Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

na sjednici održanoj 25. septembra 2010. godine donio je

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3080/09, rješavajući apelaciju Vlade Adamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Smatra se odbijenom apelacija Vlade Adamovića podnesena protiv Presude Suda Bosne Hercegovine broj GŽ-42/08 od 27. novembra 2008. godine i rješenja br. Rev-1/09 od 8. jula 2009. godine i Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine, odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine br. VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine i VSTV-02-2207-19112007 od 15. novembra 2007. godine, odluka Drugostepene disciplinske komisije za sudije broj DŽVA (sudije) 1/2008 od 16. aprila 2008. godine i Prvostepene disciplinske komisije za sudije broj DCVA (sudije) 14/2006 od 14. januara 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Vlado Adamović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev. 1/09 od 8. septembra 2009. godine, Presude Suda BiH broj GŽ-42/08 od 27. novembra 2008. godine, Rješenja Suda BiH broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj DŽVA (sudije) 1/2008 od 16. aprila 2008. godine, Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj DCVA (sudije) 14/2006 od 14. januara 2008. godin i Odluke VSTV broj VSTV-02-2207-19112007 od 15. novembra 2007. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Odluke Suda BiH broj GŽ-42/08 od 27. novembra 2008. godine i Odluke VSTV broj VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je 28. oktobra 2009. godine precizirao apelaciju. Apelant je dopunio apelaciju 26. maja 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, VSTV, Drugostepene komisije i Prvostepene komisije zatraženo je 2. novembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Dalje, 11. marta 2010. godine je od Apelacionog vijeća Suda BiH i Ureda disciplinskog tužitelja (u daljnjem tekstu: disciplinski tužitelj) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 12. novembra, a VSTV 10. novembra 2009. godine. Apelaciono vijeće Suda BiH je odgovor na apelaciju dostavilo 22. marta, a Ured disciplinskog tužitelja 24. marta 2010. godine. Drugostepena i Prvostepena komisija nisu dostavile odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. aprila 2010. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 347/09 od 16. jula 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv odluka Suda BiH, VSTV, Drugostepene i Prvostepene komisije navedenih u tački 1. obrazloženja ove odluke (osim Rješenja Suda BiH broj Rev.1/09 od 8. septembra 2009. godine) zbog toga što je u vrijeme donošenja te odluke Ustavnog suda bio u toku postupak po apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Suda BiH broj GŽ-42/08 od 27. novembra 2008. godine, koja je u međuvremenu odbačena kao nedopuštena.
  • 6.
    Na plenarnoj sjednici Ustavnog suda održanoj 10. jula 2010. godine sudija Mato Tadić je zatražio da se, u smislu člana 93. stav 1. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, izuzme od odlučivanja u ovom predmetu zbog toga što se njegovo ime spominje u članku na koji se apelant poziva, a što bi eventualno moglo predstavljati "okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost".
  • 7.
    Ustavni sud je nakon razmatranja prijedloga za izuzeće, u skladu s članom 93. stav 3. Pravila Ustavnog suda, odlučio da ne postoje razlozi za izuzeće sudije Mate Tadića iz rada i odlučivanja u ovom predmetu.

III. Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Disciplinski postupak

  • 9.
    Disciplinski tužitelj je tužbom 4. decembra 2006. godine pokrenuo disciplinski postupak protiv apelanta, sudije Suda BiH, zbog disciplinskog prekršaja iz člana 56. tač. 22. i 23. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 25/04,93/05 i 48/07 - u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV).
  • 10.
    Odlukom VSTV broj VSTV-02-2207-19112007 od 15. novembra 2007. godine, donesenom na prijedlog Prvostepene komisije, utvrđeno je opravdanim produženje roka za okončanje disciplinskog postupka protiv apelanta, broj DCVA (sudije) 14/2006, tako da je odlučeno da se disciplinski postupak mora okončati najkasnije u roku od šest mjeseci, računajući od 4. decembra 2007. godine. U obrazloženju odluke VSTV je prvo navelo tok dotadašnjeg postupka iz kojeg proizlazi da je Prvostepena komisija zakazala tri pripremna ročišta koja su odložena (16. marta, 10. i 25. aprila 2007. godine - dva puta zbog apelantovog zahtjeva za izuzeće predsjednika VSTV, člana Prvostepene komisije i glavnog disciplinskog tužioca, a jednom zbog spriječenosti člana Prvostepene komisije), a da je pripremno ročište održano 28. maja 2007. godine, kao i da je zakazano više ročišta za glavnu raspravu (27. i 28. juna, 5. i 9. jula, 27. i 28. augusta, 20. i 21. septembra, 15. i 24. oktobra 2007. godine) koja su odgađana, u pravilu, na apelantov prijedlog (zbog suđenja u drugom predmetu, radi pripremanja punomoćnika zbog apelantove bolesti, izuzeća novog člana Prvostepene komisije...). Navedeno je da je za 16. novembar 2007. godine određen nastavak glavne rasprave. Budući da je Prvostepena komisija 24. oktobra 2007. godine uputila prijedlog "za produženje roka zastarjelosti u ovom disciplinskom predmetu" VSTV je utvrdilo, imajući u vidu dotadašnji tok postupka, da je postupak produžen za oko 140 dana prvenstveno zbog apelantovog postupanja. Iz navedenih razloga je VSTV, s obzirom na složenost predmeta te okolnosti koje su uticale na dužinu postupka, "ocijenilo opravdanim prijedlog Prvostepene komisije za produženje zastarnog roka" u smislu člana 73. Zakona o VSTV cijeneći da taj rok neće prouzrokovati povredu apelantovih prava na postupanje u razumnim rokovima u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 11.
    Odlukom Prvostepene komisije broj DCVA (suci) 14/2006 od 14. januara 2008. godine odbijena je disciplinska tužba protiv apelanta kao sudije Suda BiH u dijelu koji se odnosi na prekršaj iz člana 56. stav 1. tačka 23. Zakona o VSTV - ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. Nasuprot tome, utvrđeno je da je apelant odgovoran što je počinio prekršaj iz člana 56. stav 1. tačka 22. Zakona o VSTV BiH - ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije, pa mu je na osnovu člana 58. stav 1. tačka f. Zakona o VSTV BiH izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti. Navedeno je da je Prvostepena komisija u dokaznom postupku provela dokaze koje je predložio disciplinski tužitelj (saslušanje sedam svjedoka: B. B., M. K., S. Š., Z. C., I. Š., S. Đ. i M. Đ., saslušanje vještaka M. K. K., te izvršila uvid u čitav niz materijalnih dokaza: članaka, zapisnika, dnevnu naredbu, potvrdu optužnice, službenu zabilješku, izjave, izjašnjenje, odluku...). Navedeno je da su na apelantov prijedlog izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka J. O. Č. i B. G., te da je izvršen uvid u rezultate Suda BiH a da je, s obzirom da je apelant tvrdio da je svjedokinja S. Š. mijenjala svoj iskaz, izvršeno upoređivanje iskaza ove svjedokinje iz Zapisnika o saslušanju broj Kta: 1847/06 od 5. septembra 2006. godine i iskaza datog u disciplinskom postupku. Obrazlažući odbijanje disciplinske tužbe u odnosu na tačku III.2, navedeno je da disciplinski tužitelj nije dokazao navode iz ovog dijela tužbe niti da izvedeni dokazi potvrđuju činjenični opis navedenog disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV. Prvostepena komisija je zatim ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno iskaza apelanta i svjedokinje S. Š., a zatim i svjedokinje Z. C. dajući detaljnu analizu oba iskaza te obrazlažući zbog čega je vjerovala nekom od njih, utvrdila da je apelant u prvoj polovini 2006. godine "najmanje dva puta" dolazio u cvjećaru "Evergrin" i da je nepobitno utvrđeno da je 7. jula 2006. godine došao u predmetnu cvjećaru, sišao za svjedokinjom S. Š. u podrumski dio i poljubio je. Navedeno je da je svjedokinja nakon njegovog odlaska bila vidno uzbuđena i potresena u toj mjeri da nije mogla nastaviti s poslom, da se tresla i plakala, te je svjedokinji Z. C. ispričala tok događaja u podrumu cvjećare na isti način kako je to učinila na glavnoj raspravi, što je, kako se navodi u obrazloženju, učvrstilo uvjerenje Prvostepene komisije da je svjedokinja S. Š. istinito i objektivno iznijela činjenice. Prvostepena komisija je u obrazloženju dalje navela, vršeći analizu izjave M. K. K. koja je u postupku saslušana kao vještak (na prijedlog disciplinskog tužitelja) i kao svjedok (na prijedlog apelanta), da ekspertiza ličnosti svjedokinje S. Š., koja je u cijelosti prihvaćena, ničim ne dovodi u pitanje validnost, objektivnost i istinitost izjave svjedokinje. Konačno je u obrazloženju odluke navedeno da je za Prvostepenu komisiju nesporno da apelantovo ponašanje, na navedeni način, predstavlja atak na fizički i duševni integritet svjedokinje S. Š. i svojevrsno nasilno ponašanje prema svjedokinji koje remeti njen uobičajeni životni i radni mir što je, po zaključku Prvostepene komisije, kod svjedokinje prouzrokovalo traumatično i stresno stanje i iskustvo. U vezi s tačkom III.3. disciplinske tužbe komisija je, nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene provedenih dokaza, izjave svjedokinje S. Đ. i djelimično apelantove izjave, utvrdila da je apelant kritične prilike ušao u ženski WC u prostoru Suda BiH idući za uposlenicom S. Đ. koju je prethodno na hodniku pozvao da zajedno popiju kafu, te je s njom vodio konverzaciju bez pokušaja ostvarivanja fizičkog kontakta. Navedeno je da su apelantov postupak i njegovo ponašanje izazvali određene negativne i uznemiravajuće posljedice na svjedokinju S. Đ. koja je o tome obavijestila svoju majku i šeficu.
  • 12.
    U obrazloženju odluke je dalje navedeno da se apelantu stavlja na teret da je radnjama opisanim u tačkama III.1. i III.3. disciplinske tužbe počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTV, odnosno da se apelant ponašao u sudu (tačka III.3) i van suda (tačka 3.1) na način koji šteti ugledu sudske djelatnosti, kao i da je apelant radnjama navedenim u ovim tačkama povrijedio član 4. Etičkog kodeksa za sudije koji se odnosi na integritet i dolično ponašanje, te st. 4.1. i 4.2. Etičkog kodeksa. S obzirom na činjenice utvrđene u predmetnom disciplinskom postupku Prvostepena komisija je zaključila da apelantovo ponašanje prema S. Š. predstavlja grubo kršenje načela integriteta sudije i sudačkog lika, kao i pravosuđa u cjelini, te da je eklatantan primjer nedoličnog ponašanja sudije izvan suda i sudnice. Navedeno je da to ponašanje "ima sva konstitutivna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTV BiH, odnosno predstavlja ponašanje izvan suda koje je sasvim sigurno, imajući u vidu veliki publicitet ovog događaja u sredstvima informiranja, drastično naštetilo ugledu sudačke dužnosti" i to ne samo ugledu apelanta već je "nakon objavljivanja događaja u svim javnim medijima u Bosni i Hercegovini, sasvim sigurno narušen moralni dignitet i dostojanstvo sudačke funkcije u širem smislu". Navedeno je da apelantov postupak, koji je mimo normalnih i ustaljenih kodeksa ponašanja, kad je ušao "za njemu nepoznatom ženskom osobom u ženski WC, također po mišljenju komisije predstavlja izraz nemoralnog i nedoličnog ponašanja unutar samog suda koje ne priliči bilo kome, a pogotovo ne jednom sucu Suda Bosne i Hercegovine i koje svakako predstavlja narušavanje digniteta sudske funkcije i šteti ugledu sudačke dužnosti". Dalje je navedeno da je komisija nepobitnim utvrdila da je apelant učinio disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret tačkama III.1. i III.3. disciplinske tužbe, te da se komisija opredijelila za izricanje najteže disciplinske mjere razrješenja od dužnosti iz člana 58. stav 1. tačka f. Zakona o VSTV. Navedeno je da je, imajući u vidu principe iz člana 59. Zakona o VSTV, ocijenjeno da se radi o veoma ozbiljnom disciplinskom prekršaju sa teškim posljedicama za dignitet pravosuđa te je ocijenjeno, imajući u vidu okolnosti slučaja, da je apelant nepodoban i nedostojan da dalje vrši dužnost sudije. Ocijenjeno je da nijedna druga disciplinska mjera ne bi bila adekvatna apelantovom djelu i njegovim posljedicama na pravosuđe i sudsku funkciju. Zatim je navedeno da okolnosti u vezi s apelantovim dotadašnjim radom i karijerom ne mogu biti olakšavajuće okolnosti koje bi dovele do blažeg kažnjavanja, a da je ova najstroža disciplinska mjera izrečena s ciljem zaštite najviših moralnih i društvenih vrijednosti kao i visokih etičkih standarda postavljenih pred sudije.
  • 13.
