Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1078/08, rješavajući apelaciju Stojka Danilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Stojka Danilovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001370 05 P od 13. novembra 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Stojko Danilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 7. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001370 05 P od 13. novembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Derventi i Okružnog suda zatraženo je 28. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud u Derventi je odgovor na apelaciju dostavio 21. maja 2008. godine, a Okružni sud 12. maja 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 21. augusta 2008. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je 8. oktobra 2010. godine od Osnovnog suda u Derventi zatražio na uvid spis broj 13 84 P 001370 05 P (stari broj RS-1/05). Spis je dostavljen 29. oktobra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je 3. novembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju protiv Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, poništavanja rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa, te je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i isplati zaostale plaće, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
  • 8.
    Tuženi je 23. novembra 2004. godine podnio Prijedlog Okružnom sudu broj RS-358/04 radi određivanja drugog stvarno nadležnog suda za postupanje povodom apelantove tužbe. Okružni sud je Rješenjem broj R-220/04 od 24. novembra 2004. godine, postupajući prema odredbi člana 50. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), usvojio prijedlog tog suda i za postupanje u konkretnom predmetu odredio Osnovni sud u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Okružni sud je, također, utvrdio da će se nakon pravosnažnosti ovog rješenja predmet dostaviti Osnovnom sudu na daljnje postupanje.
  • 9.
    Nakon što je 10. marta 2005. godine primio apelantovu tužbu, Osnovni sud je tužbu dostavio tuženom na odgovor, koji je svoj odgovor dostavio 6. aprila 2005. godine. Odgovor tuženog Osnovni sud je dostavio apelantu 17. maja 2005. godine.
  • 10.
    Osnovni sud je rješenjem od 4. augusta 2005. godine pripremno ročište zakazao za 5. oktobar 2005. godine.
  • 11.
    Na ročištu održanom 5. oktobra 2005. godine sud je donio rješenje da se na glavnoj raspravi, zakazanoj za 17. novembar 2005. godine, izvedu svi dokazi koje su predložili apelant i tuženi, te da će se raspraviti o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Istim rješenjem apelantu je naloženo da precizira tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća, označavanjem tačnog perioda za koji se traži isplata, zatim da precizira ukupno potraživanje novčanog iznosa po svim osnovima, kao i pojedinačne mjesečne iznose potraživanja po osnovu plaća, i to u roku od 15 dana od dana donošenja ovog rješenja.
  • 12.
    Apelant je precizirani tužbeni zahtjev Osnovnom sudu dostavio 10. oktobra 2005. godine. Sud je tužbeni zahtjev dostavio tuženom na odgovor. Tuženi je 13. oktobra 2005. godine sudu dostavio odgovor i to u zakonom utvrđenom roku.
  • 13.
    Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu, zakazano za 17. novembar 2005. godine, uz saglasnost apelanta i tuženog, odložio za 5. decembar 2005. godine a ročište zakazano za 5. decembar 2005. godine odloženo je za 14. decembar 2005. godine zbog odsutnosti sudije iz opravdanih razloga.
  • 14.
    Na ročištu održanom 14. decembra 2005. godine Osnovni sud je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, potom je proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, nakon čega je donio rješenje kojim je nastavak glavne rasprave zakazao za 29. decembar 2005. godine.
  • 15.
    Na ročištu održanom 29. decembra 2005. godine Osnovni sud je zaključio glavnu raspravu, uz napomenu da će odluku u ovoj pravnoj stvari donijeti 3. februara 2006. godine. Nakon toga, Osnovni sud je 3. februara 2006. godine donio rješenje kojim je odgodio donošenje presude u ovoj pravnoj stvari, uz napomenu da će presuda parničnim strankama biti dostavljena prema odredbama ZPP.
  • 16.
