Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3326/08, rješavajući apelaciju Neđeljka Guzijana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Neđeljka Guzijana.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 359 od 9. jula 2008. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Neđeljku Guzijanu, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Odbija se kao neosnovana apelacija Neđeljka Guzijana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 359 od 9. jula 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđeljka Guzijana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 359 od 9. jula 2008. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Neđeljko Guzijan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa advokatica Vesna Rujević, podnio je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 359 od 9. jula 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. maja i 8. decembra 2009. godine, 19. maja i 24. augusta 2010. godine i 15. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i PPUP "Ekvator" Banja Luka i Đorđa Davidovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je 20. septembra 2010. godine zatražio i dostavu odgovora na apelaciju od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), a od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) dostavu odgovora i spisa.
  • 3.
    Tuženi i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. odnosno 24. februara 2009. godine, a Okružni sud 15. novembra 2010. godine. Osnovni sud je 12. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu dostavio na uvid spis broj P-9261/99 i odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih dostavljeni su apelantu 3. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 1. juna 1998. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih radi naplate duga. Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod poslovnim brojem P-1350/98.
  • 7.
    Podneskom od 5. oktobra 1998. godine apelant je ispravio i povećao svoj tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene da mu isplate iznos od 151.306,00 DEM, sa kamatom od 20. januara 1998. godine, umjesto prvobitno potraživanog iznosa od 40.913,00 DEM.
  • 8.
    Osnovni sud je dopisom od 7. oktobra 1998. godine apelantovu tužbu i podnesak dostavio tuženima na odgovor. Predmetni dopis tuženi su primili 14. oktobra 1998. godine, ali, prema stanju spisa, u ostavljenom roku od osam dana nisu dali odgovor na tužbu.
  • 9.
    Budući da tuženi nisu pristupili na ročište zakazano za 24. maj 1999. godine, sud je na apelantov prijedlog donio Presudu zbog izostanka broj P-1350/98, kojom je obavezao tužene da apelantu solidarno isplate iznos od 40.913,00 DEM sa domicilnom kamatom od 20. januara 1998. godine. Predmetnu presudu apelant je primio 14. juna a tuženi 18. juna 1999. godine.
  • 10.
    Tuženi su 2. jula 1999. godine Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Sud je na ročištu održanom 29. septembra 1999. godine donio Rješenje broj P-1350/98 kojim je dopustio povrat u prijašnje stanje, te odlučio da nastavi raspravljanje o predmetnoj stvari.
  • 11.
    Sud je potom održao rasprave 11. novembra 1999. godine, kada je saslušao parnične stranke, 24. decembra 1999. godine (od kada se predmet vodi pod novim brojem P-9261/99) i 10. februara 2000. godine. Na navedenim raspravama sud je saslušao predložene svjedoke, te odlučio da će se provesti sudsko-finansijsko vještačenje.
  • 12.
    Vještak finansijske struke je svoj izvještaj dostavio sudu 13. marta 2000. godine. Podneskom od 15. maja 2000. godine tuženi su uložili primjedbe na nalaz sudskog vještaka.
  • 13.
    Rasprava zakazana za 30. maj 2000. godine je odložena na neodređeno vrijeme zbog bolesti uređujućeg sudije. Osnovni sud je potom održao raspravu 11. jula 2001. godine kada je apelant predao podnesak kojim je precizirao (povećao) tužbeni zahtjev, te 19. jula 2001. godine kada je sud saslušao vještaka povodom primjedbi tuženih na dostavljeni nalaz. Na tom ročištu Osnovni sud je donio rješenje kojim je u konkretnoj pravnoj stvari odredio nadvještačenje.
  • 14.
    Novoodređeni vještak je dostavio svoj nalaz 31. oktobra 2001. godine. Podneskom od 29. novembra 2001. godine tuženi su se očitovali na nalaz vještaka. Podneskom zaprimljenim u sudu 5. decembra 2001. godine apelant je precizirao (povećao) tužbeni zahtjev shodno nalazu vještaka, te je predložio donošenje privremene mjere.
  • 15.
    Sud je 11. decembra 2001. godine održao i zaključio glavnu raspravu.
  • 16.
    Službenom zabilješkom od 27. februara 2002. godine konstatirano je da zbog bolesti uređujućeg sudije predmetna presuda nije izrađena u roku kako je to regulirano Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
  • 17.