    Odlukom Drugostepene komisije broj DŽVA (sudije) 1/2008 od 16. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Odlukom VSTV, broj VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba te je potvrđena Odluka Prvostepene komisije broj DCVA (sudije) 14/2006 od 14. januara 2008. godine. U vezi s prigovorom "zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka" istaknuto je da kod činjenice da funkcionalna nadležnost za odlučivanje o ovom pitanju nije zakonom određena, VSTV kao najviši organ treba biti tijelo koje će odlučivati o tom pitanju budući da donošenje odluke od strane vijeća kao cjeline pruža veći stepen garancije zaštite prava lica protiv kojih se vodi postupak. Navedeno je da zakonom nije propisana mogućnost ulaganja posebne žalbe na odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka ali da apelant tu odluku može osporavati u žalbi na odluku o disciplinskom prekršaju. Nadalje je navedeno da žalbom nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja na kojem je utemeljen zaključak VSTV o postojanju razloga za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka, te su ocijenjene neosnovanim apelantove tvrdnje o povredi pravila postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da su u apelantovom slučaju svi dokazi izvedeni na glavnoj raspravi, te da upravo ti dokazi na koje se poziva prvostepena odluka predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak o počinjenom disciplinskom prekršaju. Istaknuto je da propusti Prvostepene komisije u vidu izostanka ocjene dokaza odbrane iskaza svjedoka J. O. Č. i B. G. u obrazloženju nisu imali za posljedicu negativnu refleksiju na pravilnost i potpunost činjenične osnove, budući da su iskazi tih svjedoka bez značaja za pravnu kvalifikaciju radnji koje je preduzeo apelant, te je ocijenjeno da izostanak analize ovih dokaza nije bio od uticaja na pravilnost i zakonitost odluke. Navedeno je da je za disciplinski prekršaj opisan u tački III.3. disciplinske tužbe od odlučnog značaja činjenica koja je nesporno utvrđena - da je apelant ušao za S. Đ. u ženski WC u kojem je s njom vodio konverzaciju, te da je sasvim irelevantno šta je prethodilo takvom apelantovom ponašanju, o kojim činjenicama se izjašnjavala svjedokinja J. O. Č. u svom iskazu. Istaknuto je da se svjedokinja B. G. izjašnjavala na okolnosti koje bi ukazivale na bliskost apelanta i oštećene S. Š., ali je Drugostepena komisija ocijenila da su te okolnosti bez značaja za pravnu kvalifikaciju apelantovih radnji preduzetih kritičnog događaja, a koje se po svom sadržaju manifestuju kao seksualno uznemiravanje s posljedicom nanošenja štete dignitetu oštećene. Bez značaja na pravilnost odluke su ocijenjeni i žalbeni navodi vezani za iskaz dr. M. K. K., budući da činjenice na koje se ona izjašnjavala nisu od značaja za postojanje disciplinskog prekršaja iz člana 56. stav 1. tačka 22. Zakona o VSTV kada se ima u vidu da je zaštitni objekat ovog disciplinskog prekršaja ugled sudijske funkcije, a da je radnja izvršenja definirana kao svako ponašanje sudije koje može dovesti do takve posljedice, dok se posljedica predmetnog krivičnog djela ogleda u povredi digniteta ličnosti. U vezi s apelantovim žalbenim navodima "da pobijana odluka nije utvrdila niti obrazložila oblik vinosti kao bitan elemenat disciplinskog prekršaja te da je u pogledu prekršaja koji se odnosi na oštećenu Đ. prekoračena tužba", Drugostepena komisija je navela da je apelant bio svjestan da počinjene radnje iz člana III.1. disciplinske tužbe predstavljaju nedolično ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije, te da se, u situaciji kada je te radnje i pored postojanja svijesti o tome preduzeo, njegov psihički odnos prema djelu ogleda u direktnom umišljaju. Iz navedenih razloga su ocijenjeni neosnovanim apelantovi žalbeni navodi u pogledu utvrđivanja oblika vinosti, kao i apelantovi navodi da je u pogledu disciplinskog prekršaja iz tačke III.3. disciplinske tužbe tužbeni zahtjev prekoračen budući da je Prvostepena komisija iz radnje izvršenja izostavila one radnje koje u postupku nisu dokazane, pri čemu je djelo sa svojim bitnim elementima ostalo u okviru istog disciplinskog prekršaja. Ocjenjujući žalbene navode vezane za disciplinsku mjeru, navedeno je da je izrečena mjera u srazmjeri s težinom disciplinskog prekršaja i stepenom apelantove odgovornosti. Drugostepena komisija je potvrdila da dotadašnji apelantov rad nema značaj olakšavajućih okolnosti kada je u pitanju ova vrsta prekršaja. S obzirom na navedeno, Drugostepena komisija je na osnovu člana 60. stav 4. Zakona o VSTV odbila apelantovu žalbu kao neosnovanu.
  • 14.
    Sud BiH donio je Presudu broj GŽ-42/08 od 27. novembra 2008. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Odluke VSTV-a broj VSTV-021107-30052008 od 29. maja 2008. godine, kao i prijedlog za donošenje mjere osiguranja kojom će se vratiti na posao na mjesto sudije u Sudu BiH do okončanja disciplinskog postupka. Ocjenjujući navode žalbe da je izvršena materijalna povreda pravila disciplinskog postupka supsidijarnom primjenom ZPP FBiH, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju, shodno odredbi člana 39. Poslovnika VSTV-a, pravilno primijenjen ZPP FBiH budući da je u apelantovom slučaju disciplinski prekršaj učinjen u Sarajevu, u FBiH. Također je ocijenjeno da je odluka o "produženju roka zastare vođenja krivičnog postupka" donesena u skladu s članom 73. Zakona o VSTV-u, jer je VSTV utvrdilo postojanje opravdanih razloga za "produženje roka za vođenje disciplinskog postupka" za šest mjeseci. Navedeno je da disciplinski postupak provodi Prvostepena komisija koja je u apelantovom slučaju provela tri pripremna ročišta i 11 ročišta za glavnu raspravu, koja su odložena prije održavanja ili tokom provođenja, po prijedlogu apelanta ili zbog podnesenih zahtjeva za izuzeće (predsjednika Prvostepene komisije, predsjednika VSTV, glavnog disciplinskog tužitelja, člana Prvostepene komisije), te zbog odgode ročišta radi pripreme novog punomoćnika angažiranog dan prije rasprave, iz zdravstvenih razloga, zbog pripreme za krivični postupak, zbog zauzetosti punomoćnika. Dalje je navedeno da niti jednom odredbom prvostepena disciplinska komisija nije izuzeta od mogućnosti da podnese prijedlog za produženje roka, da je opravdanost razloga za produženje obrazložena u odluci VSTV, te je navedeno da su Drugostepena komisija i VSTV u obrazloženju odluka, suprotno apelantovim navodima, odgovorili na ove žalbene navode. Zaključeno je da VSTV nije postupalo izvan svojih ovlaštenja kad je donijelo odluku o "produženju roka za vođenje" disciplinskog postupka, koja rješava procesno pitanje. Okolnost da Zakonom o VSTV nije propisan pravni lijek protiv odluke o produženju roka, po ocjeni suda, nema za posljedicu povredu apelantovih prava budući da se takva odluka može osporavati u žalbi na odluku Prvostepene i Drugostepene komisije. Iz navedenih razloga je sud ocijenio da su bez značaja apelantovi navodi da je u nekim drugim disciplinskim postupcima odluku o produženju donijela Prvostepena komisija na prijedlog disciplinskog tužitelja.
  • 15.
    Sud BiH je ocijenio da Prvostepena komisija nije prekoračila tužbeni zahtjev, budući da je apelant proglašen odgovornim za jedan od prekršaja koji mu je stavljen na teret disciplinskom tužbom (član 56. stav 1. tačka 22) uz obrazloženje radnji u kojima su se stekla obilježja prekršaja za koji je proglašen odgovornim. Navedeno je da je članom 54. Zakona o VSTV propisano "da je sudija disciplinski odgovoran za zakonom propisane disciplinske prekršaje koji su učinjeni sa umišljajem ili iz nehata", te da zbog toga "utvrđivanje i obrazloženje vinosti nema značaja za zakonitost odluke ukoliko disciplinska komisija utvrdi da su se ponašanjem žalitelja stekla obilježja jednog od disciplinskih prekršaja propisanih članom 56." Zakona o VSTV. Dalje je navedeno da odluke Prvostepene i Drugostepene komisije sadrže valjano i zakonito obrazloženje bitnih elemenata prekršaja, utvrđenih činjenica i razloga za izricanje sankcije, te je navedeno da je Drugostepena komisija ocijenila da iskazi svjedoka odbrane nisu relevantni, te da shodno praksi Ustavnog suda (odluka U 62/01) izostanak ocjene nerelevantnog dokaza nema za posljedicu nezakonitost odluke.
  • 16.
    Sud je dalje naveo da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline, da je apelant prisustvovao svim ročištima pred Prvostepenom komisijom, da je Drugostepena komisija odluku donijela bez ročišta i izvođenja novih dokaza, da sjednicama nije prisustvovali ni apelant niti disciplinski tužitelj, pa da time apelant nije doveden u neravnopravan položaj. Istaknuto je da apelant u žalbama protiv odluka nije predlagao izvođenje novih dokaza, te su instance koje su odlučivale o žalbi odlučile bez otvaranja rasprave shodno članu 217. stav 1. ZPP-a FBiH, pa je sud ocijenio neosnovanim apelantove navode da su dokazi cijenjeni bez prisustva stranaka i rasprave. Sud BiH je naveo da je, cijeneći disciplinski postupak u cjelini, utvrdio da je postupak proveden zakonito uz obezbjeđenje načela kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka u svim fazama, te je zaključio da apelantu nije uskraćeno pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije budući da se prema praksi Evropskog suda na javnost rasprave primjenjuje domaće zakonodavstvo. Konačno je utvrđeno da je apelant u toku cijelog disciplinskog postupka mogao iznijeti svoju odbranu, angažovati branioca, da su svi apelantovi prijedlozi prihvaćeni, da je apelant imao i iskoristio pravo na izjavljivanje pravnih lijekova, te da je postupak proveo nezavisan i nepristrasan, zakonom ustanovljen arbitar, putem disciplinskih organa dok je konačnu odluku shodno članu 60. stav 5. Zakona o VSTV donijelo vijeće kao cjelina. Sud BiH je utvrdio da je prilikom vođenja disciplinskog postupka VSTV postupalo zakonito, uz poštivanje prava koja garantira Evropska konvencija i Ustav BiH iz kojih razloga je primjenom člana 193. ZPP-a pred Sudom BiH odbio žalbu, a slijedom toga i apelantov prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja.
  • 17.
    Rješenjem Suda BiH broj Rev-1/09 od 8. jula 2009. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude tog suda broj GŽ-42/08 od 27. novembra 2008. godine, kao nedopuštena. Navedeno je da, prema članu 204. stav 2. ZPP-a, pred Sudom BiH stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu. Zatim je navedeno da u konkretnom slučaju nije donesena drugostepena presuda jer postupak nije pokrenut tužbom pred Sudom BiH, već je odlučivano o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv odluke VSTV na osnovu člana 60. st. 7. i 8. Zakona o VSTV, a protiv takve odluke suda nije dopuštena revizija.

