Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1373/08, rješavajući apelaciju Salema Ahmedspahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Salema Ahmedspahića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Visokom pod brojem P-85/02, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000144 od 21. februara 2008. godine.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Salemu Ahmedspahiću iznos od 1.350 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Salema Ahmedspahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000144 od 21. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1246/05 od 2. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-85/02 od 14. jula 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zatim u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Salem Ahmedspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koritnika, Općina Breza, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 12. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000144 od 21. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1246/05 od 2. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-85/02 od 14. jula 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda, Vrhovnog suda i PD Rudnici mrkog uglja Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 20. septembra 2010. godine da dostavi spis broj P-85/02.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor 5. juna 2008. godine, a Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 6. juna 2008. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 11. oktobra 2010. godine dostavio na uvid spis broj P-85/02.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. decembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 8. novembra 1991. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete koja je nastala na porodičnoj kući i pratećim objektima zbog masovnih miniranja na površinskom kopu "Koritnik I, II, III i IV". Predmet je zaveden pod brojem P:863/91. Općinski sud je 16. augusta 1994. godine donio Rješenje broj P:863/91, kojim je postupak u konkretnom predmetu prekinut do okončanja ratnih djelovanja.
  • 7.
    Apelant je 6. februara 1997. godine zatražio nastavak postupka, nakon čega je predmet dobio novi broj P:359/97. Do 13. marta 2000. godine Općinski sud je zakazao 10 ročišta (jedno ročište na licu mjesta), od kojih su četiri ročišta odložena na zahtjev tuženog, a uz apelantovu saglasnost, s obzirom na to da vještak nije dostavljao dopune svog nalaza, odnosno nije pristupio raspravi. Na ročištu od 13. marta 2000. godine, na zahtjev apelanta i tuženog, doneseno je rješenje o prekidu postupka zbog mogućnosti vansudskog poravnanja.
  • 8.
    Općinski sud je, na apelantov zahtjev, održao ročište 26. marta 2002. godine. Na tom ročištu dopušten je nastavak postupka jer vansudsko poravnanje nije postignuto i predmet je zaveden pod novim brojem P:62/02. Na istom ročištu Općinski sud je donio rješenje kojim se proglasio nenadležnim za postupanje u konkretnom predmetu i predmet je proslijeđen Općinskom sudu u Brezi.
  • 9.
    Nakon toga, predmet je u Općinskom sudu u Brezi dobio novi broj P:85/02. Općinski sud u Brezi je zakazao osam ročišta, od kojih su tri odložena na zahtjev tuženog i uz apelantovu saglasnost budući da sudski vještaci nisu dostavljali svoje nalaze, dok je jedno ročište (od 11. novembra 2003. godine) odloženo zbog stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nakon toga je predmet ponovno ustupljen Općinskom sudu.
  • 10.
    Općinski sud je u toku 2004. godine i 2005. godine zakazao pet ročišta, od kojih su dva ročišta odložena uz apelantovu saglasnost. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj P:85/02 od 14. jula 2005. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete pričinjene na kući izgrađenoj na k.č. broj 937 k.o. Koritnik isplati iznos od 3.327,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. jula 2005. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 782,70 KM. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu iznosa preko dosuđenog je odbijen.
  • 11.