    Presudom Osnovnog suda broj P-9261/99 od 11. decembra 2001. godine obavezani su tuženi da apelantu isplate iznos od 29.229,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu nadoknade troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke presude odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva kao neosnovan, te je (stav treći izreke presude) odbijen i njegov prijedlog za izdavanje privremene mjere. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u toku dokaznog postupka saslušao parnične stranke i tri svjedoka, izvršio uvid u pismene naloge blagajni i ugovor o zajmu, te izveo dokaz vještačenjem i nadvještačenjem vještaka finansijske struke. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je među strankama nesporno da je prvotuženi kao zajmoprimac, čiji je vlasnik drugotuženi, 4. januara 1997. godine zaključio sa apelantom kao zajmodavcem ugovor o zajmu novčanih sredstava u iznosu od 68.000,00 DM na period od 90 dana uz mjesečnu kamatu od 6% i 1% na ukupan dug za svaki dan zakašnjenja ukoliko u navedenom roku ne vrati zajam. Dalje je navedeno da među strankama nije sporno da je tuženi vratio pozajmljeni novac uz obračun kamata na 90 dana ali sa zakašnjenjem nepunih 10 mjeseci, kada je izvršena kompenzacija podignutog kredita od 5.260,00 DM na ime apelantovog zeta Željka Ribića, zbog čega je apelantu uplaćeno - vraćeno 74.980,00 DM.
  • 18.
    Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li apelant polaže pravo na obračun kamate od 1% za svaki dan zakašnjenja u ispunjenju obaveze vraćanja glavnog duga i ugovorne kamate, te da li apelant polaže pravo na obračun kamate na kamatu i domicilne kamate, odnosno da li se apelant može smatrati u cijelosti namirenim isplatom izvršenom 20. januara 1998. godine putem naloga blagajni na kojem je napisano: "Povrat kompletnog duga prema povjeriocu i sa ovom isplatom nema nikakvih potraživanja". Osnovni sud je izrazio stav da apelant nema pravo na obračun kamate od 1% za svaki dan zakašnjenja nevraćanjem glavnog duga i ugovorenih kamata od 6%. Istaknuto je da ovakva formulacija člana 4. ugovora o zajmu ima karakter ugovorne kazne a da prema članu 270. stav 3. Zakona obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze. Navedeno je da apelantu ne pripada "obračun kamate na kamatu" koja, prema članu 400. ZOO-a, pripada samo bankovnoj organizaciji jer je apelant fizičko lice, te da mu ne pripada ni pravo na "obračun domicilne kamate" jer ona nije ugovorena. Dalje, sud je istakao da su oba vještaka dala svoje nalaze i mišljenja mimo određenog obima držeći se sadržaja zaključenog ugovora (između ostalog i člana 4. tog ugovora). Sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu do iznosa od 29.229,16 KM uz obrazloženje da toliko iznosi obračun kamate po članu 3. ugovora o zajmu za period od 4. aprila 1997. godine do 20. januara 1998. godine a prema nalazu vještaka koji je vršio nadvještačenje, dajući razloge zašto je prihvatio ovaj nalaz. Istaknuto je da, prema shvatanju suda, svaki drugi sadržaj, osim uplate i isplate, nema pravnu valjanost, te je istaknuto da se izmjena sadržaja ugovora može vršiti uz saglasnost ugovornih strana aneksom ugovora. Stoga je sud ocijenio da se apelant nije saglasio sa tuženim kad mu je na dan 20. januar 1998. godine isplaćena posljednja otplata pozajmljenog kredita, da je u cijelosti izmiren po novčanom potraživanju, jer ovakav nalog nisu istovremeno potpisali direktor i njegov vlasnik, u kojem bi se slučaju, prema mišljenju suda, sačinilo posebno pismeno koje bi potpisale obje ugovorne stranke. Iz navedenog je zaključeno da postoji obaveza tuženih da apelantu isplate obračun redovne kamate ugovorene predmetnim ugovorom o zajmu, bez obzira na to što nije ugovoren mjesečni obračun, budući da je tuženi po isteku ugovora mimo apelantove volje i dalje koristio njegova sredstva. Istaknuto je da apelantov zahtjev koji se svodi na obračun ugovorne kamate predstavlja glavni tužbeni zahtjev, te da, s obzirom na navedeno, apelantu pripadaju i zakonske zatezne kamate počevši od 1. juna 1998. godine kao dana podnošenja tužbe jer su tada, prema zaključku suda, tuženi pali u docnju. Dalje je istaknuto da je sud odbio apelantov prijedlog za izdavanje privremene mjere jer apelant nije učinio vjerovatnim postojanje opasnosti da će tuženi osujetiti ili otežati naplatu potraživanja. Sud je obrazložio da su tuženi, u smislu čl. 154. i 155. ZPP, dužni isplatiti apelantu troškove postupka shodno uspjehu u parnici.
  • 19.
    Dnevnom naredbom od 27. februara 2003. godine naložena je dostava presude parničnim strankama. Apelant je primio presudu 3. marta 2003. godine a tuženi 13. marta 2003. godine. Parnične stranke su 17. odnosno 24. marta 2003. godine izjavile žalbe protiv presude Osnovnog suda. Žalba tuženih je dostavljena apelantu na odgovor 27. marta 2003. godine a apelantova žalba je 8. aprila 2003. godine dostavljena tuženim na odgovor. Dnevnom naredbom od 30. aprila 2003. godine spis je dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja o izjavljenim žalbama.