Sporni novinski članci

  • 18.
    U dnevnim novinama "Večernji list" od 23. augusta 2006. godine objavljen je članak autorice Valentine Rupčić pod naslovom "Adamović Optužba za bludničenje" sa sljedećim sadržajem:

"Sarajevo - Krivična prijava kojom se sudac Suda BiH Vlado Adamović optužuje za bludne radnje podnesena je Tužiteljstvu Sarajevske županije. Glasnogovornik Tužiteljstva Oleg Čavka potvrdio je da je podnesena prijava protiv suca Adamovića, ali nije mogao dati nikakve druge informacije. On je objasnio da je MUP Sarajevske županije protiv suca Adamovića podnio krivičnu prijavu na zahtjev oštećene.

Adamović je odbio komentirati cijeli slučaj.-Nemam komentara. Komentar će dati Tužiteljstvo - rekao je sudac. Adamović je također dodao: - Neugodno mi je zbog svega toga.

Sudac suda BiH optužen je po članu 208. Krivičnog zakona Federacije BiH. Čavka je objasnio kako "je to širok pojam" i odbio da komentira slučaj. Mislim da to znači zadovoljavanje tjelesne pohote od strane onog koji vrši bludnu radnju- kazao je Čavka. Trojica policijskih dužnosnika kazali su novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) da je krivičnu prijavu podnijela osamnaestogodišnja djevojka koja radi u jednoj sarajevskoj cvjećarnici. Ako sudac bude proglašen krivim mogao bi se suočiti sa zatvorskom kaznom u trajanju od tri mjeseca do tri godine. Branko Perić, predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, rekao je za CIN da ne želi komentirati slučaj, ali je dodao: - Čuo sam za to. On je poseban čovjek ako je čovjek. Perić je rekao da takva optužba može biti katastrofalna za suca. Policijski službenici su kazali da je sudac pod imunitetom za veliki broj krivičnih djela zbog svoje pozicije, ali nije zaštićen od ovakve vrste optužbi. Četrdeset sedmogodišnji ugledni sudac Vlado Adamović oženjen je i otac dvoje djece. Za suca Suda BiH imenovan je 2003., gdje radi u Odjelu za Opći kriminal."

  • 19.
    Također je 23. augusta 2006. godine tekst identičnog sadržaja pod naslovom "Podnesena krivična prijava protiv suca Suda BiH Vlade Adamovića" objavljen i na www.cin.ba.
  • 20.
    Zatim, u dnevnim novinama SAN od 3. novembra 2006. godine, objavljen je tekst pod naslovom "Adamović i dalje u sudnici" sa sljedećim sadržajem:

"Glavni disciplinski tužilac Anđelko Marjanović uputio je prije tri dana Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH zahtjev da se sudija Vlado Adamović privremeno udalji sa dužnosti u prvostepenoj disciplinskoj komisiji VSTV. Učinjeno je to na osnovu članova 77. i 78. Zakona o VSTV BiH i članova 58. i 62. Poslovnika VSTV.

