrijeme čekanja u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da, stoga, treba isplatiti dodatni iznos od 80,00 KM mjesečno, zaključivši da je tuženi pravilno postupio kada je primjenom člana 143. stav 3. ZOR-a i shodno članu 1. Odluke Vlade FBiH o najnižoj plaći za uposlenike ("Službene novine FBiH" broj 48/99), prema kojem najniža plaća iznosi 200,00 KM, po ovom osnovu apelantici isplatio iznos od 702,24 KM. S tim u vezi, Općinski sud je, također, ukazao na to da je neosnovan apelanticin prigovor da joj je naknadu plaće za navedeni period tuženi trebao obračunati prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine ("Službene novine FBiH" broj 54/05), zato što se u konkretnom slučaju na pravni odnos koji je nastao 2000. godine nije mogao primijeniti pravni propis donesen 2005. godine. Isto tako, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev da je tuženi dužan da joj isplati otpremninu u iznosu od 208,32 KM, jer, prema ocjeni suda, tuženi je pravilno postupio kada je uvidom u apelanticinu radnu knjižicu utvrdio da ona ima nešto više od deset godina radnog staža, pa je, prema članu 143. stav 5. ZOR-a, utvrdio da za navedeni staž od deset do dvadeset godina apelantici pripada koeficijent od 2,66 i da se otpremnina obračunava tako što se mjesečna prosječna plaća na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ZOR-a, koja je na osnovu podataka Federalnog zavoda za statistiku za novembar 1999. godine iznosila 382,33 KM, pomnoži sa navedenim koeficijentom, i dobije se iznos od 1.017,00 KM, koji je, kako je to utvrdio Općinski sud, tuženi i isplatio apelantici na ime otpremnine.
- 9.Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000390 od 17. maja 2007. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu tuženog djelimično usvojio i osporenu presudu preinačio u dijelu troškova parničnog postupka, tako da svaka stranka snosi svoje troškove, dok je u ostalom dijelu osporena presuda potvrđena.
- 10.Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu da je prvostepeni sud nezakonito postupio kada je odbio njen zahtjev da joj tuženi isplati naknadu plaće za period čekanja počevši od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da se apelantica u tom periodu nije nalazila na čekanju, već od 1. februara 2000. godine kada je i podnijela zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, od kada joj je tuženi i priznao status radnice na čekanju, u skladu sa članom 143. ZOR-a, a od kada proizlaze i ostala prava vezana za utvrđeni radnopravni status. Također, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovana apelanticina žalba u vezi sa utvrđenom visinom naknade za vrijeme čekanja u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine ocjenjujući da je tuženi u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu člana 1. Odluke Vlade FBiH o najnižoj plaći za uposlenike a što je potvrdio i prvostepeni sud, te da tuženi, kako je to apelantica tražila, nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor jer on nije bio zaključen u vrijeme za koje apelantica potražuje predmetnu naknadu. Isto tako, ovaj sud je odbio apelanticine žalbene navode da je tuženi pogrešno utvrdio njen radni staž, a time i koeficijent koji utječe na visinu otpremnine, zaključivši da je tuženi pravilno postupio kada je apelantici radni staž utvrdio uvidom u njenu radnu knjižicu, pa stoga smatra da joj je i visina otpremnine pravilno utvrđena. Kantonalni sud je usvojio žalbu tuženog vezano za troškove postupka utvrđene prvostepenom presudom pa je primjenom člana 386. stav 2. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove jer je utvrdio da je apelantica u ovoj parnici uspjela sa neznatnim dijelom postavljenih tužbenih zahtjeva.
