Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 828/08, rješavajući apelaciju Dragane Kalajdžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Dragane Kalajdžić.

Utvrđuje se povreda prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dragana Kalajdžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 17. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-299/02 od 22. augusta 2003. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3099/01 od 5. februara 2002. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-3711/98 od 13. decembra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 21. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Uprava su odgovorili 1. aprila 2008. godine, Ministarstvo 4. aprila 2008. godine, a Kantonalni sud 11. aprila 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave dostavljeni su apelantici 16. jula 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-3711/98 od 13. decembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3099/01 od 5. februara 2002. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Ferde Hauptmana broj 40/VI (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
  • 7.
    U obrazloženju rješenja Uprave navedeno je da je apelanticina majka, prema Ugovoru o korištenju stana broj 05-VZ-1-3361/81 od 30. septembra 1981. godine, bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, Uprava je utvrdila da je apelanticina majka predmetni stan prestala koristiti 1987. godine jer je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila se da živi u stanu u ulici Franje Kluza broj 7 u Rajlovcu, na kojem je nosilac stanarskog prava suprug apelanticine majke. Uprava je zaključila da je neosnovan zahtjev apelanticine majke za vraćanje predmetnog stana u posjed jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), prema kojem nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog domaćinstva imaju pravo na povratak.
  • 8.
    U obrazloženju rješenja Ministarstva navedeno je da su žalbe protiv prvostepenog rješenja izjavile apelanticina majka i apelantica kao lice sa pravnim interesom. Žaliteljice su navele da apelanticinoj majci nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu ni nakon udaje, a da je apelantica, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, u predmetnom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva svoje majke sve do izbijanja ratnih sukoba. Na osnovu provedenih dokaza Ministarstvo je zaključilo da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu korisnice stana, ali se ona ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da je: "Š...Ć napuštanjem stana od strane nosioca stanarskog prava prekinuta trajna zajednica života i stanovanja" između apelantice i njene majke, a što je preduvjet da bi se apelantica smatrala članom porodičnog domaćinstva i time ostvarila pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene.
  • 9.
    Apelantica i njena majka su protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrenule upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-299/02 od 22. augusta 2003. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je posebno ocijenio činjenicu da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela apelanticina majka, a ne apelantica kao korisnica stana. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je 30. aprila 1991. godine "dom" apelanticine majke, u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), bio u ulici Franje Kluza broj 7 u Rajlovcu, gdje je apelanticina majka imala prijavljeno prebivalište (a ne boravište). Na stanu na spomenutoj adresi nosilac stanarskog prava je bio muž apelanticine majke, te se samim tim apelanticina majka smatrala sunositeljicom stanarskog prava na tom stanu, za koji ima i pravo na povrat. Kantonalni sud je zaključio da apelanticina majka ima pravo na povrat stana u Rajlovcu, a ne na povrat predmetnog stana. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da su upravni organi iz utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključili da apelantica nije činila porodično domaćinstvo svoje majke, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te je zbog toga pravilno odbijena žalba apelantice kao zainteresiranog lica u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da, budući da apelantica kao korisnica stana nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, upravni organ je o njenoj žalbi mogao odlučiti samo u odnosu na podneseni zahtjev apelanticine majke.
  • 10.
