USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 66/09, rješavajući apelaciju Lj.O. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Lj. O.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Lj.O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanje Iličić-Lukenda i Gorjane Šajin iz Čitluka, podnijela je 9. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-008215/03 od 10. januara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku, TP "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2009. godine, Kantonalni sud 21. maja 2009. godine, Općinski sud 4. maja 2009. godine i tuženi 22. maja 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 17. juna 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je 31. oktobra 2003. godine protiv tuženog podnijela tužbu Općinskom sudu, a konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 5. decembra 2006. godine zatražila da nakon provedenog postupka sud donese sljedeću presudu: "Poništavaju se rješenja tuženog broj 114-10/00 od 11. oktobra 2000. godine i broj 243-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 06-912-174/00 od 28. februara 2001. godine, te rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-33-527/01 od 22. augusta 2003. godine. Utvrđuje se da tužiteljica (apelantica) ima status zaposlenika na čekanju kod tuženog počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te se nalaže tuženom da isplati apelantici naknadu za vrijeme čekanja i to za period od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosu od po 280,00 KM mjesečno, kao i za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da se naloži tuženoj da apelantici za vrijeme čekanja isplati naknade plaće i to za razdoblje od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosu od 280,00 KM mjesečno, za period 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine u iznosu od po 80,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, tj. da joj uplati doprinose iz plaće, doprinose na plaću i porez na plaću, a sve sa kamatama i troškovima postupka". Apelantica je, dalje, tražila da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 321,34 KM, te troškove postupka.
- 7.Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-008215 03 od 10. januara 2007. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tuženog, rješenja Kantonalne komisije i rješenja Federalne komisije. Općinski sud je odbio i dio zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla počevši od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine, te da se naloži tuženom da isplati apelantici naknadu plaće za vrijeme čekanja u navedenom periodu u iznosu od 280,00 KM mjesečno sa zateznom zakonskom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za vrijeme čekanja. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je imala status zaposlenika na čekanju kod tuženog u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine tužba je odbačena. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tuženi na ime naknade za vrijeme čekanja u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznose od 80,00 KM mjesečno i isplatu otpremnine u iznosu od 321,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. septembra 2000. godine pa do isplate tužba je odbijena. Općinski sud je obavezao tuženog da apelantici uplati pripadajuće doprinose i poreze na plaću i u vezi s plaćom u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, dok je višak apelanticinog tužbenog zahtjeva u ovom dijelu odbijen. Tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate.
- 8.Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da se povodom uspostave radno-pravnog statusa tuženom obratila pismenim zahtjevom 1. februara 2000. godine. Rješavajući o njenom zahtjevu, tuženi joj je rješenjem od 20. novembra 2000. godine uspostavio radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara do 6. maja 2000. godine, kada joj je radni odnos prestao, uz pravo na otpremninu. Nezadovoljna odlukom tuženog, apelantica je podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji tražeći da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog, a nakon što su Kantonalna komisija i Federalna komisija odbile njen zahtjev, apelantica se tužbom obratila redovnom sudu. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je naveo nesporne činjenice da je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, prestanka radnog odnosa 6. maja 2000. godine i isplate na ime naknade za čekanje za navedeni period kao i otpremnine, te da je apelantica podneskom od 5. decembra 2006. godine povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu plaće i otpremninu u isplaćenom iznosu. Općinski sud je u pogledu apelanticinog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja tuženog, kako je navedeno u obrazloženju, imao u vidu odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da će se zaposlenik koji je bio u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Kako je dalje naveo Općinski sud, stavom 4. odredbe člana 143. ZOR-a je propisano da zaposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. U momentu stupanja na snagu ZOR-a, u novembru 1999. godine, apelantica nije imala status zaposlenika na čekanju posla, budući da joj je taj status priznat rješenjem tuženog od 11. oktobra 2000. godine. Zbog navedenog, Općinski sud smatra da su rješenja Federalne komisije i Kantonalne komisije zakonita, a apelanticin zahtjev kojim je tražila poništenje tih rješenja i rješenja tuženog neosnovan. Općinski sud je smatrao nespornim da se apelantica prema rješenju tuženog nalazila u statusu čekanja u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbacio, smatrajući da je taj pravni odnos između apelantice i tuženog bilo nepotrebno utvrđivati.
