Aktio

Institucija ombudsmena za zaštitu potrošača u BiH

Izvještaj o radu Institucije ombudsmana za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini za 2010. godinu

IZVJEŠTAJ O RADU
INSTITUCIJE OMBUDSMANA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA U BOSNI I HERCEGOVINI ZA 2010. GODINU

Predgovor

Izvještaj o radu sadrži pregled rada i djelovanja Institucije ombudsmana za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini u 2010 godini, kao i pregled stanja u poštivanja prava potrošača. Ovaj izvještaj je urađen prema metodologiji koja se primjenjuje u institucijama Bosne i Hercegovine i organima za zaštitu potrošača u zemljama članicama Evropske unije i zemljama regije.

Navedeno vremensko razdoblje su obilježile aktivnosti na pravovremenom i efikasnom reagovanju Institucije ombudsmana za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Institucija ombudsmana), na žalbe potrošača i upite institucija, kao i reagovanja po službenoj dužnosti u slučajevima povrede prava potrošača.

U izvještajnom periodu u instituciji su popunjena dva mjesta pomoćnika ombudsmana što je svakako povećalo operativnost u radu u odnosu na prethodno razdoblje. U skladu sa zakonima i propisima kojima se uređuje funkcionisanje i finansiranje institucija BiH dobili smo pozitivan izvještaj od strane Ureda za reviziju institucija BiH, pohvale Parlamentarne skupštine BiH, kao i pozitivnu ocjenu za napredak u radu Institucije na zaštiti potrošača u izvještaju Evropske komisije za BiH u 2010. godini.

1. Uvod

Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH svojim aktivnostima u okviru zakonom dodijeljenih obaveza i ovlaštenja ulaže napore s ciljem promovisanja dobre i efikasne provedbe politike zaštite potrošača i stvaranja društva po mjeri potrošača koje će osigurati potrošačima moć odabira, privredi moć takmičenja i postići da tržište radi za dobrobit potrošača.

Aktualna zbivanja na globalnom planu su dodatno zaoštrila i opteretila problematiku u oblasti zaštite ekonomskog interesa potrošača te je stoga nužno kvalitetnije uključivanje i samih potrošača i jačanje njihove uloge kroz rad udruženja za zaštitu potrošača, Saveza udruženja, Vijeća za zaštitu potrošača u BiH i osiguranje finansijskih sredstava za provođenje Godišnjeg plana zaštite potrošača u BiH.

Ekonomski interes potrošača i njegova zaštita je jedno od osnovnih prava potrošača koje se ostvaruje kako aktivnostima i djelovanjem udruženja za zaštitu interesa potrošača tako i predlaganjem, usvajanjem i provođenjem propisa od strane nadležnih državnih institucija na svim nivoima. Negativni trendovi u oblasti ekonomskih interesa potrošača a posebno socijalno ugroženih kategorija stanovništva moraju potaknuti nadležne institucije na jednu organizovanu, sveobuhvatnu, trajnu aktivnost na ublažavanju i otklanjanju posljedica i tamo gdje je to moguće, i uzroka.

Zaštita ekonomskog interesa potrošača u BiH se jedino na kvalitetan i dugoročno održiv način može ostvariti izradom i provođenjem strategije za zaštitu ekonomskog interesa potrošača koja treba biti rezultat rada interresorne radne grupe čiji bi članovi bili predstavnici institucija sa svih nivoa vlasti. To je vrlo bitno, kako za kvalitetnu strategiju, jednako tako i za njeno efikasno provođenje. Praktično ne postoji institucija koja na neki način, direktno ili neindirektno u obavljanju svojih nadležnosti ne može učiniti više i tako poboljšati kupovnu moć potrošača.

I u 2010. godini nastavljen je trend poskupljenja osnovnih prehrambenih proizvoda. Takva pojava loše se odražava na interese potrošača i ugrožava ionako nizak životni standard BiH potrošača. Potrošači će imati sve manje novca za podmirenje drugih osnovnih potreba. Posebno ako se ima u vidu da BiH potrošači iz svog kućnog budžeta, za nabavku hrane izdvajaju mnogo više novca nego potrošači u zemljama EU. Statistika je pokazala da prosječna evropska porodica za hranu izdvoji 16%., dok je u BiH taj udio iznosi preko 50% ukupnih prihoda.

Postavlja se ključno pitanje opravdanosti stalnih poskupljenja hrane i energenata. Međutim, neopravdanost poskupljenja je teško dokazati, i postoji niz faktora koji utiču na tu pojavu. Prije svega nepostojanje konkurencije, dovodi do rasta cijene, što se opet odražava loše na interese potrošača. Potrošač nema izbora, te bez obzira što je cijena visoka, mora kupiti osnovne namirnice.

2. Politika zaštite potrošača u Evropskoj uniji

Zaštita potrošača razvija se u Evropskoj uniji već tridesetak godina i jedna je od njenih službenih politika. Interesi potrošača moraju biti zaštićeni u svakom segmentu tržišta, u svakom privrednom sektoru u kojem potrošači djeluju. Iz tog razloga je zaštita potrošača horizontalna politika, što znači da se o njoj vodi računa pri provođenju svih ostalih službenih politika. Politika zaštite potrošača spada u područje podijeljene nadležnosti između EU-a i država članica. Svaka od njih pruža potrošačima onoliko zaštite koliko smatra da je potrebno i primjereno. Međutim, da bi svi potrošači u EU-u, bez obzira na državu, imali približno jednaku zaštitu, pravilima EU-a predviđa se minimum pravne zaštite u svakoj članici, a njima se dopušta da svojim pravnim poretkom pruže i viši nivo zaštite. Zbog toga su pravila EU-a o zaštiti potrošača pravila minimalne harmonizacije.

Osim radi osiguranja visokog stepena zaštite potrošača, ujednačavanje prava država članica provodi se u EU-u i radi uspostave i djelovanja unutrašnjeg tržišta. Različitost propisa u članicama odvraća potrošače iz jedne od njih od kupovine roba i usluga u drugoj, a trgovce od trgovanja u drugoj državi članici.

Stoga promet roba i usluga na unutrašnjem tržištu EU-a nije posve slobodan.

Harmonizacijom pravila o zaštiti potrošača nastoje se postići dva osnovna cilja:

  • -
    podići nivo zaštite zdravlja i sigurnosti te ekonomskih interesa potrošača kako bi povratili vjeru u tržište i postali aktivni učesnik tržišnih odnosa te
  • -
    otkloniti prepreke slobodnom kretanju roba i usluga na zajedničkom tržištu koje proizlaze iz različitih pravila država članica o zaštiti potrošača.

Ujednačavanje prava država članica provodi se uglavnom putem smjernica, te u manjoj mjeri uredbama i rezolucijama. Pravnim aktima Evropske unije uređuje se posebno:

  • -
    zaštita zdravlja i sigurnosti potrošača
  • -
    zaštita ekonomskih interesa potrošača.

Pravila zaštite potrošača primjenjuju se u svakom tržišnom odnosu i privrednom sektoru u kojem trgovci posluju s potrošačima. Ipak, neka su ograničena na pojedine sektore ili na trgovce koji se služe specifičnim metodama, poput prodaje na daljinu ili putem akvizitera.

3. Budžet Institucije ombudsmana

Finansijska sredstva za obavljanje poslova iz nadležnosti Institucije ombudsmana osiguravaju se isključivo iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine.

Budžet Institucije ombudsmana za 2010. godinu je iznosio 423.000 KM. Ostvarenje budžeta Institucije ombudsmana za 2010. godinu je 401.339 KM odnosno 94,88%.

Planiranje Budžeta za 2010. godinu Institucije ombudsmana je izrađena na osnovu poznatih parametara iz prethodne godine uz projekciju za tekuću godinu te saradnju i pomoć predstavnika Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine. Operativnim planom je predviđeno da Institucija ombudsmana u 2010. godini razradi troškove prema utvrđenoj dinamici.

Institucija ombudsmana je racionalnim trošenjem na pojedinim stavkama ostvarila odgovarajuće uštede novčanih sredstava - naknade troškova zaposlenim, službena putovanja, troškova telefona, materijala, energije i goriva, održavanje prostora i reprezentacije i drugo.

Institucija ombudsmana za rad i djelovanje koristi zakupljeni prostor u Mostaru i za ovu namjenu izdvojeno je iz budžeta 39.608 KM.