    Apelantica i njena majka su protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine odbio žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da ona ima trajno pravo korištenja predmetnog stana jer je nastavila živjeti u predmetnom stanu nakon što ga je njena majka napustila. Vrhovni sud je obrazložio da iz zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed od 24. augusta 1998. godine proizlazi da je zahtjev podnijela apelanticina majka u svoje ime i da u zahtjevu nije navela da povrat stana traži i u ime apelantice kao svoje kćerke. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da ima trajno pravo korištenja predmetnog stana u kojem je nastavila živjeti i nakon što je njena majka napustila stan. Vrhovni sud je obrazložio da, prema odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i kada nosilac stanarskog prava trajno prestane koristiti stan. Međutim, Vrhovni sud je u konkretnom slučaju zaključio da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava jer je apelanticina majka prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, čime je prekinuta trajna zajednica života jer apelantica s njom trajno ne živi i ne stanuje, što je uvjet da bi se lice smatralo članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Zbog toga, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica nema pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica se žali na povredu prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da je njena majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je ona zbog toga u svoje ime podnijela zahtjev za vraćanje stana. Dalje je navela da je u predmetnom stanu živjela od svog rođenja pa sve do ratnog sukoba u BiH. Istakla je da je nakon razvoda braka njenih roditelja sudskom odlukom briga i staranje o njoj bila dodijeljena njenoj majci, kao i stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nakon toga je njena majka 30. septembra 1981. godine sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajevo zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana. Također je navela da je njena majka u zahtjevu za povrat predmetnog stana od 24. augusta 1998. godine prijavila povratak tri člana, to jeste apelantice i apelanticinog djeteta. Apelantica smatra da joj je predmetni stan trebao biti vraćen jer ona i njeno dijete nemaju drugo mjesto za život i smještaj.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da se presuda tog suda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba zakona koje su u presudi citirane i čija je primjena obrazložena, te da tom presudom nisu povrijeđena apelanticina ljudska prava.
  • 13.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, te da ostaje pri obrazloženju iz presude.
  • 14.
    Ministarstvo i Uprava su u odgovoru na apelaciju istakli da su neosnovani apelanticini navodi o povredi ljudskih prava jer ona nije ispunila uvjete iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Zbog toga apelantici i ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed prema članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Dalje je istaknuto da je apelanticina majka, koja je bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu ugovora o korištenju stana od 30. septembra 1981. godine, predmetni stan prestala koristiti 1987. godine kada je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila u stan svoga supruga. Time je, kako je dalje navedeno u odgovorima, prekinuta trajna zajednica života i stanovanja između apelantice i njene majke kao zakonski preduvjet da bi se apelantica smatrala članom porodičnog domaćinstva svoje majke i time ostvarila pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 50.

Otkaz o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 17. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 21.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
    • 22.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
    • 2.
      Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
    • 23.
      Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije.
    • 24.
      U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njeno pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
    • 25.
      Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
    • 26.
      Evropski sud za ljudska prava je u svojoj praksi u jednom slučaju koji se ticao toga da li je kuća u kojoj su podnosioci predstavke živjeli, a koja je bila u njihovom vlasništvu, posebno ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna namjera i stav podnosilaca predstavke prema kući prije i poslije povratka. Kao ključni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uvjeti. Također je bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05).
    • 27.
      Što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u svrhu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njen povratak i povratak njene majke u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1. tàčka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izražen stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01, tačka 20).
    • 28.
      Ustavni sud zapaža da je u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora nesumnjivim utvrđeno da je apelantica živjela u predmetnom stanu. Apelantica je rođena u navedenom stanu, živjela je u njemu zajedno sa svojim roditeljima, nakon 30. septembra 1981. godine u stanu je živjela zajedno sa svojom majkom kao nositeljicom stanarskog prava, a nakon udaje njene majke 1987. godine u predmetnom stanu je živjela sve do izbijanja ratnih sukoba u BiH. Nakon toga, apelantica je kao izbjeglica živjela u Republici Srbiji, s namjerom da se vrati u svoj dom kada se za to steknu uvjeti. Osim toga, apelantica nije osnovala svoj dom na nekom drugom mjestu pokazujući tako namjeru da se zajedno sa svojim djetetom vrati u predmetni stan. Ustavni sud zaključuje da je apelantica živeći niz godina u predmetnom stanu prije rata u BiH ostvarila čvrste veze sa predmetnim stanom kao svojim domom, a da je poslije rata iskazala namjeru da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, zbog čega se navedeni stan ima smatrati apelanticinim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije.
    • 29.