    Osnovni sud je 13. novembra 2006. godine donio Presudu broj 13 84 P 001370 05 P, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonita Rješenje broj Su-656/04 od 15. septembra 2004. godine i Rješenje broj Su-709/04 od 16. oktobra 2004. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da se tuženi obavezuje da apelantu uspostavi radnopravni status na poslovima i zadacima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi počevši od 20. januara 2005. godine, te da mu isplati plaću u ukupnom iznosu od 3.334,40 KM i to za periode i u iznosima pobliže definiranim izrekom ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 13. novembra 2006. godine.
  • 17.
    Osnovni sud je svoju odluku obrazložio navodom da je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant uposlenik tuženog od 2. marta 1992. godine kada je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu sudskog izvršioca; da je u postupku provedenom po internom oglasu od 11. augusta 2004. godine Rješenjem tuženog broj Su-656/04 utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu; da je apelantov prigovor protiv navedenog rješenja odbijen Rješenjem tuženog br. Su-709/04 od 16. oktobra 2004. godine. Osnovni sud je zatim naveo da je među parničnim strankama sporna zakonitost donesenih rješenja. Naime, Osnovni sud je istakao da je apelantu, koji je u stalnom radnom odnosu kod tuženog, radni odnos mogao prestati na osnovu važećih zakonskih odredaba kojima se regulira prestanak radnog odnosa pod uvjetima i na način utvrđen zakonom. To znači da, u slučaju smanjenja broja zaposlenih kod tuženog radi "promjene u organizaciji i metodu rada", "odnosno usljed smanjenja obima i ukidanja poslova", zaposleni su se imali rasporediti u drugi državni organ na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, a u slučaju odbijanja takvog zaposlenja ili nemogućnosti raspoređivanja u drugi organ, prestaje im radni odnos odlukom rukovodioca, što u konkretnom slučaju nije primijenjeno. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu dokazane "promjene u organizaciji i metodu rada", odnosno stvarno smanjenje obima ili ukidanje poslova kod tuženog, tj. nisu osporeni apelantovi navodi da kod tuženog stalno rade radnici na određeno vrijeme. Stoga, nije bilo mjesta primjeni člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, a tuženi je povrijedio i odredbu člana 126. Zakona o radu kada je riječ o obavezi da u slučaju potrebe za određenim brojem radnika u zakonom određenom periodu tuženi kao poslodavac ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazao ugovor o radu.
  • 18.
    Osnovni sud je utvrdio da tuženi u postupku donošenja osporenih rješenja nije ispoštovao ni zakonsku proceduru propisanu odredbama čl. 113, 124. i 125. Zakona o radu, kojima je definirano da je tuženi bio dužan konsultirati sindikat, te u tu svrhu, najmanje tri mjeseca prije namjeravanog otkaza, u pismenoj formi obavijestiti sindikat o razlozima za prestanak rada radnika, broju i kvalifikaciji radnika kojima treba prestati radni odnos, mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena...), te mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Naime, tuženi se kao poslodavac obratio Sindikalnoj organizaciji tuženog u pismenoj formi 9. septembra 2004. godine, a otkazivanje ugovora o radu uslijedilo je 15. septembra 2004. godine, dakle nakon šest dana. Osim toga, obraćanje nije bilo formalno u pogledu navedenog i zakonom predviđenog sadržaja. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi zapošljavao druge radnike na radno mjesto sudskog izvršioca i druga radna mjesta, a da pri tome nije ponudio mogućnost zapošljavanja apelantu kao jednom od radnika kojem je prestao radni odnos, u za to zakonom predviđenom roku. Osnovni sud je zaključio da je i interni oglas, kao način primjene usvojenih kriterija koje je izabrao tuženi, također "inkompatibilan postojećim zakonskim rješenjima", te je naveo: "Koristeći Zakonom nedefiniran institut internog oglasa povrijeđena je Ustavom zajamčena ravnopravnost svih građana u slobodama, pravima i dužnostima i jednakosti pred Zakonom, jer je predmetni oglas bio raspisan samo za grupu zaposlenih kod tuženog".
  • 19.
    Tuženi je 4. decembra 2006. godine izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 13 84 P 001370 05 P, koju je Osnovni sud apelantu dostavio na odgovor 6. decembra 2006. godine. Apelant je odgovor na žalbu dostavio Osnovnom sudu 13. decembra 2006. godine. Osnovni sud je kompletan spis predmeta dostavio Okružnom sudu na nadležno postupanje 5. januara 2007. godine.
  • 20.
    Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine žalbu tuženog uvažio, osporenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