Institucija ombudsmana tehničku opremu i namještaj za 2010. godinu je nabavila saglasno proceduri predviđenoj Zakonom o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine u iznosu od 4.898 KM. Raspoloživa tehnička oprema i namještaj osiguravaju normalne uslove za rad postojećeg broja (7) zaposlenih - ombudsman, dva rukovodeća državna službenika, dva državna službenika i dva zaposlenika.

Ako posmatramo rashode po ostalim vrstama plaćanja odstupanja na pojedinim stavkama su skoro indentična, minimalna pa i manja u odnosu na izvršenje istog perioda prethodne godine. Evidentna uvećanja troškova na pojedinim ekonomskim kodovima su realna i iste opravdavamo neminovnim troškovima koji prizilaze iz povećanog obima poslova Institucije.

Prosječan broj zaposlenih u istom periodu 2009. godine iznosio 5,91 a prosječan broj zaposlenih zaključno sa 31.12. 2010. godine je 7,04 (odnosno 7. sedam zaposlenih).

Normativno-društveni kontekst djelovanja Institucije ombudsmana u 2010. godini u velikoj mjeri je ostao nepromijenjen u odnosu na prošle godine. Legislativni okvir čini Zakon o zaštiti potrošačaSl. gl. BiH 25/06. (dalje u tekstu ZZP) te Zakon o hraniSl. gl. BiH 50/04. , Zakon o općoj sigurnosti proizvodaSl. gl. BiH 45/04 i drugi relevantni propisi ugovornog prava (obligacionih odnosa). U slučaju nedoumice ili sukoba odredbi različitih pravnih akata, primjenjuje se ona odredba koja pruža veći stepen zaštite potrošača. ZZP je uvelike usaglašen sa zakonodavstvom Evropske unije u ovoj oblasti - u potpunosti s primarnim izvorom prava EU (Ugovorom o Evropskoj zajednici), a djelomično sa svim relevantnim potrošačkim smjernicama. Usvajanje ovog zakona predstavljalo je velik korak ka osiguranju potrošačkih prava građana BiH u svakodnevnim situacijama, kao npr. u slučajevima nepoštenog poslovanja trgovaca ili zavaravajućeg reklamisanja. Primjena ovog zakona bi trebala pružiti nesumnjiv odgovor potrošačima BiH što napraviti kad npr. u poštanskom sandučiću nađu nevjerojatnu ponudu za navodno besplatno ljetovanje, ili posebnu ponudu od svog pružaoca usluge mobilne telefonije, ili kada nisu u stanju protumačiti račun za struju. Ona bi također trebala povećati povjerenje potrošača u firme koje poštuju prava potrošača i pomoći će im da riješe problem nelojalne konkurencije. Glavni cilj zaštite potrošača jeste da samouvjereni, obaviješteni i osnaženi potrošači postanu važan pogon ekonomskih promjena. Zbog toga je zaštita potrošača jedna od važnijih beneficija evropskih i bh. građana, koja unapređuje njihovu kvalitetu života i intenzivno mijenja društveno okruženje današnjice. Za efikasno provođenje ZPP potrebne su kompetentne i dobro opremljene državne institucije i agencije, kao i obučeni suci u sudovima, organi za vansudsko (alternativno) poravnanje potrošačkih sporova i nezavisne potrošačke organizacije. Iako je kontekst djelovanja Institucije ombudsmana ostao isti, 2010. godina će ostati zabilježena po našem organiziranijem, promptnijem i efikasnijem djelovanju na zaštiti potrošačkih prava i kolektivnih interesa potrošača. Činjenica je da građanin u ulozi potrošača je u posebnom stanju izloženosti i ranjivosti, te da se upravo zbog zloupotrebe njegovog slabijeg ugovornog položaja on često pojavljuje kao oštećeni čime je na kraju i onemogućen da odigra svoju društveno-ekonomsku ulogu onako kako to od njega zahtjeva jedno zdravo i otvoreno tržište.

Institucija, uz ostale zakonom definisane nositelje zaštite potrošača u BiH, je zadužena za nadzor nad primjenom ZPP u skladu s ovlaštenjima utvrđenim ZPP i ostalim propisima. Ona je prvenstveno uspostavljena s ciljem promocije dobrog i efikasnog provođenja politike zaštite potrošača u BiH. U svom radu Ombudsman daje prioritet onim problemima čije je rješavanje od najvećeg značaja za potrošače imajući na umu zaštitu njihovih kolektivnih interesa kao i zaštitu povjerenja u tržišnu ekonomiju i nezavisno sudstvo. U tom smislu on je ovlašten izdavati instrukcije za prestanak provođenja aktivnosti koje su u suprotnosti sa potrošačkom legislativom, pokretati postupak pred nadležnim sudom, pokretati postupak pred nadležnim sudom u slučajevima za naknadu štete nanesene kolektivnom interesu potrošača, donositi odluke i dr. mjere po pojedinačnim žalbama potrošača, izdavati smjernice, preporuke, kriterije i izvješća.

Kao dodatnu potvrdu i afirmaciju naših nastojanja u prošloj godini vidimo i pozitivnu ocjenu Europske komisije u Izvještaju o napretku BiH za 2010. u kojem izrekom stoji:

"Zabilježen je određeni napredak u oblasti zaštite potrošača. Institucija Ombudsmena je dodatno ojačana kako bi obavio dužnosti utvrđene Zakonom o zaštiti potrošača. Povećana je efikasnost i rezultati institucije. U toku 2009. godine Ombudsmen je radio na 241 slučaju, od kojih je 229 riješeno, u usporedbi sa 147 preuzetih i 138 riješenih u 2008. godini. U 2009. godini Ombudsmen je izradio 34 stručna mišljenja, dao 620 pravnih savjeta i odgovorio na 1764 zahtjeva za informacije. Vijeće za zaštitu potrošača je usvojilo Godišnji državni program o zaštiti potrošača za 2010. godinu. Međutim, MVTEO nije osiguralo sredstva za provođenje tog programa".

Postupanje ombudsmana po žalbama

Analiza zaprimljenih žalbi ukazuje da se najveći broj potrošača obraća Instituciji kao prvoj instanci na svom putu ostvarenja subjektivnih prava. Tek malen postotak žalbi zaprimimo putem drugih institucija - Ombudsmana za ljudska prava, entitetskih inspekcija, te udruženja potrošača. Iako trend povećanja žalbi ukazuje na veliko nam ukazano povjerenje on je također pokazatelj većeg stepena ugroženosti potrošača u odnosu na prošlu godinu. Imajući na umu činjenicu da kao Institucija nismo zamišljeni ni ekipirani za obavljanje ovog obimnog posla, trudimo se svojim pojedinačnim aktima dati kolektivni karakter te u tom smislu spriječiti kršenje potrošačkih prava i zaštiti sve potrošače u sličnim situacijama u budućnosti. Također, analiza ukazuje na vrlo malen broj pokretanja sudskih postupaka od strane potrošača povodom istih žalbi. Jednako je i zanemariv postotak pokrenutih postupaka za zaštitu prava potrošača od strane ovlaštenih inspekcijaŽZ_ENOT ENTRY = S druge strane pokrenuti postupci protiv banaka od strane Inspekcije još nisu pravomoćno okončani, te je dosad donesena samo jedna drugostupanjska presuda . Slično kao i prošlih godina, kao najveći i najučestaliji prekršitelji prava potrošača pojavljuju se:

  • a)
    banke,
  • b)
    telekom operateri, te
  • c)
    javna komunalna poduzeća (u daljnjem tekstu: JKP) elektrodistributeri, vodovodi, toplane...

Tabelarni prikaz broja predmeta zaprimljenih, prenesenih iz prethodne godine, završenih i onih u postupku, po vrstama usluga i proizvoda:

U 2010. godini uočen je trend rasta broja žalbi potrošača u odnosu na 2009. godinu, tako da je u 2010. godini Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH zaprimila 288 pojedinačnih žalbi. Navedeni broj je znatno veći, jer imamo slučajeva da u jednom pojedinačnom predmetu navedeno je više žalitelja (žalba podnesena od strane građana mjesne zajednice, Udruženje žiranata, Zajednica stanara etažnih vlasnika itd.) Pri tom ukazujemo na činjenicu da registrovani predmeti imaju najčešće višestruke povrede kršenja prava, u svakom slučaju dodatno potvrđuje stepen ugroženosti prava potrošača. (Primjera radi, u sektoru ekonomskih usluga od općeg interesa kršenje prava potrošača na pristup osnovnim robama i uslugama vezuje se za kršenje prava potrošača da bude saslušan i zastupan")

Najveći broj žalbi odnosio se na:

  • 1)
    sektor ekonomskih usluga od općeg interesa,
  • 2)
    sektor finansijskih usluga - potrošački kredit,
  • 3)
    manji broj žalbi odnosio se na sektor komercijalnih usluga.