      Ustavni sud, dalje, mora utvrditi da li je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma, te ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je osporena presuda kojom je pravosnažno odbijen zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed predmetnog stana za nju i dva člana porodice rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma, u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
    • 30.
      Ustavni sud, također, mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
    • 31.
      Ustavni sud naglašava da apelantica u konkretnom slučaju ukazuje, prije svega, na povredu prava na dom, odnosno ona ne tvrdi da je bila nositeljica stanarskog prava, ali tvrdi da je predmetni stan njen dom i dom njenog djeteta. Za razliku od drugih organa koji su se bavili pitanjem prava na povrat stana, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju trebalo odlučiti o apelanticinom pravu na poštivanje doma. Također, u konkretnom slučaju upravni organi i sudovi nisu napravili razliku između prava na posjed stana i prava na apelanticin dom. Osim toga, prihvatili su apelanticu kao zainteresirano lice u postupku, ali nije raspravljeno o njenom pravu na dom.
    • 32.
      Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je apelanticina majka: "Š...Ć prestala biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1987. godine nakon udaje i preseljenja u stan svoga supruga". Ustavni sud primjećuje da iz pravno važećeg ugovora o korištenju stana od 30. septembra 1981. godine nesporno proizlazi da je apelanticina majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Pravna valjanost navedenog ugovora ni na koji način nije osporena zbog razloga utvrđenih Zakonom o stambenim odnosima i u zakonom propisanom postupku, pa se, stoga, ne može zaključiti da je apelanticinoj majci prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu na način predviđen zakonom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ima pravo na povratak u skladu sa Općim okvirnim sporazumom. Ustavni sud, također, ističe da je u provedenom postupku relevantan Zakon o prestanku primjene čiji je cilj uspostava faktičkog stanja, zatečenog 30. aprila 1991. godine, kao polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo u nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnom sporu da utvrđuju da li je apelanticina majka prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima kada je na snazi pravno valjan ugovor o korištenju stana koji deklarira apelanticinu majku kao nespornu nositeljicu stanarskog prava. Da li su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za prestanak navedenog stanarskog prava i otkaz ugovora o korištenju stana, te kakva su prava apelantice kao korisnice stana, može biti samo predmet eventualnog drugog sudskog postupka u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su upravni organi i sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke za povrat u posjed predmetnog stana na kojem je ona nositeljica stanarskog prava prema važećem ugovoru o korištenju predmetnog stana.
    • 33.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na dom nije bilo u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud neće dalje ispitivati da li je miješanje bilo i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije.
    • 34.
      Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 35.
    U svjetlu zaključaka o povredi prava na poštivanje doma, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da su upravni i sudski organi proizvoljno primijenili član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kada su odbili zahtjev apelanticine majke, nositeljice stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana, za povrat predmetnog stana, te da je zbog toga povrijeđeno apelanticino pravo na dom kao predratne korisnice predmetnog stana.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić suprotno odluci.
  • 39.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO MIŠLJENJE

SUTKINJE PALAVRIĆ O NESLAGANJU

  • 1.
    U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija gospođe Dragane Kalajdžić (u daljnjem tekstu: apelantica) dopustiva, a u meritumu osnovana u odnosu na povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 2.
    Ja sam saglasna sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskoj odluci uvaženih kolega, nisam saglasna sa odlučenjem niti obrazloženjem odluke u meritumu u dijelu kojim je apelacija usvojena i utvrđena povreda apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 3.
    Naime, Ustavni sud u tački 27. Odluke, odgovarajući na pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u svrhu člana 8. Evropske konvencije, između ostalog, "Š...Ć primjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njen povratak i povratak njene majke u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. tačka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH". Zatim je Ustavni sud podsjetio na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma "Š...Ć povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima". U tački 28. Ustavni sud "Š...Ć zaključuje da je apelantica živeći niz godina u predmetnom stanu prije rata u BiH ostvarila čvrste veze sa predmetnim stanom kao svojim domom, a da je poslije rata iskazala namjeru da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, zbog čega se navedeni stan ima smatrati apelanticinim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije".
