Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2659/08, rješavajući apelaciju Hate Ljubijankić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Hate Ljubijankić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je povodom apelanticine tužbe okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine a koji se povodom protivtužbi tuženih još uvijek vodi u Općinskom sudu u Bihaću pod brojem 17 0 P 016 950 09 P.

Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 17 0 P 016 950 09 P, shodno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Hati Ljubijankić, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Hata Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnijela je 1. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je u toku trajanja apelacionog postupka okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 18. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. decembra 2008. godine, a Općinski sud 6. januara 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 3. februara 2009. godine.
  • 5.
    Na traženje Ustavnog suda, Kantonalni sud je 12. jula 2007. godine dostavio fotokopiju "ostatka" spisa Općinskog suda broj P-339/04, uz napomenu da je nakon donošenja Presude povodom žalbe broj 001-0-GŽ-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine kompletan prvostepeni spis vraćen Općinskom sudu.
  • 6.
    Općinski sud je po proteku ostavljenog roka, odnosno 23. jula 2010. godine, dostavio Ustavnom sudu na uvid spis tog suda broj P-339/04.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Zahide Ljubijankić, Sadika Ljubijankića, Izeta Ljubijankića, Sadike Ljubijankić, Fikreta Ljubijankića, Ismeta Ljubijankića, Edina Ljubijankića i Elvire Fejzović (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja. Tužba je u Općinskom sudu primljena 11. juna 2004. godine. Predmetna tužba je zavedena pod poslovnim brojem P-339/04.
  • 9.
    Općinski sud je rješenjem od 15. juna 2004. godine tuženima dostavio tužbu na odgovor. Prema dostavnici u spisu, tuženi Edin Ljubijankić i Elvira Fejzović, apelanticina djeca koja su nastanjena u Njemačkoj, nisu primili tužbu na odgovor jer su, prema podacima, bili nepoznati na adresi iz tužbe. Ostali tuženi su 16. jula 2004. godine dali odgovor na tužbu u kojem su istakli i protivtužbeni zahtjev.
  • 10.
    Apelantica je podnescima od 26. oktobra 2004. godine i 26. augusta 2005. godine urgirala zakazivanje ročišta u konkretnoj pravnoj stvari. Podneskom od 28. marta 2005. godine apelantica je obavijestila sud da je uvidom u spis utvrdila da je dostava tužbe na odgovor neuredna za tužene Edina Ljubijankića i Elviru Fejzović, te je apelantica izvijestila sud o tačnoj adresi ovih tuženih, navodeći da se radi o istom gradu i ulici kako je to bilo naznačeno u tužbi ali da je promijenjen kućni broj. Sud je dnevnom naredbom od 18. maja 2005. godine ovim tuženim dostavio apelanticinu tužbu na odgovor.
  • 11.
    Apelantica je dala odgovor na protivtužbu 12. septembra 2005. godine. Sud je zakazao pripremno ročište za 22. novembar 2005. godine, ali je zbog neuredne dostave za Edina Ljubijankića i Elviru Fejzović ročište odložio, te naložio apelantici da, u roku od 30 dana, dostavi tačnu adresu za ove tužene. Edin Ljubijankić i Elvira Fejzović su podneskom od 30. novembra 2005. godine obavijestili sud da u cijelosti priznaju apelanticin tužbeni zahtjev.
  • 12.
    Sud je nakon toga, uz apelanticino prisustvo a u odsustvu uredno obaviještenih tuženih, održao pripremno ročište 24. januara 2006. godine, na kojem je usvojio dokazne prijedloge stranaka. Glavna rasprava je održana i zaključena 17. februara 2006. godine.
  • 13.
