Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2673/08, rješavajući apelaciju Nisveta Gasala i Musajba Kukavice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Nisveta Gasala i Musajba Kukavice podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-07/341 od 21. augusta 2008. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nisveta Gasala i Musajba Kukavice podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-07/341 od 21. augusta 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nisvet Gasal, kojeg zastupa advokat Senad Kreho, i Musajb Kukavica, kojeg zastupa advokat Fadil Abaz (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 2. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-07/341 od 21. augusta 2008. godine. Apelanti su, također, predložili da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi naredio puštanje apelanata iz pritvora, uz mjere zabrane, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je 19. novembra 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo BiH 21. novembra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 29. oktobra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Suda BiH broj X-KR-07/341 od 4. jula 2008. godine apelantima je ukinut pritvor, te su im određene mjere zabrane napuštanja boravišta i ostale mjere zabrane, kako je precizno navedeno u izreci rješenja, a u skladu sa čl. 126. i 126a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Protiv navedenog rješenja Tužilaštvo BiH je 9. jula 2008. godine izjavilo žalbu, koja je Rješenjem Suda BiH od 10. jula 2008. godine odbačena kao neblagovremena. Tužilaštvo BiH je istog dana podnijelo Prijedlog broj KT-RZ-125/07 od 10. jula 2008. godine za određivanje mjere pritvora prema apelantima zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
  • 7.
    Rješenjem Suda BiH broj X-KR-07/341 od 17. jula 2008. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog Tužilaštva BiH od 10. jula 2008. godine za određivanje pritvora prema apelantima zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mjere pritvora prema apelantima po navedenom osnovu iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, jer, prema mišljenju suda, činjenice i okolnosti na kojima je zasnovan prijedlog Tužilaštva BiH ne ukazuju na postojanje koluzione opasnosti. Naime, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju ne postoje dokazi koji ukazuju na to da su apelanti posredno ili neposredno ostvarili ili pokušali utjecati na svjedoke ili saučesnike, te da je na taj način krivični postupak u konkretnom predmetu bio ometan.
  • 8.
    Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj X-KR-07/341 od 21. augusta 2008. godine uvažena je žalba Tužilaštva BiH, te je Rješenje Suda BiH broj X-KR-07/341 od 17. jula 2008. godine preinačeno na način da se apelantima ukidaju mjere zabrane određene rješenjem Suda BiH od 4. jula 2008. godine i prema apelantima je određena mjera pritvora zbog razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Navedenim rješenjem je određeno i da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine. Dalje, određeno je da će se trajanje pritvora računati od 19. septembra 2007. godine, izuzimajući vrijeme koje su apelanti proveli na slobodi od 13. maja 2008. godine do 30. maja 2008. godine, te vrijeme od 4. jula 2008. godine pa do dana kada budu lišeni slobode prema tom rješenju. Također, navedeno je da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti nakon isteka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
  • 9.
    U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je navelo da je Tužilaštvo BiH podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da se posebni uvjet za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH nikada ne pretpostavlja sam po sebi, nego da zakon zahtijeva postojanje određenih naročitih okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti zaista mogli izvršiti destruktivan utjecaj na krivični postupak, što je potkrijepljeno stavom Ustavnog suda u Odluci broj AP 6/08 kada je razmatrano određivanje pritvora zbog koluzione opasnosti. Apelaciono vijeće je, dalje, utvrdilo da je Tužilaštvo BiH u konkretnom slučaju predočilo dokaze koji ukazuju na opravdanu bojazan da će apelanti, ukoliko budu na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke ili saizvršioce. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da iz dostavljenih dokaza proizlaze okolnosti koje ukazuju na to da postoje pokušaji utjecaja na svjedoke, te konkretne i realne prijetnje upućene svjedocima. U tom smislu, Apelaciono vijeće je navelo da je vršenje utjecaja na svjedoke da ne svjedoče protiv apelanata potvrđeno izjavama zaštićenih svjedoka "A", "B", M. B. i M. G., te izjavama svjedoka M. G., D. Ž. i B. DŽ. Također, Apelaciono vijeće je navelo da je svjedok D. Ž. na glavnom pretresu 27. februara 2008. godine opravdao svoj izostanak sa svjedočenja koje je bilo zakazano za 20. februar 2008. godine zbog ozbiljne prijetnje koju mu je 18. februara 2008. godine uputio M. D. kada ga je posjetio kod njegove kuće i predlagao da ne svjedoči protiv apelanata. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da iz dopisa predsjednika HVIDR-e iz Bugojna broj Ur. broj 15/01/08 od 8. jula 2008. godine proizlazi da je vršen pritisak na pojedine svjedoke u konkretnom predmetu da ne svjedoče protiv apelanata. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da je ovim dopisom ukazano na činjenicu da je veliki broj svjedoka žrtva upravo krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, te da je, s obzirom na to da su preživjeli velike traume, prisustvo apelanata na slobodi stvorilo kod njih osjećaj straha i nesigurnosti, te da će to u znatnoj mjeri otežati njihov pristanak na svjedočenje u konkretnom predmetu.