  • 4.
    Ja sam saglasna sa zaključkom Ustavnog suda da navedeni stan predstavlja apelanticin dom. Međutim, s time sam saglasna samo zbog veze koju je apelantica ostvarila sa predmetnim stanom prije rata u BiH, odnosno 30. aprila 1991. godine, a ne i zbog iskazane namjere da se nakon rata vrati u predmetni stan, jer smatram da je takva apelanticina namjera izostala. U svakom slučaju, bez obzira na razloge, predmetni stan se, i prema mome mišljenju, ima smatrati apelanticinim domom. Saglasna sam i sa zaključkom Ustavnog suda iz tačke 29. da je osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je pravosnažno odbijen zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed predmetnog stana, rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma, u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
  • 5.
    U odnosu na stavove Ustavnog suda iznesene u tačkama 30-32, ja sam i sama saglasna s tim da: "Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. 'Neophodno' u ovom kontekstu znači da miješanje odgovara 'pritiscima društvenih potreba' i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži". Također je i za mene nesporno da je članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ima pravo na povratak u skladu sa Općim okvirnim sporazumom, te da je u provedenom postupku relevantan Zakon o prestanku primjene čiji je cilj uspostava faktičkog stanja, zatečenog 30. aprila 1991. godine, kao polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi.
  • 6.
    Ne slažem se sa ostalim stanovištima Ustavnog suda, koji su izneseni u tački 32, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Naime, nasuprot stanovištima Ustavnog suda, smatram neophodnim podsjetiti na to da se predmetni postupak vodio na zahtjev apelanticine majke za povrat predmetnog stana u posjed. Postupak nije vođen s ciljem utvrđivanja prestanka stanarskog prava apelanticine majke niti je o tome odlučivano, i što je najvažnije - o tome nije odlučeno. Dispozitiv niti jedne odluke organa uprave, niti redovnih sudova, ne sadrži odluku kojom apelanticinoj majci prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu. Zahtjev apelanticine majke za povrat u posjed stana, za koji su organi uprave nesporno utvrdili da ga je apelanticina majka napustila 1987. godine kada je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila da živi u stanu svoga supruga, tako da 30. aprila 1991. godine taj stan nije bio njen dom, Uprava je odbila zato što se apelanticina majka nije ubrajala u lica koja, prema članu 3. Zakona o prestanku primjene, imaju pravo vratiti stan u posjed, jer je stan napustila ranije nevezano za ratni sukob, odnosno zato što se usvajanjem zahtjeva apelanticine majke ne bi uspostavilo faktičko stanje kakvo je zatečeno 30. aprila 1991. godine, što je i za Ustavni sud, kako je već rečeno, cilj.
  • 7.
    Zapažam da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da je faktičko stanje 30. aprila 1991. godine bilo takvo da je predmetni stan koristila apelantica kao korisnica koja je, prema članu 21. Zakona o stambenim odnosima, mogla ostati u stanu na kojem je stanarsko pravo pripadalo njenoj majci, budući da stan supruga apelanticine majke, na kojem je njena majka stekla pravo sunositeljice stanarskog prava, nije bio dodijeljen i apelantici kao tadašnjem članu domaćinstva svoje majke. Dakle, apelantica je, a ne njena majka, 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. I, kao takva korisnica, prema relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, imala je pravo u zakonom ostavljenom roku podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Apelantica to nije učinila u zakonom ostavljenom roku. Stoga se na nju primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene, koje se primjenjuju i na sve ostale nosioce stanarskog prava ili članove domaćinstva na određenom stanu koji nisu u roku podnijeli zahtjev za povrat stana u posjed, a to, prema članu 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene, znači ex lege gubitak stanarskog prava na predmetnom stanu, čak da ga je apelantica i imala. Zahtjev koji je podnijela apelanticina majka, i to samo u svoje ime a ne i u apelanticino, nije podnijela apelantica niti je zahtjev podnesen uz njenu punomoć. Dakle, zahtjev je podnijelo neovlašteno lice pa se ima smatrati kao da nije podnesen.