  • 21.
    Okružni sud je obrazložio da iz predmeta spisa nije mogao utvrditi na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da tuženi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije konsultirao Sindikat i nije pokušao rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno u drugi državni organ, kao i da je tuženi na apelantovo radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi primao druge radnike. Stoga je Okružni sud na sjednici vijeća održanoj 18. januara 2008. godine, u smislu odredbe člana 217. ZPP, zaključio da je radi dopune dokaznog postupka potrebno otvoriti raspravu i provesti dokaze na ove okolnosti. Na raspravi održanoj 7. februara 2008. godine, nakon izjašnjenja stranaka povodom izjavljene žalbe i odgovora na žalbu, proveden je i dokaz uvidom u pismene akte tuženog od 15. septembra 2004. godine i od 11. novembra 2004. godine, upućene drugim državnim organima radi eventualne mogućnosti rasporeda viška radnika. Okružni sud je odbio apelantov prigovor istaknut na raspravi pred tim sudom u vezi sa provođenjem navedenih dokaza, zbog toga što ih tuženi nije predložio u toku prvostepenog postupka, iako su mu bili dostupni, jer je otvaranje rasprave pred drugostepenim sudom, u smislu odredbe člana 217. stav 2. ZPP, predviđeno i zbog utvrđenja novih činjenica i provođenja novih dokaza.
  • 22.
    Na osnovu svih provedenih dokaza, kako pred prvostepenim, tako i pred tim sudom, Okružni sud je utvrdio drukčije činjenično stanje od onoga koje je utvrđeno u osporenoj presudi. Naime, Okružni sud je zaključio da ni u postupku pred prvostepenim sudom nije bilo sporno da je Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za određivanje broja administrativnog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima, koji je donijelo Ministarstvo pravde Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 77/03), predviđeno da se broj ovog osoblja određuje prema broju sudija, koji je za sudove osnovnog nivoa 1:3 (1 sudija 3 radnika) i da su sudovi bili dužni postupiti prema navedenom Pravilniku u roku od šest mjeseci od dana imenovanja sudija u taj sud, pa je nejasno na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da tuženi nije dokazao da su nastupile promjene u organizaciji i metodi rada, pogotovo zbog toga što nije bila sporna ni činjenica da je tuženi donio vlastiti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te da je zbog usklađivanja broja zaposlenih sa propisanim kriterijima kod tuženog ostalo 17 prekobrojnih radnika, među kojima i apelant. Zatim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant radio na radnom mjestu sudskog izvršioca od 2. marta 1992. godine, iako takav zaključak prvostepeni sud nije mogao izvesti iz provedenih dokaza jer je apelant počeo sa radom kod tuženog 1. marta 1993. godine a radni odnos mu je prestao na radnom mjestu upisničara, za koje mu je obračunavana plaća, što proizlazi i iz Rješenja o utvrđivanju koeficijenta za obračun plaće broj Su-140-23/03 od 20. marta 2003. godine. Ovu činjenicu je i sam apelant potvrdio kada je na raspravi pred Okružnim sudom izjavio da je na mjestu upisničara radio unazad tri-četiri godine i da se na internom oglasu i javio za ovo radno mjesto a ne za radno mjesto sudskog izvršioca. Okružni sud je zaključio da nije dokazan ni apelantov navod da je tuženi primao radnike na apelantovo radno mjesto i druga radna mjesta koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Naime, povremeni prijemi radnika po ugovoru o djelu, odnosno volontera i pripravnika, što ni tuženi ne osporava, ne mogu se tumačiti u smislu odredbe člana 126. Zakona o radu, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud.
  • 23.
    U obrazloženju odluke Okružnog suda navedeno je da je, i prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da rukovodilac državnog organa ima diskreciono pravo odlučiti kome će u slučaju smanjenja broja radnika prestati radni odnos i da za to nije bilo potrebno raspisivati interni oglas. Međutim, apelantu nije prestao radni odnos zbog provođenja postupka i raspisivanja internog oglasa na koji se apelant prijavio, niti je raspisivanjem internog oglasa, koji institut, uzgred rečeno, nije ni predviđen zakonom, povrijeđeno apelantovo pravo i pravo ostalih građana, kako je zaključio prvostepeni sud, jer, iako je oglas raspisan samo za radnike zaposlene kod tuženog, taj oglas nije bio raspisan zbog popune slobodnih