USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti meritumu
na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3777/08, rješavajući apelaciju Emine Mujakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelomično se usvaja apelacija Emine Mujakić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se još vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši u predmetu broj 23 0 P 002016 09 P. (isti postupak je prethodno vođen pred Kantonalnom i Federalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu, pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši, Kantonalnim sudom u Bihaću i Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine).
Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 23 0 P 002016 09 P.
U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantici Emini Mujakić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Emine Mujakić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002016 09 Rev od 19. augusta 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-06-000809 od 16. februara 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Emina Mujakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 6. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog ukupne dužine trajanja postupka u predmetu broj 001-0-GŽ-06-000809 koji se tada nalazio pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
- 2.Apelantica je 4. novembra 2010. godine dopunila apelaciju osporivši Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 002016 09 Rev od 19. augusta 2010. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-06-000809 od 16. februara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 5. februara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 21. januara 2011. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 23 0 P 002016 09 P.
- 4.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. marta 2009. godine, a Općinski sud 11. februara 2009. godine. Općinski sud je 26. januara 2011. godine dostavio traženi spis.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su dostavljeni punomoćniku apelantice 24. marta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelantica je 14. jula 1998. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Osnovne škole "Fadil Bilal" Šumatac (u daljnjem tekstu: tužena) radi "utvrđenja nezakonitosti otkaza". Tužbenim zahtjevom apelantica je zatražila da se poništi kao nezakonito Rješenje tužene o prestanku radnog odnosa broj 13/95 od 2. oktobra 1995. godine, da se utvrdi da joj radni odnos kod tužene nije prestao 16. novembra 1994. godine i da se tužena obaveže da je vrati na radno mjesto koje je do tada obavljala. Predmet je zaveden pod broj Pr-15/98.
- 8.Pred Općinskim sudom su održana četiri ročišta (26. februara, 30. marta. 12. maja i 4. juna 1999. godine) na kojima je izložena tužba, dat odgovor na tužbu, provedeni predloženi dokazi i glavna rasprava zaključena.
- 9.Općinski sud je Presudom broj Pr-15/98 od 4. juna 1998. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Sud je svoju presudu utemeljio na apelanticinom iskazu datom u svojstvu parnične stranke iz kojeg je utvrdio da ona nakon 16. novembra 1994. godine nije dolazila na posao niti se javila na poziv zakonskog zastupnika tužene od 10. augusta 1995. godine, pa je sud zaključio da je apelantici kod tužene radni odnos prestao na zakonit način.
- 10.Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-363/99 od 27. decembra 1999. godine apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude uvažio, Presudu broj Pr-15/98 ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 11.Apelantica se nakon stupanja na snagu Zakona o radu (stupio na snagu 5. novembra 1999. godine; u daljnjem tekstu: ZOR) pismenim zahtjevom obratila tuženoj radi uspostave radno-pravnog statusa. Tužena je dopisom od 3. maja 2000. godine obavijestila apelanticu da je njen zahtjev neosnovan jer joj je radni odnos zakonito prestao 16. novembra 1999. godine.
- 12.Apelanticin punomoćnik je pismenim podneskom od 10. maja 2000. godine od Općinskog suda zatražio zakazivanje rasprave prema rješenju Kantonalnog suda. U toku 2000. godine pred Općinskim sudom su održana tri ročišta (20. juna, 5. jula i 19. septembra 2000. godine). Tužena je na ročištu od 19. septembra 2000. godine predložila da se postupak o apelanticinoj tužbi prekine i cio spis uputi Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), budući da je apelantica kod tužene zatražila uspostavu radno-pravnog statusa. Apelanticin punomoćnik je istakao da je nesporna činjenica da je podnesen zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa tuženoj, kao i činjenica da je apelantica tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrdi nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa od 2. oktobra 1995. godine. Općinski sud je procesnim rješenjem koje je donio na tom ročištu postupak prekinuo, a sljedeće godine je ponovo Rješenjem broj Pr-11/00 od 9. marta 2001. godine postupak na osnovu člana 143. ZOR-a prekinuo i naložio da se predmet ustupi Kantonalnoj komisiji pri Ministarstvu rada Unsko-sanskog kantona Bihać. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da eventualno izjavljena žalba na rješenje o prekidu postupka ne zadržava izvršenje rješenja.
