Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 244/08, rješavajući apelaciju Rajka Mileševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvajaju se apelacije Rajka Mileševića, Mate Jurića, Stane Pećić i Ružice Pećić, Nade Savić i Maje Savić, Svetozara Tešića, Anđelka Nikitovića, Branka Galića, Drage Savića i Dušana Savića, Milke Gluhović, Anđe Gluhović, Brigite Gluhović udate Ilić, Anite Gluhović i Angelite Gluhović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Rajko Milešević iz Krupe na Uni, Mato Jurić iz Banjaluke, Stana Pećić i Ružica Pećić iz Dervente, Nada Savić i Maja Savić iz Banjaluke, Svetozar Tešić iz Lopara, Anđelko Nikitović iz Gacka, Branko Galić iz Banjaluke, Drago Savić iz Banjaluke i Dušan Savić iz Austrije, Milka Gluhović, Anđa Gluhović, Brigita Gluhović udata Ilić, Anita Gluhović i Angelita Gluhović (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 18. januara 2008. godine do 20. juna 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenj" o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 057 573 09 I od 23. aprila 2009. godine, broj I-330/03 od 26. maja 2003. godine, broj 071-0-I-06-006 495 od 3. januara 2008. godine, broj I-2825/00 od 4. novembra 2000. godine, broj I-5357/01 od 20. februara 2002. godine, broj I-4503/05 od 28. februara 2006. godine, broj I-2718/00 od 1. decembra 2002. godine, broj I-3890/05 od 10. aprila 2006. godine, broj I 3941/07 od 22. augusta 2007. godine i broj I-203/02 od 7. juna 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, 3. marta 2008. godine je od Osnovnog suda zatraženo da dostavi odgovor na apelacije, a 5. oktobra 2010. godine zatraženo je od Republike Srpske - Pravobranilaštva RS, Ministarstva finansija RS i Vlade RS - Kancelarija pravnog predstavnika da dostave odgovore na apelacije.
  • 3.
    Ustavni sud je odgovor na apelacije od Osnovnog suda primio 21. aprila 2008. godine, od Republike Srpske - Pravobranilaštva RS-a 22. oktobra 2010. godine, Ministarstva finansija RS 19. oktobra 2010. godine i od Vlade RS - Kancelarija pravnog predstavnika 15. oktobra 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantima 9. novembra 2010. godine.
  • 5.
    S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 244/08, AP 426/08, AP 522/08, AP 597/08, AP 1092/08, AP 1230/08, AP 1478/08, AP 1729/08 i AP 1845/08, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 244/08.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Svi apelanti osim Drage Savića i Dušana Savića (apelacija broj AP 1092/08) podnijeli su apelacije zbog toga što Republika Srpska nije izvršila Rješenje o izvršenju Osnovnog suda kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažnih presuda vezanih za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (ratna šteta). Apelanti Drago Savić i Dušan Savić podnijeli su apelaciju zbog neizvršenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda koje se odnose na opće obaveze RS-a nastale u periodu do 31. decembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: opće obaveze) u smislu čl. 3. i 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS-a (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu).