  • 20.
    Presudom Okružnog suda broj GŽ-875/03 od 14. novembra 2005. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu u kojem je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog za izdavanje privremene mjere. Stavom drugim izreke presude uvažena je žalba tuženih, te je presuda Osnovnog suda preinačena u dosuđujućem dijelu na način da su tuženi obavezani da apelantu isplate iznos od 29.229,16 DEM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. novembra 2001. godine pa do konačne isplate. Apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 5.411,42 KM.
  • 21.
    U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda da apelant nema pravo na isplatu novčanog iznosa ugovorenog članom 4. zaključenog ugovora (1% za svaki dan zakašnjenja), te ocijenio da apelant neosnovano u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbe čl. 3. i 4. ugovora o zajmu. Navedeno je da je članom 4. predmetnog ugovora ugovoreno da je zajmoprimac, ukoliko u roku ne vrati pozajmljeni novac, dužan, osim glavnog duga i ugovorene kamate (6%), platiti i 1% na ukupan dug za svaki dan zakašnjenja. Istaknuto je da je time ugovorena novčana kazna za kašnjenje (ugovorna kazna) regulirana članom 270. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Navedeno je da je odredbom člana 270. stav 3. ZOO-a, koja je kogentne prirode i koja se ne može izmijeniti voljom stranaka, isključena mogućnost da se za novčane obaveze ugovara ugovorna kazna. Stoga je zaključeno da je odredba ugovora kojom je ugovoreno plaćanje 1% dnevne kamate na ukupan dug zbog kašnjenja u vraćanju zajma ništavna i ne proizvodi pravno djelovanje jer se radi o plaćanju novčane obaveze pa je zabranjeno ugovarati ugovornu kaznu a neizvršenje ili zakašnjenje sa isplatom novčane obaveze povlači za posljedicu plaćanje ugovorenih ili zakonskih kamata i eventualnu odgovornost za naknadu štete. Navedeno je da okolnost da su parnične stranke ugovornu kaznu nazvale kamatom nema utjecaja na rješenje konkretne pravne stvari, te je istaknuto da prvostepeni sud pravilno nije prihvatio nalaz i mišljenje stalnih sudskih vještaka koji su obračunavali dnevnu kamatu iz člana 4. predmetnog ugovora. Sud je naveo da je kamata obračunata od dana zakašnjenja (4. aprila 1997. godine) do dana kad su tuženi isplatili glavnicu (20. januara 1998. godine), što je u skladu sa članom 277. stav 2. ZOO-a. Sud je ocijenio neosnovanim navode tuženih da je potpisivanjem naloga blagajne došlo do vansudskog poravnanja budući da dopisani sadržaj naloga blagajne nema karakter vansudskog poravnanja jer u tom smislu nije bilo stvarno izražene volje.
  • 22.
    Okružni sud je, dalje, obrazložio da je, nasuprot navedenom, prvostepenu presudu valjalo preinačiti u pogledu dosuđene valute, kao i u pogledu dosuđenih kamata, tako da se umjesto dosuđenog iznosa od 29.229,16 KM dosuđuje isti iznos u DEM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. novembra 2001. godine pa do isplate. Naime, apelantovo potraživanje u tužbenom zahtjevu glasi na stranu valutu (DEM), koja je bila predmet ugovora o zajmu, pa je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je navedeni iznos dosudio u KM, mimo postavljenog tužbenog zahtjeva. Obračunate ugovorene kamate prema članu 3. ugovora bile su izražene u DEM, kako su bile i zahtijevane u pokrenutoj parnici, pa se njihovo ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obaveze, te niti ga tuženi mogu ispuniti nečim drugim, niti apelant može zahtijevati nešto drugo (što nije ni učinio). Stoga je, prema stavu drugostepenog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalni propis iz člana 262. stav 1. ZOO-a kada je apelantu umjesto strane valute (DEM) dosuđena domaća valuta (KM), koju tuženi ne duguju niti je ona zahtijevana u tužbi. Iako u vrijeme presuđenja Okružnog suda njemačka marka (DEM) ne postoji kao valuta, taj sud je izrazio stav da ne postoji smetnja za dosuđenje navedenog iznosa u DEM zato što je u vrijeme prvostepenog presuđenja (11. decembra 2001. godine) ta valuta postojala, a imajući u vidu činjenicu da je 1. marta 2002. godine valuta DEM prestala vrijediti i da je zamijenjena eurom, što znači da dosuđena valuta ima svoj supstitut i da će se u izvršnom postupku moći izvršiti konverzija od navedenog datuma u euro.
  • 23.
    Dalje, Okružni sud je istakao da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se osporena presuda preinači i u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati, tako da se ona dosuđuje od 1. novembra 2001. godine (od kada je i zahtijevana apelantovim podneskom od 5. decembra 2001. godine), prema stopi reguliranoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, a na osnovu člana 279. stav 2. ZOO-a. Naime, navedenim članom ZOO-a predviđeno je da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata (procesna) samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. Kako je apelant svojim podneskom od 5. decembra 2001. godine, kojim je konačno uredio tužbeni zahtjev, zahtijevao zateznu kamatu od 1. novembra 2001. godine, u skladu sa disponiranjem apelanta kao tužioca, dosuđena mu je zatezna kamata od tog datuma pa do konačne isplate.
