USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1405/08, rješavajući apelaciju Zrinka Krezića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zrinka Krezića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001484 od 14. februara 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zrinka Krezića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001484 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000321 od 29. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-139/03-I od 27. oktobra 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zrinka Krezića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001484 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000321 od 29. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-139/03-I od 27. oktobra 2005. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zrinko Krezić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokatica Dušanka Šoljić-Ćorić, podnio je 13. maja 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001484 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000321 od 29. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-139/03-I od 27. oktobra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, "SOKO Zrakoplovstva" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Ilije Ćubele (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i JP "Urbing" Mostar (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 20. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Općinski sud su 6. juna 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud i drugotuženi 10. juna 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 24. decembra 2008. godine.
- 5.Općinski sud je 5. novembra 2010. godine dostavio na uvid spis broj P-1379/03-I.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je 30. oktobra 2003. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih radi "poništenja raspolaganja". Rješenjem suda broj P-1379/03 od 14. novembra 2003. godine apelantu je vraćena tužba radi ispravke i dopune, u skladu sa članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
- 8.Apelant je 27. novembra 2003. godine Općinskom sudu dostavio dopunjenu tužbu sa prilozima. Sud je 30. decembra 2003. godine tužbu dostavio tuženim na odgovor. Drugotuženi i trećetuženi su odgovor na tužbu dostavili 27. odnosno 23. januara 2004. godine. Apelant je podneskom od 28. jula 2004. godine urgirao uzimanje predmeta u rad a podneskom od 10. novembra 2004. godine se očitovao na odgovor drugotuženog i trećetuženog, te je izvršio preinačenje tužbe na način da je uz prvotuženog kao alternativnog tuženog označio i Grad Mostar. Podneskom od 10. januara 2005. godine Grad Mostar je obavijestio sud da ne pristaje na to da stupi u parnicu umjesto prvotuženog.
- 9.Općinski sud je 20. maja 2005. godine održao pripremno ročište a čije je održavanje zakazano Rješenjem broj P-1379/03-I od 9. marta 2005. godine. Glavnu raspravu zakazanu za 9. septembar 2005. godine sud je, zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za održavanje (neuredna dostava trećetuženom), odložio za 6. oktobar 2005. godine, kada su i provedeni dokazi čije je izvođenje određeno rješenjem na pripremnom ročištu, te je glavna rasprava zaključena.
- 10.Presudom Općinskog suda broj P-139/03-I od 27. oktobra 2005. godine odbačen je apelantov tužbeni zahtjev pod stavom 1. petita tužbe, kojim je apelant tražio da se utvrdi da su ništavni Ugovor o korištenju spornog stana ev. br. 1015, zaključen 10. juna 1998. godine između trećetuženog kao davaoca stana na korištenje i drugotuženog, po supruzi Vesni Ćubeli kao nosiocu stanarskog prava, te Rješenje prvotuženog ur. br. 698/01 od 10. juna 1998. godine, kojim je drugotuženom dodijeljen na korištenje sporni stan. Stavom drugim izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži prvotuženom i drugotuženom da sporni stan oslobođen od stvari i trećih lica predaju u posjed i slobodno raspolaganje apelantu u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude. Apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podneskom od 10. novembra 2004. godine, u smislu člana 54, člana 55. stav 4, člana 57. stav 1. i člana 58. stav 1. ZPP, uz prvotuženog označio i Grad Mostar, koji se podneskom od 10. januara 2005. godine izjasnio da ne pristaje na to da stupi u parnicu umjesto prvotuženog, pa je sud odbacio apelantov prijedlog za subjektivnu preinaku tužbe jer je zaključio da se nisu ispunili uvjeti iz člana 58. u vezi sa članom 362. stav 2. ZPP. Također je navedeno da se apelantovom prijedlogu za spajanje ovog predmeta sa predmetom koji se povodom apelantove tužbe vodi pred istim sudom protiv Grada Mostara, koji je istaknut na glavnoj raspravi 6. oktobra 2005. godine, usprotivio drugotuženi, pa je sud, budući da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 83. stav 1. ZPP, odbio apelantov prijedlog za spajanje parnica jer je odredbama ZPP propisano da se spajanje može izvršiti samo uz saglasnost stranaka.
