USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je
<B>ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 765/09, rješavajući apelaciju Žarka Bučana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Bučana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Bihaću broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Žarko Bučan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sremske Mitrovice podnio je 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Federalnog zavoda i Kantonalne službe zatraženo je 9. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 24. juna 2009. godine, a Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. juna 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Kantonalna služba je Rješenjem broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine odbila apelantov zahtjev za uspostavljanje isplate starosne penzije.
- 7.U obrazloženju rješenja je navedeno da je u provedenom postupku, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene, a na osnovu člana 9. Zakona o upravnom postupku, utvrđeno da je apelantu rješenjem SIZ-a PIOBiH Filijala Bihać MB: 8040244874 od 7. maja 1991. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. marta 1991. godine, čija isplata je vršena do aprila 1992. godine, a da Fond za PIO Republike Srpske apelantu redovno isplaćuje penziju počevši od 1. januara 1994. godine, u skladu sa odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/2000, u daljnjem tekstu: Sporazum). S obzirom na činjenicu da je na dan stupanja na snagu Sporazuma apelantu penziju isplaćivao Fond za PIO Republike Srpske i da mu je nakon toga navedeni fond nastavio isplaćivati penziju, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
- 8.Federalni zavod je Rješenjem broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu.
- 9.Federalni zavod je, ocjenjujući zakonitost osporenog Rješenja Kantonalne službe broj 8040244874, a vezano za izjavljenu apelantovu žalbu, zaključio da je osporeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano. Naime, uvidom u dokaze u spisu predmeta Federalni zavod je utvrdio da je apelantu na osnovu rješenja SIZ-a PIOBiH, Stručne službe Filijale u Bihaću od 7. maja 1991. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. marta 1991. godine, a čiju isplatu je vršio ovaj zavod sve do aprila 1992. godine, kad je isplatu penzije apelantu nastavio da vrši Fond za PIO Republike Srpske počevši od 1. januara 1994. godine i koji mu nosilac osiguranja vrši isplatu penzije i danas, u skladu sa odredbama Sporazuma. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da je apelantu isplatu penzije, na dan stupanja na snagu Sporazuma, vršio nosilac osiguranja u Republici Srpskoj, to je navedeni nosilac osiguranja nadležan i za daljnju isplatu penzije, saglasno odredbi člana 2. Sporazuma, kojim je propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma (18. maja 2000. godine) nastavlja i dalje da isplaćuje penziju, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije, na osnovu čega je ovaj organ zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Prema tome, Federalni zavod je, postupajući prema odredbi člana 237. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99), odlučio kao u dispozitivu rješenja.
- 10.Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
- 11.Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine tuženog Federalnog zavoda radi uspostave isplate starosne penzije, zbog nepravilne primjene zakona, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a u vezi sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je odlukom u predmetu Karanović protiv Bosne i Herecegovine od 23. oktobra 2007. godine obavezao tuženu da podnosiocu prijave isplaćuje penziju iz Penzionog fonda Federacije BiH. Stoga, apelant smatra da se navedena odluka može primijeniti u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je, ispitujući zakonitost osporenog rješenja tuženog, u skladu sa odredbom člana 33. u vezi sa članom 34. Zakona o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 9/05), odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Ocjenom sadržaja navoda tužbe, osporenog akta, te stanja spisa ovaj sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno utvrđeno činjenično stanje, već primjena materijalnog prava, odnosno da li apelant ima pravo na uspostavu isplate penzije kod Federalnog zavoda PIO umjesto kod Javnog fonda za PIO Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da su Sporazumom, koji je stupio na snagu 31. marta 2000. godine, Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za PIO Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar, uz prethodnu saglasnost Vlade Republike Srpske i Vlade FBiH, uredili način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanje penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na provođenje penzijskog i invalidskog osiguranja iz ovog sporazuma (član 1. i član 19. ovog sporazuma). U članu 2. navedenog sporazuma je propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja da isplaćuje penziju bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije, dok je stavom 2. istog člana propisano da korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog sporazuma, penziju će isplaćivati nosilac osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu penzije. Pošto je kao nesporno utvrđeno da je apelantu isplatu penzije od 1. januara 1994. godine kontinuirano vršio Javni fond za PIORS, to je, shodno navedenoj odredbi Sporazuma, Kantonalni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pa je primjenom člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) a s tim u vezi i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a u vezi sa povredom prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističe da se osporene odluke temelje na odredbama Sporazuma, na osnovi kojeg je njegov zahtjev odbijen. Apelant navodi da se u martu 2004. godine obratio Federalnom zavodu PIO Mostar zahtjevom za ponovnu uspostavu prava na starosnu penziju, da ovoj fond ponovo preuzme isplatu njegove penzije po Rješenju broj MB: 8040244874 od 17. maja 1991. godine, s obzirom na činjenicu da je cjelokupan staž osiguranja ostvario na teritoriji FBiH. U pogledu diskriminacije, apelant se u apelaciji poziva na odluke Doma za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Dom) u predmetima br. CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364 od 6. januara 2003. godine (podnosioci prijava Đoko Kličković, Anka Pašalić i Duško Karanović), kojim je, kako ističe, utvrđeno da je FBiH diskriminirala podnosioce prijava u uživanju njihovih prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i kojim je naređeno Federaciji BiH da preduzme potrebne zakonske i administrativne korake da podnosioci prijava više ne budu diskriminirani, te da im se isplati razlika između penzije koju bi primali iz Federalnog zavoda i one koju primaju po Sporazumu. Na osnovu navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud obaveže tuženog da mu isplati razliku penzije koju bi primao prema Sporazumu i iznosa koji bi primao od Federalnog zavoda, i to od datuma podnošenja zahtjeva Federalnom zavodu.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi iz apelacije o povredi prava zagarantiranih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom neosnovani i da ostaje pri svom stanovištu izraženom u osporenoj presudi.
