Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1676/08, rješavajući apelaciju �Distribucije" d.o.o. Laktaši i Radmila Šipovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija �Distribucije" d.o.o. Laktaši i Radmila Šipovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-GŽ-07-001450 od 14. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 076-0-P-06-000 215 od 13. aprila 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Distribucija" d.o.o. Laktaši i Radmilo Šipovac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 6. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-07-001450 od 14. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P-06-000 215 od 13. aprila 2007. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 25. novembra 2008. godine. Također, na zahtjev Ustavnog suda od 18. novembra 2010. godine, apelantov opunomoćenik je 26. novembra 2010. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Miroslava Drljače (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 23. juna i 1. jula 2008. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 17. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Tužilac je podnio tužbu Osnovnom sudu 27. septembra 2006. godine protiv apelanata radi zaštite od klevete i naknade nematerijalne štete zbog iznošenja i objavljivanja neistina o njemu u novinskim člancima objavljenim u dnevnom listu "Fokus" (u daljnjem tekstu: "Fokus") od 6, 22. i 26. decembra 2005, kao i od 3. januara i 5. septembra 2006. godine.
  • 7.
    Osnovni sud je donio Presudu broj 076-0-P-06-000 215 od 13. aprila 2007. godine kojom je obavezao apelante da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede ugleda, solidarno isplate iznos od 6.000 KM, kao i da mu naknade troškove postupka. Osim toga, Osnovni sud je dio tužbe koji se odnosi na novinske članke pojedinačno navedene u tužbi (izuzev članka od 5. septembra 2006. godine) odbacio kao "nedopušten". Također, presudom je obavezan tužilac da apelantima naknadi dio troškova postupka srazmjerno uspjehu tuženih u parnici.
  • 8.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je provedenim dokazima utvrdio da su apelanti izdavač i glavni i odgovorni urednik "Fokusa". Dalje je sud utvrdio da je u "Fokusu" od 5. septembra 2006. godine objavljen članak pod naslovom "Drljaj ne drljaj" čiji je sadržaj: "Prije nego je postavljen na mjesto direktora ŠG "Prijedor", Drljača je obavljao funkciju direktora ŠG "Novi grad", u kojem je napravio štetu na osnovu nenaplaćenih potraživanja i zastare u visini od 667.000 KM." Osnovni sud je zaključio da sporni članak u vrijeme objavljivanja nije zasnovan na istinitim informacijama, nego isključivo na pretpostavkama i neprovjerenim informacijama, konstatirajući da na osnovu revizorskog izvještaja (izvod iz izvještaja o reviziji poslovanja JP šumarstvo "Srpske šumež za period od 1. januara do 31. decembra 2003. godine) nema konkretne informacije o navodno prouzrokovanoj šteti šumskom gazdinstvu od tužioca, te da ničim nije dokazana istinitost navoda apelanata sadržanih u spornom članku, odnosno navodna odgovornost tužioca za prouzrokovanu štetu ŠG "Novi Grad". Osnovni sud je, također, zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju vrijednosnih stavova o tužiocu, niti izražavanju mišljenja apelanata, nego isključivo o iznošenju činjenica, te da i sama tvrdnja da je tužilac "napravio štetu" predstavlja činjenično utvrđenje koje je, ukoliko je istinito, bilo moguće i dokazati.
  • 9.
    Osnovni sud je naveo da u parnici za naknadu štete zbog povrede ugleda tužilac mora da dokaže postojanje povrede svog prava i da su takvu povredu izvršili upravo tuženi, odnosno apelanti, a zadatak apelanata kao tuženih je da u takvoj parnici dokažu postojanje općih razloga isključenja pretpostavki ili predviđenih razloga isključenja odgovornosti. Osnova odgovornosti za klevetu i eventualnu naknadu štete sadržana je u odredbama čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete, te u odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisano da je neophodno da je spornim izražavanjem istaknuta neistina, da je ugled oštećenog, odnosno tužioca povrijeđen, te da su apelanti sporno izražavanje iznijeli u svojstvu autora, urednika ili izdavača, ili u svojstvu nekog drugog lica koje je kontroliralo sadržaj spornog izražavanja.
  • 10.
    U konkretnom predmetu Osnovni sud je utvrdio da je u vrijeme objavljivanja spornih članaka tužilac bio na funkciji generalnog direktora ŠG "Prijedor" (raniji naziv "Pastirevo"), a da je ranije obavljao funkciju generalnog direktora ŠG "Novi Grad". Dalje je sud utvrdio da je tužilac, nakon objavljivanja spornog članka, bio izložen osudi javnosti i da mu je zbog toga povrijeđen ugled. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz provedenog vještačenja vještaka medicinske struke D.E. proizlazi da su objavljene informacije direktno i negativno utjecale na duševno zdravlje tužioca, odnosno prouzrokovale posljedice psihotraume srednjeg do jačeg intenziteta, uzimajući u obzir i negativne konotacije vezane za njegovo prezime. Dalje je Osnovni sud istakao da odgovornost propisana članom 5. Zakona o zaštiti od klevete nije suprotna članu 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da se zakonom predviđena odgovornost može podvesti pod ograničenja iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije. Naime, zagarantirano pravo slobode izražavanja ne znači da to pravo može biti zloupotrijebljeno ugrožavanjem drugih zagarantiranih prava, kao što su čovjekova lična prava, a objavljivanje neistinitih informacija je zloupotreba prava na slobodu izražavanja. Slijedeći navedeno, a imajući