  • 24.
    Dalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni navod u vezi sa odbijanjem privremene mjere budući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 265. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Shodno navedenom, Okružni sud je na osnovu odredbe člana 456. važećeg ZPP, u vezi sa čl. 154. i 155. prethodnog ZPP, preinačio i odluku o troškovima postupka. Presuda Okružnog suda je dostavljena apelantu 19. a tuženim 23. januara 2006. godine.
  • 25.
    Tuženi su 16. februara 2006. godine izjavili reviziju protiv presude Okružnog suda. Revizija je dostavljena apelantu na odgovor 23. februara 2006. godine. Dnevnom naredbom od 13. aprila 2006. godine spis je dostavljen Vrhovnom sudu na daljnje postupanje.
  • 26.
    Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 359 od 9. jula 2008. godine uvažena je revizija tuženih pa su presude Okružnog suda broj GŽ-875/03 od 14. novembra 2005. godine i Osnovnog suda broj P-9261/99 od 11. decembra 2001. godine preinačene u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev i u pogledu odluke o parničnim troškovima tako što je tužbeni zahtjev odbijen a apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 9.385,00 KM.
  • 27.
    Obrazlažući dio presude u kojem navode revizije smatra osnovanim, Vrhovni sud je istakao da se, u smislu člana 557. ZOO-a, ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Zajmoprimac se može obavezati da uz glavnicu duguje i kamatu (član 558. stav 1. ZOO-a), u skladu sa odredbama člana 399. ZOO-a koje reguliraju ugovornu kamatu, od vremena kad se zajmoprimcu preda određeni iznos sve do roka vraćanja zajma, a ako se radi o ugovoru u privredi, duguje redovnu kamatu i kad nije ugovorena (član 558. stav 2. ZOO-a). Dakle, ugovorna kamata predstavlja ugovorom utvrđenu cijenu za upotrebu tuđih novčanih sredstava i teče od dana davanja zajma do dana ugovorenog vraćanja pozajmice. Zatezna kamata na iznos glavnice teče od dospijeća potraživanja, tj. od dana kada je zajmoprimac bio dužan da vrati zajam (član 277. stav 1. ZOO-a).
  • 28.
    Vrhovni sud je zatim podsjetio na to da je prema odredbi člana 562. stav 1. ZOO-a zajmoprimac dužan vratiti zajam u ugovorenom roku. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je obaveza vraćanja zajma među strankama u ovom sporu ugovorena u roku od 90 dana od zaključenja ugovora. Odredbom člana 324. stav 1. ZOO-a je predviđeno da dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Docnja predstavlja period od dospjelosti do isplate. U konkretnom slučaju tuženi su došli u docnju 4. aprila 1997. godine, pa bi apelantu pripadalo pravo na zatezne kamate od tog dana. Međutim, u glavnicu na koju teku zatezne kamate na može se uračunati dospjela ugovorna kamata jer, u smislu člana 279. stav 1. ZOO-a, na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu ne teče zatezna kamata. Iznimno, teče takozvana procesna zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva sudu za plaćanje neisplaćene kamate, ali kada po prestanku glavnog duga ona postane samostalno potraživanje.
  • 29.
    Vrhovni sud je istakao da je među strankama bilo sporno da li je apelantovo potraživanje zatezne kamate prestalo činom potpisivanja naloga blagajni od 20. januara 1998. godine, u kojem je konstatirano da su tuženi vratili kompletan dug i da isplatom zadnje rate od 20.000,00 DEM prestaju sva apelantova potraživanja prema tuženima. Zatim, da ZOO određuje da obaveza, pa i obligacija, osim ispunjenjem, prestaje u slučajevima: otpuštanja duga, prebijanja (kompenzacije), prenova (novacije), sjedinjenja (konfuzije), nemogućnosti ispunjenja, proteka vremena i smrti subjekta obligacije. Dalje je istaknuto da oprost duga postoji onda kada se povjerilac i dužnik saglase da dug prestane iako nije ispunjen. Može se oprostiti glavni dug sa sporednim (akcesornim) dugovima, a mogu se oprostiti samo sporedni dugovi. Razlog zbog kojeg je povjerilac oprostio dužniku dug ne mora biti naglašen.
  • 30.
    Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi zaključak da je postojala volja ugovarača za oprostom duga u smislu člana 344. ZOO-a. Tu volju je apelant iskazao potpisujući ispravu kojom potvrđuje da mu je dug u cijelosti vraćen i da više nema nikakvih potraživanja prema tuženima, kojom prilikom nije uložio prigovore ni primjedbe na sadržaj ove isprave. I u članu 6. ugovora o zajmu novčanih sredstava od 4. januara 1997. godine predviđena je mogućnost da ugovorne strane naknadno izmijene dogovor u pogledu načina isplate, odnosno prijema novca kao i vraćanja pozajmljenog. Vrhovni sud je izrazio stav da je, nakon što su tuženi isplatili glavnicu i ugovorenu kamatu u potpunosti, postignut sporazum o oprostu duga po osnovu zateznih kamata, pa je time prestala i obaveza tuženih iz ugovora o zajmu. Stoga su, prema stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, koje u suštini nije ni bilo sporno, pogrešno primijenili materijalno pravo udovoljavajući apelantovom zahtjevu, pa je, primjenom člana 250. stav 1. u vezi sa članom 456. stav 2. važećeg ZPP, uvažio reviziju tuženih. Konačno, Vrhovni sud je obrazložio da tuženima koji su u cijelosti uspjeli u sporu pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka (član 154. stav 1. ZPP), zbog čega je nižestepene presude, na osnovu odredbe člana 166. stav 2. ZPP u vezi sa članom 456. stav 1. ZPP, i u ovome dijelu preinačio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 31.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u tome što osporena odluka "nema opravdan cilj i nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se pokušava ostvariti na štetu apelanta i njegove ostvarene, a neisplaćene imovine". Ističe da je obrazloženje presude protivno dokazima na koje se poziva, te da je Vrhovni sud trebao obrazložiti sve priznanice o izvršenim isplatama. Dalje, apelant ističe da je na svakom nalogu potpisao da je primio navedeni iznos novca, a nije potpisivao tekstualni sadržaj naloga jer: "Svako drugo pisanje u nalogu blagajni, osim uplate i isplate, potvrđeno potpisima primaoca i blagajnika nema pravne valjanosti, jer blagajnik nije ugovorna strana, niti je imao punomoć za takve radnje, a samo ono što je napisano u ugovoru ima pravnu važnost, ukoliko nije u suprotnosti sa zakonom". Apelant, dalje, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, te potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka: "Š...Ć računajući od 14.11.2005. godine (dana donošenja presude Okružnog suda Banjaluka br. GŽ-875/03 od 14.11.2005. godine) do donošenja odluke po apelaciji i da plate troškove ovog postupka".
  • 32.
    U dopuni apelacije od 8. maja 2009. godine apelant je, između ostalog, naveo da smatra da je revizionom odlukom uskraćen za pravo na zakonske kamate, te da mu je time povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant je u dopunama apelacije ukazao na to da tuženi protiv njega vode izvršni postupak radi naplate parničnih troškova utvrđenih osporenom presudom Vrhovnog suda, te da mu se zbog toga odbija - penzije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 33.
    Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke, te ističe da tom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Dalje, navodi da je nesporno da su tuženi isplatili apelantu glavni dug i ugovorenu kamatu od 6%, čime je izmireno apelantovo potraživanje jer je on potpisao ispravu iz čijeg sadržaja se nesumnjivo vidi da su tuženi vratili kompletan zajam i da mu više ništa ne duguju. Istaknuto je da ova isprava nije pravni posao i da za njeno potpisivanje nije bila potrebna saglasnost tuženih niti je blagajnici bila potrebna punomoć. Navedeno je da je zajam dat i vraćen u DEM valuti, te se apelant neosnovano poziva na inflaciju kojom su bila zahvaćena samo dinarska sredstva, a da kamate koje je apelant potraživao imaju karakter zelenaških kamata, te da bi apelantov tužbeni zahtjev bio neosnovan čak i da apelant svojim potpisom nije potvrdio da su mu tuženi u cijelosti izmirili sporni dug. Konačno je navedeno da je odluka o reviziji donesena u razumnom roku, te da se apelant neosnovano poziva na povredu ovog prava.
  • 34.
    Okružni sud ističe da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije, te da ostaje pri razlozima datim u presudi tog suda.
  • 35.
    Osnovni sud ističe da u postupku nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava i da je sud u svemu postupao u skladu sa zakonom. Dalje je sud istakao da iz hronologije predmetnog postupka proizlazi da predmetni postupak nije dugo trajao jer je predmet odmah uzet u rad, a iz objektivnih razloga - više vještačenja različitih vještaka - prvostepena presuda se nije mogla donijeti u kraćem roku.
  • 36.
    U odgovoru na apelaciju tuženi ističu da u toku postupka nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, da činjenično stanje nije bilo sporno a da su prvostepeni i drugostepeni sud na nesporno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo i donijeli nezakonite odluke koje je Vrhovni sud pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Navedeno je da apelant neosnovano prigovara da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno budući da u konkretnom slučaju činjenično stanje i nije bilo sporno, te da Vrhovni sud u postupku revizije ne utvrđuje činjenično stanje. Također se ističe da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku budući da je apelantova tužba uzeta u rad početkom 1999. godine.