    U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza provedenih u postupku, koji su detaljno pobrojani u presudi, apelant bez dozvole izgradio kuću 1961. godine u vrijeme kada još nije bio donesen Zakon o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu, koji je stupio na snagu 19. juna 1963. godine i kojim je prvi put propisana obaveza za pribavljanje dozvole za gradnju zgrade. Dalje, utvrđeno je da je tuženi od 1985. godine do 1991. godine vršio miniranja u neposrednoj blizini apelantove kuće. Utvrđeno je i da je na kući nastao veći broj pukotina promjera od 1 mm, a koje se mogu dovesti u vezu sa miniranjem. Općinski sud je obrazložio da, s obzirom na to da je tuženi vršio opasnu djelatnost, on za štetu odgovara po principu objektivne odgovornosti i da teret dokazivanja da oštećenja na objektu nisu u vezi sa miniranjem pada na tuženog, kako je to propisano članom 177. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje, Općinski sud je naveo i da je tuženi bio dužan prije otpočinjanja radova na površinskom kopu predvidjeti mogući utjecaj na postojeće objekte i prilagoditi svoje radove postojećem stanju tako da ne dolazi do štete na već izgrađenim objektima koji postoje već duže vrijeme. Osim toga, prema obrazloženju Općinskog suda, tuženi je bio dužan pratiti utjecaj izvršenih radova na objekte koji se nalaze u blizini radova i preduzeti odgovarajuće mjere da ne dolazi do oštećenja objekata i da šteta ne bude veća.
  • 12.
    Općinski sud je, međutim, utvrdio da je šteta nastala djelimično zbog radova tuženog a djelimično zbog drugih uzroka, ali da nije prihvatio mišljenje vještaka geološke struke o nepostojanju uzročne veze između bušačko-minerskih radova tuženog i oštećenja na apelantovom stambenom objektu, jer je kontradiktorno. Prema obrazloženju Općinskog suda, taj sud je prihvatio nalaz vještaka građevinske struke prema kojem je utvrđena cjelokupna šteta i Općinski sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete ali da tačna visina štete koja je prouzrokovana radovima tuženog nije u postupku utvrđena niti se može utvrditi bez nerazmjernih teškoća, te je ocijenio da apelantu pripada pravo na naknadu štete u visini od 50% od vrijednosti štete utvrđene nalazom vještaka, što iznosi 3.327,17 KM. Osim toga, Općinski sud je zaključio da apelantu pripada i pravo na zatezne kamate, u skladu sa odredbama čl. 277. i 278. stav 1. ZOO-a, te kako je apelant u sporu uspio sa 25%, Općinski sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 25% od traženog iznosa.
  • 13.
    Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili žalbe Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1264/05 od 2. novembra 2006. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu a žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio i obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 350 KM.
  • 14.
    U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud zaključio da je potrebno pred tim sudom ponovno izvesti već izvedeni dokaz saslušanjem vještaka geološke struke, zbog čega je zakazao i održao raspravu pred tim sudom. Kantonalni sud je naveo da su na raspravi pročitani i nalaz i mišljenje vještaka iz januara 2005. godine kao i dopune nalaza i mišljenja od marta i aprila 2005. godine, nakon čega je vještak usmeno obrazložio svoje nalaze i mišljenja. Vještak je, iznoseći svoj nalaz koji je detaljno naveden u presudi, obrazložio da je nakon rekognosticiranja terena, otkopavanja temelja apelantovnog stambenog objekta, detaljnih analiza svih parametara vezanih za miniranje i izvršenih eksperimentalnih mjerenja te proračuna seizmičkih efekata došao do zaključka da radovi koje je vršio tuženi na površinskom kopu Koritnik nisu u uzročnoj vezi sa oštećenjima na apelantovom objektu. Naime, vještak je utvrdio da su oštećenja posljedica nesolidne gradnje (kuća je građena od ćerpiča i kamena) i slijeganja terena.
  • 15.
    Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da žalba tuženog opravdano ukazuje na to da je prvostepeni sud pogriješio kada nije prihvatio navedeni nalaz vještaka geološke struke, što je uzrokovalo pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da smatra da su nalazi i mišljenje kao i dopune nalaza i mišljenja koji su sačinjavani zbog apelantovih primjedbi stručno i objektivno dati i u svemu obrazloženi, kako je to predviđeno odredbama člana 154. stav 2. ZPP. U pogledu apelantovih primjedbi da je nalaz vještaka nepotpun zbog nepostojanja dnevnika miniranja za 1987. godinu, navedeno je da je odredbom člana 90. stav 3. Pravilnika o mjerama zaštite pri rukovanju eksplozivnim sredstvima propisano