- 11.Sud je, dalje, naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da apelant radi kod prvotuženog od 1983. godine do danas, da je odlukom prvotuženog apelantu 1991. godine dodijeljen sporni stan, da on nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana niti je ušao u posjed stana zbog toga što je stan bespravno koristilo treće lice, da su prije rata zakazivane tri deložacije, ali su one odgođene, i da su nakon toga nastupila ratna djelovanja. Također je navedeno da je drugotuženi bio radnik prvotuženog od 1975. do 1986. godine, da je u sporni stan, koji je bio potpuno prazan, uselio 1996. godine, te da se obratio prvotuženom za dodjelu stana, nakon čega je dobio rješenje o dodjeli stana i potom zaključio ugovor o korištenju stana. Navedeno je da među strankama nije sporno da je drugotuženi u posjedu spornog stana kao i da apelant nikada nije stupio u posjed spornog stana niti je zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Dalje je navedeno da je sud uvidom u spis istog suda broj P.223/02 utvrdio da je predmetni postupak koji se povodom apelantove tužbe vodio protiv prvotuženog i drugotuženog radi poništenja rješenja o dodjeli stana okončan rješenjem kojim se tužba smatra povučenom, što je apelant, u ovom postupku, obrazložio činjenicom da je postignuta vansudska nagodba - sporazum, kojim mu je prvotuženi rješenjem od 3. septembra 2002. godine dodijelio drugi stan u ulici S. Radića broj 76-B. Uvidom u navedenu nagodbu - sporazum, sud je utvrdio da su tim sporazumom poništena sva rješenja na koja se apelant poziva, te je utvrđeno da je stan, koji je bio predmet ovog sporazuma, zaključkom od 21. oktobra 2003. godine o dozvoli izvršenja CRPC odluke vraćen u posjed Miroslavu Stanimirovu, a apelantu je kao privremenom korisniku naloženo da napusti taj stan. Dalje, sud je utvrdio da je Ilija Ćubela zaključio ugovor o korištenju spornog stana 1998. godine, ali je utvrdio da je njegovo stanarsko pravo po sili zakona prestalo zaključno sa 6. decembrom 2000. godine, u smislu člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), jer su tada prestali važiti svi ugovori o korištenju stanova zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Budući da su po zaključku suda rješenje o dodjeli stana Iliji Ćubeli i ugovor o korištenju stana ništavni po sili zakona, sud je zaključio da apelant nema pravni interes da se utvrdi ništavnost tih akata, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbačen. Sud je, dalje, naveo da apelant nema aktivnu legitimaciju u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva pod stavom dva tužbe jer nikada nije stupio u posjed spornog stana niti je zaključio ugovor o korištenju stana, u smislu člana 11. ZSO-a. Također je navedeno da ni prvotuženi nije pasivno legitimiran budući da je članom 8. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine FBiH" broj 27/97) propisano da se u početnom bilansu preduzeća neće iskazivati vrijednost stanova čija se privatizacija vrši po posebnom zakonu, a za pravnog sljednika je, u smislu člana Xa Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova ("Službene novine FBiH" broj 48/00; u daljnjem tekstu: Odluka), određen Grad Mostar. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog treba odbiti zbog nedostatka pasivne legitimacije.
- 12.Protiv presude Općinskog suda apelant je podnio žalbu 26. novembra 2005. godine. Općinski sud je dnevnom naredbom od 28. februara 2006. godine spis dostavio Kantonalnom sudu radi rješavanja o žalbi.