V. Relevantni propisi

  • 37.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 38.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 39.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" broj 17/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 344.

(1) Obaveza prestaje kad poverilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi.

(2) Za punovažnost ovog sporazuma nije potrebno da bude zaključen u formi u kojoj je zaključen posao iz koga je obaveza nastala.

VI. Dopustivost

  • 40.
    Pri ispitivanju dopustivosti prvobitno podnesene apelacije i dopuna apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 1)
    Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

Š...Ć

a) Dopustivost apelacije (podnesene 20. oktobra 2008. godine)

  • 41.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 42.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 43.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 359 od 9. jula 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 44.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti sa aspekta povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na koje se povrede apelant pozvao u prvobitno podnesenoj apelaciji.

b) Dopustivost dopune apelacije

  • 45.
    S druge strane, vezano za dopustivost apelacije u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud naglašava da se apelant prvi put pozvao na povredu ovog prava u dopuni apelacije koju je Ustavnom sudu podnio 8. maja 2009. godine.
  • 46.
    U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka i to ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelant može apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 11/07; i Odluka broj AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
  • 47.
    S obzirom na to da je dopuna apelacije u kojoj je apelant prvi put ukazao na povredu prava na imovinu podnesena Ustavnom sudu tek 8. maja 2009. godine a da je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 359 od 9. jula 2008. godine dostavljena apelantu 23. septembra 2008. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka od 60 dana propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, te da, stoga, nisu ispunjene procesne pretpostavke za ispitivanje navodnih povreda apelantovih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Meritum