IV. Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

  • 8.
    Apelanti smatraju da im je neizvršenjem navedenih rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je zbog primjene Zakona o unutrašnjem dugu Republika Srpska onemogućila izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, odnosno naplatu potraživanja koja su im dosuđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama. Apelanti tvrde da im je navedenim propisom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, kako navode, "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavanja pravosnažnih presuda.
  • 9.
    Apelanti su u predmetima br. AP 426/08, AP 1092/08 i AP 1845/08 podnijeli zahtjeve za pravično obeštećenje i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Republika Srpska je u odgovoru na apelacije navela da je uređenje postupka i načina izvršenja potraživanja apelanata regulirano posebnim propisima - Zakonom o unutrašnjem dugu, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Zakon o unutrašnjem dugu donesen je radi obezbjeđenja i održavanja makroekonomske stabilnosti RS-a, kao i ocjene institucija RS-a koje izvršavaju pravosnažne sudske odluke da li izvršenje ulazi u obim novčanih sredstava koja su potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa za RS. Također je istaknuto da su navodi apelanata o povredi ljudskih prava neosnovani, posebno zbog toga što ni drugim fizičkim i pravnim licima nisu isplaćena potraživanja koja se smatraju unutrašnjim dugom RS-a, te da bi u smislu načela pravičnosti, jednakosti i solidarnosti bilo neosnovano dati prioritet potraživanjima apelanata.
  • 11.
    Vlada RS-a�Kancelarija pravnog predstavnika je u odgovoru istakla da Republika Srpska nije nikada osporavala činjenicu da potraživanja apelanata predstavljaju "imovinu" nego je samo tražila modus izmirenja obaveza, s ciljem održavanja makroekonomske stabilnosti, te je kontinuirano smanjivala rok izvršenja. Tako je u junu 2008. godine počela registracija obveznica po osnovu "ratne štete", koje su uvrštene na berzansko tržište Banjalučke berze. Prema Odluci o emisiji obveznica ("Službeni glasnik RS" broj 62/08) definirana je mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava od 10. novembra 2009. godine u predmetu Čolić i dr. (aplikacija broj 1218/07 i dalje) Ministarstvo finansija RS-a u saradnji s Vijećem Evrope radi na izradi Akcionog plana izmirenja "ratne štete". U skladu s iznijetim, predložili su da se apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbiju kao neosnovane. U odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije pozvali su se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine i predložili da se i ovi navodi odbiju kao neosnovani.
  • 12.
    Ministarstvo finansija RS-a je u odgovoru istaklo da su nakon podnošenja apelacija donesene izmjene Zakona o unutrašnjem dugu, te da je prečišćeni tekst zakona objavljen u "Službenom glasniku RS-a" broj 7/10. Dalje su naveli da se presude sudova izvršavaju prema redoslijedu dospijeća u Ministarstvo finansija u skladu s navedenim zakonom, pri čemu se također vodi računa o ekonomskoj stabilnosti RS-a. Ministarstvo finansija je također navelo da kao predlagač predmetnog zakona mora taj zakon poštovati dok god je na snazi i u skladu s Ustavom RS-a, te da bi svako drugo ponašanje predlagača zakona bilo kršenje materijalnih propisa. Istakli su da se, budući da su apelacije podnesene 2008. godine, apelanti nisu pozvali na izmjene Zakona o unutrašnjem dugu kojima je skraćen rok za emisiju dugoročnih obveznica, te priznato pravo na kamatu i isplatu sudskih troškova u gotovini. Zbog navedenog smatraju da u konkretnim slučajevima nema povrede prava na koja se apelanti pozivaju.
  • 13.
    U svom odgovoru Osnovni sud je naveo da je dozvolio predmetna izvršenja i dozvolu izvršenja dostavio Ministarstvu finansija RS-sektor Trezor na provođenje. Osnovni sud je istakao da je u cijelosti postupio u skladu sa zakonom, da je rješenja o izvršenju dostavio na provođenje, ali da sud nije ovlašten, niti je u mogućnosti da naredi provođenje izvršenja, zbog čega sud nije kršio ljudska prava na koja se apelanti žale.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09) � Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 7/10)

Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM.

Član 2.

Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć

Član 3.

Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

  • 1.
    opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske Š...Ć (u daljnjem tekstu: opće obaveze) nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 386,8 miliona KM;

Š...Ć3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM.Š...Ć

Član 4. stav 1. tačka 4.

Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to:

Š...Ć4. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, izuzev Š...Ć pravosnažnih sudskih odluka po osnovu Š...Ć ratne materijalne i nematerijalne štete, koje su regulirane u poglavlju III ovog zakona. Š...Ć

Član 6. stav 2.

Kamata po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunava se u toku verifikacije ove vrste općih obaveza u skladu sa sudskim odlukama, a njaviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga.

Član 7.

Nakon izvršene verifikacije, opće obaveze iz člana 4. ovog zakona izmiruju se:

  • -
    isplatom u gotovini i
  • -
    emisijom obveznica.

Član 8.

(1) Dio općih obaveza do iznosa od 168,8 miliona KM izmirit će se isplatom u gotovini, i to:

Š...Ć 5) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25,0 miliona KM.

Član 10.

(1) Emisija dugoročnih obveznica iz člana 9. Zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima:

  • 1.
    rok dospjeća od 15 godina;
  • 2.
    isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospjeća,
  • 3.
    godišnja kamata u visini od 1,5%.
  • 4.
    pravo prijevremenog otkupa. Š...Ć

Član 11.

Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,0 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom.

Član 12.

Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim propisom.

Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.

Š...Ć

Član 13.

Kamate određene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u toku verifikacije u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga.

Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. Zakona, nakon izvršene verifikacije, izmirivat će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima:

  • 1.
    rok dospijeća od 14 godina,
  • 2.
    isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,
  • 3.
    godišnja kamata u visini od 1,5%.
  • 4.
    pravo prijevremenog otkupa.

Član 15.

(1) U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od strane Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa.

(2) Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrše se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske.

(3) Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. Š...Ć

(7) Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Š...Ć

(9) Obveznicama emitiranim u smislu ovog zakona mogu se izmiriti dospjele obaveze za poreze nastale do 31. decembra 2007. godine, čija je naplata u nadležnosti Republike Srpske. Š...Ć

Član 16.

(1) Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni rješenjem o izvršenju u izvršnom postupku platit će se iz budžeta Republike Srpske od 30. juna 2006. godine najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obaveza, a prema dospjeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija.