da se sve knjige i evidencije moraju čuvati tri godine, a minerske knjižice i dnevni kartoni jednu godinu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da tuženi nije imao obavezu čuvanja ove dokumentacije duže od tri, odnosno jedne godine i da zato ne može snositi odgovornost za neposjedovanje te dokumentacije. Dalje, Kantonalni sud je istakao i da je vještak na potpuno jasan način obrazložio apelantove primjedbe o utrošenim i projektiranim količinama eksploziva, metodama kojim se služio prilikom zapažanja činjenica i pravila nauke, koja je primijenio u pogledu utvrđenja činjenica od kojih je zavisio njegov nalaz i njegovo mišljenje. Kantonalni sud je obrazložio i da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da je nalaz vještaka kontradiktoran u dijelu u kojem je navedeno da se apelantov objekt nalazio van zone opasnog djelovanja jer je vještak na potpuno jasan način obrazložio kako je došao do tih podataka. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, a u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, prvostepeni sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo pa je zbog toga i uvažena žalba tuženog a odbijena apelantova žalba, te apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
  • 16.
    Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000144 od 21. februara 2008. godine, kojom je apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud utvrdio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da se navodi revizije uglavnom odnose na prihvaćeni nalaz vještaka geologa i to u pogledu obračuna utjecaja miniranja, metoda obračuna i nedostavljanja dnevnika miniranja iz 1987. godine, što predstavlja prigovore na utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se revizija ne može izjaviti. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani navodi da je drugostepeni sud ocijenio dokaze koji nisu izvedeni niti u prvostepenom niti u drugostepenom postupku jer su svi predmetni dokazi spomenuti u kontekstu nalaza i mišljenja vještaka. Prema zaključku Vrhovnog suda, irelevantni su i navodi o pitanju da li je tuženi prije početka eksploatacije na Koritniku postupio prema odredbama Zakona o rudarstvu jer je u postupku utvrđeno da oštećenja nisu uzrokovana rudarskim radovima pa tako ni obavljenim miniranjima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i predugom trajanju postupka. Apelant navodi da su sudovi donijeli presude a da nisu u potpunosti utvrdili činjenično stanje jer nisu prikupili sve dnevnike o miniranjima, te da je vještak geolog postupio suprotno nalogu suda jer nije prikupio sve dnevnike miniranja. Apelant smatra da je tuženi namjerno spriječio uvid u dnevnike miniranja, i to ne zbog proteka vremena, i da su se morali prikupiti i podaci o miniranjima nakon 1985. godine i smatra da su pogrešno postupili kada nisu zahtijevali od tuženog da dokaže da miniranja nisu prouzrokovala štetu. Apelant navodi da su sudovi pogriješili i kada su utvrdili da je obaveza tuženog da postupa prema odredbama Zakona o rudarstvu u konkretnom slučaju irelevantna. Prema apelantovom stavu, zbog navedenog mu je povrijeđeno i pravo na dom jer je oštećena kuća u kojoj je živio duže od 50 godina a zbog pričinjene štete ne može više živjeti u toj kući. Apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli kompenzaciju nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana a da su razlozi za ovu tvrdnju dati u presudi koju je apelant apelacijom osporio.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno niti jedno od prava koje apelant navodi. Kantonalni sud navodi da je na raspravi koja je otvorena pred tim sudom nesporno utvrđeno da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geološke struke.
  • 20.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u postupku nije bilo povreda prava koje apelant navodi, te da postupak nije nerazumno dugo trajao budući da je u vrijeme rata rješenjem bio prekinut, a također je, na apelantov zahtjev, bio prekinut i od 13. marta 2000. godine do 26. marta 2002. godine zbog pokušaja vansudskog poravnanja.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 22.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 23.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 24.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 2.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