  • 10.
    Apelaciono vijeće je ocijenilo činjenicu da se apelantima stavlja na teret izvršenje teškog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke a) i f), a u vezi sa krivičnim djelom individualne krivične odgovornosti iz člana 180. st. 1. i 2. KZBiH. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da se apelanti terete da su navedena krivična djela počinili kao pripadnici policijskih snaga SJB Bugojno i to apelant Nisvet Gasal kao upravnik logora "Stadion NK Iskra", a apelant Musajb Kukavica kao komandir osiguranja tog logora. Budući da se apelanti terete da su navedena krivična djela počinili u svojstvu saizvršilaca, Apelaciono vijeće je navelo da postoji bojazan da bi apelanti boravkom na slobodi mogli stupiti u kontakt sa osumnjičenim u istom predmetu koji se trenutno nalaze na slobodi, te se međusobno dogovarati u pogledu dokaza i na taj način utjecati na daljnji tok cjelokupnog krivičnog postupka. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da se saoptuženi E. H. i S. D. nalaze u pritvoru po istom zakonskom osnovu iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, te je zaključilo da bi apelanti uz mrežu svojih saizvršilaca mogli posrednim ili neposrednim putem utjecati i djelovati s ciljem ometanja krivičnog postupka i u njihovo ime. Prema mišljenju Apelacionog vijeća, sve te okolnosti ukazuju na postojanje naročitih okolnosti koje upućuju na zaključak da će apelanti boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stoga, Apelaciono vijeće je navelo da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje jasno ukazuju na neophodnost zadržavanja apelanata u pritvoru, u skladu sa članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, kako bi se osiguralo nesmetano saslušanje svjedoka na glavnom pretresu i uspješno vođenje krivičnog postupka. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da nije potrebno dokazivati neposredan utjecaj apelanata na svjedoke ili saučesnike jer je i sama osnovana bojazan da će se utjecaj desiti, koja je zasnovana na posrednim dokazima, dovoljna da sud ne može biti uvjeren da optuženi boravkom na slobodi neće kontaktirati svjedoke ili saučesnike.
  • 11.
    S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepeno vijeće nije dalo uvjerljive razloge na osnovu kojih bi se zaključilo da je mjera pritvora u konkretnom slučaju neproporcionalna i neadekvatna za osiguranje prisustva apelanata i uspješno vođenje krivičnog postupka, dok je, prema mišljenju vijeća, Tužilaštvo BiH u svojoj žalbi ispravno iznesenom argumentacijom učinilo nekonzistentnim takvo postupanje prvostepenog vijeća. Stoga je Apelaciono vijeće, primjenom odredaba člana 321. st. 1. i 3. ZKPBiH, u vezi sa članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odlučilo kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjem povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da Apelaciono vijeće nije pravilno ocijenilo postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Osim toga, apelanti navode da Apelaciono vijeće nije obrazložilo naročite okolnosti iz kojih bi proizlazila opasnost da bi oni zaista mogli destruktivno djelovati na krivični postupak ukoliko bi ostali na slobodi. Apelanti navode da u osporenom rješenju nije decidirano navedeno na koje to svjedoke apelanti mogu utjecati, niti koje su to posebne okolnosti koje opravdavaju takav zaključak.
  • 13.
    Apelanti smatraju da se ne može dovesti u vezu sa predmetnim krivičnim postupkom činjenica da je zaštićeni svjedok "A" pretučen u Bugojnu: "Š...Ć zato što je hrvatske nacionalnosti, jer taj svjedok u ovom predmetu uživa mjere zaštite". Također, apelanti su naveli da se u dopisu predsjednika Udruge HVIDR-a od 8. jula 2008. godine navodi da je na svjedoka D. Ž: "Š...Ć vršen pritisak uoči samog svjedočenja, te da je ženska osoba koja je rodbinski povezana sa optuženim Nisvetom Gasalom od svjedoka B. DŽ. tražila da svjedoči u njegovu korist". S tim u vezi, apelanti smatraju da se u navedenom dopisu: "Š...Ć ne spominje način na koji je vršen utjecaj na svjedoke, ko je vršio utjecaj, niti je evidentna bilo kakva uzročno-posljedična veza između optuženih i lica koja su navodno izvršila takav utjecaj". Naime, apelanti smatraju da navodi Apelacionog vijeća u vezi sa njihovim mogućim utjecajem na svjedoke nisu potkrijepljeni dokazima u smislu da su apelanti: "Š...