    Presudom Općinskog suda broj P-339/04 od 2. marta 2006. godine odbijen je u cijelosti (stav prvi izreke presude) kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi pod tačkom jedan tužbenog zahtjeva da je punovažan - pravovaljan brak zaključen između apelantice i Abdulaha Ljubijankića, zaključen 6. augusta 1970. godine u Bihaću, upisan u Matičnu knjigu vjenčanih za grad Bihać pod brojem 118 za 1970. godinu, a prestao smrću bračnog druga Abdulaha Ljubijankića 22. decembra 2001. godine; da se utvrdi (tačka dva tužbenog zahtjeva) da je apelantica kao bračni drug umrlog Abdulaha zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, te da prvotužena Zahida Ljubijankić nema pravo na nasljeđivanje umrlog Abdulaha Ljubijankića. Odbijen je i apelanticin zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužene da joj naknade parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama (tačka tri tužbenog zahtjeva). Stavom drugim izreke prvostepene presude sud je udovoljio protivtužbenom zahtjevu tuženih - protivtužilaca (od 1. do 7), te je poništio brak zaključen između apelantice i Abdulaha Ljubijankića, a apelanticu (stav treći izreke) obavezao da tuženim - protivtužiocima naknadi troškove postupka.
  • 14.
    Obrazlažući svoju odluku, sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je Abdulah Ljubijankić 1958. godine u Velikoj Kladuši zaključio brak sa prvotuženom, a da je 6. augusta 1970. godine zaključio brak sa apelanticom. Sud je naveo da je Abdulah Ljubijankić za vrijeme trajanja ranijeg braka zaključio novi brak, što je suprotno članu 16. tada važećeg Osnovnog zakona o braku, kao i članu 10. važećeg Porodičnog zakona FBiH ("Službene novine FBiH" broj 35/05), te je naveo da je odredbama tog zakona propisano da će se brak poništiti ako je zaključen protivno uvjetima propisanim Porodičnim zakonom (čl. 10-16, a u vezi sa članom 36). Sud je, budući da nije dostavljen pouzdan dokaz o razvodu braka, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio da brak između prvotužene i Abdulaha Ljubijankića nije razveden. Stoga je sud zaključio da je brak između apelantice i Abdulaha Ljubijankića ništavan prema samom zakonu, u smislu člana 16. Osnovnog zakona o braku i člana 10. važećeg Porodičnog zakona, pa je primjenom ovog člana u vezi sa čl. 34. i 36. Porodičnog zakona udovoljio protivtužbenom zahtjevu i poništio brak između apelantice i Abdulaha Ljubijankića. Dosljedno tome, sud je primjenom člana 22. Zakona o nasljeđivanju odbio apelanticin zahtjev za utvrđenje da je nasljednik prvog nasljednog reda, odnosno da prvotužena nema pravo na nasljeđivanje.
  • 15.
    Apelantica je 15. marta 2006. godine podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda.
  • 16.
    Tuženi - protivtužioci (od 1. do 7) podnijeli su 24. marta 2006. godine prijedlog za donošenje dopunske presude.
  • 17.
    Dopunskom presudom broj P-339/04 od 10. aprila 2006. godine prekinut je postupak povodom protivtužbe tuženih od 1. do 7. u pogledu utvrđivanja da je brak prvotužene - protivtužiteljice Zahide Ljubijankić i Abdulaha Ljubijankića punovažan, te da se dosljedno tome Zahida Ljubijankić proglasi zakonskim nasljednikom prvog nasljednog reda. Stavom drugim izreke dopunske presude utvrđeno je da će se prekinuti postupak nastaviti nakon pravosnažnog okončanja postupka povodom zahtjeva kojima je odlučeno Presudom istog suda broj P 339/04 od 2. marta 2006. godine.
  • 18.
    Apelantica je 14. aprila 2006. godine izjavila žalbu na dopunsku presudu Općinskog suda, koja je dnevnom naredbom od 22. maja 2006. godine dostavljena na odgovor tuženim. Sud je potom 30. juna 2006. godine donio naloge kojim je pozvao parnične stranke da uplate sudsku taksu.
  • 19.
    Nakon dostave žalbe Kantonalnom sudu (4. septembra 2006. godine), apelantica je podnescima od 22. decembra 2006. godine, 8. februara i 13. juna 2007. godine, te 1. septembra 2008. godine urgirala rješavanje predmeta.
  • 20.
    Predsjednik Kantonalnog suda je 23. decembra 2008. godine dao naredbu da se apelanticin predmet dodijeli u rad, uz obrazloženje da je apelantica Ustavnom sudu podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupka.
  • 21.