- 14.Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da rješenjem ovog organa nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
- 15.U Ustavu Republike Srpske relevantna odredba glasi:
Član 68.
Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi:
"Republika uređuje i obezbjeđuje:
- 12)radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu;...
- 16.U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine relevantna odredba glasi:
- 16.
III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti
Član 2.
Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće:
- e)socijalna politika;...
- 17.U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
- 17.
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Član 243.
(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2.), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
Član 244.
(1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
- 18.U Zakonu o upravnom sporu ("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantna odredba glasi:
Član 20.
(1) Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
(2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.
(3) Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
- 19.U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Nosioci osiguranja) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanja srazmjerne penzije, ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma.
Član 2.
Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije.
- 20.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05-prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 162.
(1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona, usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava za isplatu penzija.
- 21.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantne odredbe glase:
Član 117.
(1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, Budžeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda.
(2) Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije.
(3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uslovima u odnosu na uslove utvrđene Zakonom, obezbijediće se sredstva u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine.
- 22.U Zakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja FBiH ("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) Za poslove penzijskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod).
(2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizuje se u Središnjoj administrativnoj službi penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Središnja služba) i kantonalnim administrativnim službama penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: kantonalna služba).
Član 3.
(1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji regulišu rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.
(2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljem tekstu: Statut).
(3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru.
(4) Federalni zavod ima jedan žiro-racun.
(5) Rad Federalnog zavoda je javan.
- 23.U Statutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivanja i ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
(2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske.
(3) Sjedište Fonda je u Bijeljini.
Član 2.
(1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda.
(2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže.
- 24.U Statutu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje ("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i učestvuje u pravnom prometu pod nazivom:
Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje.
Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje.
(2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost.
(3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b.
Član 4.
(1) Federalni zavod organizuje i provodi penzijsko i invalidsko osiguranje
(2) Federalni zavod ima javna ovlaštenja u rješavanju o pravima penzijskog i invalidskog osiguranja.
VI. Dopustivost
- 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 23. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
- 30.U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na tvrdnje da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, te da je u predmetnom postupku različito tretiran u odnosu na penzionere sa područja Federacije BiH, koji nisu napuštali svoje prebivalište, što, po njegovom mišljenju, poprima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu, Ustavni sud napominje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci broj AP 759/08 od 9. februara 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u "Službenom glasniku" dostupna na web- stranici www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja u vezi sa ovim apelantovim navodima poziva na navedenu odluku. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud dali jasno i precizno obrazloženje iz kojih se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer se osporene odluke zasnivaju na odredbama člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje, Ustavni sud je zaključio da obrazloženja odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da tokom predmetnog postupka nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, kao ni apelantovih procesnih prava koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristrasan sud, te pravo na obrazloženje odluke). U odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud je, također, zaključio da je apelacija u odnosu na ove apelantove navode neosnovana, jer su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješenja u oba entiteta, u kome nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članu 14. Evropske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopće ne spominje, niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost lica koja su ostvarila pravo na penziju. Također, Ustavni sud je u toj odluci zaključio da primjena Sporazuma u konkretnom slučaju, slijedom čega je odbijen apelantov zahtjev za prelazak iz Penzionog fonda RS u Penzioni fond FBiH, nije dovela do apelantove diskriminacije u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
- 31.Ustavni sud će u konkretnom slučaju obrazložiti (i) apelantove tvrdnje da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, kao jednog od aspekta prava na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo na imovinu. Ustavni sud smatra da su, s obzirom na zaključak Suda u pogledu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, neosnovani apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ove navode nije potrebno detaljnije ispitivati jer su identični navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženju osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Ustavni sud, također, zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Herecegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Sporazum, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, rezultat ustavne i zakonske regulative penzionog sistema u Bosni i Hercegovini, čijom primjenom je nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima penzija. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da ove navode nije potrebno detaljnije ispitivati, jer su identični navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.