  • 48.
    Apelant opovrgava osporenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 49.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 50.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 51.
    Ustavni sud konstatira da se u parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na isplatu kamate zbog kašnjenja u isplati zajma iz zaključenog ugovora o zajmu, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

  • 52.
    Ustavni sud konstatira da apelant navodi da povredu svojih prava vidi, između ostalog, u povredi prava na suđenje u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati da li je u konkretnom predmetu, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 53.
    U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se, prema njegovoj i praksi Evropskog suda, razumnost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).

a.b) Period koji se uzima u obzir

  • 54.
    Apelant je predmetnu tužbu podnio 1. juna 1998. godine, a osporenu odluku kojom je okončan predmetni postupak Vrhovni sud je donio 9. jula 2008. godine. Dakle, cjelokupan parnični postupak povodom apelantove tužbe je trajao ukupno deset godina, jedan mjesec i osam dana.

a.c) Analiza dužine trajanja postupka

  • 55.
    U konkretnom slučaju se radi o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na isplatu kamata zbog kašnjenja u isplati - vraćanju novca koji je bio predmet ugovora o zajmu. Imajući u vidu da, prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, činjenično stanje nije bilo sporno među strankama, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak koji se praktično svodi na tumačenje odredbi ugovora o zajmu, nezavisno od činjenice da su u toku postupka provedena dva finansijska vještačenja, ne može smatrati osobito složenim.
  • 56.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka.
  • 57.
    Vezano za ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u početnoj fazi postupka imao određene periode neaktivnosti (od podnošenja tužbe do dostave tužbe na odgovor, te do zakazivanja prvog ročišta 24. maja 1999. godine) ali da je nakon toga procesne radnje iz svoje nadležnosti preduzimao u primjerenim rokovima, te je od 24. maja 1999. godine do 11. decembra 2001. godine zakazao devet rasprava i naložio provođenje dva vještačenja u konkretnoj pravnoj stvari. Međutim, iz stanja spisa je evidentno da je Osnovnom sudu trebalo skoro 15 mjeseci za izradu prvostepene presude (od 11. decembra 2001. godine kad je zaključena glavna rasprava do 27. februara 2003. godine kad je data dnevna naredba za dostavu presude parničnim strankama), a taj se period ne može smatrati razumnim. Dalje, evidentno je da je Okružni sud odluku o žalbi donio u roku od jedne godine, šest mjeseci i 14 dana, što samo po sebi nije nerazumno dug period, ali Ustavni sud smatra da je Okružni sud, s obzirom na činjenicu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 1. juna 1998. godine, morao iskazati veći stepen ažurnosti pri razmatranju izjavljenih žalbi. To se pogotovo odnosi na ponašanje Vrhovnog suda koji je odluku o reviziji donio u roku od dvije godine, dva mjeseca i 26 dana (računajući od dana dostave spisa tom sudu), što se, također, ne može smatrati razumnim periodom.
  • 58.
    Konačno, ocjenjujući postupak u cjelini i vodeći računa o ispitanim kriterijima, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka od deset godina, jedan mjesec i osam dana ne zadovoljava zahtjev "razumnosti", za što su odgovorni redovni sudovi. Zbog toga je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 59.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 60.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se predmetni postupak ne ubraja u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da postupak traje preko 10 godina, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.500,00 KM.
  • 61.
    Međutim, apelant ne potražuje naknadu nematerijalne štete za cjelokupan period trajanja postupka već apelacijom traži samo naknadu nematerijalne štete: "Š...Ć računajući od 14.11.2005. godine (dana donošenja presude Okružnog suda u Banjaluci br. GŽ-875/03 od 14.11.2005. godine) do donošenja odluke po apelaciji". U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno naglašava da se vrijeme trajanja apelacionog postupka ne može računati prilikom naknade nematerijalne štete budući da nije utvrđena povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantu, s obzirom na sadržaj njegovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, kojim je Ustavni sud vezan u smislu člana 32. Pravila, te usvojene kriterije Ustavnog suda, pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 450,00 KM ("računajući od 14.11.2005. godine" do donošenja osporene presude Vrhovnog suda od 9. jula 2008. godine). Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

