USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2118/08, rješavajući apelaciju Rizvana Zjakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Rizvana Zjakića, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Kžž-08-000007 od 14. maja 2009. godine i 070-0-Kžk-06-000020 od 21. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-10/05 od 18. jula 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Rizvan Zjakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Alaga Bajramović i Hasan Veladžić, advokati iz Bihaća, podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-06-000020 od 21. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-10/05 od 18. jula 2005. godine. Apelant je 7. jula 2009. godine dopunio apelaciju osporivši i Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Kžž-08-000007 od 14. maja 2009. godine, s prijedlogom da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora po toj presudi do konačne odluke Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog tužilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 21. jula 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 14. augusta 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Tužilaštva dostavljeni su apelantovom punomoćniku 28. augusta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Kantonalnog suda broj K-10/05 od 18. jula 2005. godine apelant je zajedno s Ademom Šahinovićem proglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela. Pored toga, apelant je proglašen krivim i za krivično djelo prevare iz člana 282. stav 1. KZ FBiH. Za oba krivična djela apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Izrekom presude je naloženo da se od apelanta oduzme imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 98.320,21 KM. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ FBiH.
- 7.Rješenjem broj K"-469/05 od 26. septembra 2006. godine Vrhovi sud je djelomično uvažio apelantovu žalbu i žalbu Tužilaštva izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, pa je ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj K-10/05 od 18. jula 2005. godine i odredio održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je, naime, prihvatio apelantov žalbeni prigovor jer, po ocjeni tog suda, u pretežnom dijelu činjenično stanje u osuđujućem i oslobađajućem dijelu presude nije pravilno utvrđeno.
- 8.Vrhovni sud je nakon pretresa, održanog 19. maja 2008. godine, donio Presudu broj 070-0-Kžk-06-000020 od 21. maja 2008. godine kojom je apelanta proglasio krivim za produženo krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH. Apelant je istom presudom, zajedno s Ademom Šahinovićem, proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Za navedena krivična djela apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Apelant je oslobođen optužbe za krivična djela u odnosu na preostale tačke optužnice.
- 9.U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Optužnicom Tužilaštva broj Kt-5/02 od 30. decembra 2004. godine, izmijenjenom i preciziranom na pretresu pred tim sudom, apelantu stavljeno na teret da je počinio produženo krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, zatim produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i krivično djelo prevare iz člana 283. stav 1. KZ FBiH. Na pretresu pred Vrhovnim sudom, kako je dalje navedeno, pročitana je Optužnica Tužilaštva broj Kt-5/02 od 30. decembra 2004. godine, koja je izmijenjena i precizirana pod brojem Kt"-K-31/06 od 28. februara 2007. godine i 21. aprila 2008. godine, o kojoj su se izjasnili apelantovi branitelji, predloživši da se apelant zbog nedostatka dokaza oslobodi od optužbe da je počinio krivična djela koja su mu preciziranom optužnicom stavljena na teret. Tokom dokaznog postupka, na pretresu pred vijećem Vrhovnog suda, neposredno su saslušana četiri svjedoka i izvedeno je dopunsko vještačenje vještaka finansijske struke Jasminka Derviševića, koji je neposredno saslušan. Također je izvršen uvid u istražni spis Kantonalnog tužilaštva broj Kt-5/02, uvid u naredbu o obustavi istrage protiv Esada Zjakića, pravomoćne Presude Općinskog suda u Bihaću broj P-739/04 i P-737/04, ugovor o prenosu i dnevnik koji je vođen po ugovorima Kantonalne direkcije robnih rezervi za 2000. i 2001. godinu. Vrhovni sud je preuzeo dokaze koje je izveo i prihvatio Kantonalni sud, izuzev iskaza svjedoka Riste Cvanića datog u Kantonalnom MUP-u Bihać, jer je taj svjedok neposredno saslušan i ispitan direktno i unakrsno pred vijećem Vrhovnog suda. Preuzeti su, kako je dalje navedeno, iskazi 47 svjedoka koji su dati na pretresima pred prvostepenim sudom i preuzet je veliki broj materijalnih dokaza iz prvostepenog postupka.
