Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je

<B>ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
<B>OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 780/08, rješavajući apelaciju Gordane Jušić, Ibrahima Bašagića, Hamdije Salkića, Aide Kapić i Marinka Šipke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbijaju se kao neosnovane apelacije:

Gordane Jušić, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine;

Ibrahima Bašagića, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000131. od 31. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine;

Hamdije Salkića, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine; i

Aide Kapić i Marinka Šipke, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Gordana Jušić, Ibrahim Bašagić, Hamdija Salkić, Aida Kapić i Marinko Šipka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, odnosno Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnijeli su u periodu od 8. marta 2008. godine do 5. aprila 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine, broj 070-0-Rev-07-000131 od 31. januara 2008. godine, broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine i presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine, broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine, broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine i broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine.
  • 2.
    Apelantica G.J. je dostavila dopune apelacije 18. septembra 2009. godine i 2. marta 2010. godine.
  • 3.
    S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 780/08, AP 1040/08, AP 1042/08 i AP 1071/08, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 780/08.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog pravobraniteljstva Bihać, te JU "Gimnazije" Cazin, JU "I. srednja škola" Cazin i JU "II. srednja škola" Cazin u periodu od 18. marta 2008. godine do 5. novembra 2010. godine Ustavni sud je zatražio da dostave odgovore na predmetne apelacije.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni, odnosno proslijeđeni podnositeljima apelacija u periodu od 30. maja 2008. godine do 19. novembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelanti su pokrenuli parnične postupke protiv Unsko-sanskog kantona Bihać, kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU "Gimnazija" Cazin, JU "II. srednja škola" Cazin i "I. srednja škola" Cazin kao drugotuženih (u daljnjem tekstu: drugotužene) radi isplate razlike plaća, naknada za topli obrok i regresa u smislu Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), jer im je navedeno isplaćivano u manjem iznosu.
  • 8.
    Presudama Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-854/03 od 24. juna 2005. godine, broj RS-437/01 od 25. aprila 2005. godine, broj RS-701/03 od 29. aprila 2005. godine i broj RS-596/03 od 3. februara 2005. godine, obavezane su drugotužene da apelantima isplate novčane iznose na ime naknada plaća, toplog obroka i regresa sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknade troškove parničnog postupka, sve precizirano u izrekama presuda. U odnosu na prvotuženog, Općinski sud je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.
  • 9.
    U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo kako je utvrdio da su apelanti uposlenici drugotuženih koji im nisu vršili obračun plaća u skladu s članom 28. Kolektivnog ugovora, što su bile obavezne. Naime, u skladu s članom 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, plaće uposlenim u srednjoj školi ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, kojima su plaće utvrđene u smislu člana 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Općinski sud je istaknuo da je na osnovu izvršenog finansijskog vještačenja, kojega je u cijelosti prihvatio, utvrdio kako su apelanti u spornom periodu primali novčana sredstva na ime plaće, toplog obroka i regresa, međutim ne u onom iznosu koji je propisan odredbama Kolektivnog ugovora, odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je udovoljio tužbenim zahtjevima apelanata.
  • 10.
    Odlučujući o žalbama drugotuženih, Kantonalni sud donio je presude broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine, broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine, broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine i broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine, kojima je djelomično uvažio žalbe, prvostepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća i troškova postupka odbio, dosudio kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je žalbe drugotuženih odbio kao neosnovane i prvostepene presude potvrdio. Obrazlažući presude, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. da je pogrešno tumačio odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, kada je primijenio koeficijent iz Zakona o radnim odnosima koji se ne može primijeniti na uposlenike u obrazovanju, na koje se primjenjuju odredbe Zakona o radu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je njihova plaća za utuženi period isplaćena u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste složenosti poslova.
  • 11.
    Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio presude broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine, broj 070-0-Rev-07-000131 od 31. januara 2008. godine, broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine kojim je revizije odbio kao neosnovane. Odgovarajući na revizijske navode, Vrhovni sud je istaknuo da je neosnovan prigovor u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno tumačenja odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora, kod činjenice da Vlada Unsko-sanskog kantona nije utvrdila osnovicu za obračun plaće za djelatnike u srednjem obrazovanju niti je utvrdila koeficijente, a sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama "preuzimati normativnu djelatnost", već samo može primjenjivati normativne akte koji su doneseni i koji su na snazi. Nadalje, da pogotovo to nije moguće činiti na način kako je činio prvostepeni sud, kombinirajući pojedine odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, tako da osnovicu uzima iz Kolektivnog ugovora, a koeficijent iz Zakona o radnim odnosima.
  • 12.
    Vrhovni sud je istaknuo: "Pri tome, ovaj sud još primjećuje da se u konkretnom predmetu nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima kako je utvrdio vještak financijske struke prema uputama prvostupanjskog suda uspoređujući visinu plaće tužitelja u spornom razdoblju s plaćama službenika federalnih organa uprave umjesto da je primjenom članka 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora usporedio plaću tužitelja s plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Iz spisa nije sporno, to ne proizlazi iz raspravnog zapisnika, da tužitelji ovaj dokaz nisu predložili, a prema načelu dispozicije stranaka iz članka 7. stavak 1. ZPP-a na strankama je dužnost iznošenja svih činjenica na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i izvođenje dokaza".
  • 13.
    Dalje, očitujući se na navode u vezi s nemogućnošću izjašnjavanja pred sudom, jer Kantonalni sud nije održao glavnu raspravu, Vrhovni sud je istaknuo kako ovi navodi nisu osnovani, budući da drugotužene u žalbi nisu predlagale nove dokaze, da Kantonalni sud svoju odluku nije zasnivao na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, te da u smislu člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije bilo zakonskog osnova za zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom.