    Kantonalni sud je, nakon podnošenja apelacije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, donio Presudu broj 001-0-GŽ-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je djelimično uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tačku jedan apelanticinog tužbenog zahtjeva i utvrdio da je punovažan - pravovaljan brak zaključen između apelantice i Abdulaha Ljubijankića, zaključen 6. augusta 1970. godine u Bihaću, upisan u Matičnu knjigu vjenčanih za grad Bihać pod brojem 118 za 1970. godinu, a prestao smrću bračnog druga Abdulaha Ljubijankića 22. decembra 2001. godine, te je odbio protivtužbeni zahtjev tuženih - protivtužilaca (od 1. do 7) kojim su tražili da se poništi brak apelantice i Abdulaha Ljubijankića. Tuženi - protivtužioci su obavezani da apelantici naknade troškove parničnog postupka, te je odbijen njihov zahtjev da im apelantica naknadi troškove postupka. U preostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda (stav jedan tačka dva izreke - da je apelantica kao bračni drug umrlog Abdulaha zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, kao i dopunska presuda).
  • 22.
    Obrazlažući svoju odluku u dijelu u kojem je apelanticina žalba uvažena, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud osporenu presudu donio uz povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na ocjenu dokaza budući da iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom proizlazi da je pravosnažnom Presudom broj P-382/77 od 12. decembra 1978. godine razveden brak između Abdulaha Ljubijankića i prvotužene - protivtužiteljice Zahide Ljubijankić. Navedeno je da je nesporno da je Abdulah Ljubijankić zaključio brak sa apelanticom za vrijeme trajanja ranijeg braka između njega i prvotužene, ali je istaknuto da je članom 36. stav 2. Porodičnog zakona određeno da sud neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave. Obrazloženo je da u takvoj situaciji ranije zaključeni brak kao predmet zaštite više ne postoji niti se narušava princip monogamije. Istaknuto je da je apelantica sa Abdulahom Ljubijankićem živjela u braku koji je zaključila 1971. godine pa do njegove smrti, dakle 31 godinu, i u tom je braku stekla dvoje djece. Navedeno je da je iz ponašanja prvotužene evidentno da je ona znala da brak između nje i Abdulaha Ljubijankića više ne postoji i da je prestao razvodom, te je ocijenjeno da je smisao protivtužbenog zahtjeva ostvarivanje prava na nasljeđe i penziju.
  • 23.
    Kantonalni sud je spise vratio Općinskom sudu 6. novembra 2009. godine.
  • 24.
    Podneskom od 15. februara 2010. godine apelantica je urgirala nastavak postupka i donošenje odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženih. Iz stanja spisa proizlazi da pripremno ročište za raspravljanje protivtužbenog zahtjeva još nije zakazano.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 25.
    Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Apelantica navodi da se u konkretnom slučaju radi o bračnom sporu koji se prema odredbi člana 273. stav 1. Porodičnog zakona smatra hitnim, ali da je Općinski sud, nezavisno od te činjenice i njenih urgencija, pripremno ročište zakazao tek nakon dvije godine. Dalje je navedeno da Kantonalni sud nije donio odluku o žalbi koja mu je dostavljena u septembru 2006. godine, da je apelantica više puta urgirala uzimanje predmeta u rad ali da do dana podnošenja apelacije odluka o žalbi nije donesena. Apelantica je navela da je od dana podnošenja tužbe pa do dana podnošenja apelacije proteklo više od četiri godine, te je istakla da je Kantonalni sud mogao djelotvornije postupiti a ne pridržavati se isključivo redoslijeda predmeta. Dalje, apelantica je navela da se preopterećenost sudova ne može prihvatiti kao opravdanje budući da su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu se apelantica poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 132/06. Konačno, apelantica traži da se naloži Federaciji BiH da joj zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i dugotrajnosti postupka isplati iznos od 5.500,00 KM na ime nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