radnih mjesta nego zbog određivanja kriterija prilikom odlučivanja kojim radnicima će prestati radni odnos. Kako je na svim radnim mjestima postojao višak radnika, ovakvim postupkom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo, ni pravo na ravnopravnost i jednakost ostalih građana, budući da se ne radi o popunjavanju slobodnih radnih mjesta nego o otpuštanju viška radnika. Dakle, budući da je zbog usklađivanja akata tuženog sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za određivanje broja administrativnog i tehničko-pomoćnog osoblja u sudovima kod tuženog došlo do smanjenja potrebe za zaposlenima, odnosno da se pojavilo 17 prekobrojnih radnika, rukovodilac tuženog je, u smislu odredbe člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/94), bio ovlašten da u ovom slučaju vrši raspored radnika u skladu sa njihovom stručnom spremom, a ukoliko nema mogućnosti takvog rasporeda ni u drugom državnom organu, da donese rješenje o prestanku radnog odnosa. U konkretnom slučaju, tuženi je tako i postupio ali tek nakon donošenja kriterija koji su bili dostupni svim zaposlenim i na transparentan način provedene procedure sa kojom su bili upoznati svi zaposleni i nakon što im je pružena mogućnost korištenja pravnih lijekova.
  • 24.
    Okružni sud je prihvatio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da je donošenjem Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta došlo do smanjenja broja zaposlenih, te je rukovodilac tuženog postupio na osnovu člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, prema kojem je bio ovlašten da može vršiti raspored radnika u skladu sa njihovom stručnom spremom, a ukoliko nema mogućnost takvog rasporeda radnika ni u drugi državni organ, da ima pravo da donese rješenje o prestanku radnog odnosa. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda, Okružni sud je, također, utvrdio da je tuženi u postupku utvrđivanja viška radnika pribavio i mišljenje Sindikata, te da se obraćao i drugim državnim organima radi zapošljavanja viška radnika, pa je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka zaključio da je osporena presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno da je apelantu radni odnos prestao na zakonit način. Okružni sud je naglasio da nije od utjecaja da li je tuženi tri mjeseca prije namjeravanog otkaza konsultirao Sindikat, jer, iako je pismeno obraćanje uslijedilo 9. septembra 2004. godine, tokom postupka nije bilo sporno da su svi radnici bili upoznati sa svim fazama postupka i učestvovali na sastancima, niti bi u tom slučaju ishod bio povoljniji za apelanta jer Sindikat i nije imao nikakve primjedbe. Osim toga, apelantu radni odnos nije prestao donošenjem rješenja 15. septembra 2004. godine, nego istekom otkaznog roka 20. januara 2005. godine do kada je protekao i duži vremenski period. Prema tome, ocjenjujući sve okolnosti koje se odnose konkretno na prestanak radnog odnosa apelantu, Okružni sud je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima, Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog kao i utvrđenim kriterijima za određivanje viška radnika, te da pri donošenju osporenog rješenja tuženi nije imao mogućnosti apelanta rasporediti na isto ili odgovarajuće radno mjesto ni u drugi državni organ, pa je taj sud, primjenom člana 229. stav 1. tačka 3. ZPP, osporenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 25.
    Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što je postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo trajao, odnosno jer su od podnošenja tužbe do donošenja presude Okružnog suda protekle tri godine i tri mjeseca, posebno što se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu. Također, ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na jednakost stranaka u postupku jer je Okružni sud u postupku odlučivanja o žalbi tuženog omogućio tuženome izvođenje dokaza čije izvođenje nije predlagano u prvostepenom postupku, pa smatra da nisu mogli biti izvedeni ni pred Okružnim sudom. S obzirom na to da su ti dokazi izvedeni, Okružni sud je, prema apelantovom mišljenju, prekršio odredbe ZPP i odredbe Evropske konvencije jer je na taj način apelant kao tužilac doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog. S tim u vezi, apelant tvrdi da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na rad, koje: "Š...Ć takođe štite odredbe Evropske konvencije, Ustava BiH, kao i ostali niži propisi u Bosni i Hercegovini".