- 13.Kantonalna komisija pri Kantonalnom ministarstvu zdravstva i socijalne politike je Rješenjem broj 13-34-430-UP-1/00 JH-1295 od 31. jula 2001. godine apelanticinu žalbu odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da se na apelanticu ne može primijeniti institut radnika na čekanju posla zbog toga što je njen poslodavac (tužena) Javna ustanova koja se finansira iz budžetskih sredstava, pa je član 143. stav 2. ZOR-a neprimjenjiv. Protiv ovog rješenja apelantica je izjavila žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) putem Kantonalne komisije, nakon čega je Kantonalna komisija ponovo, u predmetu rješavanja radno-pravnog statusa, donijela Rješenje broj 09/2-34-430-UP-1/01-F&J od 25. marta 2005. godine kojim je poništila svoje prethodno rješenje od 31. jula 2001. godine, apelanticinu žalbu usvojila kao osnovanu, utvrdila da je apelantica imala status zaposlenika na čekanju posla u skladu s članom 143. ZOR-a i tuženoj je naloženo da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu s članom 143. stav 2. ZOR-a. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica protiv rješenja Kantonalne komisije blagovremeno izjavila žalbu, ali da žalba iz nepoznatih razloga nije upućena na nadležno postupanje, da se radilo o nepotpunom spisu zbog čega je apelantici upućen zahtjev 16. februara 2005. godine da dostavi neophodnu dokumentaciju. Nakon dostavljanja pismene dokumentacije, Kantonalna komisija je zaključila da je apelanticina žalba osnovana zbog toga što je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, da je bila u radnom odnosu kod tužene 31. decembra 1991. godine i od tada pa do podnošenja zahtjeva nije bila u radnom odnosu kod drugog poslodavca. Kantonalna komisija je zaključila da apelantica ispunjava sva tri kumulativna uvjeta za sticanje statusa radnika na čekanju posla iz člana 143. ZOR-a.
- 14.Protiv rješenja Kantonalne komisije tužena je izjavila žalbu. Federalna komisija je u žalbenom postupku Rješenjem broj 03-34-625/05 od 15. juna 2005. godine odbila žalbu tužene i potvrdila rješenje Kantonalne komisije od 25. marta 2005. godine.
- 15.Apelantica je podneskom od 28. jula 2005. godine od Općinskog suda zatražila zakazivanje rasprave.
- 16.Postupak po apelanticinoj tužbi je nastavljen pred Općinskim sudom 13. februara 2006. godine kada je održano pripremno ročište. Konstatovano je da je Kantonalna komisija vratila sudu kompletan spis, a nakon izlaganja tužbe apelantica je, pored već istaknutog zahtjeva (za utvrđenje ništavosti rješenja o prestanku radnog odnosa i obaveze tužene da je vrati na radno mjesto koje je obavljala do 16. novembra 1994. godine), istakla zahtjev da joj tužena isplati plaće za period od 1. januara 1996. godine do povratka na radno mjesto i topli obrok za period od 13. februara 2003. godine do septembra 2005. godine. Apelantica je pismenim podneskom od 16. februara 2006. godine precizirala tužbeni zahtjev u pogledu visine naknade plaća i toplog obroka za traženi period.
- 17.Glavna rasprava je zaključena 21. marta 2006. godine, a Presuda Općinskog suda broj RS-431/05 je donesena 20. aprila 2006. godine. Općinski sud je navedenom presudom poništio kao nezakonito rješenje tužene od 2. oktobra 1995. godine, obavezao tuženu da apelanticu vrati na njeno dotadašnje radno mjesto, da joj isplati plaće za period od januara 1996. godine do aprila 2006. godine u tačno utvrđenim iznosima (navedeni u izreci presude), a od tada do povratka na posao 55% posljednje objavljene prosječne plaće u FBiH. Odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tražila utvrđenje da joj radni odnos kod tužene nije prestao 16. novembra 1994. godine i da se tužena obaveže na naknadu toplog obroka. Odbijen je prigovor tužene o neblagovremenosti tužbe. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da se pravni osnov tužbe zasniva na odredbama čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odredbama ZOR-a i Općeg kolektivnog ugovora FBiH. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da rješenje tužene, kojim je apelantici prestao radni odnos, nije doneseno u skladu s navedenim propisima te je usvojen apelanticin zahtjev za poništenje rješenja.
