USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1615/08, rješavajući apelaciju Adnana Muslije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Muslije, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K"-08-000 064 od 7. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj K-13/04 od 9. januara 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Adnan Muslija (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K"-08-000 064 od 7. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-13/04 od 9. januara 2008. godine. Apelant je 16. aprila 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 24. juna 2008. godine, Općinski sud 2. jula 2008. godine, a Tužilaštvo 9. jula 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. augusta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj K-13/04 od 9. januara 2008. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo teške tjelesne povreda iz člana 177. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Navedenom presudom apelant je obavezan da snosi troškove krivičnog postupka, dok je oštećena Mejrema Purišević (u daljnjem tekstu: oštećena) upućena da podnese zahtjev za imovinsko-pravnu parnicu.
- 7.U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant 12. februara 2003. godine došao pred stan oštećene (koja je apelantova bivša supruga i s kojom ima dvoje maloljetne djece) s Mubinom Muharemović koja je pozvala oštećenu i tražila od nje da pusti djecu da ih odvede do parkinga kako bi im apelant, koji se tamo nalazio, uručio bajramske paketiće. Kada je oštećena otvorila vrata stana apelant ih je odgurnuo nogom i ušao u stan. Nakon prepirke joj je, na način pobliže opisan u presudi, nanio tešku tjelesnu povredu preloma donje vilice te nekoliko, u presudi detaljno navedenih, lakih tjelesnih povreda. Prema obrazloženju Općinskog suda u vezi s navedenim povredama vještak medicinske struke prof. dr. Redžep Dizdarević je izvršio vještačenje iz kojeg je vidljivo da je oštećena zadobila teške tjelesne povrede detaljno navedene u presudi, nakon kojih je imala posljedice koje je vještak okvalifikovao kao lake tjelesne povrede. U presudi je navedeno da se o povredama oštećene izjasnila i vještakinja odbrane dr. Saliha Silajdžić-Brkić, koja je potvrdila njihovo postojanje kao i posljedice, ali je povrede okarakterisala kao lake tjelesne povrede. Općinski sud je obrazložio da je cijenio nalaze oba vještaka (koji su na glavnoj raspravi i ispitani direktno i unakrsno) koji su dali kvalifikaciju vrste i težine povrede koje je zadobila oštećena, kao i da je u cijelosti prihvatio nalaz prof. dr. Redžepa Dizdarevića. Općinski sud je naveo da se nalazi ova dva vještaka razlikuju samo u ocjeni težine povreda, ali s obzirom da je prof. dr. Redžep Dizdarević specijalista maksilofacijalne hirurgije, univerzitetski profesor i šef Katedre za maksilofacijalnu hirurgiju koji se svaki dan bavi takvom vrstom povreda, a dr. Sabiha Silajdžić-Brkić specijalista sudske medicine, te kako se u konkretnom slučaju radi o maksilofacijalnim povredama i frakturi koju jedino može vještačiti vještak za maksilofacijalnu hirurgiju, bilo je moguće prihvatiti jedino njegov nalaz.
- 8.Dalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio prijedlog odbrane da se prema načelu ne bis idem optužnica protiv apelanta odbaci zbog toga što je apelant za isto djelo već pravosnažno osuđen. Prema obrazloženju Općinskog suda, iz spisa Općinskog suda za prekršaje proizlazi da je taj sud donio Rješenje broj III-3083/03 od 16. augusta 2004. godine kojim je apelant proglašen krivim za prekršaj remećenja javnog reda i mira i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150 KM, a prema odredbama člana 3. tačka 2. (narušavanje javnog reda i mira zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog), u vezi s članom 6. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su prekršaji povrede društvene discipline kojima se nanosi šteta društvenim interesima, dok su krivična djela društveno opasna djela kojima se ugrožavaju osnovne društvene vrijednosti i odnosi, te s tim u vezi postoji i razlika u stepenu i objektu zaštite. Dalje, prema obrazloženju Općinskog suda, postoji mogućnost da biće krivičnog djela apsorbuje obilježje nekog prekršaja i u tom slučaju je paralelno kažnjavanje za oba kažnjiva djela isključeno, jer se lice koje je već osuđeno za krivično djelo više ne može osuditi i za prekršaj. Međutim, ako je lice prethodno osuđeno za prekršaj, pa tek nakon toga za krivično djelo, onda se u izrečenu kaznu za krivično djelo uračunava izdržana ili novčana kazna koja je bila izrečena za prekršaj, što je vidljivo i iz člana 48. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog prekršaja. Osim toga, u konkretnom slučaju je apelant, prema obrazloženju Općinskog suda, u vrijeme izvršenja krivičnog djela remetio javni red i mir, narušavao normalan način života i svojim postupcima remetio normalan način života kod građana, te unio nemir u živote građana. Kako je prekršajni postupak bio mnogo brži i jednostavniji i kako su kod prekršajnog postupka propisani kraći rokovi zastare i apsolutni rok zastare od dvije godine, to je apelant prije donošenja konkretne presude u krivičnom postupku proglašen krivim u prekršajnom postupku.