- 10.Vrhovni sud je nakon analize dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, kako preuzetih iz prvostepenog postupka tako i onih koje je neposredno proveo, u odnosu na produženo krivično djelo nesavjesnog rada u službi utvrdio apelantovu krivično-pravnu odgovornost. Vrhovni sud je, naime, istakao da je, cijeneći dokaze pojedinačno i u njihovoj povezanosti, nesporno utvrdio da je apelant u svojstvu ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u Vladi USK očito nesavjesno postupao u obavljanju svoje dužnosti, svjesno poduzimajući radnje zbog kojih je za budžet USK nastupila šteta. Apelant je u svojstvu ministra, kako je dalje navedeno, u periodu od 22. februara 2000. godine do 11. maja 2001. godine, zaključio dva ugovora o davanju kratkoročne pozajmice JP "Unsko-sanske šumež iz Bosanske Krupe, iako je znao da ta sredstava nisu bila planirana za pozajmice. Za davanje pozajmica bila je potrebna saglasnost Vlade USK koju apelant nije pribavio, pa kako je to znao, Vrhovni sud je u pogledu ovog krivičnog djela utvrdio da je apelant svjesno prekršio zakonske odredbe Zakona o budžetima u FBiH i Zakona o finansijskom poslovanju. Vrhovni sud je apelantovo očito nesavjesno postupanje u obavljanju dužnosti ministra pravno ocijenio kao produženo krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.
- 11.U pogledu krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH, Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je nesporno utvrđeno da je apelant 7. oktobra 2003. godine od Branka Kecmana, vlasnika d.o.o. "Mini compani" iz Drvara, primio iznos od 3.000,00 KM obećavajući da će kod nadležnog organa pribaviti odobrenje za otvaranje autobusne linije Drvar-Banja Luka za potrebe tog preduzeća. Apelant je potpisao potvrdu o prijemu novca, a svoju obavezu nije ispunio niti je Branku Kecmanu vratio novac. Ocjenjujući ovo krivično djelo, Vrhovni sud je preuzeo i prihvatio dokaze iz prvostepenog postupka, i to iskaz oštećenog Branka Kecmana, iskaze svjedoka Milorada Trninića i Ismeta Delića, kao i iskaz vještaka finansijske struke Husnije Muslića iz kojeg proizlazi da je apelant od Branka Kecmana primio iznos od 3.000,00 KM. Iskaz navedenog vještaka je potvrđen finansijskim vještačenjem i iskazom saslušanog vještaka Jasminka Derviševića. Vrhovni sud je u pogledu krivično-pravne odgovornosti za ovo krivično djelo istakao da je apelant oštećenom Branku Kecmanu lažno prikazao činjenice zbog čega ga je doveo u zabludu, a istovremeno sebi pribavio protivpravnu imovinsku korist. Vrhovni sud je dalje naveo da bi apelant, da nije imao takvu namjeru, oštećenom vratio primljeni novac po proteku vremena u kojem bi utvrdio da dato obećanje ne može ispuniti. S obzirom da je apelant, kako je dalje navedeno, prema oštećenom postupao u svojstvu fizičkog lica, Vrhovni sud ga je kao i prvostepeni sud proglasio krivim za krivično djelo prevare.