Radi bez problema

Kantonalno tužilaštvo je, podsjetimo, 15. septembra donijelo naredbu o provođenju istrage protiv Adamovića zbog krivičnog djela iz člana 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH. Nakon toga je 16. oktobra podnesena optužnica.

Imajući u vidu činjenicu da je protiv Adamovića pokrenuta istraga u krivičnom postupku, da je podignuta optužnica, te da je u toku provođenje krivičnog postupka, Ured disciplinskog tužioca zahtijeva od prvostepene disciplinske komisije da privremeno udalji suca od vršenja dužnosti do okončanja krivičnog postupka.

Potpredsjednik VSTV Mladen Jurišić je potvrdio za SAN da je otvorena istraga i da se, u stvari, radi o tome da se Adamović udalji s posla dok se ne završi čitav postupak. I pored toga, u Sudu BiH su nam rekli da sudija Adamović dolazi na posao i radi bez problema.

Pitanje imuniteta

  • -
    Sada bi VSTV trebalo da formira prvostupanjsku disciplinsku komisiju koja će odlučiti o Marijanovićevom zahtjevu i to bi se trebalo desiti što prije. Prema propisima, ne može se automatski suspendirati, nego će to uraditi određeni organ nakon potvrđivanja optužnice. Imamo Zakon o imunitetu koji se treba strogo primjenjivati i moramo razlikovati da li je djelo počinjeno u stvarnom vršenju službe ili izvan službe. No, i sudije i tužioci mogu odgovarati - kaže Jurišić za SAN.

Naime, VSTV može skinuti imunitet i sudijama i tužiocima i oni mogu odgovarati.

  • -
    Ako se istraga otvori i on se pozove na imunitete, sud donosi rješenje da li ima pravo na imunitet ili nema - kaže Jurišić.

Slučaj Adamović nije, podsjetimo, jedini. Bivšeg predsjednika Ustavnog suda BiH Matu Tadića teretilo se, prema Jurišićevim riječima, za teža djela, ali bez obzira na to on je ostao na poslu.

  • -
    Kolegij Ustavnog suda BiH je odlučio da Tadić ostane na poslu. Tu je bila na ispitu moralnost Suda koji je, faktički, zaštitio Tadića. Pošto za Ustavni sud niko nije nadležan, a VSTV ne može da ih postavlja i razrješava, odlučeno je da samo kolegij Suda o tome može odlučivati - pojašnjava Jurišić."

Izjašnjenje članova VSTV u vezi sa zahtjevom za izuzeće

  • 21.
    U vezi s apelantovim zahtjevom za izuzeće predsjednika VSTV Branka Perića, koji je istaknut na pripremnom ročištu pred Prvostepenom komisijom, predsjednik VSTV je dao sljedeće izjašnjenje:

"1. Ni na koji način ne učestvujem u prvostepenom disciplinskom postupku koji se vodi protiv sudije Vlade Adamovića da bi se mogao postaviti zahtjev za moje izuzeće.

  • 2.
    Činjenice na kojima se pokušava činjenično i pravno zasnovati zahtjev za izuzeće nisu u vezi sa disciplinskim postupkom koji se vodi protiv sudije Adamovića. U intervjuu Centru za istraživačko novinarstvo (CIN) izjavio sam da ne želim komentarisati "slučaj Adamović", što je u autorskom tekstu doslovno prenešeno. Nažalost, novinar se poslužio proizvoljnim interpretacijama neformalnog razgovora i konstruisao rečenicu na koju se sudija Adamović poziva. Ovaj dio objavljenog teksta sam demantirao u prvom narednom broju "Nezavisnih novina". Takođe, zatražio sam razgovor sa urednicom CIN-a u vezi sa neprofesionalnim postupkom novinarke i taj razgovor je obavljen u VSTV u prisustvu portparola VSTV Admira Katice.
  • 3.
    Napominjem da nisam imao nikakvog uvida u postupanje UDT u slučaju Adamović niti sam na bilo koji način uticao na procesuiranje slučaja.
  • 4.
    U vezi slučaja nisam davao nikakve naknadne medijske izjave ili komentare.
  • 5.
    Disciplinska komisija koja postupa u slučaju je stalna komisija i formirana je prije više od godinu dana.
  • 6.
    Smatram zahtjev za izuzeće neosnovanim."
  • 22.
    U vezi s apelantovim zahtjevom za izuzeće Mladena Jurišića, člana Prvostepene komisije, ovaj je dao sljedeću izjavu:

"Sudac Adamović je prije pripremnog ročišta od 16.3.2007. godine zatražio moje izuzeće povodom dijela moje izjave koju sam dao za novine SAN od 3.11.2006. godine a u kojem pominjem slučaj odlučivanja Ustavnog suda BiH o suspenziji predsjednika tog suda Mate Tadića koji je optužen da je počinio te�e kazneno djelo od suca Adamovića, a u kojoj izjavi sam naveo da je Ustavni sud zaštitio suca Matu Tadića jer ga nije suspendirao s posla te da je u tom slučaju na ispitu bila moralnost Ustavnog suda BiH.

Kako je nedugo poslije te moje izjave sudac Adamović odlukom prvostupanjske komisije VSTV BiH (čiji sam bio član), suspendiran, odnosno privremeno udaljen s posla, sudac Adamović zaključuje (po principu argumentum ad contrario) da sam ja već unaprijed imao predubjeđenje kako ga treba suspendirati i udaljiti s posla, te da stoga ne mogu biti nepristran u ovom konkretnom disciplinskom postupku koji se trenutno vodi protiv njega.

Ja i danas smatram, u vezi s mojom citiranom izjavom za dnevnik SAN, da je slučaj predsjednika Ustavnog suda Mate Tadića zasluživao privremeno udaljenje s posla i to je moje osobno mišljenje, isto što sam po vlastitoj savjesti i mišljenju glasovao i za privremeno udaljenje suca Adamovića s funkcije suca Suda BiH do okončanja prvostupanjskog kaznenog postupka koji se vodi protiv njega, a na temelju svih činjenica i dokumenata koje je prvostupanjska disciplinska komisija imala pred sobom.

Ja nemam nikakvih osobnih razloga da bih bio tendenciozan ili nepristran u ovom disciplinskom postupku, niti imama bilo kakvih osobnih konflikata sa sucem Adamovićem, a smatram da moj osobni stav glede slučaja predsjednika Ustavnog suda BiH Mate Tadića nema nikakve dodirne veze sa ovim slučajem suca Adamovića.

Određeno nepovjerenje i animozitet suca Adamovića prema meni bi eventualno mogao poticati od mog sudjelovanja u radu prvostupanjske disciplinske komisije koja je ranije disciplinski kaznila suca Adamovića zbog neprijavljivanja u aplikacijskom materijalu dobijanja novog i većeg stana, ali, pošto je ista odluka prvostupanjske disciplinske komisije na kraju potvrđena i od strane VSTV-a, smatram da sam i u tom postupku ispravno postupao i nepristrano.