- 13.Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000321 od 29. juna 2006. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud odlučio da, u skladu sa čl. 217. i 218. ZPP, održi raspravu pred tim sudom i ponovo izvede dokaz saslušanjem apelanta i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka kako bi se utvrdilo zašto apelant nije uselio u sporni stan. Na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud i provedenog saslušanja parničnih stranaka pred tim sudom, utvrđeno je da je apelantu prvo dodijeljen sporni stan 1991. godine, ali da u njega nije uselio jer je u njemu bespravno stanovao drugi radnik iste firme, te da je apelant, u to vrijeme, stanovao kao podstanar na adresi Moše Pijade 74, sada ul. Ante Starčevića broj 74 u Mostaru. Također je utvrđeno da je predmetni stan u toku rata bio prazan ali devastiran, te da apelant ni tada nije uselio u taj stan budući da je 1993. godine uselio u stan na kojem je nosilac bio Danilo Ivanišević, a koji se nalazio u istoj zgradi u kojoj je apelant stanovao kao podstanar, te da je apelant, rješenjem prvotuženog od 23. decembra 1998. godine, taj stan u ulici Ante Starčevića dobio na trajno korištenje iako je već bio donesen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Navedeno je da je apelantu zaključkom nadležnog stambenog organa Općine Mostar od 25. septembra 2001. godine prestalo pravo privremenog korištenja ovog stana i da je tek nakon toga od prvotuženog tražio useljenje u sporni stan i to pokretanjem parničnog postupka koji je okončan Rješenjem o povlačenju tužbe broj P-223/02, zato što je apelant sa prvotuženim 3. septembra 2002. godine zaključio vansudski sporazum na osnovu kojeg je apelant uselio u stan u ul. Stjepana Radića broj 76 na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bio Miroslav Stanimirov.
- 14.S druge strane, navedeno je da je drugotuženi u sporni stan, koji je bio prazan i devastiran, uselio 1996. godine, te da mu je on rješenjem prvotuženog dodijeljen 10. juna 1998. godine, iako je bio vlasnik kuće u Blagaju koja mu je vraćena 21. decembra 2001. godine. Iz navedenog je sud utvrdio da apelant nikada nije uselio u sporni stan, te da do početka rata nije uselio iz opravdanih razloga, odnosno bespravni korisnik nije deložiran, a da je u toku rata uselio u drugi stan koji je bio znatno veći i nije bio oštećen. Navedeno je da je apelant drugotuženog prvi put upoznao u toku postupka pred sudom, pa je zaključeno da apelant za sporni stan uopće nije bio zainteresiran sve dok nije morao iseliti iz stana u ulici Ante Starčevića. S obzirom na navedeno, te činjenicu da apelant za sporni stan nije zaključio ugovor o korištenju, niti je do 6. decembra 2000. godine, u smislu člana 11. ZSO-a, stekao stanarsko pravo, sud je zaključio da se apelant bio opredijelio da svoje stambeno pitanje riješi na drugačiji način. Istaknuto je da okolnost da je stan u ul. Stjepana Radića 76 (koji je apelant dobio prema vansudskom sporazumu) imao pravne nedostatke ne daje apelantu za pravo da ponovo traži predaju spornog stana budući da se prema članu 46. Zakona o prodaji stanova stanarsko pravo moglo steći do 6. decembra 2000. godine. S obzirom na to da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a svojom krivicom nije uselio u taj stan dok se još moglo stjecati stanarsko pravo, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nema aktivnu legitimaciju da traži predaju u posjed spornog stana, te da je, stoga, u ovom dijelu pravilno odbio apelantov zahtjev u odnosu na drugi stav tužbenog zahtjeva.
- 15.Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbeni zahtjev u odnosu na prvi stav, ali uz nepravilno obrazloženje da su ovi akti ništavni, u smislu člana 46. Zakona o prodaji stanova, zato što, prema shvatanju drugostepenog suda, u vrijeme dodjele spornog stana drugotuženom na tom stanu niko nije imao stanarsko pravo, pa se zbog toga na konkretnu situaciju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene, na osnovu kojih je prvostepeni sud zaključio da apelant nema pravni interes za utvrđivanje ništavnosti rješenja o dodjeli stana drugotuženom i ugovora o korištenju stana. S druge strane, obrazloženo je da se ne može primijeniti ni član 46. Zakona o prodaji stanova jer je drugotuženi rješenje o dodjeli stana dobio i ugovor o korištenju stana zaključio prije 6. decembra 2000. godine, pa, stoga, ti akti mogu biti ništavni samo ako su suprotni odredbama ZSO-a, ali apelant za utvrđivanje njihove ništavnosti mora imati pravni interes shodno članu 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO). S obzirom na to da je utvrđeno da apelant nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da to pravo više i ne može steći, zaključeno je da ne može tražiti predaju spornog stana u posjed jer nema pravni interes za utvrđivanje ništavnosti ovih akata. Dalje je ocijenjeno da navedeni akti nisu ništavni prema odredbama ZOO-a jer u vrijeme dodjele stana drugotuženom na spornom stanu niko nije imao stanarsko pravo, a apelant u to vrijeme nije bio zainteresiran za sporni stan pa je prvotuženi kao nosilac prava raspolaganja mogao raspolagati ovim stanom. Istaknuto je da se postavlja pitanje da li je sporni stan, s obzirom na odredbu člana 13. ZSO-a, mogao biti dodijeljen drugotuženom koji u vlasništvu ima porodičnu kuću i koji od 1986. godine nije zaposlen kod prvotuženog, ali je navedeno da te okolnosti ne mogu biti razlog za ništavnost akta o dodjeli stana s obzirom na to da je prvotuženi, u smislu člana 5. ZSO-a, bio ovlašten da sporni stan dodijeli na korištenje prema odredbama svog općeg akta o dodjeli stana, a da niti jednom odredbom ZSO-a nije propisano kome se ne može dodijeliti stan na korištenje. S obzirom na to da u postupku nije proveden dokaz uvidom u opći akt prvotuženog, sud nije mogao ocijeniti pravilnost rješenja o dodjeli stana u odnosu na opće akte.