IV. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 14.
      Apelantica G.J. ističe da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica G.J. ističe da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, tj. da je pravilno tumačio član 27. i član 28. Kolektivnog ugovora. Dalje, apelantica G.J. smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoje ovlasti, te se na taj način stavio u ulogu punomoćnika drugotužene u čemu vidi povredu svog prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelantica G.J. smatra da je Kantonalni sud, na njezinu štetu, bio na strani drugotužene što je protivno zabrani diskriminacije, ograničavajući je, na taj način, da ostvari minimum zagarantirane plaće. Naime, predsjednik Kantonalnog suda podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom broj U 16/05 od 31. marta 2006. godine odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH izreklo disciplinsku mjeru-javnu opomenu. Dalje, apelantica G.J. navodi da je dovedena u nejednak položaj u odnosu na uposlenike osnovnih škola u Unsko-sanskom kantonu, kojima su općinski i kantonalni sudovi na području Unsko-sanskog kantona dosudili isplatu neisplaćenih plaća. U sličnim predmetima Kantonalni sud je potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plaće i apelantica G.J. u tome vidi povredu prava na uživanje pravičnih uvjeta rada garantiranih članom 7. Međunarodnog pakta, odnosno osiguranja pravične plaće i jednake nagrade za rad jednake vrijednosti. Apelantica G.J. smatra da je lišena naknade pravilno obračunate razlike plaća, a da lišavanje nije bilo u javnom interesu u čemu vidi povredu prava na neometano uživanje imovine.
    • 15.
      U dopuni apelacije od 18. septembra 2009. godine apelantica G.J. ističe da Kantonalni sud, donoseći ovakvu odluku, nije bio nepristran i neovisan od izvršnih organa budući da je ustao u zaštitu zakonodavne i izvršne vlasti, te ponavlja navode iznesene u apelaciji, a uz dopunu apelacije je dostavila Presudu Kantonalnog suda broj RSŽ-631/04 od 27. septembra 2005. godine. Ovom presudom je, između ostalog, potvrđena presuda prvostepenog suda koji je obavezao JU Osnovnu školu "Skokovi" Cazin da tužitelju, nastavniku, nakon izvršenog vještačenja, između ostalog, isplati iznos na ime naknade plaća u skladu s Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja i podacima o iznosima prosječnih plaća u Federaciji.
    • 16.
      U dopuni apelacije od 2. marta 2010. godine, apelantica G.J., također, ponavlja navode iz apelacije, te ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1646/06 od 3. aprila 2008. godine iz koje slijedi "postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to što apelant nije dostavio dokaze na temelju kojih bi mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, iako takav stav ne odgovara stanju spisa predmeta, niti korespondira s ovlastima koje drugostupanjski sud ima sukladno procesnom zakonu".
    • 17.
      Ostali apelanti ističu da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenoga prava ostali apelanti nalaze u postupanju Kantonalnog suda koji nije imao zakonskog osnova za donošenje svoje odluke koja je isključivo donesena zbog toga što bi potvrđivanjem prvostepene presude došla u pitanje finansijsko-materijalna opstojnost tužene i budžeta Unsko-sanskog kantona, odnosno da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda nezakonite i da predstavljaju političke odluke. U prilog ovoj tvrdnji ostali su apelanti dostavili Sporazum o zajedničkoj suglasnosti o utvrđivanju disciplinske odgovornosti između disciplinskog tužitelja Ureda disciplinskog tužitelja VSTV-a BiH i predsjednika Kantonalnog suda, kojem je izrečena disciplinska mjera, javna opomena, zbog podnošenja zahtjeva Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora (ovaj zahtjev je obrazložio tako što je naveo da će budžet Unsko-sanskog kantona biti opterećen s oko 50.000.000,00 KM duga). Dalje, ostali apelanti ističu da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, a da im nije dao mogućnost da se izjasne pred sudom, odnosno da je Kantonalni sud bio dužan da održi glavnu raspravu, budući da je tužbeni zahtjev odbio.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni sud i Kantonalni sud smatraju da njihovim odlukama nisu povrijeđena prava apelantice G.J. i ostalih apelanata, te da su njihovi navodi neosnovani.
  • 19.
    Općinski sud je naveo hronologiju postupanja u predmetu.
  • 20.
    Drugotužena, JU "I. srednja škola" Cazin je istaknula da su apelantima plaće obračunate prema utvrđenoj visini i finansijskom planu budžetskog korisnika, da je obračun i isplata vršena prema osnovici i na način koji su utvrdili kantonalni organi, tako da razlika koja je bila tražena tužbenim zahtjevima nije bila predviđena budžetom, te s tim u vezi da nije mogla vršiti obračun plaća prema Kolektivnom ugovoru.
  • 21.
    Drugotužena, JU "Gimnazija" Cazin je navela da presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava apelantice G.J.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na

osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

  • 23.
    U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase:

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

  • 24.
    U Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/00) relevantne odredbe glase:

Član 28.

Osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora.

Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za financije i ministra obrazovanja i sindikata.

Plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.

Član 30.

Složenost poslova određenog radnog mjesta utvrđuje se platnim razredom za koji se u skladu sa članom 28. ovog kolektivnog ugovora, posebno utvrđuje keoficijent složenosti.

Platni razredi u srednjim školama su:

IV. Poslovi visoke stručne spreme:

  • 8.
    Profesor-nastavnik, odgajatelj, pedagog-psiholog, biblio- tekar, rukovodilac općeobrazovne, stručnoteorijske ili praktične nastave, odgajatelj (zaposlenik u neposrednom odgojno-obrazovnom radu) VSS-VII stepen.
  • 25.
    U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem

tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.

Član 157.

  • 2)
    Za službenike visoke školske spreme:
    • -
      federalni inspektor 7,00
    • -
      načelnik odjeljenja i načelnik centra 6,70
    • -
      šef odsjeka, šef centra, šef biroa, šef grupe i šef računovodstva 6,40
    • -
      stručni saradnik 6,00.

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 28.
    U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su presude Vrhovnog suda, precizirane u izreci ove odluke, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijane su presude apelanti primili u periodu od 18. januara 2008. godine do 27. februara 2008. godine, a sve apelacije su podnesene u periodu od 8. marta 2008. godine do 5. aprila 2008. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očito (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelanti pobijaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Apelantica G.J. navodi da su joj navedenim presudama povrijeđena i prava iz člana II/3.k) i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).
  • 31.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Pravo na pravično suđenje