  • 8.
    Apelantica se pojavila tek u žalbenom postupku pred drugostepenim organom, opet samo se pridružujući zahtjevu svoje majke, i to nakon 13. decembra 2000. godine, što je bilo po isteku roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, tvrdeći zajedno sa svojom majkom da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelanticina majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj to pravo nije prestalo i nakon udaje za S. J. Zbog toga, apelantica i njena majka smatraju da je prvostepeni organ prilikom odlučivanja pogrešno primijenio odredbe člana 7. Zakona o prestanku primjene kada je odbio zahtjev apelanticine majke za povrat stana. Apelantica je, kao lice s pravnim interesom, osporila prvostepeno rješenje ističući da je evidentno da je ona kćerka nositeljice stanarskog prava, član njenog porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, i da je u predmetnom stanu živjela do izbijanja ratnog konflikta. Odbijajući žalbu nositeljice stanarskog prava (koja 30. aprila 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu) i apelantice, drugostepeni organ je zaključio da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu korisnice, ali da se ona ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Naime, time što je apelanticina majka kao nositeljica stanarskog prava napustila stan prekinuta je trajna zajednica života i stanovanja između apelantice i njene majke, jer se, prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima, djeca smatraju članovima domaćinstva svojih roditelja samo pod uvjetom da s njima trajno žive i stanuju, pa nije ispunjen preduvjet da se apelantica smatra članom porodičnog domaćinstva svoje majke i time ostvaruje pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene.
  • 9.
    Kantonalni sud je, odbijajući u upravnom sporu tužbu apelantice i njene majke, svoju odluku obrazložio, između ostalog, navodom da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave pravilno primijenili pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke za povrat u posjed stana iz kojeg se službeno odjavila 12. augusta 1987. godine kada se prijavila na adresu stana na kojem je nosilac stanarskog prava njen suprug. U odnosu na apelanticu, Kantonalni sud je naglasio da ona nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed ali da je na prvostepeno rješenje, kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev njene majke, zajedno sa majkom izjavila žalbu. Kantonalni sud je obrazložio da je prilikom odlučivanja o tužbi apelantice i njene majke posebno ocijenio činjenicu da je zahtjev za povrat stana podnijela apelanticina majka, a ne apelantica kao korisnica stana, te da je, u smislu člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma, 30. aprila 1991. godine "dom" apelanticine majke bio u ul. F. Kluza 7 u Rajlovcu, gdje je imala prijavljeno prebivalište (a ne boravište) i iz kojeg je otišla u izbjeglištvo 1992. godine, a na kojem je nosilac stanarskog prava njen suprug S. J., te se samim tim imenovana smatra sunositeljicom stanarskog prava na tom stanu i ima pravo na povrat stana u Rajlovcu, a ne predmetnog stana. Stoga je ocijenjen pravilnim zaključak drugostepenog organa da apelantica nije činila porodično domaćinstvo svoje majke, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te je i njenu žalbu odbio tretirajući je pravilno kao zainteresirano lice u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na to da je u konkretnoj situaciji (kada ona nije podnijela zahtjev za povrat spornog stana) o njenoj žalbi mogao odlučiti samo u odnosu na podneseni zahtjev njene majke.
  • 10.
