USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 586/10, rješavajući apelaciju Teufika Karalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Teufika Karalića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Teufik Karalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000287 od 9. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje u Tomislav-Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000081 od 20. marta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog ministarstva finansija - Poreska uprava - Kantonalni porezni ured Livno (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 19. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. oktobra 2010. godine, Kantonalni sud 1. novembra 2010. godine, a Općinski sud i poslodavac su dostavili odgovore 8. novembra 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 22. novembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000081 od 20. marta 2008. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan poslodavac da apelantu isplati naknadu plaća za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 708,13 KM sa zakonskom kamatom počev od 28. januara 2008. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu navedenih potraživanja, pa do isplate, kao i da apelantu za navedeni period uplati doprinose za PIO. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se ponište kao nezakonita Rješenje poslodavca o uspostavljanju statusa apelantu u svojstvu zaposlenika na čekanju broj 10-10/01-34-154/99 od 23. oktobra 2002. godine i Rješenje o odbijanju apelantovog prigovora broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine, Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine i Rješenje o odbijanju apelantovog prigovora na Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 10-10/01-34-154/99 od 26. novembra 2002. godine odbijen je kao neosnovan. Kao neosnovan je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud naloži poslodavcu da ga vrati na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom i isplati mu naknadu plaća za period od 5. augusta 1993. godine do augusta 2007. godine u iznosima bliže navedenim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose iz PIO.
- 7.U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod poslodavca do 5. augusta 1993. godine, kada je upućen na čekanje, te da se s tim u vezi obratio Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu radi reguliranja radnopravnog statusa. Komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-77/00 od 9. oktobra 2002. godine kojim je utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju, te je naloženo poslodavcu da u roku od 15 dana riješi apelantov radnopravni status. Dalje, Općinski sud je utvrdio da, nakon uspostave statusa radnika na čekanju posla počev od 1. decembra 1999. godine, apelant nije pozvan na rad u zakonom propisanom roku, te da je poslodavac donio Rješenje broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine o prestanku radnog odnosa apelantu sa 5. majem 2000. godine sa pravom na naknadu plaća i otpremninu.
- 8.Općinski sud je obrazložio da se, budući da apelant ima status zaposlenika na čekanju, u tom slučaju radnopravni status sa pravima, među kojima je i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, uspostavlja u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a, "od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu". Nesporna je činjenica da se apelant obratio zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa poslodavcu, pa ima pravo na naknadu plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos i kada su prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plaće. Za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine potraživanja naknade plaće za vrijeme čekanja posla su osnovana s tim da, prema odredbi člana 143. stav 3. ZOR-a, za vrijeme čekanja zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a ne može potraživati punu plaću kao da je radio i kako apelant traži u preciziranom tužbenom zahtjevu zaprimljenom u sudu 29. januara 2008. godine.
- 9.Dalje, Općinski sud je naveo i da zastarijevanje navedenih potraživanja počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je zaposleniku utvrđen status radnika na čekanju, te da, budući da je apelant podnio tužbu u zakonskom roku, nisu zastarjela apelantova potraživanja "za razdoblje od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine". Kako bi u navedenom razdoblju apelantu, da je radio, pripadalo pravo na plaću u ukupnom iznosu od 2.023,22 KM, a Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o načinu sprovođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine je predviđeno da zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada 35% od iznosa plaće koju bi primao da je radio, Općinski sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu plaće u iznosu od 708,13 KM. Sud je dalje utvrdio da apelantu pripada i pravo na uplatu doprinosa za PIO za navedeni period, kao i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva tom sudu za isplatu navedenih potraživanja. Pri tome je Općinski sud imao u vidu da je odredbom člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da na povremena dospjela novčana davanja teče zakonska kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan s obzirom na to da su rješenja poslodavca čije je poništenje apelant tražio zasnovana na zakonu.