- 9.U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče isplate naknada za vrijeme čekanja posla, Općinski sud je primijenio odredbu člana 143. stav 3. ZOR-a imajući u vidu da tuženi za period čekanja nije odredio visinu naknade. Općinski sud je kao osnov za obračun naknade primijenio Opći kolektivni ugovor kojim je u odredbi člana 5. propisano da najniža plaća ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Za period od februara do maja 2000. godine, sud je utvrdio visinu naknade u iznosu od 700,24 KM, koji je tuženi apelantici i isplatio na ime naknade za čekanje. Prema navedenom sud je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade za vrijeme čekanja u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznos od 80,00 KM mjesečno s pripadajućim kamatama, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plaće za period od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosima od po 280,00 KM.
- 10.U pogledu dijela preciziranog tužbenog zahtjeva od 5. decembra 2006. godine koji se tiče uspostave svih prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, Općinski sud je istakao da je takva mogućnost propisana članom 96. stav 2. ZOR-a, ali uz pretpostavku da sud utvrdi da je otkaz koji je dao poslodavac nezakonit pa, kako u konkretnom slučaju to nije utvrdio, odbio je i ovaj dio tužbenog zahtjeva. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče razlike otpremnine, Općinski sud je utvrdio da je tuženi na apelanticin obračun otpremnine primijenio pravilan koeficijent 2,00 pa kako je, prema saopćenju Federalnog zavoda za statistiku, plaća za novembar 1999. godine kada je ZOR stupio na snagu iznosila 382,33 KM, to je pravilno obračunata visina otpremnine u iznosu od 764,66 KM koliko je tuženi i isplatio apelantici. Prema navedenom, Općinski sud je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva na ime razlike isplaćene otpremnine u iznosu od 321,34 KM. Dio zahtjeva koji se tiče uplate doprinosa iz plaće, doprinosa na plaću i poreza na plaću, Općinski sud je ocijenio osnovanim u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, prema članu 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je citiranim zakonom propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom, navodeći da je takav stav izražen i u Odluci Ustavnog suda broj AP 311/04 ("Službeni glasnik BiH" 60/05).
- 11.Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. aprila 2007. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je apelanticinu žalbu u cijelosti odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, u vezi s apelanticinim zahtjevom da joj se prizna status zaposlenika na čekanju od 3. aprila 1992. godine, Kantonalni sud je naveo da je apelantica, da bi joj se mogao priznati status zaposlenika na čekanju prije i u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a, morala dokazati da se obraćala tuženom za uspostavljanje radno-pravnog statusa prije stupanja na snagu ZOR-a, te da je tuženi apelanticin radno-pravni status riješio tako što ju je uputio na čekanje posla. Kantonalni sud je istakao da takvo rješenje tuženi nije donio, pa se i apelanticin radno-pravni status nije mogao riješiti primjenom odredbi člana 143. stav 1. ZOR-a. Apelanticino obraćanje tuženom 1. februara 2000. godine sa zahtjevom da joj se riješi radno-pravni status najbolje pokazuje da se u konkretnom slučaju može primijeniti samo član 143. stav 2. ZOR-a, što znači da se apelantici priznaje status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva, iz čega slijedi da je pravilno rješenje tuženog od 11. oktobra 2000. godine, kojim je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno i rješenje tuženog od 20. novembra 2000. godine, kojim je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos 6. maja 2000. godine. Kantonalni sud je istakao da iz pravilnosti rješenja tuženog proizlazi i pravilnost rješenja Kantonalne komisije od 28. februara 2001. godine, kojim je odbijena apelanticina žalba protiv rješenja tuženog, kao i rješenja Federalne komisije od 22. augusta 2003. godine kojim je odbijena apelanticina žalba protiv rješenja Kantonalne komisije. Kantonalni sud je dalje naveo da ovakav zaključak suda nije zasnovan na Instrukciji o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a ("Službene novine FBiH" 17/00), kako to apelantica neosnovano navodi u žalbi, već na pravilnom tumačenju ove odredbe pošto se odredbama člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a pravi jasna razlika između zaposlenika koji su se zatekli na čekanju posla na dan stupanja ZOR-a (5. novembar 1999. godine) i zaposlenika koji su u roku od tri mjeseca podnijeli zahtjev za regulisanje radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je također naveo da ni donošenje Instrukcije o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a ne može uticati na drugačije rješenje apelanticinog radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila poništenje rješenja tuženog i rješenja Kantonalne, odnosno Federalne komisije, kao i da se utvrdi da je na čekanju posla bila od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine, te da joj se isplati naknada za čekanje u ovom periodu od 280,00 KM mjesečno, i da joj se za period čekanja uspostave sva prava iz radnog odnosa.