- 9.Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-K"-08-000 064 od 7. aprila 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud utvrdio da u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazivano žalbom. Kantonalni sud je obrazložio da su članom 39. stav 1. tač. a. do f. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) taksativno navedeni razlozi za izuzeće sudija i tužioca, kao i da se odnose samo na izuzeće u krivičnom postupku i povodom krivičnog djela, pa se ne mogu primjenjivati na druge postupke koji nisu krivični i u sklopu ZKP-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je tužilac Ešref Sikira, koji je postupao u krivičnom postupku protiv apelanta u svojstvu sudije za prekršaje, u prekršajnom postupku protiv apelanta saslušao tri svjedoka ali da, prema stanovištu tog suda, ta okolnost ne čini niti jedan od propisanih osnova iz navedenog člana 39. ZKP-a za izuzeće tog tužioca u krivičnom postupku protiv apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da žalbom nije naveden niti jedan dokaz da postoje okolnosti koje bi izazvale razumnu sumnju u nepristrasnost ovog tužioca. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je bitno i da tužilac ne donosi nikakve meritorne odluke u vezi s konačnim ishodom predmeta, pa se iz tog razloga ne može ni postavljati pitanje njegove nepristrasnosti u predmetu. Tužilac, prema obrazloženju Kantonalnog suda, zastupa interes države na krivični progon, te po prirodi svog posla mora biti upoznat sa svim dokazima koji će se izvesti pred sudom. Pored toga, Kantonalni sud je naveo i da je o izuzeću navedenog tužioca odlučivano i u toku prvostepenog postupka na inicijativu apelantovog branitelja i ta je inicijativa odbijena.
- 10.Dalje, Kantonalni sud je naveo da, prema njegovom zaključku, nema povrede ni načela ne bis in idem, budući da se navedenim načelom propisuje da niko ne može biti suđen za isto krivično djelo, a ne propisuje da ne može biti suđen za neku drugu vrstu društveno opasnih radnji. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema povrede navedenog načela, budući da je apelant prekršajno kažnjen za prekršaj remećenja javnog reda i mira, što se ne može smatrati presuđivanjem za krivično djelo teške tjelesne povrede.
- 11.Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je tačan žalbeni navod da je u izreci prvostepene presude navedeno da se događaj odigrao 12. decembra 2003. godine, a da se zapravo radi o događaju od 12. februara 2003. godine. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, iz obrazloženja osporene presude se jasno vidi da je vrijeme izvršenja krivičnog djela 12. februar 2003. godine iz čega proizlazi da se radi o očiglednoj grešci u pisanju koja se ne može smatrati bitnom povredom krivičnog postupka. U odnosu na ostale žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani jer žalbom nisu navedeni nikakvi konkretni razlozi i dokazi iz kojih bi proizlazilo da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno da postoje razlozi koji isključuju krivično gonjenje niti da nije nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo na način kako je to navedeno u optužnici. Kantonalni sud je naveo i da je kazna koja je izrečena apelantu izrečena na osnovu pravilne primjene relevantnih zakonskih odredbi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjavan po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo i time prekršili princip in dubio pro reo budući da su kao vjerodostojan prihvatili nalaz vještaka koji je radio u ime Tužilaštva, a ne nalaz i mišljenje vještaka odbrane. S tim u vezi apelant navodi da je postojala mogućnost da je oštećena doživjela predmetne povrede nakon inkriminiranog događaja. Osim toga, apelant smatra da su sudovi povrijedili i princip ne bis in idem jer je dva puta osuđen za isto djelo: jednom u prekršajnom postupku na novčanu kaznu, i drugi put u krivičnom postupku na kaznu zatvora, pa smatra da nije poštovan ni princip jednakosti u postupanju jer sudovi nisu poštivali već ranije zauzete stavove u pogledu dvostrukog kažnjavanja za istu radnju i ignorisanje dokaza koje je odbrana prezentirala. Povredu ovog principa apelant vidi i u činjenici da je u krivičnom predmetu tužbu zastupao tužilac koji je u prekršajnom predmetu koji je vođen protiv njega ispitivao svjedoke. Apelant smatra da je prvostepena presuda nerazumljiva, protivrječna samoj sebi i razlozima presude jer je u izreci navedeno da se inkriminirajući događaj desio 1. decembra 2003. godine, a iz izvedenih dokaza proizlazi da se desio 12. februara 2003. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da neće davati odgovor na apelaciju jer "sve što se ima reći rečeno je u naprijed navedenoj presudi".