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    Okružni sud se izjasnio da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani jer je taj sud povodom žalbe tuženog odlučio u zakonskom roku. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku, Okružni sud je istakao da je sud apelantu pružio mogućnost predlaganja dokaza kao i tuženom pa stoga smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 27.
    Osnovni sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi hronološki tok dešavanja u postupku pred tim sudom do donošenja prvostepene presude. Tvrdi da nisu povrijeđena apelantova prava na donošenje odluke u razumnom roku kao ni pravo na jednakopravnost stranaka u postupku, na što se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 207. stav 1.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Član 217. stav 2.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanje radnih sporova.

  • 29.
    Zakon o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik RS" br. 11/94 i 6/97) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Ako je u državnom organu došlo do smanjenja broja zaposlenih, odnosno postavljenih lica, usled promene u organizaciji i metodu rada, odnosno usled smanjenja obima i ukidanja poslova, zaposleni i postavljena lica raspoređuju se na radna mjesta u istom ili drugom državnom organu koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

Odluku o raspoređivanju zaposlenih iz stava 1. ovog člana donosi funkcioner koji rukovodi organom u kojem se zaposleni raspoređuje, a odluku o raspoređivanju postavljenih lica iz stava 1. ovog člana donosi organ koji ih je postavio.

Ukoliko zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos.

Ukoliko se zaposleni, odnosno postavljeno lice, ne može rasporediti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, funkcioner, odnosno organ iz stava 2. ovog člana, donosi rješenje kojim se utvrđuje da je zaposlenom, odnosno postavljenom licu prestao radni odnos.

  • 30.
    Zakon o radu ("Službeni glasnik RS" broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna meseca ima nameru da zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savetom radnika, ili ako kod poslodavca nije uspostavljen savet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika.

Član 125.

U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 124. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije 30 dana prije nameravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavesti savet radnika, odnosno sindikat o sledećem:

  • -
    razlozima prestanka rada radnika,
  • -
    broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,
  • -
    merama kojima bi se moglo izbeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacija, skraćivanjem radnog vremena i dr.),
  • -
    merama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugog poslodavca.

Član 126.

Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 124. ovog zakona namerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu.

VI. Dopustivost

  • 31.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 32.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 33.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 097 od 7. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant se žali da mu je u parničnom postupku koji je pokrenuo tužbom radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i to poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate zaostalih plaća u postupku pred Okružnim i Osnovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje - razuman rok