Ekonomske usluge su definisane kao usluge koje ispunjavaju osnovne potrebe potrošača na tržištu tj. isporuku energije (struja, plin, grijanje) i vode, telekomunikacijske usluge, poštanske usluge i javni transport. Analiza žalbi ukazuje da su najčešći razlozi za podnošenje žalbi potrošača su: nemogućnost pristupa ekonomskim uslugama, neodgovarajuća kvaliteta pruženih usluga (loše napajanje, neredovno pružanje usluga i dr.) nemogućnost ostvarivanja prava na obračun usluge na osnovu stvarnih isporuka očitanih na satu potrošača, pogrešno evidentiranje i terećenje potrošača za račune iz razdoblja koji ulazi u zastaru , isključivanje sa mreže zbog neblagovremenog plaćanja računa, zatim preferiranje ugradnje zajedničkih vodomjera u objektima sa više stanova ili pak obračun potrošnje vode po broju osoba u domaćinstvu.

Također, teška materijalna situacija i loša socijalna zaštita uzrokom su većeg broja žalbi potrošača koji se odnosio na nemogućnost redovnog izmirenja obaveza, odnosno troškova stvorenih isporukom struje, plina, grijanja, vode, telefona itd., te sudskih i drugih troškova prouzrokovanih u sudskim i drugim postupcima, vođenih po tužbama javnih preduzeća.

U službenom postupanju po predmetnim žalbama, utvrđeno je da su pružaoci ekonomskih usluga kršili osnovna prava potrošača i to: pravo pristupa osnovnim robama i uslugama, pravo na sigurnost i zaštitu života i zdravlja, pravo izbora, pravo da bude saslušan i zastupan, pravo na život i rad u zdravoj i održivoj okolini itd. S tim u vezi stranama u postupku koje su odgovorne za kršenje prava potrošača date su preporuke u cilju poduzimanja potrebnih mjera radi usklađivanja svoje prakse sa potrošačkom legislativom.

Znatan broj žalbi odnosio se na oblast finansijskih usluga - Sektor potrošačkih kredita.

U službenom postupanju po tim žalbama utvrđene su nepravilnosti u pogledu primjene Zakona o zaštiti potrošača u BiH od strane komercijalnih banaka i mikrokreditnih organizacija u Sektoru potrošačkih kredita. Po žalbama su vođeni odvojeni pojedinačni postupci, što je rezultiralo donošenjem mnoštva Odluka o kršenju prava. Osim što je utvrđeno kršenje prava, predmetnim odlukama date su i određene preporuke za banke u cilju otklanjanja nepravilnosti i povrede prava, te poduzimanju mjera za usklađivanja poslovanja banaka sa Zakonom o zaštiti potrošača u BiH.

Pored pojedinačnih žalbi, u kojima su vođeni posebni (odvojeni) postupci, Instituciji se obratio veći broj građana (550) zahtjevom za zaštitu osnovnih prava potrošača na osnovu važećeg zakonskog propisa. Postupajući po predmetnim zahtjevima-pritužbama, nakon niza poduzetih upravno-procesnih aktivnosti doneseno je više Posebnih izvještaja i Preporuka i to:

  • 1.
    Posebni izvještaj u sektoru ekonomskih usluga - isporuka toplotne energije u Kantonu Sarajevo (utvrđeno kršenje prava potrošača i date preporuke za Toplanama za otklanjanje povrede prava i usklađivanje svoje prakse sa zakonskim odredbama koje reguliraju navedenu oblast).
  • 2.
    Posebni izvještaj u sektoru ekonomskih usluga - isporuka električne energije u HNK. Konstatovano kršenje prava i upućene preporuke JP "Elektroprivredi HZ HB" d.d. Mostar.
  • 3.
    Posebni izvještaj u sektoru ekonomskih usluga - isporuka vode u TK (utvrđeno kršenje prava potrošača i dane preporuke JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla u smislu pravilne primjene odredbi člana 35. ZOZP).
  • 4.
    Posebni izvještaj u vezi žalbi građana koji u svojstvu žiranata vraćaju kredite za glavne dužnike. Utvrđeno kršenje prava potrošača-žiranata. Date preporuke kreditorima i regulatorima u smislu poštivanja propisnih procedura kod odobravanja kredita, a potrošačima data upustva i mjere opreza kod potpisivanja ugovora o žiranstvu.

Postotak izvršenja predmeta ukazuje na visok stepen ažurnosti što je rezultat efikasnog i stručnog rada i profesionalnog odnosa što je omogućilo promptno reagiranje.

Svi predmeti odnosno stručna mišljenja zaprimljeni u 2010. godini su blagovremeno uzeti u razmatranje i isti rješavani, saglasno propisanoj proceduri, u predviđenom roku.

Tabelarni prikaz broja predmeta, mišljenja, savjeta i informacija zaprimljenih, prenesenih iz prethodne godine, završenih i onih u postupku:

Svi predmeti navedeni u Tabeli II zaprimljeni u 2010. godini su blagovremeno uzeti u razmatranje i isti rješavani, saglasno propisanoj proceduri, u predviđenim rokovima.

Stručna mišljenja se u najvećem dijelu odnose na sektor bankarskih usluga i na sektor ekonomskih usluga od općeg interesa, gdje je Ombudsman, pored ocjene navoda iz spornog predmeta i pravnog osnova, dao i preporuke za daljnje postupanje potrošača u cilju ostvarenja potrošačkih prava.

Pravni savjeti i informisanje potrošača su dani putem telefona ili putem interneta u obliku kratkih odgovora na postavljena pitanja potrošača. Najviše pitanja, pored već spomenutih sektora iz tabele, odnosi se i na informisanje o Zakonu o zaštiti potrošača, te su zabilježeni slučajevi traženja tumačenja određenih članova i stavova Zakona koji se odnose na deklarisanje proizvoda, pravila za povrat i garanciju proizvoda, nepravedne odredbe u potrošačkim ugovorima i oblike varljivog oglašavanja.

Potrošači i finansijske usluge (u finansijskom sektoru)

Možemo slobodno konstatovati da je 2009. godina, u smislu naših djelatnosti, bila obilježena Smjernicama i preporukama u sektoru potrošačkih kreditaBroj: 01-1-12-154/09.

Njima smo ukazali na postojanje prolongirane, nezakonite i protivne dobrim poslovnim običajima prakse banaka pri zaključivanju ugovora o potrošačkom kreditu. U ovom Izvještaju, nažalost, ne preostaje nam ništa drugo nego konstatovati da banke i dalje ustraju na takvom poslovnom ponašanju bez naznaka nekih pozitivnih zaokreta u svojoj praksi. Štoviše, ako se kao relevantan i kompetentan izraz volje banaka može uzeti Zaključak donesen od strane Upravnog odbora Udruženja banaka BiH, nameće se nam zaključak da su njihove namjere upravno suprotne.