(2) Iznos troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka utvrđenih pravosnažnom sudskom odlukom i pravo na kamatu ostvaruju se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03 i 64/05).

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 19.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi on ostvario svoja prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 20.
    Ustavni sud ističe neophodnost usklađivanja domaće prakse u odnosu na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Čolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 10. novembra 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje).
  • 21.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku a na osnovu pravosnažne presude, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti smatraju da je zbog zakonske nemogućnosti da se izvrše pravosnažne sudske presude, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

  • 25.
    Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 26.
    Ustavni sud najprije ističe da je pitanje da li novčana potraživanja apelanata i zakonske zatezne kamate, koje su im dosuđene pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka, predstavljaju "imovinu" apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već razmatrao u drugim predmetima. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, razmatrajući istovjetno činjenično i pravno pitanje, zaključio da novčana potraživanja apelanata na ime naknade štete, koja predstavljaju "ratnu štetu", kao i zakonske zatezne kamate, koje su priznate pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka utvrđeni pravosnažnim presudama predstavljaju imovinu apelanata zaštićenu garancijama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 27/08, tač. 29-31).
  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju potraživanja apelanata po osnovu "ratne štete" i općih obaveza koje su utvrđene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama čine imovinu zaštićenu garancijama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a što su istovremeno i građanska prava apelanata zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da je u više svojih odluka ocjenjivao ustavnost zakonskih rješenja kojima je bilo regulirano pitanje isplate potraživanja po osnovu ratne štete, a koja su onemogućavala izvršenja pravosnažnih sudskih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06; Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05; Odluka broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/08; i op. cit, AP 1211/06). U navedenim odlukama je zaključeno da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih presuda, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama onemogućava sudovima provođenje pravomoćnih sudskih odluka, čime krši i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenim odlukama također zaključio da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
  • 29.
    Nakon donošenja navedenih odluka, a s ciljem njihove implementacije i otklanjanja utvrđenih povreda, Narodna skupština RS-a je vršila izmjene i dopune relevantnog zakonodavstva. Odredbe Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08 i 64/08), uključujući i izmjene i dopune koje su izvršene nakon donošenja odluke Ustavnog suda AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine, bile su predmet ocjene Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) po zahtjevu i inicijativi više podnosilaca.
  • 30.
    Odlukom Ustavnog suda RS broj U-75/04 od 15. januara 2009. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/09) utvrđeno je, pored ostalog, da čl. 5, 6, 9. stav 1. tačka 2, čl. 10, 20. i 21. Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08 i 64/08) i član 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/07) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Pri tome Ustavni sud naglašava da je predmetnim odredbama, između ostalog, bio regulisan i način izmirenja potraživanja apelanata određenih pravosnažnim sudskim odlukama, čije izvršenje zahtijevaju apelanti u svojim apelacijama. Ustavni sud RS je pri ocjenjivanju osporenih zakonskih modaliteta utvrdio da je odredbama osporenog Zakona o unutrašnjem dugu ne samo onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na potraživanja koja treba isplatiti iz Budžeta Republike Srpske, već su sudske odluke izmijenjene i suspendirane od izvršenja na štetu pojedinaca, pa je na taj način došlo do povrede prava koje je garantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Istovremeno je ocijenjeno da će izmirenje potraživanja pravnih i fizičkih lica utvrđenih pravosnažnim sudskim odlukama emisijom obveznica s rokom dospijeća do 25 odnosno 15 godina bez kamate ili s kamatom samo za određeno vrijeme, kako je to propisano čl. 10. i 21. osporenog zakona, značiti umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincu imajući u vidu navedeni period odgađanja. Ustavni sud RS-a je ocijenio da je osporenim zakonskim odredbama došlo do povrede prava građana garantiranih članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 31.
    Ustavni sud ističe da su posljednje izmjene i dopune Zakona o unutrašnjem dugu objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 34/09, a stupile su na snagu 12. maja 2009. godine. Nakon toga Evropski sud za ljudska prava je odlučivao o pitanjima naknade ratne štete u predmetu Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Tom prilikom Evropski sud je utvrdio da je predmetni slučaj sličan iako ne identičan predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2006-XII, u kojem je sud utvrdio povredu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zaključeno je da se predmetni slučaj odnosi, kao i u slučaju Jeličić, na zakonsko odgađanje izvršenja cijele jedne kategorije konačnih presuda zbog obima javnog duga koji proizlazi iz navedenih presuda. Evropski sud za ljudska prava nije prihvatio prijedlog Vlade da se napravi razlika između ova dva predmeta navodeći da, iako je situacija takva da jedan značajan broj tužbenih zahtjeva koji se odnose na ratnu štetu, a koji još uvijek nisu okončani, može dovesti do potrebe da se oni zamijene jednim generalnim planom za naknadu štete. Navedeno nikako ne utiče na obavezu tužene države da izvrši presude koje su postale konačne prije izrade takvog plana. Stoga je zaključeno da nema razloga za odstupanje od jurisprudencije Jeličić. Prema tome, kako konačne presude koje su razmatrane u predmetnom slučaju nisu još u potpunosti izvršene, a takva situacija traje već više od četiri godine, po mišljenju Evropskog suda za ljudska prava postoji povreda člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 1218/07, 1240/07, 1242/07, 1335/07, 1368/07, 1369/07, 3424/07, 3428/07, 3430/07, 3935/07, 3940/07, 7194/07, 7204/07, 7206/07 i 7211/07 od 10. novembra 2009. godine, stav 15).