Ć posredno ili neposredno utjecali ili pokušali da utječu na svjedoke i eventualne saizvršioce, a naročito na svjedoke pod zaštitom". Dalje, apelanti smatraju da je odluka o određivanju pritvora zasnovana na indicijama i na pretpostavci da je preduzimanje radnji utjecaja na svjedoke i saučesnike moguće, kao i na težini krivičnog djela. S obzirom na navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporeno rješenje i predmet vrati Sudu BiH na ponovni postupak. Također, apelanti su predložili da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, u smislu puštanja apelanata iz pritvora, uz mjere zabrane, do donošenja odluke o apelaciji. Na kraju su apelanti predložili da Ustavni sud, u skladu sa članom 76. Pravila Ustavnog suda, odredi da im se isplati naknada štete u visini koju utvrdi Ustavni sud.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je u osporenom rješenju data detaljna analiza svih okolnosti iz kojih proizlazi realna opasnost da bi apelanti boravkom na slobodi zaista mogli destruktivno djelovati na krivični postupak. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su u osporenom rješenju jasno navedene okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti boravkom na slobodi imali realnu mogućnost da ometaju krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stoga, Sud BiH smatra neosnovanim prigovore apelanata da je izostalo obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Dalje, Sud BiH smatra da su irelevantni navodi apelanata da se u osporenom rješenju ne navodi ko je i na koji način utjecao na svjedoke, te da utjecaj na njih nije konkretiziran. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da nije od presudnog značaja identifikacija takvih lica po imenu i prezimenu, već da je nužno njihovo bliže određenje u kontekstu događaja koji je predmet krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju detaljno ispitana opravdanost određivanja mjere pritvora prema apelantima, te da su, s tim u vezi, a s obzirom na okolnosti konkretnog događaja, detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih se smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju određivanje mjere pritvora prema apelantima. Sud BiH je na kraju naveo da u konkretnom predmetu ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je Apelaciono vijeće u osporenom rješenju detaljno obrazložilo postojanje pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a s tim u vezi i neophodnosti određivanja mjere pritvora prema apelantima. Dalje, u odnosu na navode apelanata koji se odnose na svjedoka D. Ž., Tužilaštvo BiH smatra da su oni netačni. S tim u vezi, Tužilaštvo BiH je navelo da iz transkripta sa glavnog pretresa održanog 27. februara 2008. godine u istom predmetu proizlazi da je svjedok D. Ž. potvrdio da je M. D. vršio pritisak na njega da ne svjedoči protiv apelanata, te da je kod njega taj utjecaj stvorio ozbiljan strah, koji je i bio razlog njegovog nedolaska na glavni pretres 20. februara 2008. godine. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da se mjera pritvora apelantima ne zasniva samo na iskazima svjedoka D. Ž., B. DŽ. i zaštićenog svjedoka "A" kako su apelanti naveli, već i na iskazima svjedoka M. G., M. B., zaštićenog svjedoka "B" kao i drugih svjedoka koji predstavljaju konkretne primjere utjecaja na svjedoke, a koji su svjedočili na okolnosti izvršenja krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret. Pri tome je Tužilaštvo BiH kao primjer utjecaja na svjedoke ukazalo na iskaz svjedoka M. G. koji je prilikom svjedočenja na glavnom pretresu 14. maja 2008. godine potvrdio da je imao prijetnje zbog svjedočenja u konkretnom predmetu. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da je i zaštićeni svjedok "B" svojim iskazom potvrdio da mu je zbog svjedočenja u konkretnom predmetu upućena prijetnja da će biti "likvidiran", a poslije i prijetnja "da ga sva policija u Bugojnu ne može zaštititi". Tužilaštvo BiH je, dalje, navelo da se Sud BiH suočava sa velikim problemima prilikom izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka Tužilaštva jer se zbog utjecaja na svjedoke i prisutnog straha mnogi svjedoci ne odazivaju na pozive Suda BiH za svjedočenje. U tom smislu, Tužilaštvo BiH je navelo primjer svjedoka K. K. koji već duže vrijeme neće da se odazove na pozive suda, te da je Sud BiH izdao naredbu za njegovo privođenje.
  • 16.
    Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno i potpuno ispitao opravdanost određivanja mjere pritvora prema apelantima, te da je dao detaljno obrazloženje razloga koji ukazuju na to da postoje pokušaji ili ozbiljni rizici utjecaja i zastrašivanja svjedoka, kao i utjecaja na saizvršioce protiv kojih se također vodi krivični postupak. S obzirom na to, Tužilaštvo BiH smatra da u konkretnom predmetu ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Tužilaštvo BiH je navelo da je apelacija u ovom dijelu preuranjena, te je predložilo da se u tom dijelu odbaci kao nedopuštena.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