- 12.U odnosu na radnje izvršenja koje je apelant poduzeo zajedno s Ademom Šahinovićem a tiču se krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, Vrhovni sud je, kao i prvostepeni sud, utvrdio apelantovu krivično-pravnu odgovornost. Naime, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, apelant je u svojstvu ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva USK u maju 2001. godine, prije isteka mandata 11. maja 2001. godine, prilikom realizacije programa ministarstva o poticaju za poljoprivredu i stočarstvo, izdao pet naloga bez broja i datuma na ime Mensuda Mujagića, Sejada Durakovića, Selmira Halkića, Nurije Fazlića i Hasiba Hadžipašića da im se sa farme "Perna F" izda svakom po 15 rasplodnih junica u ukupnoj vrijednosti od 161,250,00 KM. Navedena lica su bila radnici farme, a Adem Šahinović je kao direktor i suvlasnik navedene farme za njih sačinio izlaze robe i naveo da se svakom od navedenih lica izdaje po 15 junica. Zatim su sa navedenim radnicima sačinjeni posebni ugovori kojima oni kao fizička lica junice ustupaju farmi "Perna F" koja preuzima njihove kredite prema ministarstvu (robni krediti u vidu poticaja za razvoj stočarstva). Zbog načina na koji su, apelant u svojstvu ministra i Adem Šahinović u svojstvu direktora farme, postupali kao službeno i odgovorno lica, zloupotrijebivši svoj položaj i iskoristivši ga, u namjeri pribavljanja drugom imovinske koristi, u konkretnom slučaju farmi "Perna-F" Bosanska Krupa, Vrhovni sud je te radnje pravno ocijenio kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, za koja ih je proglasio krivim.
- 13.Prilikom odmjeravanja krivično-pravne sankcije Vrhovni sud je cijenio olakšavajuće okolnosti i protek vremena od učinjenja krivičnih djela, dok otežavajuće okolnosti nije našao, pa je cijeneći sve zajedno apelantu utvrdio pojedinačne kazne za svako od počinjenih krivičnih djela. Zatim je, primjenom člana 54. KZ FBiH, utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Po ocjeni Vrhovnog suda utvrđena i izrečena kazna u navedenom trajanju je potrebna i dovoljna radi ostvarenja opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu člana 42. KZ FBiH. Za ostale radnje precizirane optužnice (krivično djelo nesavjesnog rada u službi i produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti) apelant je oslobođen optužbe u smislu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Vrhovni sud je, u pouci o pravnom lijeku, istakao da je žalba dozvoljena u odnosu na produženo krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH opisano pod tačkama 1. i 2. osuđujućeg dijela presude. U odnosu na ostali dio presude, dakle krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i prevare, navedeno je da žalba nije dopuštena.
- 14.Apelant je protiv osuđujućeg dijela presude Vrhovnog suda od 21. maja 2008. godine izjavio žalbu Apelacionom vijeću Vrhovnog suda, kako u pogledu krivičnog djela za koje je žalba dozvoljena tako i krivičnih djela za koja u pouci o pravnom lijeku stoji da žalba nije dozvoljena. Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je, odlučujući o žalbi, donijelo Presudu broj 070-0-Kžž-08-000007 od 14. maja 2009. godine, kojom je odbacilo apelantovu žalbu izjavljenu u odnosu na krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i prevare. Apelantova žalba, izjavljena protiv osuđujućeg dijela presude u odnosu na produženo krivično djelo nesavjesnog rada u službi, je uvažena i u tom dijelu je preinačena presuda Vrhovnog suda od 21. maja 2008. godine, tako što je apelant oslobođen od optužbe. Iz pobijane presude Vrhovnog suda preuzete su utvrđene kazne za krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i prevare, te je apelant uz primjenu odredbe člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. U ostalom dijelu presuda Vrhovnog suda od 21. maja 2008. godine je ostala neizmijenjena.