Naime, njihovi prijedlozi idu u smjeru: ukidanja Poglavlja XI. ZPP koji se odnosi na potrošačke kredite, te prenosa te materije u bankarsku regulativu kao i na uspostavu Ombudsmana za bankarstvo i finansije (pri navedenoj Agenciji). Također se pozivaju na Analizu Svjetske banke u kojoj se rezimira: "finansijska nepismenost, neodgovornost ili pohlepa " kao uzrok svih nedaća potrošača, te koja poručuje potrošačima "neka svako prepozna sebe". S druge strane, najčešće povrede prava potrošača kao korisnika kredita se mogu sublimirati u:

  • a)
    Ugovori o potrošačkom kreditu su isključivo tipski i adhezijski (po pristupanju); potrošač nema utjecaj na sadržaj ugovora niti može ugovoriti neke dodatne odredbe - tzv. ugovori uzmi ili ostavi;
  • b)
    Ne postoji praksa predugovornog informisanja potrošača;
  • c)
    Potrošaču se ne ostavlja rok za razmatranje sadržaja ugovora, odnosno ponude i time ga se onemogućava u donošenju odgovorne i informisane finansijske odluke;
  • d)
    Ugovori o kreditu, koji u suštini imaju četiri bitna elementa (stranke, predmet ugovora-novac, cijena-kamata, uslovi njene promjene), se protežu na četiri stranice sa i po 3o-tak odredbi kojima se stručnim i potrošaču nejasnim rječnikom saopćava ponavljajući se ista stvar i time ga se dovodi u zabludu i neizvjesnost, jer u svim tim odredbama nema one o uslovima promjene cijene pozajmljenog novca!
  • e)
    Kamate su dakle i dalje promjenjive bez ikakve daljnje konkretizacije kada i pod kojim uslovima se mogu mijenjati;
  • f)
    Protivno zakonu, traži se davanje čeka ili bjanko mjenice kao dodatno sredstvo osiguranja potraživanja;
  • g)
    Postoji široka lepeza jednokratnih troškova i naknada, javnopravne i privatnopravne prirode, razni troškovi obrade kredita o kojima potrošač nije obaviješten prije ili u trenutku sklapanja ugovora (razne kamate, npr. interkalarna kamata)
  • h)
    Također protivno zakonu, garancija se traži kao neophodno osiguranje potraživanja.

Uvažavajući izrazito težak položaj jedne, po brojnosti značajne, društvene grupe-žiranata, Ombudsman je na osnovu čl. 101. i 104. ZPP-a u postupku pokrenutom po žalbama građana koji u svojstvu žiranata vraćaju kredite umjesto glavnih dužnika, dana 15.05.2010. godine, predočio kreditorima, regulatorima te potrošačima-žirantima Posebni izvještaj u vezi žalbi građana koji su bili žiranti kod potrošačkih kreditaBroj: 01-1-26-1-188/10. Instituciji ombudsmana se pojedinačnim žalbama obratilo više građana, koji su bili žiranti kod potrošačkih kredita, zahtijevajući zaštitu svojih prava koja im pripadaju na osnovu važećih zakonskih propisa.

Naime, radi se o građanima koji su bili žiranti za prezadužene korisnike potrošačkih kredita, a isti su im dodjeljivani od strane komercijalnih banaka ili mikrokreditnih organizacija pojedinačno, u više navrata. Uslijed neadekvatne primjene pravne regulative u bankarskom sektoru od strane kreditora (banaka i mikrokreditnnih organizacija), imamo masovnu pojavu otplaćivanja kredita od strane žiranata umjesto glavnih dužnika. Konačno, žiranti smatraju da se njihova prava krše, odnosno smatraju da im je uskraćeno pravo na bilo kakvu pravnu zaštitu, a da za to sami nisu odgovorni.

Osim pojedinačnih obraćanja žiranata i njihovih žalbi Instituciji ombudsmana je dostavljena kopija Otvorenog pisma koje je Udruženje građana "Društvo žiranata" Šamac, Modriča, Petrovo i Doboj istovremeno uputilo predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske, predsjedniku Vlade Republike Srpske, direktoru Agencije za bankarstvo Republike Srpske. Predmetnim pismom zatražena je adekvatna zaštita prava žiranata koja im konstanto krše komercijalne banke i mikrokreditne organizacije koje posluju na području BiH. Unatoč činjenici da žirant, u doslovno shvaćenom smislu zakonske odredbe koja definira potrošača, nije potrošač, Ombudsman je prihvatio postupanje po takvim žalbama koje je rezultiralo izradom ovog Izvještaja. Dužni smo napomenuti da je i u evropskom pravnom diskursu aktualna ova dubioza u pogledu pojma potrošača, te da se pitanje njegovog tumačenja pojavljuje i u praksi Evropskog suda pravde (ECJ). Mi smo se opredijelili za ekstenzivno tumačenje pojma potrošač iz razloga osiguranja kolektivnih interesa i prava građana kao žiranata, koji u slučaju neispunjenja kreditne obaveze glavnog dužnika, stupaju u obligaciono-pravni odnos umjesto dužnika. Pri tom direktno preuzimaju obaveze dužnika, čime se smatraju potrošačima, te stoga i smatramo da im pripada pravo na zaštitu kao potrošačima.

Na osnovu predmetnih žalbi, zapaženo je postojanje velikog broja različitih činjenica i razloga zbog kojih se građani kao žiranti obraćaju Instituciji ombudsmana zahtijevajući zaštitu svojih prava. Prema analizi, činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda podnosioca žalbi i dokazi priloženi uz žalbe, mogu se rezimirati u više grupa i to:

  • -
    nedovoljna informisanost na način da nisu upoznati sa obavezama i mogućim neželjenim posljedicama koje proizlaze iz odnosa žiranta, kao pravnog posla akcesornog ugovoru o kreditu;
  • -
    nepotpuna, nejasna ili pak nikakva prezentacija ugovora o žiranstvu;
  • -
    ugovor o odnosu žiranstva su potpisivali bjanko, bez da su im ugovorne odredbe bile poznate;
  • -
    nepoznat iznos kredita, a još manje kreditna sposobnost dužnika;
  • -
    ugovor i izjavu o žiranstvu potpisivali su van službenih prostorija i bez prisutnosti službene osobe kreditora;
  • -
    stvaranje i održavanje utiska kod žiranata o ugovoru o žiranstvu kao pukoj formalnosti koja za njega ne stvara nikakve obveze, dovođenje i održavanje žiranata u zabludu u namjeri da ga se navede na zaključenje ugovora i sl.;
  • -
    predočeno im je da su žiranti na manji iznos kredita, da bi potom iz administrativne zabrane na plaću ili tekući račun, po prvi put saznali da su žiranti na veći iznos kredita;
  • -
    falsifikovani su im lični podaci, potpisi, a da nisu potpisali ugovor o žiranstvu, niti im je uopće poznato lice za koje su bili navodno žirant i dr.

Takva praksa kreditora dovela je do masovne pojave (u cijelosti ili djelomičnog) otplaćivanja kredita glavnog dužnika od strane žiranta. U slučaju ne vraćanja kredita od stane dužnika, učestala je praksa slanja opomena, nakon čega banka (MKO) šalje žirantu administrativnu zabranu na plaću bez da se prethodno pokušala naplatiti od glavnog dužnika preostalim pravnim instrumentima. Pri tome se uzima kao dokaz samo potpisani ugovor banke i žiranta, na osnovu čega sud u izvršnom postupku donosi odluku. Prema informaciji Udruženja građana "Društvo žiranata" Šamac, Modriča, Petrovo i Doboj radi se o velikom broju lica u Bosni i Hercegovini koji vraćaju kredite, te se procjenjuje da je taj broj dostigao cifru od 100.000 u Republici Srpskoj, a u Federaciji BiH 150.000.

Ovakvom praksom kreditora, načinom i okolnostima zasnivanja obligacionog odnosa između dužnika, žiranta i kreditora prekršeno je jedno od osnovnih principa obligacionog prava: bona fides (dobra vjera, poštenje, dobra namjera). Ništa manje ozbiljna nisu ni kršenja ostalih (ustavnih i građanskopravnih) principa: princip ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu te princip jednake vrijednosti radnji. Također, ovakva praksa je u direktnoj suprotnosti sa ZOO-m čl. 12., 65(1,3), 142(2,3), 1009(3), 1013(1),1018. te ZPP-om čl. 1(3), 3, 62(2), 94(1,4). Kako je bankarsko poslovanje tipičan obligacionopravni odnos to bi pravilnom primjenom zakona ovlaštenja i obaveze kreditora, dužnika i žiranata morala biti u ravnoteži. Povredu prava potrošača i žiranata čine i regulatorni organi svojim nepostupanjem i neizvršavanjem obaveza utvrđenih im entitetskim Zakonom o agenciji u FBiH i Republici Srpskoj. Naime, entitetske Agencije za bankarstvo trebaju osigurati poslovanje banaka i MKO-a u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima. Agencija ima zakonska ovlaštenja, obaveze i odgovornost definisati zakonski rad banaka i MKO. Takvom stanju, dodatno su doprinijeli i sami potrošači-žiranti koji se nisu upoznali sa svojim pravima niti citiranim propisima navedenim u ovom Posebnom izvještaju. Biti žirant je prije svega rizičan, neizvjestan i od glavnog dužnika ovisan obligacioni pravni posao sa mogućim posljedicama po imovini dužnika do visine iznosa za koji se garantuje. Zbog naprijed navedenog, a u cilju efikasnije zaštite žiranata i eliminacije mogućih zloupotreba, Ombudsman je, u skladu sa članom 101. stav (1) tačka e.), a u vezi sa članom 104. Zakona o zaštiti potrošača u BiH preporučio:

1. kreditorima:

  • a)
    da obavezno informišu potrošače i žirante o preuzetim obavezama;
  • b)
    da poštuju pravila i propisane procedure prilikom sklapanja ugovora;
  • c)
    da osiguraju zaštitu ličnih podataka u skladu sa propisima;
  • d)
    da iscrpe sve mogućnosti naplate od glavnog dužnika;

2. regulatorima:

  • a)
    da osiguraju da regulatorni okvir radi i za potrošače;
  • b)
    da vrše stalni nadzor nad primjenom propisa i poštivanja procedura kreditora;
  • c)
    da sankcionišu prekršioce;

3. potrošačima-žirantima:

  • a)
    da se detaljno informišu o samom institutu žiranstva;
  • b)
    da se informišu o kreditnoj sposobnosti dužnika, kod kreditnog službenika;
  • c)
    da shvate ozbiljnost preuzetih obveza, te mogućnost neželjenih posljedica.

U duhu preporuka upućenih potrošačima-žirantima, a u cilju podizanje svijesti o ovoj problematici izdali smo i letak "Potrošači oprez!" koji se može naći i u elektronskoj formi na našoj web stranici zajedno s edukacijskim testom za žirante.

Potrošači i ekonomske usluge od općeg interesa (komunalni sektor)

Pravna priroda komunalnih naknada

Ekonomske usluge od općeg interesa (komunalne usluge) ispunjavaju osnovne potrebe potrošača na tržištu, tj. isporuku energije (struja, plin, grijanje) i vode, telekomunikacijske usluge i javni prevoz. One su toliko bitne u današnje vrijeme da je bez njih život modernog čovjeka praktično nezamisliv te bi se po važnosti mogle svrstati u isti korpus s osnovnim ljudskim pravima. Istovremeno one imaju kako ekonomski tako i društveni značaj i karakter. Ekonomski karakter se očituje u tržišnom okruženju u kojem se odvija pružanje ovih usluga. One se zasnivaju u ugovornom režimu, te se tržište sve više liberalizira u skladu s globalnim kretanjima i zahtjevima konkurencije. Pružalac usluge stoga pruža usluge koje pravno imaju karakter robe, tj, radnje i odgovara za njeno ispunjene u skladu s odredbama ZOO i ZZP kada one pružaju dodatnu zaštitu korisniku tih usluga. Korisnik usluga plaća cijenu usluge koja mora biti troškovno orijentirana. U tu cijenu ulaze svi troškovi koje pružalac snosi u obavljanju svoje poslovne djelatnosti uz odgovarajuću dobit diktiranu tržištem i/ili životnim standardom ljudi, a koju je on dužan dalje ulagati u javno preduzeće. Socijalni značaj komunalnih usluga se ogleda u već navedenoj činjenici da su one u pravilu preduslov normalnog odvijanja života prosječnog čovjeka sadašnjice. One u ni u kom slučaju ne mogu biti privilegij pojedinaca (što dalje diktira njihov kolektivni karakter) te mogu biti uskraćene samo u zakonom određenim slučajevima.

Trenutno stanje u BiH otkriva da pružanje ovih usluga ima javnopravni karakter, budući da su osnivači/vlasnici ovih preduzeća uglavnom javni organi (entiteti, kantoni, općine, gradovi). Iz toga nadalje proizlazi da se ove usluge u pravilu ostvaruju u upravno pravnom režimu, te se sredstva za njihovo obavljanje prikupljaju osim iz cijene komunalne usluge i iz komunalne naknade te budžeta osnivača. Osim telekomunikacijskog sektora, ne postoji više pružalaca istovrsnih usluga na istom teritoriju, tj. nema stvarne konkurencije. Međutim, društveno-ekonomska realnost zahtijeva liberalizaciju dosadašnjeg stanja u skladu s kretanjima na globalnom tržištu , što se može i iščitati iz odredaba Ustava (tržišna privreda) i ZZP čl. 33 st. 2 i čl. 34 gdje se nedvosmisleno navodi da je pružanje ekonomskih usluga od općeg interesa u režimu ugovornog odnosa. I to ne bilo kojeg ugovora, već potrošačkog ugovora. U skladu s tim, pružalac usluge je dužan osigurati određenu kvalitetu usluge, efektivan sistem reklamacije i alternativnog rješavanja sporova.

S obzirom na vrste komunalnih usluga razlikujemo djelatnosti individualne komunalne potrošnje te djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje. Njihovo razlikovanje je bitno pri utvrđivanju pravne osnovanosti cijena i naknada komunalnih usluga. Naime, djelatnosti (ili usluge) individualne komunalne potrošnje se pružaju tačno određenom korisniku-suugovaraču pružaoca komunalne usluge. Ugovorom su određeni bitni elementi ovog odnosa- stranke, njihova prava i obveze, usluga i cijena (snabdijevanje pitkom vodom, prečišćavanje i odvođenje otpadnih voda, pogrebna djelatnost, dimnjačarska djelatnost, uređenje naselja, odvođenje i deponiranje otpadaka). Usluge zajedničke komunalne potrošnje nemaju tačno određenog adresata-korisnika, te se one vrše u vezi zajedničkih površina i dobara i u općem su interesu. Najkraće rečeno to bi bile usluge 1) čišćenja javnih površina u naselju, 2) održavanje, uređivanje i opremanje javnih zelenih i drugih javnih površina kao što su: parkovi, drvoredi, travnjaci; 3) odvođenje atmosferskih voda i drugih padavina s javne površine; 4) javna rasvjeta kojom su osvjetljavaju saobraćajne i druge javne površine u naselju. Pravno gledano komunalne naknade imaju svoje uporište u zakonu jedino u slučaju djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje. Njihova kolektivnost diktira njihov javnopravni, fiskalni karakter. Komunalne naknade su, kako smo već naveli, izvor prihoda kojim se osiguravaju sredstva za finansiranje komunalnih djelatnosti kod kojih ne postoji mogućnost realne individualizacije njihovih troškova na korisnike. Nadalje, komunalne djelatnosti su djelatnosti od javnog društvenog interesa i obavljaju se kao javne službeČl. 5 st1 Zakona o komunalnim djelatnostima (Sl. N. TK 11/05). U skladu s tim, komunalna je naknada javni prihod općine (grada, kantona)Čl. 25 Zakona o komunalnim djelatnostima (Sl. N. TK 11/05). To je javno davanje koja plaćaju fizičke i pravne osobe i kod kojih se u pravilu od druge strane (najčešće jedinice lokalne samouprave) traži određena proturadnjaNovčani ekvivalent usluge pružene od strane tijela jedinica lokalne samouprave . Budući se radi o javnim davanjima, obaveznici plaćanja komunalne naknade često doživljavaju takva davanja kao poreze (komunalna naknada - porez na imovinu). Isto tako, sredstva dobivena od komunalne naknade su strogo namjenska sredstva, što znači da se mogu koristiti isključivo u svrhe određene ZKD i ne bi se smjela koristiti u druge svrhe. Nadalje, trošenje tih sredstava mora iznad svega biti efikasno i transparentno - postupak za dodjelu obavljanja komunalnih djelatnosti pravnoj ili fizičkoj osobi vrši se u skladu s Zakonom o javnim nabavkamaČl. 9 st. 3 Zakona o komunalnim djelatnostima (Sl. N. TK 11/05). Za obavljanje komunalnih djelatnosti koje se finansiraju iz komunalne naknade, jedinice lokalne samouprave pravnom ili fizičkom licu koja obavlja te djelatnosti plaća cijenu za izvršene usluge, i to najbolje postignutu cijenu na osnovu javnog konkursa. Pravedno je da svi snosimo troškove korištenja, održavanja i uređenja životne sredine u kojoj živimo i koju svi proporcionalno dijelimo. Nema sumnje da uređena zajednica doprinosi prosperitetu, zadovoljstvu i ličnom razvoju kako pojedinaca tako i šire zajednice na tom prostoru. Stoga je i pravedno da svi snosimo dio odgovornosti, u vidu komunalnih naknada, za zajedničke površine i javna dobra.

