Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2069/08, rješavajući apelaciju Tome Govedarice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Tome Govedarice.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje Nevesinje broj P-22/00 (novi broj 095-1-P-06-000-156) koji je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-GŽ-07-000 414 od 19. juna 2008. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Tomi Govedarici, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Tome Govedarice podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-GŽ-07-000 414 od 19. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju broj 095-1-P-06-000 156 od 20. jula 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tome Govedarice podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 236 od 3. juna 2009. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Tomo Govedarica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 8. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-GŽ-07-000 414 od 19. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-06-000-156 od 20. juna 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. augusta 2009. godine. U dopuni apelacije apelant je osporio Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 236 od 3. juna 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku AD "Prevoz" Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 19. i 22. septembra 2008. godine. Tuženi je dostavio odgovor 29. augusta 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. januara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je 27. marta 2000. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog "radi radnog odnosa i isplate" u kojoj je naveo da je kod tuženog radio od 1986. godine, od kada je obavljao poslove vozača teških teretnih vozila. Po demobilisanju iz Vojske RS u drugoj polovini decembra 1995. godine javlja se na posao i tom prilikom mu tuženi saopćava da ide na čekanje i da će biti pozvan na posao. Apelant je tražio da sud obaveže tuženog da u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude omogući apelantu da obavlja poslove vozača teških teretnih vozila, te da ga za sve vrijeme čekanja, počevši od 1. decembra 1995. godine, obešteti tako što će mu za svaki mjesec čekanja na posao isplatiti iznos od 60% plaće.
  • 7.
    Do donošenja Presude Osnovnog suda broj P-22/00 od 25. aprila 2006. godine Osnovni sud je zakazao devet ročišta (25. marta, 16. oktobra, 10. novembra, 4. decembra 2000. godine, 15. novembra, 27. decembra 2005. godine, 26. januara, 27. februara i 29. marta 2006. godine). Apelant nije pristupio ročištima zakazanim za 17. novembar 2005. godine i 27. februara 2006. godine iako je bio uredno pozvan. Apelant je podneskom od 15. novembra 2005. godine tražio odgodu pripremnog ročišta zakazanog za 17. novembar 2005. godine.
  • 8.
    Rješenjem Osnovnog suda broj P-22/00 od 7. juna 2004. godine određeno je da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju je navedeno da pripremnom ročištu zakazanom za 7. juni 2004. godine nije pristupio uredno pozvani apelant, odnosno njegov opunomoćenik. Apelant je 16. jula 2004. godine podnio zahtjev za povrat u prijašnje stanje, navodeći da opunomoćenik nije pristupio zakazanom ročištu zbog toga što je prisustvovao sahrani jednog lica. Navedeni zahtjev sud je usvojio.
  • 9.
    Osnovni sud je Presudom broj P-22/00 od 25. aprila 2006. godine odbio apelantov precizirani tužbeni zahtjev da se poništi Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-122/96 od 31. decembra 1996. godine, te da mu tuženi omogući da obavlja poslove vozača teških teretnih vozila. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.060,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
  • 10.
    Protiv prvostepene presude apelant je 9. maja 2006. godine izjavio žalbu koju je Okružni sud Rješenjem broj 015-0-GŽ-06-000-253 od 23. augusta 2006. godine uvažio i prvostepenu presudu ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  • 11.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da se u predmetnoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS" br. 25/93, 14/94, 15/96 i 21/96), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spornog rješenja.
  • 12.
    Istaknuto je da je odredbom člana 55. Zakona o radnim odnosima propisano da radnik ima pravo da se radi zaštite svojih prava obrati nadležnom organu u preduzeću, sindikatu, inspekciji rada i nadležnom sudu. Prema odredbi člana 56. stav 1. navedenog zakona, radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja podnijeti prigovor upravnom odboru preduzeća ili po funkciji drugom odgovarajućem organu koji je određen kolektivnim ugovorom, a stavom 2. istog člana je propisano da je organ iz stava 1. navedenog člana dužan da odluči o prigovoru u roku od 15 dana od dana ulaganja prigovora.
  • 13.
    Dalje je istaknuto da, prema odredbi člana 57. Zakona o radnim odnosima, radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenom organu iz člana 56. stav 1. navedenog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru, ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava u skladu sa zakonom. Radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu u smislu prethodnog stava.
  • 14.
    Istaknuto je da su navedeni rokovi materijalnopravni prekluzivni rokovi koji se ne mogu skraćivati ni produžavati a počinju teći od dana uručenja odluke onom kome je povrijeđeno pravo, odnosno od saznanja za povredu prava. Prema mišljenju suda, to znači da odluka o pravu radnika iz radnog odnosa neće proizvoditi pravno djejstvo dok ne bude uručena onom o čijem je pravu odlučeno, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava, od kada počinje teći zakonski rok za podnošenje prigovora.
  • 15.
    Okružni sud je naveo da pojam "od dana kada je saznao za povredu prava" treba shvatiti tako da je potrebno saznanje o odluci kojom je povrijeđeno pravo radnika, kao i saznanje za razloge zbog kojih je donesena takva odluka. Tek tada radnik saznaje za odluku i razloge takve odluke, od kada, u smislu navedene zakonske odredbe člana 55, ima pravo na podnošenje prigovora u roku od 15 dana, a nakon isteka roka po prigovoru i na podnošenje tužbe (član 56. stav 2) u daljnjem roku od 15 dana. Stoga, pošto apelant nije na propisan zakonski način primio osporeno rješenje, to je tuženi postupio protivno odredbi člana 87. u vezi sa članom 81. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 47/86) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spornog rješenja, u smislu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava RS.