- 14.U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je kompletan postupak koji je vođen protiv apelanta proveden u skladu s odredbama Ustava i Evropske konvencije, kao i materijalnog prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 15.U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su svi prigovori koje je apelant istakao u apelaciji već ranije istaknuti u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom i da su sudovi u vezi s njima dali detaljna obrazloženja. Tužilaštvo je navelo da nije bilo nikakvih zakonom predviđenih razloga za izuzeće tužioca Ešrefa Sikire, niti se radi o presuđenoj stvari, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 16.U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:
Član 177.
(1) Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ko djelo iz stava 1. ovog člana učini prema bračnom partneru ili osobi sa kojom živi u vanbračnoj zajednici ili roditelju svog djeteta s kojim ne živi u zajednici, kaznit će se zatvorom od jedne do pet godina.
- 17.U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Pravo suda, nadležnog tužioca i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 342.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
- 18.U Zakonu o javnom redu i miru ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 2.
Prekršaj javnog reda i mira čini:
Š...Ć 2. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog ili ko izazove tuču, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog; Š...Ć
VI. Dopustivost
- 19.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-K"-08-000 064 od 7. aprila 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. maja 2008. godine a apelacija je podnesena 4. juna 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije, člana 14. Evropske konvencije i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 25.Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 25.
Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Nikome se ne može ponovo suditi, niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
Ne bis in idem
- 26.U konkretnom slučaju prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je da li je u konkretnom postupku povrijeđen princip ne bis in idem, koji čini sastavni dio prava na pravično suđenje, s obzirom na to da se radi o navodima o dvostrukom suđenju za isto djelo, odnosno o dvostrukom kažnjavanju za isto djelo.
- 27.U vezi s apelantovim navodima o kršenju principa ne bis in idem, Ustavni sud ukazuje da je zaštita ovog principa garantirana članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali da, istovremeno, ovaj princip čini sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da se pojam "krivični postupak" iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju može poistovjetiti s pojmom "krivični postupak" u članu 6. Evropske konvencije. Svoje tvrdnje o kršenju ovog prava apelant zasniva na navodima o tome da je ranije donesenim pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda za prekršaje broj III-3083/03 od 16. augusta 2004. godine kojim je apelant proglašen krivim za remećenje javnog reda i mira i kažnjen novčanom kaznom, po njegovom mišljenju već raspravljeno i odlučeno o istom događaju za koji je njemu osporenim presudama izrečena kazna zatvora.
- 28.Ustavni sud ukazuje da princip ne bis in idem, prema domaćem krivičnom zakonodavstvu, obuhvata dva kumulativna uvjeta: prvo, da je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno krivično djelo i, drugo, da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu. Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na lice i na djelo za koje je to lice bilo suđeno, tj. na lice protiv kojeg je već bio vođen krivični postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. Pri tome, odgovor na pitanje da li se radi o istom krivičnom djelu ne zavisi od istovjetnosti naziva tog krivičnog djela, već od istovjetnosti njegovog sadržaja.
- 29.U konkretnom slučaju pravosnažno rješenje u prekršajnom postupku se odnosilo na novčano kažnjavanje apelanta zbog narušavanja javnog reda i mira fizičkim napadom na drugog po osnovu Zakona o javnom redu i miru, zbog fizičkog napada apelanta na bivšu suprugu. S druge strane, u krivičnom predmetu apelant je proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu zbog nanošenja teških tjelesnih povreda bivšoj supruzi koje spada u krivična djela protiv života i tijela i čija se inkriminacija odnosi na teške povrede tjelesnog integriteta, što znači da se, iako se radi o istom događaju, objektivno ne radi o istom "predmetu" u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gradinger, presuda od 23. oktobra 1995. godine, A.328-C). Sve ovo su detaljno i jasno obrazložili i redovni sudovi, o čemu su dali jasna i detaljna obrazloženja.