Međutim, analiza trenutačne prakse nam otkriva da je komunalna naknada prihod budžeta jedinice lokalne samouprave koji se ubire putem komunalnih preduzeća u računima za isporuku određenih dobara ili usluga. Obračun cijena tih usluga i dobara, kao što smo već naglasili, vrši se paušalno ne uzimajući u obzir stvarnu potrošnju. Određivanje namjene tako prikupljenih sredstava prepušta se komunalnim preduzećima, koja najčešće ta sredstva koriste nenamjenski, tj. za pokrivanje postojećih minusa u poslovanju. Tako nam se nameće pitanje (a u skladu s našom zakonskom obavezom mi se moramo potruditi na njega odgovoriti) što potrošači plaćaju putem komunalnih naknada? Propuste općine, grada prilikom osnivanja komunalnih preduzeća? Nastavak pravno i ekonomski neodržive poslovne tradicije i prakse? Nedostatke privredne, socijalne, radne, finansijske politike? Smatramo da je postojeće stanje u komunalnom sektoru došlo do svog antiklimaksa, te da je zrelo za strukturalne i funkcionalne promjene prema većoj tržišnoj orijentaciji korigovanoj jedino politikom zaštite potrošača.

Nadalje, zabrinjavajući je trend porasta broja prigovora potrošača upućenih Instituciji ombudsmana za zaštitu potrošača BiH koji su posljedica svakodnevnih problema s kojima se potrošači-korisnici komunalnih usluga susreću zbog opstruisanja implementacije ZZP-a i ZOO-a u oblasti mjerenja i fakturisanja troškova komunalnih usluga. Zaista, svjedoci smo svakodnevnog i prolongiranog prebacivanja tereta negativnog poslovanja JKP-a na leđa potrošača. Zakon(i) o komunalnim djelatnostima i njegova(njihova) implementacija važna su tema za sve potrošače u BiH - korisnike komunalnih usluga, ali isto tako važna su tema i za javna i druga komunalna preduzeća koja se bave pružanjem ekonomskih usluga od općeg interesa potrošačima. Cijeli set (ili setovi zakona) koji uređuju tržište BiH nisu usaglašeni sa Zakonom o zaštiti potrošača u BiH kao lex specialis-om u ovoj oblasti. Zakon(i) o komunalnim djelatnostima i niz drugih zakona (državnih, entitetskih i kantonalnih) kojima se uređuje pravni, ekonomski, socijalni i ekološki okvir(i) komunalnih resursa, također nisu usaglašeni ni između sebe ni u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača u BiH. Istovremeno, ekonomski položaj javnih komunalnih preduzeća se iz godine u godinu pogoršava jer zakoni o komunalnim djelatnostima nisu doneseni u svim kantonima ili su pak prepisivani oni predratni. Niti jednim propisom, pa ni starim Zakonom nije riješeno pitanje minimalnih tehničkih uslova za obavljanje komunalne djelatnosti - Zakon (Sl.n. SRBiH 20/90) ne odgovara modernim društvenim odnosima i tehnološkim inovacijama, a zastario je i sa aspekta društvenopolitičke i pravne organizacije.

Iz svega rečenog evidentna je važnost iznalaženja jednog sveobuhvatnog, interdisciplinarnog i usklađenog normativnog rješenja koji bi osnovne standarde i principe potrošačkog prava inkorporirao u predmetne oblasti. Dakle, važno je usklađivanje čitavog seta zakona koji reguliše ove oblasti:

  • 1.
    Zakon o komunalnoj djelatnosti
  • 2.
    Zakon o javnim preduzećima
  • 3.
    Zakon o privrednim društvima
  • 4.
    Zakon o računovodstvu
  • 5.
    Zakon o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama sa Zakonom o zaštiti potrošača i ZOO-om.

Svjesni smo da je sadašnje ponašanje JKP i potrošača uvelike opterećeno postojećim kolizijskim normativnim sistemom, te naslijeđenim lošim navikama i praksama. No, taj normativni okvir daje jasne osnove na kojima se treba izvršiti reforma komunalnog sektora: potrebno je pristupiti izradi Dugoročne strategije implementacije usaglašenih normativnih akata na način da se primjenjuju odredbe čl. 35 ( st.1,2,3,) ZPP -a u skladu s raspoloživim resursima. Na osnovu resornih Studija o izvodljivosti Instituta za mjeriteljstvo, te gore navedenih Dugoročnih strategija potrebno je pristupiti sveobuhvatnom rješavanju ovoga problema.

S obzirom da provođenje tih strategija iziskuje značajna finansijska ulaganja čini nam se neophodnim uspostava javno-privatnih partnerstva u okviru tih Strategija, gdje bi građani-potrošači svojom zainteresiranošću za ugradnju pojedinačnih brojila odredili i dinamiku njihove ugradnje. Naime, građani se u pravilu ne žale na visine računa već na njihov paušalni obračun, te žele plaćati svoju stvarnu potrošnju.

Nadalje, da bi obračun po individualnoj potrošnji bio moguć, neophodno je odrediti ekonomske cijene komunalnih usluga. Kao što smo već naglasili, ovakva selektivna socijalna politika (karakteristična za neka prošla, socijalistička vremena) koja subvencionira neke građane (npr. one koje se griju u gradovima/stanovima), a koja se provodi preko novčanika svih na ovako nesistematičan način (preko paušalnog obračunavanja računa, tj. socijalnih cijena), dugoročno je neodrživa te fundamentalno pogrešna. Nadamo se da će i ovaj Izvještaj koje u ovom segmentu ukazuje na neodrživost postojećeg stanja biti još jedan poticaj za iznalaženje i provođenje gore predloženih rješenja, a na zadovoljstvo i dobrobit potrošača, JKP te društva u cjelini.

Kolektivni aspekt zaštite potrošača

("Ono što nanosi štetu pojedincu, nanosi štetu i poštenim privrednicima, te je ovaj aspekt zaštite potrošača bitan instrument razvoja poštene tržišne ekonomije")

Dužnost nam je napomenuti još jedan aspekt zaštite potrošača koji, čini nam se, nije u dovoljnoj mjeri zaživio i ne ispunjava zakonom predviđene ciljeve. Radi se naime o zaštiti kolektivnih interesa potrošača (podizanje kolektivnih tužbi, traženje kolektivne odštete kao i traženje odštete zbog povrede kolektivnog interesa potrošača).

Glava XIX. ZZP donosi odredbe o pravnoj zaštiti potrošača u čl. 120.,121.,122.,123. Dakle, ZZP predviđa efikasan pravni okvir za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Međutim, što se dešava u svakodnevnom životu? Nepostojanjem dodatnih odredbi u zakonskim i podzakonskim aktima koje bi razradile ove norme opće prirode onemogućava se podizanje kolektivnih tužbi i traženje kolektivne naknade štete. Tako imamo situaciju da se trgovcima i velikim kompanijama (pogotovo onima koje pružaju ekonomske usluge od općeg interesa) isplati kršiti zakon. Jednostavnom računicom oni dolaze do zaključka, da prekršajne kazne izrečene u pojedinačnim postupcima su mala cijena za dobit koju oni takvom nepoštenom praksom ostvaruju. Također, u potpunosti je zanemarene šteta koju oni takvim poslovanjem počine prema nekim opće društvenim prihvaćenim vrijednostima i dobrim poslovnim običajima. Takva šteta odgovara nematerijalnoj šteti učinjenoj pojedincu koja se utvrđuje u redovnom parničnom postupku. Zaista, takvo poslovanje uzrokuje duševne boli kod većine potrošača i nepovratno narušava dobre poslovne odnose, običaje i povjerenje. U krajnjem slučaju, takvim postupanjem se nanosi šteta privredi i remeti se tržišni mehanizam. Iz tog razloga smatramo da se treba početi kažnjavati ovakvo ponašanje poslovnih subjekata. Izricanje velikih kazni (u većim iznosima), kojima bi se promijenila poslovna računica poslovnih subjekata, zbog povrede kolektivnog (opće društvenog) interesa potrošača je zaista neophodan korak u daljnjoj prevenciji kršenja odredaba ZZP. Potrebno je nadalje, pravno regulisati Fond u koji će se te naknade slijevati i utvrditi u koje namjene će se ta sredstva koristiti. Svakako neke društveno korisne akcije i ciljeve bi ovim sredstvima trebalo podržati.