u vidu nedokazanost istinitosti spornog izražavanja, povredu ugleda koju je izražavanje izazvalo kod tužioca, kao i činjenicu da su ga objavili apelanti kao izdavač i glavni i odgovorni urednik, Osnovni sud je zaključio da je tužiocu prenošenjem neistinitog izražavanja prouzrokovana šteta koja se ogledala u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete. Prilikom odlučivanja o visini naknade štete, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 200. ZOO, te odredbu člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, kojima je propisano da povreda prava ličnosti mora prouzrokovati i posljedice u vidu duševnih patnji. Imajući u vidu elemente iz navedenih zakonskih odredbi, kao i specifičnost konkretnog slučaja, način na koji je povreda ugleda učinjena (objavljivanje u dnevnom listu), te posljedice nanesene štete, Osnovni sud je tužiocu dosudio iznos od 6.000 KM na ime nematerijalne štete, smatrajući da je proporcionalan nanesenoj šteti.
  • 11.
    Osim toga, u obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je odbacio tužbu u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete zbog objavljivanja novinskih članaka od 6, 22. i 26. decembra 2005, kao i od 3. januara 2006. godine. U vezi s tim, sud je istakao da je članom 12. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je rok za podnošenje tužbe zbog klevete tri mjeseca od dana saznanja i utvrđenja identiteta lica koje je prouzrokovalo štetu, odnosno od jedne godine od dana kad je izražavanje izneseno trećem licu. S obzirom na to da je tužilac prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka izjavio da je za članke saznavao otprilike dva do tri dana nakon njihovog objavljivanja, te da je tužbu podnio 27. septembra 2006. godine, sud je istakao da tužba nije podnesena u prekluzivnom roku, zbog čega je tužilac izgubio pravo na podnošenje tužbe.
  • 12.
    Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-GŽ-07-001450 od 14. marta 2008. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu apelanata i preinačio presudu Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu na način da je smanjio iznos naknade koju su apelanti dužni solidarno isplatiti tuženom na iznos od 3.000 KM, te, slijedeći to, i troškove postupka. Istovremeno je presudom sud odbio zahtjev tužioca za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
  • 13.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio da odgovornost tužioca za sve ono što mu je stavljeno na teret nije ničim dokazana. Zbog toga je i Okružni sud zaključio da su sadržajem objavljenih članaka za tužioca objavljene neistine i da one treba da se smatraju klevetom. Dalje je Okružni sud istakao da sloboda izražavanja propisana odredbom člana 1. Zakona o zaštiti od klevete i odredbom člana 10. Evropske konvencije podrazumijeva i određena ograničenja, a ona se prvenstveno tiču nemogućnosti objavljivanja i izražavanja neistinitog sadržaja. Okružni sud je, također, ukazao da je osnovan žalbeni navod apelanata da je prvostepeni sud propustio dati ocjenu vezanu za izvod iz izvještaja o reviziji poslovanja JP šumarstvo "Srpske šumež za period od 1. januara do 31. decembra 2003. godine, kao i ocjenu dopisa ŠG "Prijedor" broj 01-4823/06 od 29. decembra 2006. godine, koji su izvedeni na glavnoj raspravi, ali da navedeni propust nije od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, Okružni sud je istakao da činjenica da je revizorskim izvještajem konstatirano da ukupna potraživanja ŠG "Prijedor" (raniji naziv "Pastirevo") iznose 677.542 KM ne znači da nije pokrenut postupak njihove naplate, niti da je potraživanja napravio generalni direktor, posebno uzimajući u obzir "uobičajenost duga u privredi a koji je nastao temeljem poslovnih odnosa". Pored toga, Okružni sud je konstatirao da, uzimajući u obzir odredbu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, koja propisuje da tužilac mora preduzeti sve potrebne radnje na ublažavanju štete izazvane klevetom, tužilac nije preduzeo sve potrebne mjere da ublaži štetu izazvanu klevetničkim izražavanjem (između ostalog i podnošenjem zahtjeva za ispravku), zbog čega je i svojim ponašanjem "bitnije utjecao na to da šteta u konačnici bude veća, nego što bi bila u suprotnom". Slijedeći navedeno, Okružni sud je tužiocu dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000 KM, kao adekvatnu novčanu satisfakciju za duševne bolove koje je pretrpio. Prema stavu Okružnog suda, veći iznos od dosuđenog bi "pogodovao težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom svrhom naknade štete".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te su istakli da dokazi "nisu ocijenjeni cjelovito i u uzajamnoj vezi", smatrajući da prvostepena presuda ne sadrži potpunu i jasnu ocjenu svih dokaza koji su izvedeni tokom postupka. U pogledu kršenja prava na slobodu izražavanja, apelanti su istakli da sporni članci ne sadrže samo činjenice nego i vrijednosne sudove o tužiocu, odnosno mišljenja o tužiocu, a zakon jasno regulira da ne postoji odgovornost za klevetu ukoliko je izražavanjem izneseno mišljenje. Apelanti su, također, istakli da nije ispoštovano ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na činjenicu da su apelanti pravo žalbe imali samo u �formalnom smislu", jer je drugostepena presuda nepotpuna, pošto u njoj nisu obuhvaćeni svi žalbeni navodi.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i da prilikom donošenja presude nije došlo do kršenja ljudskih prava.
  • 16.
    Osnovni sud je istakao da nije došlo do povrede ljudskih prava apelanata, te nije dao poseban osvrt na navode iz apelacije.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti deo