- 12.Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda koji je utvrdio da apelantica nema pravni interes da se presudom utvrdi njen status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Kako je rješenjem tuženog od 11. oktobra 2000. godine utvrđeno da apelantica ima status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine, a rješenjem tuženog od 20. novembra 2000. godine da apelantici prestaje radni odnos 6. maja 2000. godine, to je po ocjeni Kantonalnog suda u ovom dijelu tužba pravilno odbačena. Kantonalni sud, kako je dalje obrazložio, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantici isplati po 80,00 KM mjesečno za vrijeme čekanja posla (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), kada je apelantici prestao radni odnos. Kantonalni sud je naveo da je ova naknada trebala biti obračunata prema Odluci Vlade FBiH o najnižoj plaći zaposlenika, koja je iznosila 200,00 KM, a ne primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH na koji se poziva apelantica, koji je stupio na pravnu snagu i primjenjuje se od 8. septembra 2005. godine, i ne može se primjenjivati retroaktivno. Kako je po tom osnovu apelantici već isplaćeno 724,00 KM, sa kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate u iznosu od 250,03 KM, Kantonalni sud je zaključio da su i ovi apelanticini žalbeni navodi neosnovani. Kantonalni sud je također ocijenio da su neosnovani i paušalni navodi da apelantici nije pravilno utvrđen ukupan radni staž, te da joj po članu 143. st. 4. i 5. ZOR-a pripada veći iznos otpremnine od ovog koji je utvrdio prvostepeni sud. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantici treba isplatiti otpremninu u iznosu od 764,66 KM, dakle u iznosu koji je tuženi isplatio u toku postupka, s tim da je tuženi platio i kamate na ovaj iznos u visini od 333,59 KM od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Također je naveo da apelantica nije ponudila nikakav dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je imala preko 10 godina radnog staža, u kojem slučaju bi imala pravo i na veći koeficijent od 2,66 KM.
- 13.Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su bez osnova navodi revizije da su redovni sudovi pogrešno protumačili odredbe člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a i odbili njen tužbeni zahtjev da joj tuženi prizna status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine, a ne tek od 1. februara 2000. godine kada se apelantica obratila tuženom radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Od momenta stupanja na snagu Zakona, njegov član 143. stav 2. tumačen je na jednak način u sudskoj praksi, kao i praksa svih kantonalnih komisija i Federalne komisije, tj. da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembar 1991. godine, a prestali su sa radom u periodu rata ili neposredne ratne opasnosti (i nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu ZOR-a) imaju smatrati zaposlenicima na čekanju posla, ali samo od dana kada su se, u smislu navedenog zakona, obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Osnov za ovakvo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a, kako to obrazlaže Vrhovni sud, nalazi se u činjenici da mnogi poslodavci za vrijeme rata nisu radili, odnosno privređivali, pa nisu bili u stanju zapošljavati isti broj radnika kao i prije rata, a pogotovo ne svim ranijim zaposlenicima isplaćivati plaće i doprinose. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je većina poslodavaca svoje zaposlenike upućivala na čekanje do prestanka ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti primjenom odredbe člana 7. stav 1. Zakona o radnim odnosima ("Službeni list RBiH" broj 21/92), a ti radnici, ako su se zatekli na čekanju posla i na dan stupanja ZOR-a, prema odredbama člana 143. stav 1. tog zakona, ostali su u statusu zaposlenika na čekanju još najduže šest mjeseci, ako ih poslodavac prije isteka roka nije pozvao na rad. Vrhovni sud je istakao da apelantica nije tvrdila da je tuženi poslao na čekanje posla, međutim, u reviziji je ustvrdila da je tuženi ponovno počeo poslovati tek 3. oktobra 1996. godine, pa po mišljenju ovog suda apelantica nema osnova da traži uspostavljanje radno-pravnog statusa kao i naknadu plaće od 3. aprila 1992. godine kada je prestala raditi kod tuženog. Vrhovni sud je naveo da bi suprotno rezonovanje predstavljalo nesrazmjeran teret za poslodavca, iz kojih razloga su, po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 143. stav 2. ZOR-a kada su utvrdili da je tuženi postupao zakonito donoseći osporeno rješenje o uspostavi radno-pravnog statusa apelantici počevši od 1. februara 2000. godine kada se apelantica nakon rata prvi put obratila tuženom.