- 18.Kantonalni sud je, odlučujući o izjavljenoj žalbi, donio Presudu broj 001-0-GŽ-06-000809 od 16. februara 2009. godine, kojom je žalba djelomično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev za povrat na posao i isplatu naknade za period od 5. maja 2000. godine do 20. aprila 2006. godine i dalje odbijen. U dijelu, u kojem je tužena obavezana da apelantici isplati naknadu za period od 1. januara 1996. godine do 5. maja 2000. godine i naloženo joj da apelantici naknadi troškove parničnog postupka, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U dijelu u kojem je poništeno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 13/95 od 2. oktobra 1995. godine prvostepena presuda je potvrđena. U dijelu obrazloženja presude Kantonalnog suda (kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u jednom dijelu) je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod tužene i da je pravosnažnim rješenjem Kantonalne komisije (pravosnažno 15. juna 2005. godine) stekla status radnika na čekanju posla, pa je tuženoj naloženo da apelantici riješi radno-pravni status uposlenika u skladu s članom 143. stav 2. ZOR-a. Stav Kantonalnog suda je da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, budući da je nesporno utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod tužene, da nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca i da se prema odredbi člana 143. stav 2. ZOR-a po sili Zakona smatra zaposlenikom na čekanju posla. Dakle, kako je dalje naveo Kantonalni sud, sticanjem statusa zaposlenika na čekanju posla osnovan je apelanticin zahtjev za poništenje Rješenja o prestanku radnog odnosa tužene broj 13/05 od 2. oktobra 1995. godine. Prema odredbi člana 143. stav 4. ZOR-a, kako je dalje obrazloženo, radni odnos je, u situaciji kada je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla, mogao prestati tek istekom 6 mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog Zakona, dakle 5. maja 2000. godine. U pogledu isplate naknada plaća za period od 5. maja 2000. do 20. aprila 2006. godine i dalje, Kantonalni sud je ocijenio da je zahtjev neosnovan jer je odredbom člana 143. ZOR-a propisano da svim zaposlenicima koji su bili na čekanju posla, a koje poslodavac ne pozove na rad u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, radni odnos prestaje po sili zakona 5. maja 2000. godine. Budući da apelantica u postupku nije dokazala da je u ovom roku pozvana na rad kod tužene niti je nakon 5. maja 2000. godine zaključila ugovor o radu, Kantonalni sud je zaključio da je apelantici radni odnos kod tužene prestao po sili zakona, pa je taj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan. Žalba je, po ocjeni Kantonalnog suda, osnovana u dijelu koji se odnosi na dosuđenu visinu naknade za plaće u periodu od 1. januara 1996. godine do 5. maja 2000. godine, budući da za ovaj period apelantica ima pravo na naknadu za vrijeme čekanja posla koju odredi poslodavac, a ne puni iznos plaće kako joj je dosudio prvostepeni sud, zbog čega je u ovom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
- 19.Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 P 002016 09 Rev od 19. augusta 2010. godine apelanticinu reviziju, izjavljenu protiv drugostepene presude, odbio, potvrđujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude i pozivajući se u pretežnom dijelu na razloge iz presude Kantonalnog suda.
- 20.U ponovnom postupku pred Općinskim sudom, pripremno ročište zakazano za 13. januar 2011. godine je na apelanticin prijedlog odgođeno. Sljedeće pripremno ročište je zakazano za 24. februar 2011. godine. Postupak još nije okončan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Apelantica se u apelaciji "ali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U dopuni apelacije, osim navedenog, apelantica je istakla i kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osporavajući presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda kojima je pravosnažno odlučeno o prestanku radnog odnosa i isplati plaća za period od 5. maja 2000. godine pa dalje. U vezi s tim, apelantica ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, kao relevantnu činjenicu cijenio pravosnažno rješenje Kantonalne komisije kojim joj je uspostavljen radno-pravni status, protiv kojeg nije pokrenut upravni spor. Smatra da navedeno rješenje nije relevantno za odlučenje o njenom tužbenom zahtjevu. U pogledu dužine trajanja postupka apelantica je istakla da postupak koji je pokrenula 1998. godine u cijelosti još uvijek nije okončan, jer je osporenim presudama predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje i to u dijelu koji se tiče visine naknade za vrijeme čekanja posla. Apelantica je u apelaciji predložila da Ustavni sud utvrdi kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku i obaveže Unsko-sanski kanton da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati 3.000,00 KM (za svaku godinu po 300 KM) jer je u vrijeme podnošenja apelacije postupak trajao punih deset godina, a u pitanju je radni spor koji je po zakonu hitan. U dopuni apelacije, apelantica je navela da su nakon podnošenja apelacije donesene dvije odluke redovnog suda (drugostepena i trećestepena presuda), ali da i pored toga o njenom zahtjevu nije u cijelosti riješeno, zbog čega je zatražila da se Unsko-sanski kanton obaveže da joj na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati za svaku godinu čekanja po 300,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
- 22.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u periodu od prijema predmeta 26. maja 2006. godine pa do donošenja presude 16. februara 2009. godine predmetom bilo zaduženo troje sudija, i to svaki prema tada važećem rasporedu poslova.