- 10.Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000287 od 9. juna 2008. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako da je utvrdio da apelantu za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine pripada pravo na naknadu plaća u iznosu od 392,00 KM mjesečno, odnosno ukupno 2.352,00 KM umjesto iznosa od 708,13 KM dosuđenog prvostepenom presudom. Kantonalni sud je u preostalom dijelu odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
- 11.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantu uspostavljen radnopravni status radnika na čekanju posla u vremenu od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog suda u odnosu na period u kojem apelantu kao zaposleniku u statusu čekanja posla naknada plaće pripada od trenutka podnošenja zahtjeva poslodavcu pa do ex lege prestanka radnog odnosa, ali ne i za period prije podnošenja zahtjeva poslodavcu. Međutim, pošto je poslodavac u svome rješenju o uspostavljanju radnopravnog statusa od 23. oktobra 2002. godine utvrdio da apelantu za navedeni period pripada plaća, i to naveo u predmetnom rješenju, "a ne razlika plaće kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud", te imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da, kada bi apelant radio u navedenom periodu, ostvario bi plaću u ukupnom iznosu od 2.352,00 KM (prosječna plaća za navedeni period je 392,00 KM mjesečno), Kantonalni sud je ocijenio da je u tom dijelu apelantovu žalbu valjalo djelimično uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način da se poslodavac obaveže da apelantu za period "od 5. novembra 1999. do 5. maja 2000. godine" isplati plaće u ukupnom iznosu od 2.352,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 708,13 KM, te uplati doprinose za navedeni period, a u preostalom dijelu apelantovu žalbu valjalo je odbiti i prvostepenu presudu potvrditi.
- 12.Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine kojom je reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na dosuđene kamate, tako da je odlučio da apelantu za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od 392,00 KM počev od 1. decembra 1999. godine pa ubuduće za svaki naredni mjesec do konačne isplate. Vrhovni sud je reviziju u preostalom dijelu odbio.
- 13.Obrazlažući svoju odluku u dijelu u kojem je preinačio presudu drugostepenog suda, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u pobijanoj odluci zauzeo stav da naknada plaće za vrijeme čekanja posla predstavlja povremeno potraživanje, te, na osnovu člana 279. stav 3. u vezi sa članom 277. ZOO, odlučio da kamate teku od dana podnošenja tužbe. Vrhovni sud je zaključio da je ovakav pravni stav drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava u dijelu odluke o kamatama pogrešan. Naime, stav Vrhovnog suda (izmijenjen raniji stav), a takav stav zauzima i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, jeste da plaće, pa time i naknade plaće, ne predstavljaju povremena potraživanja u smislu člana 372. ZOO, pa stoga nema ni osnova za primjenu člana 279. stav 3. ZOO, što su nižestepeni sudovi pogrešno učinili. Pošto je činjenično stanje za pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava za odlučivanje u ovome dijelu pobijane odluke, i to odredaba člana 186. u vezi sa članom 277. ZOO, potpuno utvrđeno, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.