  • 26.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, koji je dao u vrijeme dok postupak pred tim sudom nije bio okončan, istakao da ne osporava navode apelacije. Naveo je da je predmet u tom sudu formiran 11. septembra 2006. godine kada mu je dostavljena žalba na odlučivanje. Dalje je navedeno da taj sud ima veliki broj neriješenih predmeta iz građanskopravne oblasti i da nema dovoljan broj sudija. Istaknuto je da je u neriješenim predmetima veliki broj predmeta hitne prirode, te da je apelanticin predmet nakon dobijanja apelacije na odgovor dat na prioritetno rješavanje pojedinačnom naredbom.
  • 27.
    Općinski sud je istakao da se predmetna apelacija odnosi na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom. Dalje je naveo da su tačni apelanticini navodi da je tužbu podnijela 10. juna 2004. godine, da je prvostepena presuda donesena 2. marta 2006. godine, a dopunska presuda 10. aprila 2006. godine. Istaknuto je da je u navedenom periodu taj sud imao više hiljada predmeta hitne prirode, te da se objektivno, iako je hitne prirode, apelanticin predmet nije mogao riješiti u objektivnom roku.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 29.
    Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 272. stav 1.

(1) Bračni spor je spor o utvrđivanju postojanja ili nepostojanja braka, o poništenju i razvodu braka.

Član 273.

(1) Radnje u postupcima iz člana 272. ovog Zakona preduzimaju se hitno.

(2) U postupcima iz člana 272. ovog Zakona ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 15 dana od dana prijema tužbe ili zahtjeva u sudu.

(3) Prvostepeni sud dužan je donijeti presudu i izraditi pisani otpravak presude najkasnije u roku od 15 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

(4) O žalbi protiv odluke donesene u prvostepenom postupku u predmetima iz člana 272. ovog Zakona, drugostepeni sud dužan je odlučiti u roku od 15 dana od dana prijema žalbe.

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 32.
    U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 33.
    U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog nedonošenja konačne odluke o njenom tužbenom zahtjevu u razumnom roku. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 36.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 37.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, Presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 38.
    Ustavni sud konstatira da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje da je punovažan - pravovaljan brak zaključen između nje i Abdulaha Ljubijankića, te je za Ustavni sud neupitno da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica uživa garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 39.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Relevantni principi

  • 40.
    Ustavni sud podsjeća na to da se, prema njegovoj praksi i praksi Evropskog suda, razumnost dužine postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).
  • 41.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

  • 42.
    Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženih 11. juna 2004. godine radi utvrđivanja valjanosti - punovažnosti braka, te je u apelaciji navela da predmetni postupak još uvijek nije pravosnažno okončan. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je u međuvremenu pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-06-001 232 od 22. septembra 2009. godine apelanticin predmet okončan u dijelu u kojem se odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu, ali da još uvijek nije donesena presuda povodom protivtužbenog zahtjeva tuženih od 1. do 7, u dijelu u kojem je dopunskom presudom Općinskog suda postupak prekinut do pravosnažnog okončanja postupka povodom zahtjeva kojima je odlučeno Presudom istog suda broj P 339/04 od 2. marta 2006. godine. Dakle, postupak povodom apelanticine tužbe trajao je pet godina, tri mjeseca i deset dana, ali, budući da još nije donesena odluka povodom protivtužbe, proizlazi da predmetni postupak traje više od šest godina i dva mjeseca i da još uvijek nije okončan.
  • 43.
    U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dopunjavala apelaciju ali da je nesporno da apelantica ukazuje i na dužinu postupka vezano za protivtužbu, što se vidi iz podneska upućenog Općinskom sudu kojim apelantica urgira zakazivanje ročišta povodom protivtužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud će razmotriti dužinu cjelokupnog postupka koji traje više od šest godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan.