- 15.U obrazloženju presude od 14. maja 2009. godine, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je navelo da je apelant žalbu izjavio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. U žalbi su također iznijeti razlozi zbog kojih apelant smatra da je imao pravo izjaviti žalbu i u odnosu na krivična djela za koja mu je u pouci o pravnom lijeku to pravo uskraćeno, dakle krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i prevare. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelantovu žalbu ispitao u granicama žalbenih prigovora, jer ispitivanje drugostepene presude zavisi od pravca i obima njenog pobijanja u žalbi. Apelant i njegovi branitelji su na sjednici Apelacionog vijeća Vrhovnog suda, i to u odnosu na osuđujući dio drugostepene presude protiv koje žalba nije dozvoljena, iznijeli nove okolnosti koje su potkrijepili neovjerenim fotokopijama presuda donesenim u parničnom postupku i izjavom oštećenog Branka Kecmana, pri čemu nisu naveli okolnosti zbog kojih bi iskaz oštećenog dat u krivičnom postupku mogao biti doveden u pitanje ovjerenom izjavom, pa te nove činjenice po ocjeni suda predstavljaju dopunu žalbe van žalbenog roka. Međutim, bez obzira na nedopuštenost žalbe u tom dijelu, Apelaciono vijeće je razmotrilo apelantove navode s ciljem, kako je navedeno, utvrđivanja dopuštenosti žalbe i standardima konvencijskih normi. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da apelant svoje shvatanje o pravu na žalbu između ostalog zasniva na okolnostima da je na pretresu pred drugostepenim sudom mijenjana optužba i da je drugostepena presuda donesena u odnosu na takvu optužbu, da su izvedeni svi raniji dokazi koji su drugačije cijenjeni kao i novi dokazi koji su prvi put cijenjeni. Međutim, Apelaciono vijeće je zaključilo, s obzirom da apelant u žalbi nije konkretizirao te okolnosti, upoređujući činjenični supstrat djela iz prvostepene i drugostepene presude kojima je proglašen krivim, da je jedina razlika, i to u odnosu na krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti, to što su ispuštene riječi "u Bosanskoj Krupić i "na štetu budžeta USK". Dakle, kako je zaključeno, ne radi se o nekoj novoj optužbi sa značajnim izmjenama, niti su izvršene izmjene odlučnih činjenica u odnosu na optužnicu prema kojoj je postupao prvostepeni, a kasnije i drugostepeni sud. Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbu člana 333. ZKP FBiH, koja se odnosi na pravo na žalbu protiv drugostepene presude, te u vezi s tim istaklo da je pravna pouka iz drugostepene presude pravilna i zakonita. Zbog navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da je apelantova žalba u odnosu na krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i prevare nedopuštena, zbog čega je žalba u tom dijelu odbačena kao nedopuštena. Međutim, u odnosu na produženo krivično djelo nesavjesnog rada u službi, Vrhovni sud je ocijenio da je u žalbenom postupku bilo neophodno ispitati da li činjenični opis ovog produženog krivičnog djela i izreka pobijene presude sadrži sve odlučne činjenice. S tim u vezi, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je ispitalo činjenični opis navedenog krivičnog djela s odlučnim činjenicama i zaključilo da u opisu djela nedostaju odlučne činjenice koje bi predstavljale radnju njegovog učinjenja, a koja bi se morala sastojati u očito nesavjesnom postupanju službene osobe. Radnja ovog krivičnog djela, kako je dalje navedeno, ne može se sastojati u običnoj nemarnosti i nepažljivosti službene osobe u vršenju dužnosti, već to u smislu zakonskog određenja mora biti očito nesavjesno postupanje. Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je uvažavanjem apelantove žalbe u odnosu na produženo krivično djelo nesavjesnog rada u službi otklonilo povredu krivičnog zakona koja je učinjena na njegovu štetu, zbog čega je za navedeno krivično djelo apelant oslobođen od optužbe. U preostalom dijelu presuda Vrhovnog suda od 21. maja 2008. godine ostala je neizmijenjena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelant je u apelaciji, izjavljenoj protiv odluke Vrhovnog suda od 21. maja 2008. godine, istakao povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s povredom navedenog prava apelant je istakao proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog zakona, što je rezultiralo da je osuđen za krivična djela za koja on smatra da ih nije počinio. Smatra da sud u pobijanoj presudi nije dao potrebno obrazloženje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a dokaze na koje se poziva je očigledno proizvoljno cijenio, naročito sadržaj materijalne dokumentacije, iskaze svjedoka i vještaka. Također, apelant ističe da Vrhovni sud nije cijenio svaki dokaz posebno i u vezi s ostalim dokazima, već je zaključke izvodio proizvoljno. U dopuni apelacije, podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda od 14. maja 2009. godine, apelant se "ali na povredu prava na pravično suđenje u vezi s pravom na žalbu iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 Evropske konvencije, i to u odnosu na utvrđeno činjenično stanje za krivična djela za koja mu nije bila dozvoljena žalba i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da je Vrhovni sud njegovu žalbu, koja se ticala osuđujućeg dijela drugostepene presude, samo djelomično uvažio preinačivši drugostepenu presudu u pogledu produženog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi. U preostalom osuđujućem dijelu drugostepene presude, koja se odnosi na krivično-pravnu odgovornost za krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i prevare, njegova žalba je, kako tvrdi, nezakonito odbačena. U vezi s ovim, apelant ističe da je u prvostepenom postupku proglašen krivim za ova dva krivična djela, ali da je drugostepeni sud povodom njegove žalbe zakazao pretres i ponovo izvodio već izvedene dokaze koje je cijenio drugačije nego prvostepeni sud. Pored toga, Vrhovni sud u žalbenom postupku protiv prvostepene presude nije cijenio sve navode žalbe, već je, kako tvrdi, postupio po izmijenjenoj optužnici i donio "novu" presudu. Zbog toga smatra da mu je odbacivanjem žalbe Apelaciono vijeće Vrhovnog suda u odnosu na krivična djela za koja je proglašen krivim, oduzelo pravo na redovan pravni lijek - žalbu. Po apelantovom mišljenju, u obrazloženju ove pobijane presude nema jasnih i argumentovanih razloga zbog kojih je njegova žalba samo djelomično uvažena a u preostalom dijelu odbačena. U pogledu razloga za donošenje privremene mjere apelant je istakao svoje teško zdravstveno stanje - reaktivni depresivni poremećaj koji je, kako je istakao, posljedica rata i predmetnog krivičnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom postupka koji je vođen protiv apelanta nisu povrijeđene odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije, kao ni odredbe procesnog i materijalnog zakona na koje se u apelaciji ukazuje jer je Vrhovni sud postupao u okviru zakonskih ovlaštenja. Navedeno je da je postupak vođen prema procesnom zakonu iz 2003. godine, pa je i pravna pouka pravilna i na zakonu zasnovana. Vrhovni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima se ukazuje da činjenični opis djela za koje je apelant proglašen krivim ne sadrži obilježja krivičnih djela za koja je proglašen krivim, te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je, nasuprot navodima apelacije, Vrhovni sud na osnovu izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, izveo pravilan zaključak u pogledu apelantove krivične odgovornosti. Dokazi su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, činjenično stanje je u odnosu na obje tačke presude pravilno utvrđeno nakon čega je, na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo. U cijelosti su, kako je dalje navedeno, poštovana sva apelantova prava, uz potpuno poštivanje njegovih prava da se brani uz pomoć branioca, pravo da aktivno učestvuje u postupku, da stavlja prijedloge i prigovore. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 19.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99 i 15/99) relevantne odredbe glase:
Zloupotreba položaja ili ovlasti
Član 358.
(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili te�e povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
(3) Ako djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.
Prevara
Član 282. stav 1.
Ko u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i tiome ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom do tri godine.
Nesavjestan rad u službi
Član 366.