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Š...Ć.

Odgovornost za klevetu

Član 5.

  • 1.
    Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
  • 2.
    Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
  • 3.
    Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Š...Ć.

Izuzeci od odgovornosti

Član 6.

(1) U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

  • a)
    ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
  • b)
    ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • v)
    ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, Š...Ć.

Obaveza ublažavanja

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Rokovi zastarelosti

Član 12.

  • 1.
    Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri meseca od dana kada je tužilac saznao ili mogao saznati za izražavanje i identitet osobe koja je prouzrokovala štetu i ni u kom slučaju se ne može produžiti nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.Š...Ć

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

  • 18.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Š...Ć.

Član 200.

Za pretrpljene Š...Ć duševne bolove zbog Š...Ć povrede ugleda i časti, Š...Ć sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

  • 19.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-GŽ-07-001450 od 14. marta 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. aprila 2008. godine a apelacija je podnesena 6. juna 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti osporavaju presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja

  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • h)
    Slobodu izražavanja.
    • 26.
      Član 10. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
    • 2.
      Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.

a) Opći principi

  • 27.
    Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te je, stoga, garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim garantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava garantiranog Ustavom može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
  • 28.
    Ugroziti na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična prava novinara garantirana ustavom nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 29.
    To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
  • 30.
    Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
  • 31.
    Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Ovdje je bitno napomenuti da je ovaj stav Evropskog suda uvršten u Zakon o zaštiti od klevete, kao njegov član 1. tačka a). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine) u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je kriminalna i da krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije, smatrao je da dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije.
  • 32.
    Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
  • 33.
    Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 34.
    S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba preduzimati prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 5. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je zbog nepažnje zanemario neistinitost izražavanja.
  • 35.
    Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu.

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

  • 36.
    U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 37.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
  • 38.
    Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužiocu plate naknadu za štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.
  • 39.
    Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje, prema zaključku redovnih sudova, nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego je bilo napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica na što upućuje sadržaj teksta objavljenog članka �Drljaj ne drljaj", odnosno tvrdnja da je tužilac napravio štetu na osnovu nenaplaćenih potraživanja i zastare u visini od 667.000 KM, koje se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu dokazati. Ustavni sud zapaža da su, ocjenjujući sporno izražavanje, redovni sudovi zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati. Ovakvu ocjenu prihvata i Ustavni sud.
  • 40.
    Dalje, Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu propust apelanata da prethodno provjere podatke koje su namjeravali objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o tužiočevom javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku pred sudom nisu mogli pružiti dokaze. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja pri određivanju visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiočevog ugleda, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije (vidi i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1288/06 od 18. oktobra 2007. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
  • 41.
    Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode na izražavanje apelanata i tužiočevog prava na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
  • 42.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 43.
    Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju prava iz ovog člana zasnivaju na istim argumentima koje su iznosili i u odnosu na navode o povredi člana 10. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je istaknute navode u cijelosti već ispitao i utvrdio da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju činjenica i ocjene provedenih dokaza tokom postupka, bilo pri primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su izneseni navodi apelanata neosnovani, te da nema ništa što bi ukazalo da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 45.
    U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili pravni lijek propisan zakonom u predmetnom postupku. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao odlukom kojom bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da je očigledno da su apelanti imali i iskoristili sve pravne lijekove propisane zakonom, odnosno pravo na izjavljivanje žalbe, Ustavni sud smatra da su i izneseni navodi apelanata neosnovani, te da nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su sudskom presudom u građanskoj parnici apelanti obavezani da plate štetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu očigledno proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, kao ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da su apelanti iskoristili sve pravne lijekove propisane zakonom.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.