- 16.Sud je, dalje, ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da prvotuženi nije pasivno legitimiran i da je pogrešno primijenio član 3. stav 2. ZPP. Istaknuto je da je članom 362. stav 2. ZPP propisano da se do zaključenja pripremnog ročišta tužba može proširiti na novog tuženog, uz njegov pristanak. S obzirom na to da Grad Mostar nije pristao na proširenje tužbe u odnosu na njega, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio ovo preinačenje - proširenje tužbe. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, s obzirom na to da je članom 83. stav 1. ZPP propisano da je za spajanje parnica potreban pristanak parničnih stranaka, pravilno primijenio odredbu člana 362. stav 2. u vezi sa članom 83. stav 1. ZPP kad nije dopustio spajanje parnica, te da, stoga, nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda budući da je postupak vođen u skladu sa odredbama ZPP. Također je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimiran u ovoj parnici u pogledu drugog tužbenog zahtjeva jer je u međuvremenu privatiziran pa više ne raspolaže stambenim fondom, pri čemu se sud pravilno pozvao na član 8. Zakona o privatizaciji preduzeća i član Xa Odluke o privremenoj prodaji stanova. Tom odredbom je propisano da stanove u vlasništvu preduzeća nakon privatizacije prodaje općina na čijoj se teritoriji stan nalazi. Istaknuto je da se radi o zakonskoj singularnoj a ne univerzalnoj sukcesiji, budući da prvotuženi i dalje postoji kao pravno lice ali sa izmijenjenom strukturom kapitala, a Grad Mostar ima ovlaštenje da te stanove prodaje. Stoga je zaključeno da Grad Mostar ne može po principu automatizma, kao kod univerzalne sukcesije, biti označen kao tuženi umjesto prvotuženog, a ne radi se ni o dobrovoljnom otuđenju predmeta spora kad bi se parnica mogla završiti između istih stranaka ali sa djelovanjem na sticaoca stvari, u smislu člana 61. stav 1. ZPP.
- 17.Kantonalni sud je 11. jula 2006. godine predmetni spis vratio Općinskom sudu. Apelant je 14. jula 2008. godine izjavio reviziju protiv odluke Kantonalnog suda. Revizija je dopisom suda od 9. septembra 2006. godine dostavljena tuženim na odgovor. Spis je 8. decembra 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o reviziji.