Š...Ć

  • b)
    ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

  • 20.
    Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 21.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da osporeno rješenje ne predstavlja odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanata, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije

  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KR-07/341 od 21. augusta 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 27. augusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelanti osporavaju navedeno rješenje Suda BiH tvrdeći da su im tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Š...Ć

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Š...Ć

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
  • 4.
    Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

Š...Ć

  • 26.
    U konkretnom slučaju apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
  • 27.
    Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
  • 28.
    U konkretnom slučaju apelanti i ne osporavaju da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Apelanti, međutim, osporavaju da su postojali drugi relevantni razlozi da im bude određen pritvor, odnosno navode da Apelaciono vijeće u odluci o pritvoru nije te razloge učinilo konkretnim i objektivnim. Ustavni sud zapaža da je apelantima određen pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno zbog tzv. koluzione opasnosti. Ustavni sud, također, zapaža da je Apelaciono vijeće detaljno i jasno obrazložilo brojne okolnosti koje ukazuju na to da postoje pokušaji zastrašivanja i utjecaja na svjedoke, pa čak i onih prema kojima su preduzete mjere zaštite. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ukazalo na izjave zaštićenih svjedoka "A", "B", M. B., i M. G., te izjave svjedoka M. G. D. Ž. i B. DŽ., u kojima navedeni svjedoci tvrde da je na njih posredno vršen pritisak da ne svjedoče protiv apelanata. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće detaljno i jasno obrazložilo okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnih prijetnji upućenih svjedocima, što je dovelo do toga da je jedan svjedok izostao sa glavnog pretresa na kojem je trebao svjedočiti na okolnosti izvršenja krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, a drugi odbija da svjedoči.
  • 29.
    Ustavni sud, dalje, zapaža da je Apelaciono vijeće ocijenilo činjenicu da se apelantima stavlja na teret izvršenje teškog krivičnog djela ratnog zločina u kojem je učestvovao veći broj saizvršilaca koji su u inkriminiranom periodu bili podređeni apelantima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo jasno i potpuno obrazloženje da postoji ozbiljan rizik da će apelanti boravkom na slobodi utjecati i na ostale osumnjičene - saizvršioce koji su na slobodi, te da bi isto tako mogli utjecati i djelovati i u ime dvojice saoptuženih koji su već u pritvoru po istom osnovu iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a sve s ciljem ometanja predmetnog krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su organi sudske vlasti apelantima odredili i produžili pritvor, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, tj. "da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast". Dalje, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće dalo detaljne i jasne razloge zbog čega je apelantima određen pritvor, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije neosnovani.
  • 30.
    U pogledu navoda apelanata da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, također, neosnovani.
  • 31.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
  • 32.
    U odnosu na zahtjev apelanata da im se utvrdi naknada štete u skladu sa članom 76. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je i taj zahtjev neosnovan jer u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda ustavnih prava apelanata, što je, u skladu sa navedenom odredbom, uvjet da naknada bude dosuđena.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantima određen pritvor zbog bojazni da će utjecajem na svjedoke i saizvršioce ometati krivični postupak, a takva bojazan je opravdana konkretnim i valjanim razlozima koji objektivno ukazuju na to da postoje pokušaji ili ozbiljni rizici da se svjedoci zastraše, čak i oni prema kojima su preduzete mjere zaštite, te da se utječe na saizvršioce protiv kojih se, također, vodi krivični postupak.
  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava.
  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju pravo na naknadu štete u skladu sa članom 76. Pravila Ustavnog suda s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda ustavnih prava apelanata.
  • 36.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.