    Odlučujući o žalbi apelantice i njene majke protiv prvostepene presude, u kojoj su apelantica i njena majka navele da prvostepeni sud i organi uprave nisu imali u vidu činjenicu da je apelanticina majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u svoje ime i u ime apelantice kao zakonske korisnice stana i člana porodičnog domaćinstva svoje majke, te da je prvostepenom organu bilo poznato da je apelantica bila zainteresirana za povrat stana još 1998. i 1999. godine, pa ju je taj organ trebao pozvati da se izjasni da li prihvata zahtjev za povrat stana koji je podnijela njena majka u svoje i njeno ime; te da prvostepeni sud i organi uprave nisu ocijenili činjenicu da je apelantica nastavila koristiti predmetni stan nakon udaje i iseljenja njene majke iz stana i da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, u smislu člana 21. Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud je žalbu odbio kao neosnovanu. Pri tome je obrazložio da je prvostepena presuda donesena na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, i to potpuno i pravilno, pa su kao takve mogle poslužiti za zakonito i pravilno donošenje osporenog upravnog akta.
  • 11.
    Vrhovni sud je ponovio utvrđenja organa uprave i prvostepenog suda, te i sam, između ostalog, naglasio da je time što je apelanticina majka napustila predmetni stan prekinuta trajna zajednica života i stanovanja s apelanticom, pa da se apelantica ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, tj. članom porodičnog domaćinstva, licem koje inače nije podnijelo zahtjev za povrat stana, pa da nisu ostvarile pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, u skladu sa odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, i o svemu dali valjane razloge koje je kao pravilne prihvatio prvostepeni sud. Vrhovni sud je, također, neosnovanim ocijenio i žalbene navode da je apelanticina majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u svoje ime i u apelanticino ime, jer se iz zahtjeva za vraćanje stana u posjed od 24. augusta 1998. godine vidi da je apelanticina majka zahtjev podnijela u svoje ime i da u njemu nije navela da povrat stana traži i u kćerkino ime (u apelanticino ime).
  • 12.
    Iako je, prema mome mišljenju, sasvim jasno obrazložio zašto apelantica niti njena majka nemaju pravo na povrat predmetnog stana (apelantica jer nije podnijela zahtjev za povrat stana, a njena majka jer 30. aprila 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu), o čemu se u postupku pred organima uprave i sudovima jedino i odlučivalo, zapažam da je Vrhovni sud, sasvim nepotrebno, ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene prigovore da ona ima trajno pravo korištenja predmetnog stana u kojem je nastavila živjeti i nakon što je njena majka napustila stan; te istakao da, prema odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i kada nosilac stanarskog prava trajno prestane koristiti stan; da se, međutim, apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje majke kao nositeljice stanarskog prava jer je ona prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i prekinuta je trajna zajednica života, jer apelantica s majkom trajno ne živi i ne stanuje, što je uvjet da bi se lice smatralo članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa zato nema pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan.
  • 13.
    Zbog navedenog dijela obrazloženja presude Vrhovnog suda, zapažam da je Ustavni sud u tački 32. iznio stav prema kojem smatra: "Š...Ć da u konkretnom slučaju nije bilo u nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnom sporu da utvrđuju da li je apelanticina majka prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima kada je na snazi pravno valjan ugovor o korištenju stana koji deklarira apelanticinu majku kao nespornu nositeljicu stanarskog prava. Da li su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za prestanak navedenog stanarskog prava i otkaz ugovora o korištenju stana, te kakva su prava apelantice kao korisnice stana, može biti samo predmet eventualnog drugog sudskog postupka u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima". I ja sam s ovim stavom u potpunosti saglasna! Međutim, za razliku od većinskog odlučenja, ja smatram da organi uprave i sudovi, ustvari, nisu ni odlučivali ni odlučili o onome o čemu nisu trebali i zbog čega je Ustavni sud utvrdio povredu apelanticinog prava na poštivanje doma, jer je postupak povodom zahtjeva apelanticine majke od samog početka vođen za povrat predmetnog stana u posjed i samo taj zahtjev je odbijen kao neosnovan, počevši od prvostepenog organa pa do Vrhovnog suda. O drugim pitanjima nije ni odlučivano ni odlučeno! Dakle, ponavljam svoj stav da je predmetni dio obrazloženja presude Vrhovnog suda potpuno nepotreban jer organi uprave i sudovi u postupku koji je pred njima vođen, ustvari, nisu odlučivali o prestanku stanarskog prava apelanticinoj majci niti o pravima apelantice kao korisnice stana, u smislu člana 21. Zakona o stambenim odnosima.