- 14.U odnosu na dio odluke kojim je reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio, Vrhovni sud je istakao da pri utvrđenoj činjenici da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, on ima pravo na naknadu plaće za period za koji je utvrđeno da je na čekanju posla, tj. "od 1. novembra 1999. do 5. maja 2000. godine", što mu je i dosuđeno, a ne i za period za koji apelant kao revident navodi u reviziji. Visina naknade plaće za pripadajući period čekanja na posao, kao i pravo na otpremninu utvrđeni su pravilno, u skladu i na način propisan članom 143. ZOR-a, što, također, nije sporno. Vrhovni sud je zaključio da su materijalno pravo i citirana odredba člana 143. ZOR-a, na osnovu kojeg je trebalo odlučiti i o dijelu tužbenog zahtjeva koji je odbijen, pravilno primijenjeni, te da stoga ni u tom dijelu, nasuprot pogrešnim apelantovim tvrdnjama, nema pogrešne primjene materijalnog prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice prilikom utvrđivanja iznosa plaće koji mu pripada, jer je neosnovano primijenio odluku koja se odnosi na općinu Livno (on je iz Tomislav-Grada), te da je nejasno kako je navedeni sud utvrdio datum početka čekanja posla, što su Kantonalni sud i Vrhovni sud prihvatili kao nesporne činjenice. Apelant smatra da mu je navedenim utvrđenjima nepravedno oduzet radni staž od 1993. godine do decembra 1999. godine, kao i da su time sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su po službenoj dužnosti trebali utvrditi visinu uplate doprinosa, te da nisu obrazložili odluke na zadovoljavajući način. Prema apelantovom navodu, njegovo upućivanje na čekanje je nezakonito, jer se sa čekanjem nikada nije saglasio i istovremeno predstavlja diskriminaciju na nacionalnoj osnovi, jer njegovo radno mjesto nikada nije ukinuto, već je zaposleno lice bošnjačke nacionalnosti koje do tada nije imalo ni dana radnog iskustva.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, jer u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
- 17.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodne povrede apelantovih ustavnih prava, te da je taj sud, kao drugostepeni, detaljno obrazložio svoju odluku. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak proveden u skladu sa zakonom, te da je apelacija neosnovana.
- 19.U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da apelantu nisu povrijeđena navedena prava, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 28.U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao pitanja koja pokreće apelant ovom apelacijom. Naime, Ustavni sud je o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu raspravljao u svojoj Odluci broj AP 1981/07 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09). U navedenoj odluci, koja je dostupna na web-stranici Ustavnog suda (www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke.
- 29.Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da "član 143. st. 1. i 2. ZOR-a sadrži odredbe kojima je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. ZOR-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. ZOR-a navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da ZOR nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. ZOR-a koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud, također, primjećuje da u ZOR-u ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu i onih koji će se smatrati da jesu".
- 30.Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu Zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stavu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143.a ZOR-a, prema kojoj "zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH" broj 32/00) podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, ..." Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a već upravo insistira na istim pravima lica na koja se primjenjuje stav 1. i lica na koja se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a.
- 31.U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelantovu reviziju i potvrđujući presudu drugostepenog suda, proizvoljno primijenio pravo kada je ocijenio neosnovanim apelantov revizijski prigovor da mu je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 5. augusta 1993. godine pa do dana podnošenja zahtjeva poslodavcu 1. decembra 1999. godine, obrazlažući da je apelantu ovaj status pravno priznat od momenta kada se obratio poslodavcu za uspostavljanje statusa zaposlenika na čekanju od kada proizlaze ostala apelantova prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 299/06 donesenu 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostave radnopravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje, jer je apelantica propustila iznijeti revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, a to pravo joj je priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego što je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 32.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelantov revizioni navod stavom da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 143. ZOR-a) kada je, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantu radnopravni status uspostavljen samo za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, a odbijajući apelantov zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa za period od 5. augusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantu priznat od momenta kada se apelant obratio poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelantova prava u vezi s utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestepenih sudova, nije obrazložio zbog kojih bi razloga ostvarivanje prava iz člana 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su tumačili nižestepeni sudovi i koje je prihvatio Vrhovni sud.
- 33.Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog, a pogotovo bez objektivnog, obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bilo rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine, kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, pa i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zbog kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine, ili im je nakon tog datuma radnopravni status bio neodređen u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako, u slučaju da nastave da rade, ne bi imali prekid staža osiguranja od 7 ili 8 godina.
- 34.Imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a, prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegao i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantu pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čije je ostvarivanje apelant zahtijevao u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazloženja koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoljnim u kontekstu pravilne primjene člana 143. ZOR-a.
- 35.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a u odnosu na period od 5. augusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.
b) Ostali navodi
- 36.U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelant, primjenom člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju posla uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu protumačili pozitivnopravne propise, konkretno član 143. ZOR-a, na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana.
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.