  • 16.
    Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, osim što je prvostepeni sud povrijedio materijalno pravo, koje je dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je povrijedio i odredbe člana 8. u vezi sa čl. 209 i 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a što je protivno i odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja ima prioritet u odnosu na domaće pozitivno zakonodavstvo.
  • 17.
    Na osnovu navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, žalbom je pravilno ukazano na pogrešnu ocjenu provedenih dokaza (član 8. ZPP). Zaključeno je da u prvostepenoj presudi razlozi nisu dovoljno obrazloženi, što je protivno odredbi člana 8. ZPP u vezi sa članom 6. Evropske konvencije (pravo na pravično suđenje i pristup sudu), a što je jedan od razloga za ukidanje, te je stoga Okružni sud odlučio u smislu odredbe člana 224. stav 1. tačka 3. ZPP.
  • 18.
    U ponovnom postupku do donošenja Presude Osnovnog suda broj 095-1-P-06-000-156 od 20. jula 2007. godine Osnovni sud je zakazao dva ročišta (15. maja i 20. juna 2007. godine) kojima je pristupio apelant.
  • 19.
    Presudom Osnovnog suda broj 095-1-P-06-000-156 od 20. jula 2007. godine odbijen je apelantov precizirani tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-122/96 od 31. decembra 1996. godine, te da se tuženi obaveže da sa apelantom uspostavi radnopravni status i naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Apelant je obavezan da naknadi troškove parničnog postupka tuženom u iznosu od 2.510,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
  • 20.
    U obrazloženju presude se navodi da iz Rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu broj 01-122/96 od 31. decembra 1996. godine proizlazi da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog 31. decembra 1995. godine. Utvrđeno je da spomenuto rješenje nije uručeno apelantu na propisan način, te da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 27. marta 2000. godine. Dalje je utvrđeno da iz apelantove izjave proizlazi da je apelant tužbu podnio, a da nije znao da mu je prestao radni odnos. Dalje je utvrđeno da apelantu tuženi nije uručio sporno rješenje o prestanku radnog odnosa prema važećim propisima, ali da apelant u momentu podnošenja tužbe nije znao da mu je prestao radni odnos, odnosno da je tuženi donio sporno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Prema mišljenju suda, iz navedenog proizlazi da je apelant podnio tužbu prije nego što mu je odluka kojom mu je pravo povrijeđeno uručena, odnosno prije nego što je saznao da takva odluka, to jeste rješenje postoji. Prema tome, stav Osnovnog suda jeste da u konkretnom slučaju, u vezi sa podnošenjem tužbe, nije odlučujuća niti bitna činjenica kada je apelant saznao za sporno rješenje kojim mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, jer je on tužbom tražio sudsku zaštitu zbog povrede prava iz radnog odnosa.
  • 21.
    Istaknuto je da se apelant nije koristio pravom prigovora nadležnom organu u preduzeću za zaštitu svojih prava, te je, u smislu odredbe člana 57. stav 2. tada važećeg Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik" broj 25/93), izgubio pravo na sudsku zaštitu zbog čega sud nije odlučivao o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva.
  • 22.
    Protiv prvostepene presude apelant je 31. jula 2007. godine podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 015-0-GŽ-07-000 414 od 19. juna 2008. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
  • 23.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da, prema stanju spisa i kazivanju tuženog, što nije pobio ni apelant, apelant nije dolazio na posao duži niz godina, samovoljno napustivši preduzeće. Istaknuto je da je apelant tužbu podnio 27. marta 2000. godine, što znači da on nije dolazio na posao od početka rata pa sve do podnošenja tužbe, što ukazuje na to da je apelant sa posla izostao više od devet godina, računajući do dana podnošenja tužbe. Zbog tog razloga Okružni sud nije prihvatio apelantov žalbeni prigovor u kojem on ističe da mu nije bilo omogućeno da uloži prigovor organima tuženog zbog prestanka radnog odnosa. Sama činjenica da je apelant ne dolazeći na posao šutio sve do podnošenja tužbe, tj. 2000. godine, odnosno u periodu dužem od devet godina, prema mišljenju Okružnog suda, ukazuje da se osnovano može zaključiti da je sam apelant samovoljno napustio radni odnos - preduzeće, ne obraćajući se njemu pismeno ili na bilo koji način. Prema tome, prvostepeni sud je pravilno zaključio da se apelant nije koristio pravom prigovora koji je bio obavezan prema odredbama ranijeg važećeg Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS" broj 25/93).
  • 24.
    Protiv drugostepene presude apelant je 7. jula 2008. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Rev-08-001 236 od 3. juna 2009. godine odbacio.
  • 25.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da vrijednost spora u predmetnoj pravnoj stvari nije označena u prvobitnom podnesku tužbe, već je to učinjeno na ročištu od 16. oktobra 2000. godine, tako da je ta vrijednost označena u iznosu od 6.200,00 KM. Nakon toga apelant je u pismenom podnesku od 14. decembra 2000. godine, uz navedeni nenovčani tužbeni zahtjev, postavio i zahtjev za naknadu štete u iznosu od 7.800,00 KM. Međutim, na ročištu od 26. januara 2006. godine odustao je od tog naknadno postavljenog tužbenog zahtjeva, tako da je vrijednost predmeta spora ostala u iznosu od 6.200,00 KM.
  • 26.
    Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da ne nalazi da bi odlučivanje o reviziji u predmetnoj pravnoj stvari bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, da bi se ona izuzetno dozvolila prema odredbama člana 237. stav 3. tog zakona.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 27.
    Apelant se "ali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, navodeći da je dokazao da mu rješenje o prestanku radnog odnosa nikad nije dostavljeno. Smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 9.000 KM zbog povrede prava na pravično suđenje. Dalje navodi da je, zbog izostanka primanja, i to plaće, regresa i toplog obroka iz radnog odnosa, jer mu je tuženi uskratio pravo na rad, oštećen za svaki mjesec u prosjeku po 500 KM. U dopuni apelacije od 5. augusta 2009. godine apelant je naglasio da osporava (i) rješenje Vrhovnog suda od 3. juna 2009. godine, kojim je odlučeno o njegovoj reviziji na način što je ona odbačena kao nedozvoljena.