- 23.Općinski sud je istakao da je postupao u primjerenim rokovima i da sud u periodu od 9. marta 2001. godine do 8. jula 2005. godine nije mogao postupati, jer je predmet tada bio ustupljen Kantonalnoj komisiji.
V. Relevantni propisi
- 24.Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143. st. 1. do 5.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
(5) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti o drugom vidu naknade.
Član 147.
Propisi, koji su predviđeni za sprovođenje ovog zakona, donijet će se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 148.
Do donošenja propisa iz člana 147. ovog zakona, primijenjivat će se propisi koji su se primijenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 149.
Nadležni organi kantona donijet će propise, u skladu sa ovim zakonom, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 150.
Danom stupanja na snagu ovog zakona, na teritoriji Federacije prestaje primjena propisa o radnim odnosima i plaćama koji su se primijenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, osim propisa iz člana 148. ovog zakona.
- 25.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 51.
Iza člana 143. dodaju se novi čl. 143 a., 143 b. i 143 c, koji glase:
Član 143a.
Uposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) koju obrazuje Kantonalni ministar nadležan za poslove rada.
O žalbama izjavljenim protiv rješenja Kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) koju formira federalni ministar.
U slučaju da Kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti Kantonalne komisije.
Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Član 143b.
Članove Federalne odnosno Kantonalne komisije imenuje federalni odnosno kantonalni ministar, na osnovu njihovog profesionalnog iskustva i iskazane sposobnosti za izvršavanje ove funkcije.
Članovi komisije moraju biti nezavisni i objektivni i ne mogu se birati iz reda izabranih dužnosnika, niti mogu imati bilo kakav politički mandat.
Federalno ministarstvo odnosno nadležni organ kantona snosit će troškove Federalne odnosno Kantonalne komisije.
Član 143c.
Federalna odnosno Kantonalna komisija može:
- 1.saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove predstavnike,
- 2.pozvati svjedoke i vještake,
- 3.tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavca da dostave sve relevantne informacije
Odluke Federalne odnosno Kantonalne komisije su:
- 1.konačne i podliježu sudskom preispiotivanju u skladu sa zakonom,
- 2.pravno utemeljene,
- 3.dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana.
Član 54.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu.
- 26.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 199. stav 3.
U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
- 27.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 80.
U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.
Član 81.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku
Član 203.
Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
Član 206.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošu utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 228.
Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito određivanja rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
- 28.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
- 30.Apelantica se "ali da joj je zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njene tužbe iz radnog spora povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da postupak u cijelosti nije okončan ni u vrijeme donošenja ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da nadležni sud donese odluku u razumnom roku o apelanticinom zahtjevu iz tužbe.
- 31.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija, u dijelu koji se odnosi na nerazumno dugo trajanje postupka, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda
- 32.U konkretnom slučaju, predmet dopune apelacije je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 002016 09 Rev od 19. augusta 2010. godine (kojom je odbijena revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-06-000809 od 16. februara 2009. godine kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj RS-431/05 je donesena 20. aprila 2006. godine u dijelu kojim je poništeno Rješenje o prestanku apelanticinog radnog odnosa broj 13/95 od 2. oktobra 1995. godine) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je apelantica dopunu apelacije podnijela 4. novembra 2010. godine, a konačnu presudu primila 4. oktobra 2010. godine, proizlazi da je dopuna podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
- 33.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Relevantni principi
- 34.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
- 35.Ustavni sud konstatuje da je predmet analize dužine trajanja ovog postupka period od 12 godina, budući da je apelantica u julu 1998. godine pokrenula sudski postupak koji ni u vrijeme donošenja ove odluke nije u cijelosti okončan.
Složenost predmeta
- 36.Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
- 37.Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem je sud trebao utvrditi da li apelantica može ostvariti prava koja su joj pripadala prema Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno prema odredbama Zakona o radu koji je stupio na snagu u novembru 1999. godine. Ustavni sud smatra da se predmetni spor, prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti, ne može smatrati složenim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanticu, s obzirom da se tiče njenih prava iz radnog odnosa, a i po Zakonu o parničnom postupku je hitan.