a) Relevantni principi

  • 36.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 37.
    Evropski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 38.
    Ustavni sud zapaža da je apelant 3. novembra 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. S obzirom na činjenicu da je u postupku povodom apelantove tužbe od 3. novembra 2004. godine odlučeno presudom Okružnog suda od 7. februara 2008. godine, te da apelant osporava presude donesene u ovom postupku, relevantni period je započeo danom podnošenja tužbe. Stoga, relevantni period u konkretnom slučaju obuhvata trajanje postupka od tri godine, dva mjeseca i trinaest dana.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 39.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, odnosno odlučiti o apelantovom zahtjevu za poništavanje rješenja o prestanku radnog odnosa i isplati zaostalih plaća apelantu. U tom postupku prvostepeni sud je u okviru dokaznog postupka donio odluku na osnovu uvida u relevantne materijalne dokaze i na osnovu iskaza parničnih stranaka i svjedoka. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini ne može smatrati složenim.
  • 40.
    U pogledu postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u Doboju, protiv kojeg je apelant i podnio tužbu, odnosno koji je u predmetnom postupku tužena strana, podnio prijedlog Okružnom sudu 23. novembra 2004. godine, tj. nakon 20 dana od prijema tužbe, za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje povodom apelantove tužbe. Okružni sud je već 24. novembra 2004. godine odlučio o prijedlogu i odredio Osnovni sud u Derventi za postupanje u apelantovom predmetu protiv tuženog. Osnovni sud je, nakon što je tuženi 6. aprila 2005. godine dostavio odgovor na tužbu, te nakon što je apelant 4. oktobra 2005. godine uredio tužbu, nakon održana tri ročišta (5. oktobra, 14. decembra i 29. decembra 2005. godine), dok je dva ročišta odložio uz saglasnost parničnih stranaka (17. novembra i 5. decembra 2005. godine), prvostepenu presudu donio 13. novembra 2006. godine, odnosno u roku od dvije godine i trinaest dana od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupao efikasno u kontinuitetu i u kratkim vremenskim razmacima preduzimao radnje propisane ZPP sve do 29. decembra 2005. godine kada je zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da će presudu donijeti 3. februara 2006. godine. Međutim, 3. februara 2006. godine Osnovni sud je donio rješenje kojim je odgodio donošenje presude u predmetnom postupku i presudu donio tek 13. novembra 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je ovakav postupak Osnovnog suda neuobičajen i nije propisan ZPP. Upravo taj čin je doveo do produženja vremena u kojem je donesena prvostepena presuda za cijelih devet mjeseci. Osnovni sud ni u odgovoru na apelaciju nije obrazložio ovakvo svoje postupanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je odlučujući o žalbi tuženog održao i raspravu, drugostepenu odluku donio u roku od jedne godine i oko tri mjeseca. Ni za ovaj rok ne može se reći da je bio u okvirima rokova propisanih ZPP. Ustavni sud, međutim, zbog činjenice da je postupak povodom apelantove tužbe na dvije sudske instance trajao ukupno tri godine i tri mjeseca, pri čemu je i drugostepeni sud održao raspravu, ne može zaključiti da je ovaj postupak trajao nerazumno dugo, iako je riječ o postupku koji je prema zakonu hitne prirode. Ovakav stav zasniva se i na činjenici da je sam apelant u toku postupka vršio uređivanje tužbe i usklađivao ju sa relevantnim odredbama ZPP, iako se u međuvremenu od podnošenja tužbe do uređivanja tužbe ZPP nije mijenjao.
  • 41.
    Imajući u vidu navedeno, a pogotovo činjenicu da je predmetni postupak pred redovnim sudovima sveukupno trajao tri godine, tri mjeseca i trinaest dana, Ustavni sud zaključuje da u apelantom slučaju nije povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 42.
    U konkretnom slučaju, postupak pred redovnim sudovima odnosi se na ispitivanje zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu i drugih prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 43.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 44.
    U odnosu na apelantov navod da mu je u postupku pred Okružnim sudom povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku jer je taj sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženom omogućio izvođenje dokaza koje on nije predlagao u prvostepenom postupku, pa ti dokazi nisu mogli biti izvedeni pred Okružnim sudom, zbog čega smatra da je taj sud prekršio odredbe ZPP jer je apelanta doveo u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog, Ustavni sud naglašava da je princip ravnopravnosti strana pred sudom važan element pravičnog suđenja, te da on zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).
  • 45.