b) Odgovor na apelaciju

  • 28.
    U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te da se svi razlozi za donošenje osporenih presuda nalaze u njihovom obrazloženju.
  • 29.
    U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te da niti u jednoj fazi postupka nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava.
  • 30.
    U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

  • 31.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93-32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 434.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

  • 32.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

  • 33.
    Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 25/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 57.

Radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rešenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava, u skladu sa zakonom.

Radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu u smislu prethodnog stava.

VI. Dopustivost

  • 34.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 15.
    apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu

Iscrpljivanje pravnih lijekova u odnosu na rješenje Vrhovnog suda

  • 35.
    Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
  • 36.
    U konkretnom slučaju apelant u dopuni apelacije osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 236 od 3. juna 2009. godine kojim je apelantova revizija odbačena zbog toga što u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije meritorno ispitao apelantovu reviziju u kojem slučaju bi to bila konačna odluka koju bi Ustavni sud mogao ispitati, već je apelantova revizija odbačena zbog formalnih razloga. Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelant izjavljivanjem revizije nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je Vrhovni sud apelantovu reviziju odbacio zbog formalnih nedostataka.
  • 37.
    Stoga, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na presudu Okružnog suda

  • 38.
    U odnosu na dio apelacije kojim apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 015-0-GŽ-07-000 414 od 19. juna 2008. godine i Presudu Osnovnog suda broj 095-1-P-06-000-156 od 20. juna 2007. godine Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 39.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 015-0-GŽ-07-000 414 od 19. juna 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Presudu Okružnog suda apelant je primio 25. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 40.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 41.
    Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 42.
    Predmetni postupak se odnosi na postupak zaštite prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 43.
    Pošto se apelantovi navodi odnose i na nerazumno dugo trajanje predmetnog postupka, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 45.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