Zbog izloženog, smatram zahtjev suca Adamovića za moje izuzeće u ovom disciplinskom postupku neosnovanim."

  • 23.
    U toku trajanja prvostepenog disciplinskog postupka VSTV je donijelo rješenja broj VSTV-02-0602-30032007 i VSTV-02-0603-30032007, oba od 22. marta 2007. godine, kojim je odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće člana Prvostepene komisije, sudije Mladena Jurišića, i izuzeće predsjednika VSTV, sudije Branka Perića, u postupanju u disciplinskom predmetu broj DCVA (sudije) 14/2006. U vezi s izuzećem sudije Mladena Jurišića VSTV je u Rješenju broj VSTV-02-0602-30032007 navelo da zahtjev nije osnovan budući da spominjanje bivšeg predsjednika Ustavnog suda BiH, u intervjuu, ne dovodi u pitanje nepristrasnost prilikom odlučivanja povodom disciplinske tužbe podnesene protiv apelanta, jer se po zaključku VSTV ne radi o postojanju objektivnih okolnosti koje bi predstavljale osnov za izuzeće sudije Jurišića, a apelant ničim nije dokazao postojanje subjektivne pristrasnosti. U vezi s predsjednikom VSTV Brankom Perićem, u Rješenju broj VSTV-02-0603-30032007 je navedeno da zahtjev za izuzeće nije osnovan budući da izjava objavljena u novinama, a na kojoj se temelji zahtjev za izuzeće, izvorno ne potiče od predsjednika VSTV te da zbog toga i ne može biti osnov za izuzeće.

Prestanak radnog odnosa

  • 24.
    Rješenjem Suda BiH, broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine, apelantu je prestao radni odnos sa 30. majem 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odlukom Prvostepene komisije, koja je potvrđena odlukom Drugostepene komisije, a ova odlukom VSTV, apelantu izrečena disciplinska mjera razrješenja sa dužnosti. Zatim je navedeno da je odluka VSTV konačna, te da je predmetno rješenje doneseno s ciljem izvršenja te odluke.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 25.
    Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđen princip zakonitosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
  • 26.
    U vezi s povredom člana 6. Evropske konvencije, apelant navodi da se ona ogleda u pristrasnom vođenju postupka, povredi pravila postupka, povredama odredbi materijalnog prava, neosnovano izrečenoj sankciji, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Navedeno je da svaka od osporenih odluka "ima sadržanu povredu ustavnih prava i prava iz Konvencije, te je cijeli postupak bio van okvira, fer postupka i pravičnosti". Apelant smatra da su predsjednik VSTV Branko Perić i predsjednik Prvostepene komisije Mladen Jurišić davanjem javnih komentara objavljenih u štampi narušili princip povjerljivosti iz člana 70. Zakona o VSTV, iz čega je po apelantovom mišljenju proistekla i pristranost sudaca jer su tim izjavama nametnuli "javnu "stigmu krivnje" i prije nego što su otpočeli "suđenje"". Apelantu smatra da ove izjave ukazuju na pristranost sudija i u objektivnom i u subjektivnom smislu, pri čemu se apelant poziva na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Olujić protiv Hrvatske (presuda od 5. februara 2009. godine, broj zahtjeva 22330/05). Vrhunac pristrasnosti apelant vidi u činjenici da su ove izjave sadržane u novinskim člancima priložene kao dokaz optužbe, te apelant smatra da su suci svoje izjave cijenili kao dokaze optužbe.
  • 27.
    Zatim, apelant smatra da je predsjednica Suda BiH Rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa, broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine, donijela mimo ovlaštenja jer odluka VSTV nije izvršiva budući da ima samo formalnu a ne materijalnu pravomoćnost, jer je još uvijek bio u toku postupak o apelantovoj žalbi. Zbog toga apelant smatra da je predmetnim rješenjem, koje je doneseno uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu budući da su odlukom o suspenziji apelantu bile garantovane sve plaće do pravomoćnosti postupka.
  • 28.
    U vezi s Rješenjem Suda BiH broj Rev. 1/09 od 8. septembra 2009. godine, apelant smatra da odredbama niti jednog zakona nije zabranjena revizija u predmetima žalbenih postupaka pred Sudom BiH protiv odluka VSTV.
  • 29.
    Apelant smatra da je Odluka VSTV broj VSTV-02-2207-19112007 od 15. novembra 2007. godine o "produženju roka zastare" donijeta suprotno članu 73. Zakona o VSTV, te ističe da prijedlog za "produženje roka zastare" nije mogla podnijeti Prvostepena komisija jer se to kosi s principom nezavisnosti disciplinskih komisija iz člana 60. stav 1. navedenog zakona, već smatra da je te radnje trebao poduzimati disciplinski tužitelj. Apelant navodi da je VSTV samo u još dva predmeta odlučivalo o "produženju roka zastare", te smatra da je diskriminiran jer, za razliku od drugih disciplinskih postupaka, on nije imao pravo na posebnu žalbu koja je zakonom dozvoljena, premda se sudilo po istim zakonima i u istovjetnom postupku. Dalje apelant smatra da su članovi Prvostepene komisije, nezavisno od odredbe člana 60. stav 6. Zakona o VSTV morali biti izuzeti iz odlučivanja o prijedlogu za "produženje roka zastare" shodno članu 60. stav 2. Zakona o VSTV. Osim navedenog, apelant smatra da je imao pravo prisustvovati sjednici na kojoj se odlučivalo o "produžetku roka zastare" jer je Zakonom o VSTV izričito propisano da tuženi ima pravo prisustvovati svakoj raspravi.
  • 30.
    Zatim, apelant navodi da je u konkretnom slučaju izostalo utvrđivanje vinosti u potpunosti na zakonit i pravičan način te ističe da bez utvrđivanja vinosti nema utvrđenja odgovornosti budući da prvostepena odluka uopće nema obrazloženja krivnje, a drugostepena sama utvrđuje postojanje umišljaja ali samo za jednu radnju izvršenja. Međutim, apelant smatra da drugostepena odluka uopće nije cijenila tzv. voljni moment te takva ocjena vinosti predstavlja objektiviziranje odgovornosti koja po zakonu nije dozvoljena. Dalje apelant za svaku odluku ponaosob navodi čitav niz propusta koji ukazuju na povredu svih segmenata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud sve osporene odluke ukine. U dopuni apelacije apelant se očitovao na odgovore na apelaciju, te istakao da ti odgovori predstavljaju ponavljanje istih stavova. Apelant je naveo da je sve pravno utemeljeno na očitom konceptu in fraudem legis agere te pojašnjava "postupak, kojim se, držeći se prividno slova zakona u stvari nastoji izigrati sam zakonski postupak" te ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak (da mu nije obezbijeđen pristup zakonom ustanovljenom kompetentnom sudu, da komisije nisu bile nepristrasne, da su sve kasnije odluke zanovane na nezakonitoj odluci kojom su utvrđeni razlozi za "produžetak roka zastare", da je povrijeđeno pravo na obrazloženje odluke, smatra da je narušen princip jednakosti oružja, da je drugostepena odluka utvrdila oblik vinosti samo za jedan prekršaj, ...).