    Dalje, Ustavni sud uočava da je Okružni sud ovaj apelantov prigovor razmatrao na ročištu koje je održano povodom izjavljene žalbe, na kojem su bili prisutni apelant i njegov advokat, te da ga je odbio kao neosnovan zaključivši da je članom 217. stav 2. ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je citiranom odredbom ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze. Kada je riječ o novim činjenicama i novim dokazima, Ustavni sud podsjeća na to da je stavom 1. člana 207. ZPP jasno propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac dokaže da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Međutim, u konkretnom slučaju, kako slijedi iz obrazloženja odluke Okružnog suda, taj sud iz predmeta spisa nije mogao utvrditi na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da tuženi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije konsultirao Sindikat i nije pokušao rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno u drugi državni organ, kao i da je tuženi na apelantovo radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi primao druge radnike. Dakle, to su bili razlozi zbog kojih je Okružni sud odlučio da održi raspravu i razmotri sve dokaze koji rasvjetljavaju ovo sporno pitanje.
  • 46.
    Kada se ima u vidu suština principa ravnopravnosti strana pred sudom, na čiju se povredu apelant u konkretnom slučaju žali, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud i apelantu dao istu mogućnost, tj. pružio mu mogućnost predlaganja dokaza kao i tuženom, dakle objema stranama dao razumnu mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud uvid u pisane dokumente tuženog od 15. septembra 2004. godine i od 11. novembra 2004. godine (upućene drugim državnim organima radi eventualne mogućnosti rasporeda viška radnika u tim organima) posmatrao samo kao dodatni argument u prilog činjenici da se tuženi obraćao i drugim državnim organima radi zapošljavanja viška radnika i to prije nego je apelantu istekao otkazni rok 20. januara 2005. godine. Ustavni sud podsjeća na to da ni apelant u apelaciji ne tvrdi da je navedenim postupanjem drugostepenog suda pogrešno ili nepotpuno utvrđena neka ključna činjenica od koje bi zavisila osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, već samo prigovara protiv kršenja zabrane iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza u žalbi, što je propisano u ZPP, izuzev ako ih žalilac bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
  • 47.
    Ustavni sud naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži ograničenja u pogledu vremena i uvjeta pod kojima se mogu izvoditi novi dokazi u drugostepenom parničnom postupku prilikom raspravljanja o žalbi. Pravilo koje je ključno jeste da sud mora objema stranama osigurati mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i izlaganje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. Prema mišljenju Ustavnog suda, a s obzirom na to da je apelant bio prisutan na ročištu koje je drugostepeni sud održao prilikom raspravljanja o predmetnoj žalbi, te da mu je Okružni sud pružio mogućnost da ospori dokaze koje je tom prilikom tuženi prezentirao, standardi ovog člana su u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovani. Osim toga, apelant ne dovodi u pitanje nijedan drugi standard člana 6. stav 1. Evropske konvencije (nezavisnost suda, nepristranost suda, obrazloženje presude).
  • 48.
    Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Povreda prava na rad

  • 49.
    U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud uočava da apelant uopće nije obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava, nego je u prilog povredi ovog prava naveo: "Ovakvom svojom odlukom Okružni sud, koju je donio uz povredu odredbe Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje, pravo na suđenje u razumnom roku) povrijeđeno je i pravo na rad apelanta koje je takođe predviđeno i koje štite odredbe Evropske konvencije i Ustav BiH i ostali niži propisi BiH". Imajući u vidu iznesenu argumentaciju u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud zaista nije u mogućnosti utvrditi postojanje navodne povrede prava na rad u odnosu na apelanta.

VIII. Zaključak

  • 50.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa u dvije sudske instance na kojima je u oba slučaja održana javna rasprava okončan u ukupnom vremenu od tri godine, tri mjeseca i trinaest dana.
  • 51.
    Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u postupku pred Okružnim sudom u odnosu na jednakost strana u postupku kao jednog od principa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je drugostepeni sud održao raspravu radi utvrđivanja činjeničnog stanja i dopustio da tuženi provede nove dokaze na raspravi pred tim sudom, ali kada je istu mogućnost dao i apelantu.
  • 52.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.