(1) Službeno lice koje svjesnim kršenjem zakona ili drugih propisa ili propuštanjem dužnosti nadzora očigledno nesavjesno postupa u vršenju dužnosti pa uslijed toga nastupi povreda prava drugog ili imovinska šteta viša od 1.000,00 KM kaznit će se zatvorom do tri godine.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili je nastupila imovinska šteta viša od 10.000,00 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
- 20.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 u 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(3) Službeno lice je izabrani ili imenovani službenik ili drugo službeno lice u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i u drugim organima uprave i službama za upravu Federacije, kantona, gradova i općina koje obavlja određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; lice koje stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim organima i tijelima; ovlašteno lice u privrednom društvu ili drugom pravnom licu kojem je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno obavljanje javnih ovlaštenja, a koje u okviru tih ovlaštenja obavlja određenu funkciju; te drugo lice koje obavlja određenu službenu funkciju na osnovu ovlaštenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona.
(6) Odgovorno lice je lice u privrednom društvu ili u drugom pravnom licu kojem je s obzirom na njegovu dužnost ili na osnovu posebnog ovlaštenja povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili drugog pravnog lica u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima. Š...Ć
Član 5.
(1) Prema učiniocu krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Nesavjestan rad u službi
Član 387.
(1) Službeno ili odgovorno lice u Federaciji koje povredom zakona ili drugog propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora očito nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa zbog toga pravo drugog bude teško povrijeđeno ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 1.000 KM kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana teško povrijeđeno pravo drugog ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Prevara
Član 294. stav 1.
Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
- 21.Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04)
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim ili nedokazanim, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio ne ispitati direktno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo.
Član 332.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja
(1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primijenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.
(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci bili unakrsno ispitani od suprotne strnake i branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakoan. U tom slučaju njihovi iskazi se na pretresu mogu čitati.
(3) Odredbe stav 2. ovog člana ne odnose se na osobve koje mogu odbiti svjedočenej iz člana 97. ovog zakona.
Član 333.
Uvjeti za podnošenje žalbe i postupak po žalbi
(1) Protiv presude suda koji rješava u drugom stepenu dopuštena je žalba ako je sud koji rješava u drugom stepenu preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
(2) O žalbi protiv drugostepene presude iz stava 1. ovog člana rješava Vrhovni sud Federacije u sjednici vijeća u skladu sa odredbama koje važe za postupak pred drugostepenim sudom.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-06-000020 od 21. maja 2008. godine koju je apelant primio 25. juna 2008. godine, a dopune apelacije Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kžž-08-000007 od 14. maja 2009. godine koju je apelant primio 12. juna 2009. godine i protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 14. jula 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 26.Apelant se "ali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u vezi s činjeničnim stanjem, primjenom materijalnog prava, proizvoljnosti u ocjeni dokaza i nedostatkom obrazloženja. U dopuni apelacije apelant se "ali na povredu prava na pravično suđenje u vezi s pravom na žalbu i pravom na djelotvoran pravni lijek..
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 27.Apelant se "ali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 28.Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, proizvoljnost u ocjeni dokaza i nedostatak obrazloženja.
- 29.U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
- 30.Ustavni sud u vezi s ovim apelantovim navodima zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivično-pravne odgovornosti za krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i prevare. Vrhovni sud je zatim, uvažavajući apelantovu žalbu u kojoj je ukazao na nedostatke iskaza svjedoka kojem je dat imunitet, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred tim sudom. Tokom pretresa pred drugostepenim sudom proveden je veoma opsežan dokazni postupak, izvršena ocjena dokaza, pojedinačna, međusobna i ukupna, a zatim izveden zaključak o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti, kako za djela za koja je proglašen krivim u prvostepenom postupku, tako i za krivično djelo nesavjesnog rada u službi.