  • 14.
    Zapažam da je navedeni dio obrazloženja Vrhovnog suda ponukao Ustavni sud da zaključi da su upravni organi i sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke za povrat u posjed predmetnog stana na kojem je ona nositeljica stanarskog prava prema važećem ugovoru o korištenju predmetnog stana. Međutim, uz zaista dužno poštovanje prema većinskom odlučenju Ustavnog suda, ja se ne mogu saglasiti sa ovakvim zaključkom. Prije svega, podsjećam na to da je i sam Ustavni sud u velikom broju svojih odluka odredbe Zakona o prestanku primjene razumijevao na način da za povrat stana u posjed, pogotovo kada je riječ o pravu na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije, uopće nije relevantan pravni osnov po kojem je podnosilac zahtjeva za povrat stana bio u posjedu, odnosno koristio stan kao svoj dom na dan 30. april 1991. godine. Također, Ustavni sud je u velikom broju svojih odluka odbio ili odbacio apelacije kada je zahtjev za povrat stana podnesen izvan zakonom ostavljenog roka ili kada nije uopće podnesen. Tako je Ustavni sud, odbacujući apelaciju kao prima facie neosnovanu, u situaciji kada je apelant zahtjev za povrat stana podnio izvan roka propisanog članom 5. Zakona o prestanku primjene, svoju Odluku broj AP 1802/05 od 9. novembra 2006. godine u tački 13. obrazložio stavom: "Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i upravni organi primijenili relevantne zakonske odredbe i utvrdili da je apelant podnio zahtjev za povrat stana izvan navedenih zakonskih rokova, zbog čega je njegov zahtjev od strane organa uprave odbačen kao neblagovremen. Obzirom na navedeno, očigledno je da su u apelantovom slučaju organi uprave i sud primijenili važeće materijalno-pravne propise i to na način koji nije proizvoljan. Naime propisani rokovi, imaju prekluzivan karakter, budući da u slučaju propuštanja istih, dolazi ne samo do gubitka prava da se meritorno odluči o zahtjevu za povrat, nego i do gubitka samog stanarskog prava. Navedeno vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana, uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, apelantovo pozivanje na proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa neosnovano. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što ukazuje da se u apelantovom slučaju radi o kršenju prava na imovinu, koje je zaštićeno Ustavnom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, već da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i rokovima utvrđenim Zakonom". Zatim, u Odluci broj AP 1297/06 od 5. aprila 2007. godine, kojom je Ustavni sud apelaciju, također, odbacio kao prima facie neosnovanu, podsjećam na to da je Ustavni sud svoju odluku obrazložio, između ostalog, stavom iznesenim u tački 11: "Osporena presuda Kantonalnog suda utemeljena je na odredbama Zakona o upravnim sporovima ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine', br. 9/05) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine FBiH', br. 27/99 i 56/01). Navedeni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumljivi i uspostavljeni u cilju pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Kantonalni sud je konstatovao da je apelant zahtjev za povrat stana podnio nakon prekluzivnog roka, propisanog u članu 5. stav 2. i 18e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega mu je stanarsko pravo prestalo. Apelant, dakle, nije postupio u skladu sa propisima na osnovu kojih je zatražio povrat stana, nit je u upravnom sporu dokazao da je zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno, zbog čega mu je prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu".
  • 15.
    Iz navedenih primjera je očigledno da se Ustavni sud uopće nije upuštao u ocjenu toga da li je aktima javnih vlasti, kojima je odbačen ili odbijen zahtjev za povrat stana koji je podnesen izvan prekluzivno određenog roka, uopće izvršeno miješanje u prava na čiju su se povredu apelanti žalili, a pogotovo ne da li je ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno u demokratskom društvu, čak ni kada su apelacije podnosili apelanti kojima je ex lege prestalo stanarsko pravo, za razliku od apelantice koja nije imala stanarsko pravo na predmetnom stanu i čiji odnos prema stanu nije bio utvrđen niti jednim aktom u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, nego je predmetni stan samo de facto koristila na dan 30. april 1991. godine, ali nije podnijela zahtjev za njegov povrat u posjed.