- 14.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizijski prigovor da apelantici pripada naknada plaća za period u kome joj je priznat status zaposlenika na čekanju prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, budući da taj ugovor nije važio u spornom periodu. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud kod obračuna naknade plaće pravilno primijenio tada važeću Odluku Vlade FBiH o najnižoj plaći zaposlenika koja je u spornom periodu iznosila 200,00 KM mjesečno. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan i apelanticin prigovor u dijelu odluke kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu razlike otpremnine u iznosu od 321,34 KM. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelantica u reviziji nije navela zašto smatra da je koeficijent na osnovu kojeg joj je tuženi obračunao otpremninu pogrešan, međutim prema odredbama člana 143. stav 4. ZOR-a za staž osiguranja od 5 do 10 godina (u kojoj kategoriji se nalazi apelantica) visina otpremnine se utvrđuje primjenom koeficijenta 2,00 na prosječnu mjesečnu plaću isplaćenu na nivou Federacije BiH na dan stupanja na snagu ZOR-a, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni člana 143. ZOR-a. Apelantica naglašava kako redovni sudovi nisu vodili računa o suštini prava koje daje navedena zakonska odredba, a to je, po apelanticinom mišljenju, pravo zaposlenicima, koji su prestali raditi (a nisu primili nikakav akt o prestanku radnog odnosa), da u skladu s utvrđenim statusom zaposlenika na čekanju posla ostvare pravo na naknadu plaće i uplatu ostalih doprinosa, od momenta kad su prestali raditi a najkasnije od 31. decembra 1991. godine pa do donošenja Zakona o radu 1999. godine. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti praksu Ustavnog suda iz Odluke AP 299/06 od 27. januara 2007. godine. Ona predlaže da Ustavni sud utvrdi povrede prava na pravično suđenje i imovinu, te da ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i vrati predmet tom sudu uz obavezu da u hitnom postupku donese novu odluku u skladu s navedenim ustavnim pravima. Apelantica traži i da joj se dosude troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.
- 16.Osim toga, apelantica naglašava da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom odredaba člana 143. Zakona o radu izveli pogrešan zaključak kada su utvrdili njen status radnika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, pogrešno smatrajući da se taj status može priznati samo od momenta kad je apelantica poslodavcu podnijela zahtjev za uspostavljanje navedenog statusa.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju.
- 18.Kantonalni sud je naveo da je presuda ovog suda pravilna i na zakonu zasnovana, da nema povreda prava na koja ukazuje apelantica, te da u cijelosti ostaje pri razlozima presude.
- 19.Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom prvostepenog postupka nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, te da je svoju odluku temeljio na provedenim dokazima, a da pri izvođenju dokaza apelantici nije bilo uskraćeno ni jedno pravo zagarantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
- 20.Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0P 008215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. decembra 2008. godine a apelacija je podnesena 9. januara 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 28.Ustavni sud zapaža da apelantica apelacijom osporava presude Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, međutim iz navoda i činjenica na kojima apelantica zasniva apelaciju, ne proizlazi da se apelantica žali na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime razlike isplaćene naknade za vrijeme čekanja u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te na ime razlike isplaćene otpremnine, isplati iznose pobliže navedene u izreci osporenih presuda. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se prizna status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, isplatu naknada plaća za vrijeme čekanja u navedenom periodu s pripadajućim kamatama, kao i uplatu pripadajućih doprinosa i poreza na plaću i u vezi s plaćom u navedenom periodu.
- 29.Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao identično pravno pitanje (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke.
- 30.Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu.
- 31.Ustavni sud smatra da, ni u konkretnom predmetu, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stajalištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143a. ZOR-a, prema kojoj zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. stavovima 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH" broj 32/00) podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu osoba iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a, već upravo insistira na istim pravima osoba na koje se primjenjuje stav 1. i osoba na koje se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a.
- 32.Ustavni sud smatra da je opravdano apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda o apelaciji broj AP 299/06. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog razmatrao i pitanje početka toka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu tadašnje apelantice iz predmeta AP 299/06 odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila da iznese revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štoviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 33.Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju i onih zaposlenika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim zaposlenicima na čekanju, i onima koji se smatraju zaposlenicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim zaposlenicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave raditi ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.
- 34.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.
Zahtjev za troškove apelacije
- 35.U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.
VIII. Zaključak
- 36.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica, koja se ima smatrati zaposlenikom na čekanju u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, protumačili pozitivno-pravne propise, konkretno član 143. ZOR-a na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana.
- 37.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.