- 18.Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001484 od 14. februara 2008. godine apelantova revizija je odbijena. Navedeno je da se ne mogu prihvatiti razlozi drugostepenog suda da apelant nema pravni interes za poništenje osporenih akata (rješenja i ugovora) budući da mu je rješenjem tuženog iz 1991. godine sporni stan dodijeljen na korištenje pa stoga Vrhovni sud smatra da apelant ima opravdan interes za utvrđenje da su rješenje i ugovor o korištenju stana drugotuženog ništavni. Također je navedeno da se apelantova tužba sastoji iz dva dijela, tužbe za utvrđenje (član 54. ZPP) i dijela zahtjeva koji se odnosi na činidbu (predaju u posjed), te je zaključeno da se tužba u dijelu kojim se tražilo utvrđenje nije mogla odbaciti odvojeno od drugog dijela tužbenog zahtjeva, u smislu člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP. Međutim, s obzirom na to da je prema ocjeni revizionog suda apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, zaključeno je da je pravni učinak presude isti. Navedeno je da apelant nikad nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na način propisan članom 11. ZSO-a, da nikad nije uselio u stan čiju predaju u posjed traži, te da u roku određenom članom 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 20/95) nije tražio zaštitu svojih prava u sudskoj proceduri (poništenje rješenja o dodjeli stana drugotuženom), budući da je apelantu stan dodijeljen po osnovu prava iz radnog odnosa. Dalje je navedeno da se apelant vansudskim sporazumom od 3. septembra 2002. godine, kojim mu je dodijeljen stan u ul. Stjepana Radića 76, saglasio s tim da se ponište sva dotada izdata rješenja o dodjeli stanova apelantu (dakle za sporni stan i za stan u ul. Ante Starčevića broj 74). Istaknuto je da apelant od dodjele spornog stana 1991. godine pa do podnošenja predmetne tužbe 30. oktobra 2003. godine (prvobitno 25. februara 2002. godine) nije preduzeo nijednu procesnu radnju, niti u upravnoj, niti u sudskoj proceduri, radi useljenja u sporni stan. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da se na apelanta ne odnose odredbe člana Xa Odluke jer pretpostavljaju korištenje stana kao prethodni uvjet za stjecanje svojstva nosioca stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine. Zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZPP (član 362. stav 2. i član 83. stav 1) kada je ocijenio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za proširenje tužbe na novog tuženog i za spajanje parnica. Zaključeno je da ove procesne radnje nisu ni bile potrebne s obzirom na to da općine, odnosno grad, vrše prodaju stanova nakon privatizacije preduzeća (član Xa Odluke) a da predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari nije kupovina i prodaja spornog stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 19.Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je ovakvim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi hronologiju događaja i hronologiju predmetnog parničnog postupka. Smatra da je država: "Š...Ć bila dužna riješiti pitanje legitimacije u tekućim i kasnijim postupcima u vezi sa stambenim fondom privatiziranih tvrtki", te da je sud dužan primjenjivati procesna pravila o upravljanju postupkom na način kojim se neće onemogućiti ili otežati ostvarivanje sudske zaštite. Istaknuto je da postojeće odredbe daju mogućnost voluntarističkog tumačenja propisa o legitimaciji nad tim stambenim fondom nakon privatizacije jer sud: "Š...Ć doslovno primjenjuje ZPP-a a u pogledu potrebe suglasnosti suprotne strane za preinaku tužbe nakon zakonskih promjena koje nastupaju u času privatizacije, odnosno na proširenje tužbe na novog zakonom određenog subjekta", čime dopušta zloupotrebu prava. Stoga, apelant smatra da su mu povrijeđeni i pravo na pravičan i fer postupak, pristup sudu i efektivan pravni lijek kao i pravo na rješavanje predmeta u razumnom roku. Dalje, apelant navodi da je pravo na stan imovinsko pravo sui generis. Također, on ističe da je predmetni stan dobio na osnovu rada i izdvajanja sredstava, odnosno izdvajanja u stambeni fond preduzeća u kojem je radio, te da mu je, stoga, povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant, također, ističe da su drugi radnici SOKOLA, koji su stanove dobili prije rata, stanove već otkupili pa smatra da privatizacija davaoca stana ne bi trebala utjecati na apelantova priznata prava. Konačno, apelant ističe da je zbog spleta izmijenjenih okolnosti i zakonskih rješenja stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge građane i da je praktično "zbog nedovoljnog pravnog znanja diskriminiran u ostvarenju svog prava", te navodi da mu nije pružena efektivna zaštita zbog načina na koji su sudovi razmatrali uložene pravne lijekove.
b) Odgovor na apelaciju
- 20.Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji a da su u obrazloženju presude tog suda dati razlozi za zaključak zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno zašto je odbačena njegova tužba.