  • 16.
    Stoga, ja nikako ne mogu zaključiti da je konkretni slučaj drukčiji, odnosno da su se javne vlasti nezakonito umiješale u apelanticino pravo na dom. Štaviše, za mene je potpuno neprihvatljiv stav Ustavnog suda: "Š...Ć da su upravni organi proizvoljno primijenili član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kada su odbili zahtjev apelanticine majke, nositeljice stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana, za povrat predmetnog stana, te da je zbog toga povrijeđeno apelanticino pravo na dom kao predratne korisnice predmetnog stana". Iz ovakvog stava moglo bi se zaključiti, nasuprot brojnim odlukama Ustavnog suda, da je za povrat stana u posjed prema Zakonu o prestanku primjene dovoljno da je podnosilac zahtjeva "nosilac stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana" bez obzira na to da li je 30. aprila 1991. godine taj nosilac stanarskog prava bio u posjedu stana čiji povrat traži, da li ga je napustio nevezano za ratni sukob, odnosno da li je taj stan predstavljao njegov dom. Ja smatram da je Ustavni sud potpuno zanemario odredbe st. 1. i 2. člana 3. Zakona o prestanku primjene, na koje su se javne vlasti pozvale kada su odbile zahtjev apelanticine majke, prema kojima: (1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. (2) Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    Dakle, da bi ostvarila pravo na povrat predmetnog stana, apelanticina majka kao nositeljica stanarskog prava morala je 30. aprila 1991. godine biti u posjedu tog stana. Nesporno je u postupcima pred upravnim organima i sudovima utvrđeno da je apelanticina majka predmetni stan napustila 1987. godine i to nevezano za ratni sukob, pa se u odnosu na predmetni stan ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem; da je useljenjem u stan svoga supruga 1987. godine postala sunositeljica stanarskog prava na tom stanu i da se u tom a ne u predmetnom stanu nalazila 30. aprila 1991. godine, pa joj, prema navedenom zakonu, nikako ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. S druge strane, apelantica evidentno nije bila član domaćinstva svoje majke nakon 1987. godine, dakle ni 30. aprila 1991. godine, ali je, prema odredbi člana 21. Zakona o stambenim odnosima, mogla ostati u predmetnom stanu, što je ona de facto i učinila, s tim što svoje postupke nije de iure uskladila sa Zakonom o stambenim odnosima. Također, nesporno je utvrđeno da apelantica nije bila član domaćinstva svoje majke, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ni na dan kada je njena majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana jer njena majka povrat stana nije tražila i u apelanticino ime. Bez obzira na navedene okolnosti, budući da je de facto 30. aprila 1991. godine apelantica bila u posjedu predmetnog stana, odnosno da je 30. aprila 1991. godine predmetni stan bio njen dom, smatram da je apelantica, za razliku od svoje majke, imala pravo podnijeti zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Međutim, ona to nije učinila. U tom slučaju, ja ne vidim razlog da se apelantica stavi u privilegiran položaj i da, u situaciji kada nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, kao i sva druga lica u istoj situaciji, ne izgubi i samo pravo na povrat predmetnog stana. Zbog toga, bez obzira na nepotrebni dio obrazloženja odluke Vrhovnog suda pa i Kantonalnog suda, koji su samo stvorili privid da su odlučivali i odlučili o stanarskom pravu apelanticine majke, odnosno o apelanticinom pravu iz člana 21. Zakona o stambenim odnosima, smatram da su obrazloženja koja je Ustavni sud dao za utvrđivanje povrede apelanticinog prava na poštivanje doma u konkretnom slučaju potpuno neprihvatljiva.

Slijedi da ja apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.