Naša komparativna analiza pravnih rješenja susjednih država otkrila nam je dodatna zanimljiva rješenja zaštite kolektivnih interesa potrošača predviđena od strane evropskih regulatora. Pa tako je Hrvatska najnovijim izmjenama ZPP-a uvela institut zaštite kolektivnih interesa potrošača kojim se pojedincima omogućava da u svoje ime, a u interesu svih potrošača, podignu tužbu na trgovačkom sudu protiv onih trgovaca ili njihovih udruženja, čije je postupanje u suprotnosti s propisima o zaštiti potrošača s tim da se uticaj presude u korist jednog potrošača odnosi na sve potrošače. Sada mogućnost podizanja kolektivne tužbe ponovno stupa na scenu, a prema njoj, udruženja potrošača i nadležna državna tijela zbog nezakonitog ponašanja na štetu potrošača mogu nekog trgovca tužiti Trgovačkom sudu, a ne samo Državnom inspektoratu. Naime, intervenisano je u postojeći tekst zakona, sadržan u Glavi II., na način da je određen pojam osobe protiv koje se može podnijeti tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je određen krug osoba aktivno legitimiranih za pokretanje takvog postupkaUredba o određivanju osoba ovlaštenih za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (N.N. 124/09). Za suđenje u postupcima pokrenutim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača stvarno je nadležan trgovački sud. Posebno je značajno da odluka suda kojom se usvaja tužbeni zahtjev, obavezuje tuženika da se u budućnosti suzdrži od istog ili sličnog protupravnog ponašanja u odnosu na sve ostale potrošače (član 138.), a odluka suda kojom se utvrđuje povreda prava potrošača, obavezuje ostale sudove pred kojima će se voditi postupci za zaštitu individualnih prava potrošača, odnosno postupci za naknadu štete koju potrošač pretrpi zbog protupravnog ponašanja trgovaca (član 138.a). To će preventivno djelovati na druge trgovce da se okane sličnih ideja ako ne žele dobiti "po repu". Prema obrazloženju Prijedloga zakona, osnovna svrha takvog rješenja jest pojednostaviti rješavanje u postupku povodom naknade individualne štete potrošača na način da sud ne mora ponovno ulaziti u odlučivanje o tome je li ponašanje trgovca protupravno ako je o tome odluku već donio sud odlučujući po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Time bi se trebalo pojednostaviti odlučivanje o naknadi štete, smanjiti troškovi postupka i povećati pravna sigurnost i uniformnost sudskih odluka.

Saglasno Glavi XIX. ZZP Institucija ombudsmana je jedna od nosioca zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, naš glavni zadatak bi trebao biti preventivno djelovanje i zaštita kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa potrošača. Razlozi za ovakvo rezonovanje se nalaze u činjenici da bi generalna prevencija trebala osigurati individualno poštivanje pojedinačnih prava. Pri tome čl. 104 ZZP izričito kaže da će Ombudsman davati prioritet onim problemima čije je rješavanje od najvećeg značaja za potrošače i ovlašćuje ga da ne poduzima mjere o pitanjima pritužbi potrošača koja su manje važnosti. U skladu s tim osnovnim premisama smo i koncipirani kao relativno malen kolektiv ( 6 zaposlenih -3? na odjelu za pritužbe građana). Nažalost, zbog velikog priljeva zahtjeva-pritužbi potrošača te zbog prirode tih pritužbi odnosno činjenice da one ukazuju na učestala i sveobuhvatna kršenja potrošačkih prava, koja sve više dobivaju karakter ustaljene prakse profesionalnih subjekata, a ne iznimnih i sporadičnih povreda, prisiljeni smo postupati po predmetnim žalbama, te donositi pojedinačne odluke nakon niza poduzetih upravno-procesnih radnji. Na osnovu tih postupanja i zakonom prenesenih nam ovlasti, a u cilju zaštite kolektivnih interesa potrošača donosimo i više sektorskih Posebnih izvještaja i Preporuka putem kojih pojedinačnim odlukama dajemo kolektivni karakter. Tako smo u prošloj godini donijeli:

  • -
    Posebni izvještaj u sektoru ekonomskih usluga od općeg interesa - isporuka toplotne energije u KS/utvrđeno kršenje prava potrošača i dane preporuke Toplanama za otklanjanje povrede prava i usklađivanje svoje prakse sa zakonskim odredbama koje regulišu navedenu oblast/-isporuka električne energije u HNK/konstatovano kršenje prava i upućene preporuke JP "Elektroprivredi HZ NB" d.d. Mostar-isporuka vode u TK/utvrđeno kršenje prava potrošača i dane preporuke JKP "Vodovod i kanalizacija" Tuzla u smislu pravilne primjene odredbi čl. 35 ZZP
  • -
    Posebni izvještaj u vezi žalbi građana koji u svojstvu žiranata vraćaju kredite za glavne dužnike (prije navedeno tač. 4)
  • -
    Posebni izvještaj nakon donošenja Smjernica i preporuka u Sektoru potrošačkih kredita.

Ombudsman je zagovarao prava potrošača i njihove kolektivne interese u svojstvu umješača u postupcima formalne rasprave po Zahtjevu za odobrenje tarifa za djelatnost proizvodnje, distribucije i opskrbljivanja električnom energijom te po prijedlogu tarifnih stavova za prodaju električne energije tarifnim kupcima, podnesenim od strane javnih preduzeća u BiH. Naše aktivno učestovanje u brojnim pripremnim i formalnim postupcima koji se vode kod raznih nadležnih regulatornih organa pri odobravanju novih tarifa čini nam se kao najefikasniji i najdirektniji način zaštite (kolektivnih) ekonomskih interesa potrošača. Daljnje aktivnosti upravljene na zaštitu kolektivnih interesa potrošača se mogu sublimirati u:

  • -
    Izrada (i prihvaćanje) Prijedloga izmjene i dopune Zakona o komunalnoj djelatnosti, u smislu usklađivanja s ZZP-om u sklopu Projekta Visokog sudskog i tužiteljskog vijeće BiH za rješavanje komunalnih sporova na sudovima u BiH;
  • -
    Izrada Komentara sa prijedlozima na Dijagnostički pregled zaštite potrošača i finansijske pismenosti u bankarskim uslugama izrađen od strane predstavnika Svjetske banke;
  • -
    Izdavanje (i prihvaćanje od strane FERK FBiH) Instrukcije za prestanak provođenja aktivnosti protivnih potrošačkoj legislativi, na način da Regulatorna agencija poduzme potrebne mjere kojima će se osigurati da se zahtjev kupca za elektroenergentsku saglasnost i priključenje na elektromrežu ne uslovljava građevinskom dozvolom iz čl. 20 st. 3 tač.b). Općih uslova za isporuku električne energije;
  • -
    Izrada analize "Uloga i značaj ARS-a u rješavanju potrošačkih sporova" koja ima za cilj uspostavu i implementaciju instituta ARS-a. Ista je učinjena dostupnom javnosti objavom na Web stranici Institucije, a predstavlja polaznu osnovu za procedure koje će uspostaviti ovlaštene organe za rješavanje potrošačkih sporova;
  • -
    Izrada "Analize pravne osnovanosti cijena i naknada komunalnih usluga" koja ima za cilj naglasiti važnost obračuna i naplata komunalnih usluga na osnovu stvarnih isporuka očitanih na individualnim mjerilima.