- 21.Kantonalni sud navodi da je 7. marta 2006. godine primio predmet na postupanje povodom apelantove žalbe, da je na raspravi održanoj pred tim sudom 16. juna 2006. godine apelant ponovo saslušan u svojstvu parnične stranke, te da je osporena presuda tog suda donesena 29. juna 2006. godine i istog dana dostavljena apelantu. Istaknuto je da je u presudi tog suda dato detaljno obrazloženje, te da su raspravljeni svi apelantovi žalbeni navodi, zatim da je donesena zakonita odluka i da taj sud nije povrijedio ustavna prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
- 22.Općinski sud je naveo da je svojom presudom, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, djelimično odbacio apelantov tužbeni zahtjev (zahtjev za utvrđivanje ništavnosti ugovora o korištenju stana) a u preostalom dijelu (predaja u posjed predmetnog stana) tužbeni zahtjev odbio budući da apelant nije, u smislu člana 11. ZSO-a, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i nikada nije uselio u stan čiju je predaju tražio u posjed. Navedeno je da su u obrazloženju odluke dati razlozi za njeno donošenje, te se predlaže odbijanje apelacije s obzirom na to da su apelacioni navodi neosnovani.
- 23.U odgovoru na apelaciju drugotuženi navodi da je apelantu u postupku pred redovnim sudovima osiguran fer i pravičan postupak. Vezano za više tužbi koje je apelant pokrenuo, istaknuto je da sud nije ovlašten da disponira sa tužbama, te da je sud dužan da u postupku osigura pravo na fer i pravičan postupak i suprotnim strankama. Istaknuto je da je drugotuženi na zakonit način stekao stanarsko pravo i otkupio stan a da apelant na predmetnom stanu nije stekao stanarsko pravo jer "nije bilo zakonitog useljenja radi čega je izostalo zaključivanje ugovora o korištenju stana sa ovlaštenim organom", te da, stoga, i nije moglo biti povrijeđeno apelantovo pravo na dom. Istaknuto je da se apelant odrekao predmetnog stana prihvatajući i useljavajući u veći zamjenski stan, koji je imao pravne nedostatke, ali da ta činjenica ne može imati neželjene posljedice na drugotuženog koji je na zakonit način postao vlasnik predmetnog stana.
V. Relevantni propisi
- 24.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 57. stav 1.
Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
Član 58. st. 1. i 2.
Tužilac može, u roku iz člana 57. ovog zakona, svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugu osobu.
Za preinaku tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
Član 83. stav 1.
Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojim je ista osoba protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, uz saglasnost stranaka, rješenjem spojiti sve te parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu.
Član 362. stav 2.
Do zaključenja pripremnog ročišta, može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom.
VI. Dopustivost
Dopustivost ratione materiae
- 25.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede apelantovih prava garantiranih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
- 26.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Š...Ć
- 27.U vezi sa apelacionim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da se pod pojmom "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). U tom smislu, a prema praksi Ustavnog suda, kako i sam apelant navodi, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
- 28.Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., kroz nasljedstvo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31; i Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02). Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, prema utvrđenju redovnih sudova, apelant nije uselio u predmetni stan koji mu je bio dodijeljen rješenjem vlasnika stana niti je zaključio ugovor o korištenju tog stana, koji je naknadno dodijeljen drugom licu (koje je zaključilo ugovor o korištenju stana i u konačnici otkupilo predmetni stan). S obzirom na to da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu a ni korisnik tog stana, Ustavni sud zaključuje da se taj stan i ne može smatrati njegovom "imovinom", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega ne može uživati zaštitu koju garantiraju navedeni članovi pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i diskriminaciju
- 29.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.Ustavni sud, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 31.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001484 od 14. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 32.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 33.Apelant osporava navedene presude redovnih sudova tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 34.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 35.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 36.Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđenje ništavnosti ugovora o korištenju stana i rješenja o dodjeli stana, te o apelantovom zahtjevu za predaju u posjed predmetnog stana. S obzirom na navedeno, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Dakle, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Donošenje odluke u razumnom roku
- 37.Ustavni sud konstatira da je apelant naveo da smatra da mu je povrijeđeno pravo na rješavanje predmeta u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo utvrditi da li je u konkretnom predmetu, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a.a) Relevantni principi
- 38.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, stav 38).
a.b) Period koji se uzima u obzir
- 39.Apelant je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 30. oktobra 2003. godine, a Vrhovni sud je, prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Odluku o apelantovoj reviziji broj 070-0-Rev-06-001484, koja predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, donio 14. februara 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak u konkretnom slučaju je trajao četiri godine, tri mjeseca i 14 dana.
a.c) Analiza dužine trajanja postupka
- 40.U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja ništavnosti rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana, te predaji u posjed, shodno odredbama ZSO-a i ZOO-a, pa se navedeni postupak, prema mišljenju Ustavnog suda, nezavisno od činjenice da je u postupku učestvovalo više tuženih (3), ne može smatrati osobito složenim.