b) U odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje

  • 62.
    Vezano za ostale apelacione navode (da osporena odluka "nema opravdan cilj i nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se pokušava ostvariti na štetu apelanta i njegove ostvarene, a neisplaćene imovine", da je obrazloženje presude protivno dokazima na koje se poziva i da je Vrhovni sud trebao obrazložiti sve priznanice o izvršenim isplatama, da je na svakom nalogu "potpisao da je primio navedeni iznos novca, a nije potpisivao tekstualni sadržaj naloga, i da drugi sadržaj naloga, osim uplate i isplate, nema pravne valjanosti, jer blagajnik nije ugovorna strana, niti je imao punomoć za takve radnje), Ustavni sud zaključuje da se oni u svojoj suštini svode na to da je Vrhovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
  • 63.
    Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 64.
    U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi uvažio reviziju tuženih, te preinačio nižestepene odluke na način da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je apelantovo potraživanje zatezne kamate prestalo činom potpisivanja naloga blagajni od 20. januara 1998. godine u kojem je konstatirano da su tuženi vratili kompletan dug i da isplatom zadnje rate od 20.000,00 DEM prestaju sva apelantova potraživanja prema tuženim. Budući da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelantu u potpunosti isplaćena glavnica i ugovorena kamata, Vrhovni sud je zaključio da ovakvo postupanje izražava volju ugovornih strana za oprost duga po osnovu zateznih kamata u smislu člana 344. ZOO-a, što predstavlja jedan od načina prestanka obligacije. Iz navedenog proizlazi da je Vrhovi sud, suprotno apelantovim navodima, za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno o osnovanosti revizije tuženih, dao potpuna i logična obrazloženja zasnovana na dokazima provedenim pred prvostepenim sudom iz kojih nedvojbeno proizlazi da je apelant potpisao nalog blagajni od 20. januara 1998. godine, ali je Vrhovni sud ocijenio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, koje i nije bilo sporno među strankama, pogrešno primijenili materijalno pravo, te je na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP preinačio nižestepene odluke. U odnosu na odlučenje i obrazloženje koje je Vrhovni sud dao za svoju odluku, Ustavni sud i sam zapaža da, prema stavu 1. člana 344. ZOO-a, obaveza prestaje kad poverilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi, dok, prema stavu 2. istog člana, za punovažnost ovog sporazuma nije potrebno da bude zaključen u formi u kojoj je zaključen posao iz koga je obaveza nastala.
  • 65.
    Dalje, apelant ukazuje na to da je Vrhovni sud trebao obrazložiti sve priznanice o izvršenim isplatama. Ovaj apelacioni navod Ustavni sud tumači kao apelantovo ukazivanje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema izričitoj zakonskoj odredbi člana 240. stav 2. ZPP, revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom na navedenu zakonsku odredbu, Vrhovni sud se i nije mogao baviti ocjenom provedenih dokaza, osobito imajući u vidu da iz stanja spisa proizlazi da ove dokaze, premda ih je prvostepeni sud izveo, posebno nisu ocijenili ni nižestepeni sudovi. S druge strane, evidentno je da apelant nije protiv presude Okružnog suda, u kojoj je također izostala ocjena ovih dokaza, izjavljivao reviziju niti je dao odgovor na reviziju tuženih, te, stoga, ove tvrdnje ne može s uspjehom isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom kada ih prethodno, bar u svojoj suštinskoj formi, nije iznio pred redovne sudove.
  • 66.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su u konkretnom slučaju prekršeni ostali aspekti prava na pravično suđenje, osobito imajući u vidu da je Vrhovni sud u osporenoj odluci za svoje stanovište o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava (ZOO i ZPP), koji zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u datim obrazloženjima postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju.
  • 67.
    Budući da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje neosnovani, odnosno da ne postoji kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 68.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu pred redovnim sudovima trajao preko deset godina, te da je takva dužina parničnog postupka a priori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu postojale. Međutim, kada je riječ o naknadi na ime nematerijalne štete zbog ovako nerazumne dužine trajanja postupka, Ustavni sud se morao kretati u okvirima apelacionog zahtjeva, zbog čega je apelantu dosudio kompenzaciju za tri godine nerazumno dugog trajanja postupka, a ne za cijeli period.
  • 69.
    S druge strane, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud za svoju odluku o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, što se, također, odnosi i na dio odluke kojim je apelant obavezan da tuženima naknadi troškove postupka.
  • 70.
    Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 71.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.