- 30.Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nisu vođena dva postupka za jedan delikt, već da se u apelantovim radnjama stiču obilježja nedopuštenog ponašanja koja povlače odgovornost po dva osnova (prekršajnom i krivičnom) koja su neovisna jedan o drugom, zbog čega je apelant za prekršaj odgovarao pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o javnom redu i miru, a za krivično djelo pred nadležnim sudom uz primjenu ZKP FBiH i KZ FBiH, pa slijedi da osporene presude ne krše princip ne bis in idem (vidi i Ustavni sud, Odluka broj AP 910/06 od 5. juna 2007. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom segmentu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi o povredi principa ne bis in idem neosnovani.
Princip in dubio pro reo i ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 31.Apelant navodi da su sudovi zbog pogrešne ocjene dokaza, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da je doveden u neravnopravan položaj s tužilaštvom jer je u krivičnom postupku tužbu zastupao tužilac koji je u prekršajnom postupku ispitao tri svjedoka. Zbog navedenog apelant smatra da nije dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen, pa da je na taj način prekršen princip in dubio pro reo.
- 32.S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 33.Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Također, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine).
- 34.U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, izvršeno vještačenje vještaka medicinske struke, te izvedeni i drugi dokazi navedeni u presudama. Ustavni sud, također, primjećuje da su nadležni sudovi analizirali sve izvedene dokaze, te da su o svojim zaključcima dali zadovoljavajuća obrazloženja. Pri tom Ustavni sud ima u vidu i obrazloženja data u pogledu prihvatanja nalaza vještaka specijaliste maksilofacijalne hirurgije, a ne vještaka sudske medicine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.
- 35.Pored toga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi koji se tiču navodne "pristrasnosti tužioca" koji je u prekršajnom postupku protiv apelanta ispitao tri svjedoka, kasnije zastupao optužbu u krivičnom postupku, ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, navedenom odredbom se zahtijeva nepristrasnost suda koji donosi odluku a ne tužioca ili tužilaštva koje je strana u krivičnom postupku. Stoga su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 36.U vezi s apelantovim navodom da je "prvostepena presuda nerazumljiva, protivrječna samoj sebi i razlozima presude jer je u izreci navedeno da se inkriminirajući događaj desio 1. decembra 2003. godine a iz izvedenih dokaza proizlazi da se desio 12. februara 2003. godine" Ustavni sud primjećuje da se radi o navodima vezanim za tehničku grešku u izradi presude koji ne pokreću pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
- 37.Osim toga, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza, jer u vezi s tim navodima apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje. S tim u vezi, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do povrede principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
- 38.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra i apelantove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na nediskriminaciju i djelotvoran pravni lijek
- 39.Apelant, također, navodi da su mu povrijeđeni pravo da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporenim presudama proglašen krivim zbog svog socijalnog porijekla, pa da je na taj način diskriminiran, te da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, odnosno da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovih prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnog navoda o povredi prava na nediskriminaciju nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran. Ustavni sud također primjećuje da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku, te da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne mogu voditi zaključku da apelant nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, budući da osporene odluke sadrže jasna i zadovoljavajuća obrazloženja svih zaključaka donesenih na osnovu provedenih dokaza i kada je nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret zbog čega nema ni povrede principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Nema kršenja prava na pravično suđenje ni zbog toga jer Ustavni sud nije utvrdio da postoji bilo šta što ukazuje na to da je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupanju ili da su na drugi način prekršena prava iz navedenog člana.
- 41.Također, nema kršenja principa ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje, kada se odluka o kažnjavanju apelanta u prekršajnom postupku odnosi na kažnjavanje za remećenje javnog reda i mira, dok se odluka o kažnjavanju apelanta u krivičnom postupku odnosi na kažnjavanje za nanošenje teške tjelesne povrede.
- 42.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao ni prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelantu bilo onemogućeno da koristi zakonom propisane pravne lijekove, osim što je apelant nezadovoljan ishodom krivičnog postupka koji je vođen protiv njega, odnosno kada apelant nije ponudio dokaze da je diskriminiran na osnovu socijalnog porijekla.
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.