Analiza dužine trajanja postupka
- 38.Iz stanja spisa proizlazi da je od podnošenja tužbe (juli 1998. godine) prvostepeni sud donio presudu za godinu dana, nakon čega je, veoma brzo, drugostepeni sud ovu presudu ukinuo. Nakon apelanticine pismene urgencije prvostepeni sud je u ponovnom postupku zakazao tri ročišta, a u septembru 2000. godine je procesnim rješenjem postupak prekinuo na osnovu člana 143. ZOR-a. Nakon pismene izrade ovog rješenja (mart 2001. godine) i dostave spisa Kantonalnoj komisiji do okončanja postupka pred komisijama proteklo je četiri godine, nakon čega je apelantica predložila prvostepenom sudu da se postupak po njenoj tužbi nastavi. Ustavni sud ukazuje da su odluke pred komisijama za implementaciju člana 143. Zakona o radu uvjet da se može pokrenuti parnični postupak, odnosno da odluka Kantonalne komisije može biti predmet preispitivanja u parničnom postupku pred redovnim sudom nakon što Federalna komisija odluči o žalbi protiv te odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1295/08 od 11. januara 2011. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 382/08 od 11. januara 2011. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije podnijela žalbu Federalnoj komisiji protiv rješenja Kantonalne komisije, već se direktno obratila Općinskom sudu za nastavak parničnog postupka. U toku 2006. godine Općinski sud je brzo i efikasno zakazao pripremno i ročište za glavnu raspravu i predmet zaključio u aprilu 2006. godine. Kantonalni sud je nakon tri godine (februar 2009. godine) donio odluku o žalbi, a Vrhovni sud je nakon godine i šest mjeseci donio odluku o reviziji. Bez obzira na veći broj odluka koje su donesene u periodu od 12 godina u postupku o apelantičinoj tužbi, njen tužbeni zahtjev samo je djelomično pravosnažno okončan (u dijelu kojim je tražila utvrđenje ništavosti rješenja o prestanku radnog odnosa, povrata na posao i isplate plaća za period od 5. maja 2000. godine pa nadalje) a djelomično vraćen na ponovno suđenje (za naknadu čekanja na posao u periodu od 1. januara 1996. godine do 5. maja 2000. godine). Dakle, predmetni postupak još traje. Općinski sud i Kantonalni sud u odgovorima na apelaciju nisu ponudili ništa na temelju čega bi se moglo naći opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, niti tako nešto proizlazi iz predmetnog spisa. Nije zanemarivo ni trajanje postupka pred Kantonalnom i Federalnom komisijom. Naime, u periodu od četiri godine (mart 2001. godine - mart 2005. godine) donesena su tri rješenja. U obrazloženju rješenja Kantonalne komisije, koje je doneseno povodom apelanticine žalbe, navedeno je da iz nepoznatih razloga blagovremeno izjavljena žalba nije dostavljena na nadležno postupanje, da je spis bio nepotpun i da je stoga neophodnu dokumentaciju za odlučivanje morala dostaviti sama apelantica. Od tog perioda donesene su još tri presude, a predmet nije u cjelini okončan.
- 39.Po mišljenu Ustavnog suda, apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini trajanja ovog postupka, već je, naprotiv, pismenim podnescima u nekoliko navrata inicirala zakazivanje rasprave. Prema tome, Ustavni sud smatra da period od 12 godina za donošenje djelomične meritorne odluke, u predmetu u kojem je trebalo odlučiti o osnovu a zatim visini tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta odgovornost dijele Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud čiji je zadatak bio da "djelotvorno kontroliraju postupak" (vidi presudu Evropskog suda Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), što su oni propustili da urade u ovom predmetu, te Kantonalna komisija i Federalna komisija kod kojih se predmet nalazio pune četiri godine.