Analiza dužine trajanja postupka

  • 46.
    Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 27. marta 2000. godine, kada je apelant podnio tužbu, te da je okončan Presudom Okružnog suda broj 015-0-GŽ-07-000 414 od 19. juna 2008. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak do donošenja presude Okružnog suda trajao ukupno osam godina i dva mjeseca.
  • 47.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 48.
    Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
  • 49.
    U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud nalazi da apelant nije pristupio jednom ročištu, i to ročištu zakazanom za 27. februar 2006. godine. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 7. juni 2004. godine zbog čega je Osnovni sud donio Rješenje broj P-22/00 od 7. juna 2004. godine da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom. Međutim, po apelantovom zahtjevu, Osnovni sud je odobrio apelantov zahtjev za povrat u prijašnje stanje, nalazeći da apelant, odnosno njegov opunomoćenik, navedenom ročištu nije pristupio iz opravdanih razloga. Također, apelant je svoje neprisustvovanje ročištu zakazanom za 17. novembar 2005. godine opravdao. Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama u značajnoj mjeri doprinio dužini predmetnog postupka.
  • 50.
    U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da Osnovni sud u predmetnom postupku nije preduzeo niti jednu procesnu radnju u periodu od 4. decembra 2000. godine do 29. aprila 2004. godine (kada je preduzeo radnju u pogledu zakazivanja ročišta za 7. juni 2004. godine). Dakle, u predmetnom postupku Osnovni sud u periodu od tri godine i četiri mjeseca nije preduzeo nijednu procesnu radnju. Nakon navedenog vremena Osnovni sud je preduzimao radnje u relativno kratkim vremenskim periodima. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud rješenjem od 23. augusta 2006. godine ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-22/00 od 25. aprila 2006. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i pogrešne ocjene provedenih dokaza. U odnosu na ponašanje Okružnog suda, Ustavni sud nalazi da je taj sud rješavao o žalbi u relativno kratkom vremenskom periodu, te da nije u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.
  • 51.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud nalazi da se odgovornost za predmetnu dužinu može staviti na teret Osnovnom sudu, imajući u vidu da je taj sud propustio preduzeti procesne radnje u periodu dužem od tri godine. Ustavni sud zapaža da u pogledu navedenog Osnovni sud nije ponudio razumno i objektivno opravdanje. Pri tome Ustavni sud podsjeća da se radilo o postupku za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je prema domaćem zakonu hitne prirode.
  • 52.
    Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud nalazi da vrijeme trajanja predmetnog postupka ne može zadovoljiti standarde razumnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 53.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 54.
    Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog povrede prava na pravično suđenje. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 55.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.
  • 56.
    Imajući u vidu da je predmetni postupak do donošenja Presude Okružnog suda broj 015-0-GŽ-07-000 414 od 19. juna 2008. godine trajao ukupno osam godina, kao i da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, ukupan iznos od 2.400,00 KM. Na isplatu naknade je obavezana Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište Osnovnog suda za koji je utvrđeno da je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 57.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 58.
    Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 59.
    Razmatrajući apelantove navode u ovom dijelu, Ustavni sud nalazi da su Osnovni sud i Okružni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to apelant navodi. Suština odluka Osnovnog i Okružnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, jeste da apelantov zahtjev nije osnovan na odredbi člana 57. stav 2. tada važećeg Zakona o radnim odnosima s obzirom na to da je iz činjenice da apelant nije došao na posao u periodu dužem od devet godina utvrđeno da je apelant samovoljno napustio radni odnos - preduzeće, ne obraćajući se u tom periodu tuženom pismeno ili na bilo koji način. Dakle, utvrđeno je da je sve do momenta podnošenja tužbe 27. marta 2000. godine apelant šutio iz čega proizlazi da se nije koristio pravom prigovora nadležnom organu tuženog za zaštitu svojih prava zbog čega je izgubio pravo na sudsku zaštitu. U navedenom Ustavni sud ne vidi da su Osnovni i Okružni sud uradili išta proizvoljno, te smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 60.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 61.
    S obzirom na zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su u suštini isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

  • 62.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovog prava Ustavni sud vidi u neaktivnosti Osnovnog suda u periodu dužem od tri godine iako se radilo o predmetu hitne prirode. Pri tome Osnovni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu ostalih aspekata prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost.
  • 63.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 64.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.