  • 32.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 33.
    U konkretnom slučaju predmetni postupci se odnose na isplatu novčanog potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmete građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati jesu li postupci pred sudom bili pravični onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru žalbene nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 35.
    Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti njima u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je osnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnome, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća da je obaveza redovnih sudova da neposredno osigura primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 37.
    Ustavni sud opaža da su apelanti profesori srednjih škola iz Cazina; da je zaključen Kolektivni ugovor između Samostalnog sindikata djelatnika srednjeg obrazovanja Bosne i Hercegovine kao predstavnika uposlenika i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta/športa kao predstavnika poslodavca; da su apelanti pokrenuli parnične postupke protiv drugotuženih, svojih poslodavaca, srednjih škola, zato što im plaće nisu isplaćivane u skladu s Kolektivnim ugovorom; da Kolektivnim ugovorom nije precizno propisana osnovica i visina koeficijenta, nego je stavom 2. člana 28. Kolektivnog ugovora propisano da osnovicu i visinu koeficijenta svaka tri mjeseca utvrđuje Vlada kantona, s tim da, prema stavu 1. člana 28. Kolektivnog ugovora, ta osnovica ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH.
  • 38.
    Ustavni sud podsjeća da je u više navrata odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitanja prava na pravično suđenje u postupcima u kojima su uposlenici tražili od svojih poslodavaca isplatu plaće u skladu sa zaključenim kolektivnim ugovorima.
  • 39.
    Na primjer, Odlukom o dopustivosti i meritumu AP 2898/06 od 6. marta 2007. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o. jer je, između ostalog, zaključio da Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U ovom slučaju Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenih u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, nisu propisani koeficijenti, nego su propisani ugovorom o radu, tako da je finansijskim vještačenjem utvrđeno da uposlenik tužitelj nije primao plaću obračunatu kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Dakle, u ovom slučaju nisu bili sporni elementi za obračun plaće, odnosno potraživane razlike plaća. Dalje, Odlukom o dopustivosti AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju JU OŠ "Olovo" iz Olova, podnesenu protiv odluka redovnih sudova zbog toga što je očito neosnovana. Naime, u ovom postupku uposlenica tužiteljica je tražila razliku primljene plaće i plaće koju propisuje Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH. U ovom slučaju kolektivni ugovor u oblasti osnovnog obrazovanja propisuje platne razrede i koeficijente, tako da je tužiteljici dosuđena razlika između primljene plaće i plaće propisane ovim Kolektivnim ugovorom. Dakle, i ovdje nisu bili sporni elementi za obračun plaće, odnosno potraživane razlike plaća.
  • 40.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud usvojio tužbene zahtjeve apelantice G.J. i ostalih apelanata u smislu člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da plaće uposlenima u srednjoj školi ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Kako je na osnovu izvršenog finansijskog vještačenja utvrđeno da apelantica G.J. i ostali apelanti u spornom periodu nisu primali novčana sredstva na ime plaće, toplog obroka i regresa, u iznosima koji su propisani odredbama Kolektivnog ugovora odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima, sud im je dosudio razliku navedenih potraživanja.
  • 41.
    Suprotno stajalištu prvostepenog suda, Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud zaključili su da, u situaciji kada Vlada nadležnog kantona nije donijela odluku o koeficijentima (budući da je osnovica odrediva, odnosno da ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH), apelantica G.J. i ostali apelanti mogli su dokazivati da su primali manje u odnosu na službenike organa uprave, a da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je prihvatio nalaz finansijskog vještaka koji je dosuđenu razliku utvrdio u smislu odredbe člana 157. Zakona o radnim odnosima. Dakle, navedena razlika je izračunata kombiniranjem odredbi Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, što je potpuno pogrešno, pogotovo zbog činjenice da u situaciji kada Vlada Unsko-sanskog kantona nije utvrdila osnovicu za obračun plaće za djelatnike u srednjem obrazovanju niti je utvrdila koeficijente, sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama "preuzimati normativnu djelatnost", već samo može primjenjivati normativna akta koja su donesena i koja su na snazi. Vrhovni sud je istaknuo da, kako je tužbeni zahtjev baziran na Kolektivnom ugovoru, tako sud, prema načelu dispozicije stranaka iz člana 7. stav 1. ZPP-a, koji propisuje da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, nije niti mogao postupiti drugačije.