5. Alternativno rješavanje sporova potrošača

Činjenica je da su sudovi su zatrpani potrošačkim sporovima male vrijednosti, koji opstruišu normalan rad sudova i dovode u pitanje njihovu efikasnost i pravnu sigurnost uopće. Tužioci i i tražioci svojih prava u tom slučaju su najčešće trgovci/profesionalci, tj. komunalna preduzeća, koja pokušavaju naplatiti svoja ratna/poslijeratna dugovanja. Činjenice da sudovi nisu koncipirani za ovakve vrste sporova, da se potrošači maltretiraju te izlažu nepotrebnom riziku i trošku, da profesionalna strana također utužuje "po službenoj dužnosti"U skladu s Zakonima o privrednim društvima i računovodstvu. i angažuje sredstva za tu (unaprijed osuđenu na propast) svrhu, rezultiraju pravnom nesigurnošću, ekonomskom i društvenom neopravdanošću. Iz tih razloga smo i predlagali alternativno rješavanje sporova (u daljnjem tekstu ARS) kao elegantan i učinkovit, na evropskom i svjetskom nivou široko prihvaćen, izlaz iz ove situacije i u tom smjeru su i bila sva naša djelovanja u okviru Radne grupe za rješavanje pitanja komunalnih predmeta u okviru Projekta za smanjenje broja neriješenih predmeta na sudovimaProjekt ima za cilj identificirati mehanizme za smanjenje broja zaostalih predmeta na prvostupanjskim sudovima, s posebnim osvrtom na ovršni postupak i tzv. "komunalne" predmete, odnosno predmete koje se vode radi naplate komunalnih usluga i RTV takse.. Naše djelovanje i doprinos radu ove Radne grupe se pravda činjenicom da efikasno i dugoročno rješenje ove problematike ne smije ići na štetu interesa potrošača. U tom smislu su i dane naše preporuke za harmonizaciju propisa koji regulišu komunalnu djelatnost s regulativom zaštite potrošača. Naime, mišljenja smo da su dosadašnje preporuke Radne grupe za komunalne predmete (a koje se odnose na izmjenu i dopunu Zakona o komunalnim djelatnostima) bile isključivo jednostrane, odnosno privilegirajući za JKP (uspostava jedinstvenog registra korisnika komunalnih usluga, prisilna naplata i sl.). Stoga su svi naši prijedlozi i preporuke išli u smjeru postizanja ravnoteže interesa prilikom donošenja zakonodavnih rješenja (a ne zaštite neplatiša!). Gore navedeni prijedlog (ARS) bio je logičan nastavak naše djelatnosti koja se temeljila na čl. 101 st.1. tač. h) te čl.124 ZZP. Naime, na temelju i u okviru zakonom nam propisanih ovlaštenja i dužnosti, u maju 2009. smo objavili Kriterije u procedurama za alternativno rješavanje sporovaSl. gl. 13/09.); oni objektivno predstavljaju pravni okvir (donesen na osnovu ZZP i Preporuka EC 98/257 i 2001/310) unutar kojeg su ovlašteni organi za zaštitu potrošača trebali uspostaviti nadležne organe za alternativno rješavanje potrošačkih sporova. Dakle, njihovo donošenje predstavlja rješenje prethodnog pitanja vezanog za uspostavu instituta ARS-a. Nažalost, to se nije dogodilo.

Ovakva široka formulacija čl. 124 ZZP ostavlja sve opcije otvorene, tako da organi za ARS mogu biti ustanovljeni od strane osnivača komunalnih poduzeća (entiteta, kantona, općina), samih komunalnih preduzeća uz odgovarajući nadzor agencija nadležnih za određene oblasti tržišta (bankarstvo, telekomunikacije, elektroprivredu...). Mišljenja smo da su izvršno-nadzorni organi bh. pravnog sistema najprimjerenija za sastavljanje i uspostavu odgovarajućih komisija i odbora za ARS pri ustanovama osnivačima komunalnih preduzeća (entiteti, kantoni i općine) ili pri samim komunalnim preduzećima. Imajući na umu općenito potrošačke sporove malih vrijednosti efikasna pravna zaštita se može pružiti i osnivanjem Sudova časti pri Komorama-po našem mišljenju-na entitetskom nivou. Uspostava organa i funkcioniranje ARS mora biti u skladu s kriterijima koja i opravdavaju ovaj način rješavanja sporova. Budući da različiti mehanizmi alternativnog rješavanja sporova u pravilu ne pružaju visoku garanciju poštivanja subjektivnih prava (koju pružaju procesna pravila redovnog sudskog postupka) ti principi su neophodni kako bi prednosti ovih mehanizama nadjačale njihove eventualne nedostatke. Dakle, postavljanje kriterija za alternativno rješavanje sporova zasniva se na potrebi zaštite položaja stranke-potrošača u postupku kao i na potrebi obavezivanja organa koja vode postupak da ga vode u skladu s ovim kriterijima. Potrošački sporovi, u kojima strane mogu slobodno raspolagati svojim zahtjevima, imaju prednost u alternativnom rješavanju sporova zbog efikasnosti, ekonomičnosti, tolerantnosti među strankama i pravičnosti. Također, podrazumijeva se da je neminovna i daljnja razrada ovog mehanizma u odgovarajućim zakonskim i podzakonskim aktima koji će očitovati navedene principe i kriterije. Zbog značaja ove problematike mišljenja smo da je potrebno što prije identificirati otpore prema ovim rješenjima i potražiti prikladne mjere za oživljavanje ove dobre pravne prakse.

S obzirom na stvoren zakonski okvir, pravila i procedure, može se zaključiti da postoje uslovi za održivost i daljnji razvoj medijacije kao osnovnog oblika ARS-a u smislu javnih politika. Osim zakona, usvojene su i Strategija reforme sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period 2008. - 2012. godine, te Akcioni plan za razvoj medijacije, koji predviđaju korake za razvoj ovog načina rješavanja sporova. Institucije u oblasti pravosuđa također pozitivno gledaju na razvoj medijacije, iako su njihova očekivanja da bi broj predmeta koji se rješava u ovom postupku trebao biti veći. Može se zaključiti da je medijacija ostvarila svrhu kada je riječ o prednostima koje od ovog postupka imaju stranke, te da ove argumente treba koristiti u njenoj daljoj promociji. Drugi cilj uvođenja medijacije koji se ogleda u podršci rasterećenja sudova, još uvijek nije ostvaren s obzirom na relativno mali broj predmeta u kojima je korištena medijacija. Za ostvarenje ovog cilja, osim angažmana Udruženja medijatora, neophodan je angažman sudova, advokata, kao i institucija koje donose odluke u oblasti pravosuđa, kao i finansijska podrška.

Prema posljednjim istraživanjima, više od 30% korisnika Interneta u BiH kupuje u domaćim i stranim trgovinama putem Interneta. Naime, Pokretanjem prvih servisa on-line plaćanja krajem prošle godine u BiH, možemo svakako očekivati porast broja on-line kupovina. Ovaj informatički i tehnološki napredak otvara i mogućnost korištenja raznih ORS shema tj. on-line rješavanja sporova, kao posebne podvrste ARS-a. Ovaj institut upreže tehnološke "blagodati" kako bi se riješio spor među strankama. Naime, razvio se iz potrebe za rješavanjem sporova nastalih iz on-line kupovine, koja je i u najvećoj mjeri prekogranična. Njegove prednosti su te što stranke koje su prostorno veoma udaljene, a nalaze se u ugovornom odnosu koji je opterećen konfliktom, mogu brzo, jeftino, transparentno doći do zadovoljavajućeg (kompromisnog) rješenja. Najčešće se tu radi o sporovima male vrijednosti, tako da sve mane redovnog sudskog postupanja i ovdje dolaze do izražaja. Dakle, možemo kazati da je ORS online ekvivalent ARS-a. Međutim, nužno je naglasiti da ORS također poboljšava tradicionalne mehanizme rješavanja sporova primjenom inovativnih tehnika i online tehnologija u samom procesu rješavanja spora.

6. Aktivnosti informisanja i saradnja s medijima Institucije ombudsmana

Ombudsman je putem medija redovito izvještavao javnost o stavovima Institucije po raznim pitanjima i preduzetim aktivnostima, te na taj način ukazivao na propuste u djelovanju tržišnih aktera, a javnosti otkrivao oblike i brojnost kršenja prava potrošača. Na taj način podiže se svijest građana i učvršćuje njihova odgovornost za funkcionisanje sistema zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini.

Brojne su informacije, intervjui, izjave i komentari koje je Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH dala predstavnicima pisanih i elektronskih medija u 2010. godini:

Nadležnostima i radu Institucije ombudsmana, o doprinosu Ombudsmana na polju zaštite potrošača, načinu na koji se potrošači obraćaju Instituciji, broju potrošača i najčešćim primjedbama, opravdanosti tih primjedbi i načinu rješavanja njihovih žalbi.

Sigurnosti i zaštiti potrošača u slučajevima pojavljivanja neispravnih proizvoda na BiH tržištu i mjerama preduzetim da se zaštite domaći potrošači i eventualnom povlačenju Pojava štetnih materija u plastičnim predmetima namijenjenim djeci - igračke, kreveti, kolica. Bisfenolol A, i sl.