- 40.Stoga, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava u odnosu na "donošenje odluke u razumnom roku", što je jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 41.Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u slučajevima kada se utvrdi kršenje prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
- 42.Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 300,00 KM jer se radi o hitnom postupku. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelanticinoj tužbi trajao punih 12 godina, da se radi o sporu iz radnog odnosa koji je hitne prirode i koji još uvijek nije u cijelosti okončan (djelomično vraćen na ponovno suđenje), apelantici se određuje naknada u visini od 3.600,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, jer je postupak u pretežnom dijelu vođen pred organima koji se finansiraju iz budžeta tog kantona.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 43.Apelantica ističe da joj je presudom Vrhovnog suda, kojom je pravosnažno odlučeno o prestanku radnog odnosa i isplati plaća za period od 5. maja 2000. godine pa dalje, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda prema kojoj nije zadatak ovih sudova da zamijene redovne/domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred redovnim/domaćim sudovima, da utvrđuju činjenice i tumače zakone. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 44.Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud u postupku žalbe i Vrhovni sud u postupku revizije pravosnažno odlučili o dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva, kojim je tražila da se utvrdi da je rješenje o prestanku radnog odnosa kod tužene od 2. oktobra 1995. godine nezakonito i da se vrati na posao, te da joj se isplate plaće počevši od 5. maja 2000. godine pa dalje. U obrazloženjima tih odluka je jasno navedeno da je apelantica na osnovu pravosnažnog rješenja Kantonalne komisije (pravosnažno 15. juna 2005. godine) po sili Zakona stekla status zaposlenika na čekanju posla, pa je tužena obavezana da joj uspostavi radno-pravni status. Ovaj status, stečen na osnovu odredbe iz člana 143. stav 2. ZOR-a isključuje prestanak radnog odnosa na način kako je apelantici prestao rješenjem tužene od 2. oktobra 1995. godine, zbog čega je usvojen apelanticin zahtjev da se poništi Rješenje tužene broj 13/95 od 2. oktobra 1995. godine. Prema odredbi člana 143. stav 4. ZOR-a, zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ZOR-a (stupio na snagu 5. novembra 1999. godine) zatekao na čekanju posla, mogao je u tom statusu ostati najduže 6 mjeseci, dakle do 5. maja 2000. godine, ako ga poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove na posao. U postupku je nesporno utvrđeno da apelantica od novembra 1994. godine nije bila radno angažovana kod tužene niti je tužena pozvala na rad do 5. maja 2000. godine, zbog čega se nakon ovog datuma ne može smatrati uposlenikom tužene (član 143. stav 4. ZOR-a). Kantonalni sud je zaključio, a Vrhovni sud potvrdio, da apelantica nakon 5. maja 2000. godine po sili zakona nije uposlenik tužene, jer da bi fizičko lice imalo takav status ono mora imati zaključen Ugovor o radu (član 2. ZOR-a) i na osnovu ugovora obavljati poslove za koje je ugovor zaključen. S obzirom da apelantica nije dokazala da je bila radno angažovana nakon 19. novembra 1994. godine (nesporna činjenica među strankama) njen zahtjev da se vrati na posao je, s obzirom na činjenicu da joj je radni odnos kod tužene prestao 5. maja 2000. godine zbog ove odlučne činjenice, odbijen.
- 45.Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud za svoje zaključke dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud u osporenim odlukama u ovom dijelu apelacionih navoda ne nalazi nikakvu proizvoljnost (arbitrarnost). U kontekstu navedenog, budući da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje su Kantonalni sud u postupku o žalbi i Vrhovni sud u postupku revizije primijenili važeće materijalno-pravne propise te, prema odredbama ZOR-a apelanticin zahtjev djelomično usvojili (poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 2. oktobra 1995. godine), djelomično odbili (apelanticin zahtjev da se vrati na posao i zahtjev za isplatu naknada od 5. maja 2000. godine pa dalje) i djelomično (visina neisplaćene naknade za vrijeme čekanja posla) vratili na ponovni postupak, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije o proizvoljnosti (arbitrarnosti) u osporenim odlukama.
- 46.Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 47.U pogledu navoda apelacije koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava dovodi u vezu s donošenjem odluke u razumnom roku, budući da o njenom zahtjevu za isplatu naknade za vrijeme čekanja posla još nije pravosnažno riješeno. Imajući u vidu da je Ustavni sud, razmatrajući navode apelacije koji se odnose na "suđenje u razumnom roku" utvrdio kršenje i Općinskom sudu naložio da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 23 0 P 002016 09 P, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelanticinih navoda o kršenju prava na imovinu.
VIII. Zaključak
- 48.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak po apelanticinoj tužbi iz radnog spora nije u cijelosti okončan ni nakon 12 godina od dana pokretanja postupka, a takvo neopravdano dugo trajanje postupka može se pripisati ponašanju redovnih sudova (Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda) i ponašanju Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a.
- 49.Ustavni sud zaključuje da presudom Vrhovnog suda, kojom je djelomično pravosnažno riješeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu, nije povrijeđeno njeno pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a, jasno obrazložio da u postupanju Kantonalnog suda koji je preinačio prvostepenu presudu nije bilo ničeg što bi ukazivalo na to da je osporenom presudom povrijeđen zakon na apelanticinu štetu.
- 50.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 51.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.