  • 32.
    Ustavni sud zapaža da se u navedenoj odluci Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud za ljudska prava ne bavi ocjenom zakonskih rješenja kojima se onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, već nalazi da samo neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te nalaže Bosni i Hercegovini kao tuženoj strani da osigura izvršenje domaćih presuda koje su razmatrane u predmetnom slučaju.
  • 33.
    Nakon odluke Evropskog suda za ljudska prava Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u sličnom predmetu donio Odluku broj AP 1307/08, koja se odnosi na pitanje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka kojima su utvrđena ratna potraživanja u Federaciji BiH (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1307/08 od 9. jula 2010. godine, do objavljivanja u "Službenom glasniku" dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba).
  • 34.
    U navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio "da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koja spada i pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da, u konkretnom slučaju, izvršenje ide na teret budžetskih sredstava jednog entiteta te da, zbog velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39), na koji se Evropski sud za ljudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem "...Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 - 1 (vidi Burdov v. Russia, broj 59498/00, - 35, ECHR 2002-III i Teteriny v. Russia, broj 11931/03, - 41, od 30. juna 2005)" (ibid., tačka 32).
  • 35.
    Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da "po mišljenju Ustavnog suda, i dalje ostaje problem izvršenja takvih odluka u 'razumnom roku' iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ponavlja svoje ranije stanovište da je pravo zakonodavca da izabere odgovarajući modus operandi izvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Međutim, nadležnost Ustavnog suda je da procijeni da li će izabrano rješenje zakonodavca osigurati poštivanje ljudskih prava. Uprkos svim poteškoćama s kojima se, nesporno, susreće javna vlast u Federaciji u pokušajima da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Federacija izvršila svoju pozitivnu obavezu te osigurala izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku, tako što je usvojila izmjene Zakona o izvršnom postupku te što je usvojila Odluku o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja. Usvajanjem Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja Federacija je propisala da će povjerioci, koji posjeduju izvršne sudske odluke, naplatiti svoja potraživanja u roku od 14 godina, tako što će prvih devet godina biti grace period s godišnjom kamatnom stopom od 2.5% koja će se obračunati na iznos potraživanja utvrđen presudom, nakon čega bi se dosuđeni iznos trebao isplatiti u četiri jednaka dijela na tačno određen datum za preostale četiri godine. Š...Ć. Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da povjerioci koji su, u principu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda Š...Ć, sada moraju čekati na izvršenje još 14 godina, čime se za mnoge od njih postavlja sasvim realno pitanje da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja koja su, po shvatanju Ustavnog suda, od izuzetnog značaja za povjerioce. Na ovakav način se, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriocima nameće 'pretjeran teret' koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku" (op. cit, AP 1307/08, tačka 37).
  • 36.
    Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu evidentni pokušaji Republike Srpske da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je zakonskim rješenjima smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opće obaveze), predvidjela isplatu kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, njihovu trgovinu kao hartijama od vrijednosti na berzi, plaćanje poreza nastalih do 31. decembra 2007. godine emitiranim obveznicama, ili isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka u gotovini. Ustavni sud također zapaža da je u skladu s Odlukom o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 62/08), glavni dug i pripadajuće zatezne kamate moraju se isplatiti u 10 godišnjih rata u periodu od 2014. do 2023. godine. Imajući u vidu i zaključke Ustavnog suda u Odluci broj AP 1307/08, Ustavni sud zaključuje da uprkos naporima Republike Srpske da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu te osigurala izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku. I u konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da apelanti koji su prethodno vodili postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda ili po osnovu općih obaveza, sada moraju čekati na izvršenje još duži niz godina. Ustavni sud smatra da se na takav način apelantima nameće "pretjeran teret" koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku, niti u skladu s garancijama iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojima je zaštićeno pravo na imovinu.

Pitanje kompenzacije

  • 37.
    Uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje. Ustavni sud, također, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije kako to apelanti traže u predmetima br. AP 426/08, AP 1092/08 i AP 1845/08 predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda.

Ostalo navodi

  • 38.
    U svjetlu zaključaka o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud neće ispitivati ostale navode apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju zbog nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.