Analiza razumnosti dužine postupka

  • 44.
    U konkretnom slučaju se radi o tužbi za utvrđivanje valjanosti - punovažnosti braka. Navedeni postupak praktično se svodi na tumačenje odredbi Porodičnog zakona, te se postupak, i uz okolnost da je bilo više tuženih i da je istaknut protivtužbeni zahtjev, prema mišljenju Ustavnog suda ne može smatrati osobito složenim.
  • 45.
    Ustavni sud zapaža da predmetni postupak ima karakter bračnog spora koji se prema odredbama Porodičnog zakona (član 273) smatra hitnim.
  • 46.
    Dalje, Ustavni sud smatra da je Općinski sud nakon podnošenja apelanticine tužbe u primjerenim rokovima i kontinuirano preduzimao procesne radnje (dostavu tužbe na odgovor, dostavu protivtužbe, zakazao dva pripremna ročišta i glavnu raspravu, te donio presudu i dopunsku presudu, proslijedio žalbe na odgovor i sl.). U kontekstu navedenog, a imajući u vidu odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku koje reguliraju postupanje prvostepenog suda do donošenja prvostepene odluke kao i postupak povodom žalbe - izjavljivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor i dr., za što je potreban određeni period i što podrazumijeva čitav niz radnji koje prvostepeni sud treba obaviti prije dostave žalbe drugostepenom sudu, Ustavni sud smatra da je Općinski sud navedene procesne radnje u ovoj fazi postupka preduzimao u rokovima koji zadovoljavaju kriterij "razumnosti". Naime, Općinski sud je, i uz činjenicu da je bilo više tuženih (devet), te da je bio potreban duži period dostave za tužene Edina Ljubijankića i Elviru Fejzović, koji su nastanjeni u Njemačkoj, upravo zbog apelanticinog propusta vezano za dostavu tačne adrese ovih tuženih, odluku o apelanticinom tužbenom zahtjevu i odluku o protivtužbenom zahtjevu tuženih donio 2. marta, odnosno 10. aprila 2006. godine, dakle u roku od godinu dana i deset mjeseci.
  • 47.
    S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da Općinski sud od 6. novembra 2009. godine, kada mu je Kantonalni sud vratio spis nakon donošenja odluke povodom žalbe, pa do dostave spisa Ustavnom sudu (23. juli 2010. godine) nije bio zakazao ročište vezano za nastavak predmetnog postupka u dijelu u kojem je prekinut dopunskom presudom Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da takvo postupanje Općinskog suda, odnosno apsolutna neaktivnost Općinskog suda u periodu od osam mjeseci i 15 dana i nepreduzimanje radnji vezanih za okončanje postupka povodom protivtužbe tuženih, ne zadovoljava kriterij "razumnosti".
  • 48.
    Vezano za postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud odluku o apelanticinoj žalbi donio nakon više od tri godine od dana dostave spisa tom sudu. Iz navedenog proizlazi da ni Kantonalni sud odluku o žalbi nije donio u razumnom roku, te da je ta odluka nesporno donesena izvan roka propisanog u članu 273. Porodičnog zakona, prema kojem je odluku o žalbi trebao donijeti u roku od 15 dana od dana prijema žalbe.
  • 49.
    S druge strane, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelantica svojim ponašanjem, osim propusta vezanog za dostavu tačne adrese za dvoje tuženih u početnoj fazi postupka, doprinijela dužini predmetnog postupka. Naime, apelantica je više puta urgirala da sudovi uzmu njen predmet u rad (tri puta u Općinskom sudu i četiri puta u Kantonalnom sudu), a ove njene navode redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu osporili.
  • 50.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da se konkretni predmet nesporno ubraja u kategoriju predmeta koji se tiču ličnog statusa i svojstva, te zaključuje da je okončanje predmetnog postupka od izuzetne važnosti, kako za apelanticu, tako i za tužene. Naime, rješavanje ovog spora pojavljuje se kao preduvjet ostvarivanja prava koja proizlaze iz bračne zajednice.
  • 51.
    Dakle, predmetni postupak traje više od šest godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan. Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog parničnog postupka - bračnog spora, s obzirom na rokove propisane Porodičnim zakonom i na značaj koji ovaj predmet ima za apelanticu, a priori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima.
  • 52.
    U kontekstu ponašanja redovnih sudova prilikom rješavanja apelanticinog predmeta, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u odgovoru na apelaciju ukazali na poteškoće vezane za veliki broj predmeta u radu. Međutim, Ustavni sud je u ovoj odluci već naveo da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje su redovni sudovi naveli ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina predmetnog parničnog postupka.
  • 53.
    Konačno, vodeći računa o ispitanim kriterijima, ocjenjujući postupak u cjelini, a osobito značaj predmeta za apelanticu, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti", zbog čega je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 54.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 55.
    Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi, ukoliko se radi o hitnom predmetu, za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. S obzirom na značaj koji ovaj predmet ima za apelanticu, te ocjenjujući da se predmetni postupak prema odredbama važećeg Porodičnog zakona smatra hitnim, Ustavni sud smatra da apelantici na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 56.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad se dužina predmetnog postupka, koji traje više od šest godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan, a koji se smatra hitnim i čije je okončanje od izuzetnog značaja za apelanticu, može u cijelosti staviti na teret redovnim sudovima.
  • 57.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 58.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.