- 11.Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 007684 07 Rev od 3. juna 2008. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000390 od 17. maja 2007. godine odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor da je drugostepeni sud učinio povredu člana 209. ZPP jer nije ocijenio njene žalbene navode, pa je, nakon što je ispitao drugostepenu presudu u granicama iz člana 241. ZPP, odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na jedinstvenu praksu redovnih sudova i Komisije za provedbu člana 143. ZOR-a u pogledu tumačenja ovog člana, tj. da se zaposlenici koji su se 31. decembra 1991. godine zatekli u radnom odnosu kod poslodavca, a prestali su sa radom u ratnim i poratnim okolnostima i nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu ZOR-a imaju smatrati zaposlenicima na čekanju, ali samo kada su se obratili poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelanticin zahtjev da joj tuženi prizna prava iz radnog odnosa počevši od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2002. godine, prihvatajući kao pravilne i zakonite razloge koje su ovi sudovi naveli u obrazloženju svojih odluka. Odbijen je kao neosnovan apelanticin prigovor da joj je tuženi za period čekanja od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine trebao dosuditi mjesečno iznos od 280,00 KM, zaključivši da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio njenu žalbu da je u konkretnom slučaju tuženi trebao primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora jer on nije bio zaključen u vrijeme za koje apelantica potražuje navedenu naknadu na ime plaće. Također, ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 143. stav 4. ZOR-a i na osnovu uvjerenja Federalnog zavoda PIO i podataka iz apelanticine radne knjižice o dužini radnog staža utvrdili da joj na dužinu staža upisanog u radnoj knjižici pripada koeficijent 2,66, te da je, stoga, tuženi pravilno postupio kada joj je isplatio pripadajuću naknadu na ime otpremnine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi hronologiju postupanja sudova tokom trajanja postupka. Apelantica se žali da je kod tuženog bila u radnom odnosu od 1978. godine i da joj je odlukom poslodavca radni odnos prestao 6. maja 2000. godine. Smatra da je osporenom presudom pogrešno utvrđeno vrijeme statusa čekanja samo u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine pa je samim tim pogrešno odlučeno i o vremenu za koje joj pripada pravo naknade plaće i pripadajućih doprinosa. Smatra da joj naknade plaće i pripadajućih doprinosa za vrijeme čekanja pripadaju od 3. aprila 1992. godine. Imajući u vidu navedeno, apelantica tvrdi da je odluka suda odraz naklonosti prema poslodavcu. Dalje, apelantica navodi: "(...) da je član 143. ZOR poistovjetio radnike koji su imali papir da su na čekanju posla sa radnicima koji nisu imali taj papir, ali su takođe čekali što se utvrđuje činjenicom nezasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca. Pošto nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca za vrijeme čekanja, smatra da ima pravo na naknadu plaće i doprinosa na plaću i iz plaće".
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovorima na apelaciju Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi ponavljaju razloge iz osporenih presuda.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 007684 07 Rev od 3. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 20.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 21.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 22.Ustavni sud podsjeća na svoje odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2270/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 67/10) u kojima je Ustavni sud raspravljao identično pravno pitanje (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedenih odluka.
- 23.Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da: "(...) član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu".
- 24.Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju u postupku odlučivanja o apelanticinoj reviziji potvrdio kao pravilan stav drugostepenog suda u pogledu primjene i tumačenja člana 143. Zakona o radu, za što je Ustavni sud, u citiranoj praksi, već izrazio stav da se radi o arbitrarnoj primjeni odredaba člana 143. Zakona o radu. Prema tome, Ustavni sud podsjeća na to da sam zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a. Ustavni sud, također, podsjeća i na odredbu člana 143a. ZOR-a, prema kojoj: "Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. stavovima 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH" br. 32/00) podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu...". Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a već upravo insistira na istim pravima lica na koje se primjenjuje stav 1. i lica na koje se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a.
- 25.Ustavni sud, također, ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 299/06. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostave radnopravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio skoro identičan tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila iznijeti revizioni navod i u tom pravcu). Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.Osim činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje na to da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju, ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radnopravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio tim radnicima u konkretnom slučaju, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.
- 27.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je i sam Vrhovni sud prilikom konkretnog odlučivanja proizvoljno tumačio i primijenio odredbe člana 143. ZOR-a, pa samim tim nije otklonio nedostatke iz odluka nižestepenih sudova u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 143. ZOR-a, jer razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.
Ostali navodi
- 28.Ustavni sud uočava da apelantica navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije detaljnije obrazložila, iz čega proizlazi da povredu navedenih prava apelantica dovodi u vezu sa povredom prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da, imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu.
VIII. Zaključak
- 29.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Vrhovni sud prilikom konkretnog odlučivanja nije otklonio arbitrarnu primjenu odredbe člana 143. ZOR-a nižestepenih sudova, koji su prilikom odlučivanja od kada apelantica, koja se ima smatrati radnikom na čekanju, u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju, uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, na proizvoljan način protumačili pozitivnopravne propise, konkretno član 143. ZOR-a, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog člana.
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.