VI. Dopustivost

  • 25.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 26.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 27.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000144 od 21. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje - razuman rok

  • 30.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 31.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi

  • 32.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 33.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1991. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Vrhovnog suda, dakle, period od 12 godina i tri mjeseca. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak ukupno trajao 16 godina i četiri mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

  • 34.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku naknade štete pretrpljene na apelantovom stambenom objektu zbog, kako je apelant tvrdio, miniranja i drugih radova na površinskom kopu Koritnik. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
  • 35.
    Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine), prvo ročište održao u februaru 1997. godine, nakon što je apelant podnio prijedlog za nastavak predmetnog postupka koji je rješenjem bio prekinut zbog ratnih djelovanja, te da je zakazao ukupno 24 ročišta. Međutim, Ustavni sud zapaža da je od zakazanih ročišta 10 ročišta odloženo i to na traženje tuženog i uz apelantovu saglasnost i to zbog nepostupanja sudskih vještaka po nalozima suda i stupanja na snagu novog ZPP. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u vezi sa nepostupanjem sudskih vještaka tri puta donio rješenje kojim je vještacima ostavljao naknadni rok za podnošenje naloga i mišljenja ali da vještaci nisu postupali u skladu s tim nalozima. Osim toga, predmetni postupak je, na zahtjev apelanta i tuženog, prekinut zbog bolesti sudskog vještaka, a zatim je bio prekinut i na period od dvije godine (od 13. marta 2000. godine do 26. marta 2002. godine) zbog pokušaja vansudskog poravnanja. Dalje, Ustavni sud zapaža da su nakon donošenja prvostepene presude 2005. godine postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom i postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom ukupno trajali tri godine, što se ne može smatrati naročito dugim periodom. Iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak najduže trajao pred Općinskim sudom, ratione temporis, skoro 10 godina.
  • 36.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Općinski sud, čiji je zadatak bio da djelotvorno kontrolira postupak (vidi presudu Evropskog suda, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), u konkretnom predmetu, koji je bio od posebnog interesa za apelanta budući da se radilo o naknadi štete za oštećenu kuću u kojoj je apelant živio, snosi odgovornost jer je propustio da to uradi u ovom predmetu. Ustavni sud naglašava da su nepostupanje sudskih vještaka po nalozima suda, te prekid postupka zbog pokušaja postizanja vansudske nagodbe objektivno doprinijeli dužem trajanju predmetnog postupka. Međutim, ove činjenice, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu opravdati ukupnu dužinu trajanja postupka od devet godina i sedam mjeseci u relevantnom periodu, odnosno ukupno preko 16 godina, budući da je Općinski sud imao na raspolaganju zakonske mogućnosti da postupak ubrza (ostavljanje roka za postizanje vansudske nagodbe, promjena sudskih vještaka), koje taj sud nije koristio. Dakle, Ustavni sud smatra da je dužini postupka pretežno doprinio Općinski sud, te da, iako postoji i izvjestan apelantov doprinos, on ipak nije od bitnog značaja za ukupnu dužinu trajanja postupka.
  • 37.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 16 godina i četiri mjeseca, kao i ponašanje apelanta i Općinskog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi Općinski sud. Zbog toga, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Kompenzacija

  • 38.
    Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 39.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe pred Općinskim sudom trajao devet godina i sedam mjeseci, apelantu se određuje naknada u visini od 1.350 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje i prava na imovinu

  • 40.
    Apelant, također, smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te mu tako povrijedili pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
  • 41.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 42.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge o tome zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti apelantov tužbeni zahtjev. Ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra da u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti se poziva na neki suštinski element prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu, već je nezadovoljan osporenim odlukama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 43.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na to da se navodi o povredi ovog prava u suštini svode na navode o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka, Ustavni sud i navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog oštećenja stambenog objekta trajao 12 godina i tri mjeseca, odnosno ukupno 16 godina i četiri mjeseca uzimajući u obzir i period prije zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, a nadležni sud je propustio da na odgovarajući način upravlja postupkom, te je takvim postupanjem doprinio dužini trajanja postupka.
  • 45.
    Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelant poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a sudovi su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant u suštini ove navode veže za povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje i povredu prava na imovinu, a Ustavni sud je zaključio da u konkretnom postupku nisu povrijeđena ova prava.
  • 46.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 47.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.