- 31.Ustavni sud naglašava da ocjena dokaza, prema načelu slobodne ocjene, podrazumijeva ocjenu oslobođenu pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali istovremeno zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, dakle i u Zakonu o krivičnim postupku Federacije Bosne i Hercegovine, pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje. Ustavni sud je razmatranjem spisa predmetne krivične stvari zapazio da je Vrhovni sud uvažavanjem apelantove žalbe otklonio sumnju u pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja iz prvostepenog postupka dajući razloge kako za dokaze koje je prihvatio, tako i one koje nije prihvatio, kao i razloge zbog kojih je pojedine dokaze neposredno proveo, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
- 32.U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na neposredno izvedenim dokazima, a nepravilnosti koje su učinjene tokom postupka otklonjene su u drugostepenom postupku, održavanjem pretresa pred tim sudom. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju presuda Vrhovnog suda nije zasnovana na proizvoljnoj i paušalnoj ocjeni izvedenih dokaza i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u vezi sa pravom na žalbu i pravom na djelotvoran pravni lijek
- 33.Navodi apelacije odnose se na kršenje člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 34.Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.
Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.
- 35.Pravom na žalbu se garantira kontrola zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije nastupanja njihove pravosnažnosti. Apelant se u suštini pozvao na povredu ovog prava jer iz pouke o pravnom lijeku drugostepene presude proizlazi da apelant u osuđujućem dijelu presude ovo pravo ima samo djelomično.
- 36.U vezi s ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su članom 333. ZKP FBiH propisani uvjeti u kojima je dozvoljeno izjavljivanje žalbe protiv drugostepene presude i odlučivanje o krivičnom predmetu u trećem stepenu. Naime, ovim članom je propisano da je žalba protiv drugostepene presude dozvoljena samo u dva slučaja. Oba slučaja se odnose na situaciju kada je optuženi u prvostepenom postupku oslobođen od optužbe, a drugostepenom presudom proglašen krivim, bilo da je prvostepena presuda preinačena ili da je drugostepeni sud nakon održanog pretresa pred tim sudom donio presudu. Ustavni sud zapaža da je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti i krivično djelo prevare, a da je oslobođen od optužbe za krivično djelo nesavjesnog rada u službi. U drugostepenom postupku Vrhovni sud je pored već utvrđene krivično-pravne odgovornosti utvrdio apelantovu krivicu za krivično djelo nesavjesnog rada u službi i u odnosu na to krivično djelo apelantu omogućio izjavljivanje žalbe. Iz navedenog proizlazi da drugostepeni sud nije postupio na način koji bi bio suprotan citiranoj zakonskoj odredbi, već je nasuprot navodima apelacije žalbu ispitao čak i u dijelu u kojem nije bila dopuštena a s ciljem utvrđivanja dopuštenosti žalbe i usklađenosti sa standardima iz Evropske konvencije. Nakon analize navoda žalbe u tom dijelu, dovođenja u vezu s odredbama člana 333. ZKP FBiH, Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je izvelo zaključak da je pouka o pravnom lijeku iz drugostepene presude pravilna i zakonita. Zaključeno je, naime, da su sudovi povodom krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim u prvostepenom postupku odlučivali u dva stepena i izveli istovjetan zaključak kojim je utvrđena apelantova krivično-pravna odgovornost. U odnosu na krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim drugostepenom presudom žalba je meritorno razmotrena, nakon čega je usvojena i drugostepena presuda u tom dijelu preinačena tako da je apelant oslobođen od optužbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant, u odnosu na krivična djela za koja je osuđen, imao i koristio redovan pravni lijek zbog čega nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u vezi s članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivično-pravna odgovornost za krivična djela za koja je osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, a nepravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja iz prvostepenog postupka otklonjene su u drugostepenom postupku, održavanjem glavnog pretresa pred tim sudom. Također, sud je u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge u pogledu dokaza koje je prihvatio i onih koje nije prihvatio, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
- 38.Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na pravično suđenje u vezi s pravom na žalbu iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer je apelant u odnosu na krivična djela za koja je utvrđena njegova krivično-pravna odgovornost imao i koristio redovan pravni lijek.
- 39.S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.