  • 42.
    S obzirom da su predmet ispitivanja (u konkretnom slučaju) obrazloženja iz osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud prvenstveno ističe da se radi o parničnom postupku, odnosno da je postupak reguliran odredbama ZPP-a koji, prije svega, propisuje: Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odnosno, svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dakle, parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plaća, međutim raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je "uzeo" koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obavezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostepeni sud temelji odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe preuzima normativnu djelatnost, a to nikako nije niti smije biti u nadležnosti suda.
  • 43.
    U vezi s navodima ostalih apelanata o održavanju glavne rasprave, Ustavni sud ukazuje na argumentirano obrazloženje Vrhovnog suda da je zakazivanje glavne rasprave regulirano odredbom člana 217. stav (2) ZPP-a, koji propisuje Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom. Budući da drugotužena u žalbi nije predlagala nove dokaze, niti je Kantonalni sud svoju odluku temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onoga koje je utvrdio prvostepeni sud, Kantonalni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi.
  • 44.
    Dalje, u vezi s navodima apelantice G.J. da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe, Ustavni sud primjećuje da je drugotužena izjavila žalbu zbog svih žalbenih razloga pri tome ukazujući, kako na propuste prvostepenog suda prilikom određivanja vještačenja, tako i na propuste suda prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelantice G.J., ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je Kantonalni sud u ovom segmentu postupao mimo navoda žalbe, odnosno da je prekoračio ovlasti koje mu pripadaju prema odredbama ZPP-a.
  • 45.
    Dalje, Ustavi sud će se očitovati o pitanju jesu li apelanti bili lišeni mogućnosti, zbog toga što nadležni organ nije propisao koeficijente, da u parničnom postupku eventualno ostvare svoj zahtjev tj. da im se isplati razlika plaće koju su u smislu Kolektivnog ugovora nesumnjivo imali pravo potraživati.
  • 46.
    S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumu AP 1646/06 od 3. aprila 2008. godine, te Odluku o dopustivosti i meritumu AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U prvoj odluci (AP 1646/06) Ustavni sud je zaključio da je apelant proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog zakona lišen naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni osnov reguliran Zakonom o sudskoj i tužiteljskoj funkciji, a visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom koji se, kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis primjenjuje i na apelanta. U drugoj odluci (AP 2587/05) Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovoga prava na regres bez obzira na to što je osnova za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisano u Zakonu o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 47.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivanja visine plaća Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zaključen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da ovako utvrđene plaće uposlenih u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plaće, odnosno razlike plaće koja se potražuje. Ustavni sud nalazi da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostepeni sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj. da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprečava. Stoga se u ovom slučaju ne može ni primijeniti praksa Ustavnog suda iz odluka AP 1646/06 i AP 2587/05.
  • 48.
    U dopuni apelacije od 18. septembra 2009. godine apelantica G.J. ističe da Kantonalni sud, donoseći osporavanu odluku, nije bio nepristran i neovisan od izvršnih organa. U pogledu ovih navoda Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo iznimno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se ne može upustiti u razmatranje ovih navoda apelantice G.J.
  • 49.
    U skladu s navedenim, a u smislu iznesenih načela, Ustavni sud nalazi da su presude Kantonalnog i Vrhovnog suda argumentirane, bez elemenata proizvoljnosti, tj. da su Kantonalni i Vrhovni sud dali argumentirane razloge za svoje odlučenje. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da nisu osnovani navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije

  • 50.
    Iz apelacije proizlazi da apelantica G.J. ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 51.
    Povredu ovog prava apelantica G.J. vidi u činjenici da je predsjednik Kantonalnog suda podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom broj U 16/05 odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH izreklo disciplinsku mjeru - javnu opomenu. Na osnovu ove činjenice apelantica zaključuje da je Kantonalni sud bio na strani tužene. Dalje, apelantica G.J. ističe da je Kantonalni sud uposlenim u osnovnom obrazovanju dosuđivao razliku plaća.
  • 52.
    Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već na diskriminaciju prema ovom članu može da se pozove samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).
  • 53.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
  • 54.
    Ustavni sud nalazi da apelantica G.J. navodi da je Kantonalni sud, odlučujući o tužbama uposlenih iz osnovnog obrazovanja, dosuđivao razliku plaća. Međutim, Ustavni sud nalazi da apelantica G.J. ne nudi dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druge osobe. Naime, imajući u vidu da se na radne sporove uposlenih u osnovnom obrazovanju primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH koji na drugačiji način regulira plaće i naknade uposlenika, Ustavni sud nalazi da su navodi apelacije u ovom dijelu u cijelosti paušalni, a kao takvi i neosnovani.
  • 55.
    Dalje, Ustavni sud smatra da okolnost da je predsjednik Kantonalnog suda u Bihaću podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora ne znači a priori da je postupanje Kantonalnog suda u predmetu apelantice G.J. bilo diskriminirajuće. Iz stanja spisa proizlazi da taj zahtjev nije imao nikakvih direktnih posljedica na konkretni predmet, a budući da je Ustavni sud već zaključio da su navodi apelantice G.J. o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani, to su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, neosnovani.

Ostali navodi

  • 56.
    Apelantica G.J. se žali da je diskriminirana u vezi s pravom iz člana 7. Međunarodnog pakta (uživanje povoljnih uvjeta rada) pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud takve navode smatra neosnovanim, te konstatira da u tom pravcu ne treba davati detaljnije obrazloženje.
  • 57.
    U odnosu na navode apelantice da su joj povrijeđena prava iz člana 17. (zabrana zloupotrebe prava) i člana 18. (granice korištenja ograničenja prava) Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da su ovi članovi Evropske konvencije općeg karaktera i ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac i, stoga, apelantica G.J. ne može tvrditi da je žrtva povrede ovih prava. Stoga Ustavni sud nalazi da je ispitivanje povrede ovih prava bespredmetno.

VIII. Zaključak

  • 58.
    Ustavni sud nalazi da pobijanim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanata, budući da su sudovi dali argumentirano obrazloženje da se odredba Kolektivnog ugovora nije mogla tumačiti tako da se za obračun plaće kombiniraju odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, odnosno kada apelanti, zbog toga što javne vlasti i poslodavci nisu donijeli odluku o visini koeficijenata za obračun plaća, nisu bili uskraćeni da u predmetnom postupku ostvaruju svoj zahtjev, ali drugim sredstvima u odnosu na ona koja su koristili. Također, kada nisu osnovani navodi apelanata da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe, kao niti navodi u vezi s održavanjem glavne rasprave pred Kantonalnim sudom.
  • 59.
    U odnosu na apelanticu G.J. Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije ponudila dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druge osobe. Također, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantičino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta, budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi. U vezi s navodima apelantice o povredi njezinih prava iz čl. 17. i 18. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su navedeni članovi Evropske konvencije općeg karaktera i da ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac.
  • 60.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 61.
    U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.