b) Odgovor na apelaciju

  • 31.
    Apelaciono vijeće Suda BiH, koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi protiv odluke VSTV, je navelo da su apelantu tokom cijelog postupka obezbijeđena sva propisana procesna prava, poštovana je ravnopravnost stranaka u postupku, te da je apelantu obezbijeđeno pravo na odbranu i pristup sudu uz poštivanje načela kontradiktornosti, da je to vijeće, kao zakonom ustanovljen nadležan sud, donijelo presudu nakon nepristrasnog i nezavisnog odlučivanja uz poštivanje principa zakonitosti. Iz navedenih razloga Apelaciono vijeće je predložilo odbijanje apelacije kao neosnovane, budući da nisu počinjene povrede Ustavom BiH zajamčenih prava na koja apelant ukazuje. Također je navedeno da je reviziono rješenje Suda BiH zasnovano na odredbama člana 204. stav 1. i člana 214. stav 2. ZPP pred Sudom BiH te člana 60. stav 7. i 8. Zakona o VSTV, kao lex specialis, kojim je u ovakvoj vrsti predmeta propisana samo mogućnost izjavljivanja žalbe.
  • 32.
    U pogledu Rješenja Suda BiH, broj Su: 02-1-456/08 od 24. juna 2008. godine, istaknuto je da tim rješenjem nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, budući da navedeno rješenje, imajući u vidu odluku VSTV, ima samo deklaratorni karakter.
  • 33.
    U odgovoru na apelaciju VSTV navodi da su neosnovane apelantove tvrdnje o kršenju principa povjerljivosti iz člana 70. Zakona o VSTV, o pristrasnosti predsjednika VSTV Branka Perića i potpredsjednika Mladena Jurišića, te je navedeno da je "odluku o produženju roka zastare" donijelo VSTV kao kolektivni organ koji ima 15 članova u kojem se odluke donose većinom glasova, da članovi komisije u VSTV predstavljaju apsolutnu manjinu, a da je odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka apelant mogao osporavati u okviru žalbe na odluku o meritumu. Dalje je navedeno da je VSTV na sjednicama raspravljalo o pravnim aspektima slučaja, te da na sjednicama nije bio prisutan ni disciplinski tužitelj. Navedeno je da su i ostali apelantovi navodi neosnovani, kao i apelantovo pozivanje na povredu prava na zabranu diskriminacije budući da apelant nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je u istoj ili sličnoj situaciji tretiran drugačije od drugih, a da apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 2581/05 koja osim što se radi o istom apelantu nema sličnosti sa ovim predmetom.
  • 34.
    Disciplinski tužitelj prvenstveno ističe da je apelacija nedopustiva u smislu člana 16. stav 4. tač. 7. i 13. jer se ne može prihvatiti da je apelant precizirao prvobitno podnesenu apelaciju (od 2. oktobra 2009. godine), te je navedeno da apelacija sadrži navode koji "su nebitni za postupak odlučivanja Ustavnog suda", što po disciplinskom tužitelju predstavlja zloupotrebu prava. Dalje je navedeno da je predmetna apelacija neosnovana jer pobijanim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Istaknuto je da je višestepenost predmetnog postupka i dostupnost brojnih efikasnih pravnih lijekova neuobičajena u domaćoj i međunarodnoj praksi i prevazilazi garancije date Evropskom konvencijom.

V. Relevantni propisi

  • 35.
    Zakon o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 25/04, 93/05 i 48/07) u relevantnim dijelu glasi:

Član 1. stav 2.

(2) Vijeće je samostalan organ Bosne i Hercegovine i ima svojstvo pravnog lica.

Član 17.

Nadležnost

Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(...)

(4) prima pritužbe protiv sudija i tužilaca, vodi disciplinske postupke, utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče disciplinske mjere sudijama, sudijama porotnicima, dodatnim sudijama i tužiocima;

(5) odlučuje o žalbama u disciplinskim postupcima;

Član 54.

Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje

Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.

Član 56.

Disciplinski prekršaji sudija

Disciplinski prekršaji sudija su:

(...)

  • 22.
    ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske dužnosti; ili
  • 23.
    bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva.

Član 58 .stav 1.

Vrste disciplinskih mjera

Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:

(...)

( f) razrješenje od dužnosti.

Član 60.

Vođenje disciplinskog postupka i žalbe

(1) Disciplinski postupak vode:

  • a)
    Prvostepena disciplinska komisija i
  • b)
    Drugostepena disciplinska komisija

(2) Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i u potpunosti nadležne za rješavanje disciplinskih stvari. Član komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj komisiji ne može postupati u istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji.

(3) Prvostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana, od kojih su barem dva članovi Vijeća, u prvom stepenu utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče mjere.

(4) Drugostepena disciplinska komisija sastavljena od tri člana Vijeća odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije. Drugostepena disciplinska komisija može potvrditi, ukinuti ili preinačiti odluku ili disciplinske mjere koje je izrekla Prvostepena disciplinska komisija.

(5) U disciplinskim postupcima koji se vode protiv sudija, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepenu, biti sudije. U disciplinskim postupcima koji se vode protiv tužilaca, većina članova komisije će, i u prvom i u drugom stepen, biti tužioci.

(6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo učestvovati, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari.

(7) Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine jedino na osnovu jednog ili oba razloga:

  • a)
    da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom;
  • b)
    da je Vijeće, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o mjeri razrješenja dužnosti, pogrešno primijenilo zakon.

(8) Sud Bosne i Hercegovine mora primiti žalbu iz stava 7. ovog člana u roku od tri (3) sedmice od dana kad je sudija ili tužilac primio odluku Vijeća. Sud Bosne i Hercegovine u skraćenom postupku odbacuje žalbe uložene nakon tog roka.

Član 62. stav 1.

Disciplinski organi i disciplinski postupak

(1) Svojim poslovnikom o radu Vijeće uređuje osnivanje i rad disciplinskih organa, kao i provođenje disciplinskog postupka u skladu sa ovim zakonom.

Član 68.

Prava stranaka tokom disciplinskog postupka

Disciplinski postupak se vodi na pravičan i transparentan način. U toku trajanja disciplinskog postupka, sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima slijedeća prava koja moraju biti garantirana Poslovnikom o disciplinskom postupku, a koja a koja donosi Vijeće:

(a) pravo da na propisan način bude upoznat s navodima o disciplinskom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode, kao i pravo da odgovor da u pisanoj formi ili usmeno na zapisnik;

(b) pravo da na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnom i nepristrasnom, zakonom ustanovljenom komisijom. Mediji i javnost mogu biti isključeni tokom cijele rasprave ili tokom dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka ili kad je, po mišljenju komisije, to potrebno u posebnim okolnostima gdje bi prisustvo javnosti bilo na štetu interesa pravde;

(c) pravo da ne daje odgovor na pitanja koja bi ga mogla izložiti krivičnom gonjenju i pravo da prisustvuje na svakoj raspravi, te da se brani od optužbi uz pomoć branioca po svom izboru;

(d) pravo da odluke budu javno objavljene i/ili na neki način dostupne javnosti; i

(e) pravo da izjavi žalbu na, po njega, negativnu odluku.