- 41.Analizirajući dužinu postupka pred sve tri sudske instance, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Općinski sud u početnoj fazi postupka bio ažuran pa je u zakonskim rokovima naložio apelantu uređenje tužbe i dostavio tužbu na odgovor tuženima. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u daljnjem toku postupka, nakon što su tuženi dostavili odgovor na tužbu u januaru 2004. godine, Općinski sud svojom neaktivnošću doprinio dužini postupka budući da je prvo ročište u ovom predmetu održao 20. maja 2005. godine, dakle nakon 18 mjeseci od podnošenja tužbe, odnosno skoro 14 mjeseci nakon što su bile ispunjene procesne pretpostavke za zakazivanje pripremnog ročišta. S druge strane, Općinski sud je u daljnjem toku postupka u relativno kratkim, mada ne i zakonskim rokovima, održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu.
- 42.Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku povodom žalbe donio u roku od četiri mjeseca računajući od dostave spisa od prvostepenog suda, pri čemu je u žalbenom postupku, u skladu sa čl. 217. i 218. ZPP, održao i raspravu, te Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud nije doprinio dužini predmetnog postupka. Što se tiče postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da postupak povodom izjavljene revizije, koji je trajao 14 mjeseci, sam po sebi ne predstavlja povredu apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud morao iskazati više ažurnosti u donošenju odluke o apelantovoj reviziji, osobito imajući u vidu da je Općinskom sudu trebalo skoro punih pet mjeseci od izjavljivanja revizije (14. juli 2008. godine) za dostavu revizije na nadležno rješavanje Vrhovnom sudu (8. decembar 2006. godine). Budući da je Vrhovni sud to propustio učiniti, Ustavni sud smatra da postoji i određeni doprinos Vrhovnog suda dužini predmetnog postupka, mada njegov doprinos nije odlučujući za dužinu predmetnog postupka kao što je odlučujući doprinos Općinskog suda da se u predmetnom postupku ne donese odluka "u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 43.Konačno, posmatrajući postupak u cjelini, vodeći računa o ispitanim kriterijima, te ocjenjujući da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka, koji nije osobito složen, a koji je trajao četiri godine, tri mjeseca i 14 dana, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti". Zbog toga je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje
- 44.Ustavni sud, dalje, zapaža da se suština navoda o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje svodi na apelantove tvrdnje o procesnoj nepravičnosti u smislu da su u konkretnom slučaju sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP u pogledu potrebe saglasnosti suprotne strane za preinaku tužbe, te apelant ističe da privatizacija davaoca stana ne bi trebala utjecati na njegova priznata prava.
- 45.U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbijanje apelantovog prijedloga za subjektivnu preinaku, odnosno proširenje tužbe odbio primjenom odredaba ZPP koje reguliraju ovo pitanje (čl. 57, 58. i 362). Tim odredbama je regulirano da tužilac može najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano, preinačiti tužbu tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugu osobu (tzv. subjektivno preinačenje - član 58. ZPP), s tim da je za ovakvu preinaku tužbe potreban pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Dalje, članom 362. stav 2. ZPP propisano je da do zaključenja pripremnog ročišta, pod uvjetima koji su propisani stavom 1. tog člana, tužba može biti proširena na novog tuženog sa njegovim pristankom. Zbog navedenih razloga, a budući da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je apelant u podnesku od 10. novembra 2004. godine, koji je naslovljen kao "preinačenje tužbe", uz prvotuženog, kako je apelant naveo "alternativnog tuženika", označio i Grad Mostar, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava, odnosno relevantnih odredbi ZPP kad je sud odbio apelantov prijedlog za preinačenje, odnosno proširenje tužbe, jer je nesporno da je Grad Mostar podneskom od 10. januara 2005. godine odbio da stupi u parnicu umjesto prvotuženog. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno upravo ukazuje na to da ne postoji proizvoljnost u odlučivanju u situaciji kad su redovni sudovi upravo dosljednom primjenom odredaba ZPP odbili apelantov prijedlog za preinačenje - proširenje tužbe, budući da je u oba slučaja za to potreban pristanak lica koje treba da stupi u parnicu u ime lica koje je prvobitno tuženo, odnosno lica na koje je tužba proširena, a nesporno je da u konkretnom slučaju taj pristanak ne postoji. Također, treba imati u vidu, kao što je to u osporenoj odluci zaključio i Vrhovni sud, da općine, odnosno grad, vrše prodaju stanova nakon privatizacije preduzeća a da predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari nije kupovina i prodaja spornog stana. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Stoga se apelacioni navodi u ovom dijelu u cijelosti pokazuju neosnovanim.