Član 70. stav 1.

Povjerljivost

(1) Svi postupci ili radnje koje se odnose na navode o povredi dužnosti ili nesposobnosti za vršenje dužnosti, a koje su poduzete prije nego što Ured disciplinskog tužioca podnese zvaničnu tužbu, povjerljive su prirode, osim ako se sudija ili tužilac na kojeg se navodi odnose u pisanoj formi ne odrekne prava na povjerljivost.

Član 73.

Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka

Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim.

Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/04, 29/06, 2/07 i 20/08) u relevantnom dijelu glasi

Član 39.

Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku

U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, a koja nisu obuhvaćana Zakonom i ovim poslovnikom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenog disciplinskog prekršaja.

Član 47. stav 2.

Pripremno ročište

Na pripremnom ročištu odredit će se rok za razmjenu informacija u vezi sa podnesenim dokazima i dostavom dokumenata kod Prvostepene disciplinske komisije, uključujući:

  • a)
    sve izvještaje ili izjave vještaka u vezi sa datim predmetom, uključujući nalaze ljekarskog ili psihijatrijskog pregleda;
  • b)
    sve relevantne novine, dokumente, elektronske dosjee fotografije ili druge materijalne stvari.

Član 51. stav 1.

Teret dokazivanja i odluka Prvostepene disciplinske komisije

Na Uredu disciplinskog tužioca je teret dokazivanja. Stepen dokazanosti neophodan za utvrđivanje disciplinskog prekršaja je veća vjerovatnoća dokazanosti a što znači da postoji dovoljno dokaza da je prekršaj učinjen

Član 54. stav 2.

Drugostepena disciplinska komisija

Drugostepena disciplinska komisija donosi odluke na sjednici ili na osnovu održane rasprave u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.

Zakon o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 217. st. 1. i 2.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 224. stav 1. tačka 2.

Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave :

  • 2)
    odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu, kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP BiH-"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 184.

Drugostepeno vijeće odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeno vijeće zakazat će raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred ovim vijećem utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim vijećem.

Drugostepeno vijeće održat će sjednicu, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog vijeća primi spise po žalbi.

Drugostepeno vijeće donijet će odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od zaključenja rasprave.

Član 193.

Drugostepeno vijeće će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 204. stav 1.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

VI. Pravni argumenti izneseni na sjednici

Nesporno pitanje primjenjivosti prava na pravično suđenje

  • 36.
    Tokom rasprave prvo je potencirano pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj s njegovog "građanskog" ili "krivičnog" aspekta. Istaknuto je da je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, u situaciji kad pozitivnim zakonodavstvom nije bila predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe protiv odluke VSTV, donesene u disciplinskom postupku, podržavao stav da je disciplinski postupak koji se vodi pred VSTV i čiji je rezultat sankcija smjenjivanje sa funkcije sudije, prema svojoj suštini izjednačen s postupkom u kojem se "utvrđuje krivična optužba" (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine).
  • 37.
    Dalje je konstatirano da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sporovi koje pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nositelji pravosudnih dužnosti, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.) bili isključeni iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67, i Ustavni sud, AP 1892/05 od 27. juna 2006. godine).
  • 38.
    Naglašeno je da je Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju dotadašnju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije nužno kumulativno ispunjenje dva uvjeta. Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i utemeljeno na objektivnim razlozima interesa države. Iz navedenog proizlazi da je Evropski sud u ovom predmetu praktično proširio domen primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, te su samo postupci u kojim su ispunjena navedena dva uvjeta isključeni iz garancija člana 6. Evropske konvencije, dok su u svim ostalim slučajevima garancije koje pruža taj član primjenjive. Slijedom navedenog i Ustavni sud Bosne i Hercegovine je također u predmetu broj AP 2331/06 od 23. novembra 2007. godine promijenio svoju praksu (stav 13). Zatim je konstatirano da je u predmetu Olujić protiv Hrvatske, u kojem je podnositelj zahtjeva također nakon provedenog disciplinskog postupka razriješen dužnosti suca i predsjednika Vrhovnog suda RH, Evropski sud također zaključio da se članak 6. primjenjuje sa svog građanskog naslova na stegovni postupak protiv podnositelja zahtjeva.
  • 39.
    Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, nespornim je zaključeno da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na apelantov slučaj s aspekta garancije koje pruža "građanski" nivo prava na pravično suđenje.

Sporna pitanja

  • 40.
    Dalje je u raspravi istaknuto da se u konkretnom predmetu po ocjeni Ustavnog suda, imajući u vidu navode apelacije, kao sporna pojavljuju tri pitanja: pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno člana 73. Zakona o VSTV; pitanje utvrđivanja oblika vinosti, te pitanje pristrasnosti predsjednika VSTV, sudije Branka Perića i predsjednika Prvostepene komisije, sudije Mladena Jurišića.

U odnosu na sporna pitanja izneseni su sljedeći argumenti za povredu apelantovih ustavnih prava.

  • 41.
    U raspravi je između ostalog istaknuto da je članom 73. Zakona o VSTV regulirano da postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim. Istaknuto je da navedenim Zakonom o VSTV nije propisano ko podnosi prijedlog i ko odlučuje o prijedlogu za produženje roka za vođenje disciplinskog postupka. Dovodeći ovu odredbu u vezu s članom 39. Poslovnika VSTV, kojim je propisana supsidijarna primjena odredaba ZPP FBiH, u svim pitanjima koja nisu obuhvaćana Zakonom o VSTV i Poslovnikom VSTV, iznesena su stajališta da se, s obzirom na tu činjenicu, odluka o produženju roka zastare nije mogla donijeti na prijedlog Prvostepene komisije. Ovo iz razloga što shodno članu 2. ZPP FBiH u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. S obzirom na navedeno, istaknuto je da prijedlog za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka nije mogla podnijeti Prvostepena komisija, već je to trebao učiniti disciplinski tužitelj. Dalje je istaknuto da odluku o produženju roka nije moglo donijeti VSTV kao cjelina, jer odredbama Zakona o VSTV nije propisano ko donosi ovu odluku. Izneseno ja da okolnost da se radi o procesnom pitanju sama po sebi nije argument koji bi činio opravdanim zaključak da u tom segmentu nije moglo doći do povrede apelantovih prava. Ovo iz razloga što je upravo od odluke o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka praktično zavisio ishod cjelokupnog disciplinskog postupka. Izneseno je da je, s obzirom na navedeno, došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, što za posljedicu ima povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.