- 46.Dalje, budući da se preostali dio apelacionih navoda praktično svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je apelant nezadovoljan ishodom predmetnog postupka, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 47.U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, na osnovu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, dao detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova vezanih za primjenu materijalnog prava, te razmotrio sve apelantove revizione navode, kako one vezane za preinačenje - proširenje tužbenog zahtjeva, tako i one u pogledu zaključka da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome, okolnost da su redovni sudovi dali različita obrazloženja vezano za odluku o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje ništavnosti sama po sebi ne znači da su apelantova ustavna prava povrijeđena. Treba napomenuti da redovni sudovi nisu imali dilemu u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, iz obrazloženja svih osporenih odluka proizlazi da apelant nikada nije uselio u predmetni stan niti je zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, u smislu relevantnih odredaba ZSO-a, već je u međuvremenu koristio druge stanove koje mu je dodijelio prvotuženi, a koje činjenice su na sve tri sudske instance bile ključne za primjenu prava u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno, zbog čega se apelantovi navodi o "nezakonitosti" osporenih odluka pokazuju neosnovanim, osobito imajući u vidu da je Vrhovni sud svojom odlukom ispravio eventualne propuste nižestepenih sudova vezano za razloge odbacivanja dijela apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na ništavnost predmetnih akata. Također, Ustavni sud zapaža da osporene odluke u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih zakona (ZPP, ZSO-a, ZOO-a, Zakona o prodaji stanova, Odluke).
- 48.Konačno, Ustavni sud, u vezi sa navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, zapaža da je apelant imao mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu, da ga je zastupao punomoćnik, da je učestvovao u svim fazama postupka, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužene bio drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da je apelant imao pristup sudu i to na tri sudske instance a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
- 49.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da su povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 50.Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja žalbe i mogućnost izjavljivanja revizije. O žalbi i reviziji su odlučivali nadležni sudovi koji su razmotrili apelantove prigovore, te u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge svog odlučenja, odnosno zašto navodi apelantove žalbe i revizije nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, iz stanja spisa nespornim proizlazi da je o apelantovom predmetu odlučivano na tri sudske instance. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje
- 51.Apelant se žali i na povredu prava na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje.
- 52.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 53.Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
- 54.U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog izmijenjenih okolnosti i zakonskih rješenja, te smatra da je praktično "zbog nedovoljnog pravnog znanja diskriminiran u ostvarenju svog prava". Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se prema njemu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, osobito imajući u vidu da su svi propisi na kojima su osporene odluke zasnovane objavljeni u službenim glasilima a njihove odredbe su dovoljno jasne i precizne, te je apelant, budući da navedeni propisi imaju opći karakter, kao i sva druga lica, bio u obavezi da svoje ponašanje prilagodi njihovim odredbama. Stoga, apelant, imajući u vidu općeprihvaćeno pravilo ignorantia iuris nocet, ne može svoje propuste stavljati na teret redovnim sudovima u smislu eventualne diskriminacije u vezi sa uživanjem prava na pravično suđenje.
- 55.Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 56.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema mišljenju Ustavnog suda ne može smatrati osobito složenim, trajao četiri godine, tri mjeseca i 14 dana, za šta se odgovornost u cijelosti može pripisati redovnim sudovima.
- 57.S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelantova prava nisu povrijeđena. Naime, u obrazloženjima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, a u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali su detaljne, jasne i logične razloge.
- 58.Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da iz stanja spisa proizlazi da je apelantov predmet razmatran na tri sudske instance, a one su razmotrile sve činjenične i pravne aspekte ovog predmeta.
- 59.Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio bilo kakav dokaz o tome da je drugačije tretiran u odnosu na lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.
- 60.Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine u odnosu na pravo na imovinu jer apelant ne posjeduje imovinu, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 61.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 62.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.