Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4153/09, rješavajući apelaciju Milutina Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Milutina Gajića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa produženjem pritvora Milutinu Gajiću na osnovu rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-K"-09-000 239 od 14. decembra 2009. godine i broj 118-0 Kv-09-000 016 od 4. decembra 2009. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milutina Gajića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-K"-09-000 239 od 14. decembra 2009. godine i broj 118-0 Kv-09-000 016 od 4. decembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Milutin Gajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-K"-09-000 239 od 14. decembra 2009. godine i broj 118-0 Kv-09-000 016 od 4. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 7. januara 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Okružnog tužilaštva, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala-Specijalno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), zatraženo je 14. jula 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. januara 2010. godine, a Specijalno tužilaštvo 22. jula 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda na apelaciju dostavljen je apelantu 31. marta 2010. godine, a odgovor Specijalnog tužilaštva 2. augusta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-09-000 016 od 4. decembra 2009. godine apelantu je produžen pritvor za još 3 (tri) mjeseca, tako da pritvor apelantu može trajati najduže do 8. marta 2010. godine.
  • 7.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da je Specijalno tužilaštvo podnijelo Vrhovnom sudu Prijedlog broj KT-ST-32/09 od 2. decembra 2009. godine za produženje pritvora apelantu. Naime, u tom tužilaštvu se protiv apelanta vodi istraga zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 383a. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS), u vezi sa krivičnim djelom prevare iz člana 239. stav 3, falsificiranja isprave iz člana 377. stav 2, zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4, pranja novca iz člana 280. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. i nedopuštene proizvodnje i prometa oružja i eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZRS. Produženje pritvora je predloženo zbog razloga predviđenih u članu 197. stav 1. tačke a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP).
  • 8.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da su na ročište održano 4. decembra 2009. godine pristupili specijalni tužilac i apelant, a uredno obaviješteni apelantov branilac nije pristupio. Osnovana sumnja da je apelant, zajedno sa više poznatih i zasada nepoznatih izvršilaca, počinio krivična djela, kako mu se to stavlja na teret naredbama o provođenju i proširenju istrage, proizlazi iz dosadašnjeg toka istrage, tj. zapisnika o ispitivanju osumnjičenog od 14. oktobra 2009. godine i od 1. decembra 2009. godine, zapisnika o prikupljanju obavještenja od svjedoka, naloga za plaćanje, odnosno kupovinu akcija, zapisnika o prepoznavanju lica, ugovora o otvaranju i vođenju transakcijskog računa i druge dokumentacije priložene uz prijedlog za produženje pritvora. Vrhovni sud je, također, ocijenio da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi prema kojima apelantu traje pritvor, a koji su sadržani u odredbama člana 197. stav 1. tačke a), b) i c) ZKP, pa je, stoga, osnovan prijedlog specijalnog tužioca da se apelantu pritvor produži. Naime, postoji pritvorski razlog sadržan u odredbama člana 197. stav 1. tačka a) ZKP, odnosno postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva zbog toga što novac u iznosu od 500.000,00 KM, za koji postoji osnovana sumnja da je pribavljen izvršenjem krivičnih djela i predat apelantu, još nije pronađen, zatim što apelantovi roditelji žive u Austriji i sam apelant posjeduje pasoš i šengensku vizu. Navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, pruža pouzdan osnov za zaključak da postoji opasnost od apelantovog bjekstva i sakrivanja. Pritvorski osnov propisan odredbom člana 197. stav 1. tačka b) ZKP također egzistira jer je u daljnjem istražnom postupku potrebno do kraja rasvijetliti krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret, a što uključuje saslušanje poznatih i, zasada, nepoznatih saučesnika i mogućih pomagača, koji su još na slobodi, kao i svjedoka na koje se upućuje u prijedlogu za produženje pritvora, dovršavanje i obavljanje novih vještačenja. Osim toga, u dotadašnjem toku istrage nije pronađena većina novca, nisu pronađeni određeni predmeti upotrijebljeni prilikom izvršenja krivičnih djela koji ukazuju na izvršioce, saizvršioce i pomagače, pa je opravdana bojazan da će apelant utjecajem na svjedoke i saučesnike ometati krivični postupak, odnosno da bi mogao sakriti ili uništiti predmete izvršenja krivičnih djela i tragove krivičnih djela.
  • 9.
    Vrhovni sud je, također, ocijenio da i dalje postoje okolnosti koje imaju karakter naročitih, a koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivična djela, čime je ostvaren pritvorski osnov propisan odredbom člana 197. stav 1. tačka c) ZKP. Ovakav zaključak proizlazi iz činjenice da se apelantu na teret stavlja da je krivično djelo organiziranog kriminala počinio kao organizator zločinačkog udruženja koje je ustanovljeno radi vršenja ovakvih ili sličnih krivičnih djela. Kako se za ta krivična djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, time je ostvaren i objektivni, odnosno kumulativni uvjet propisan citiranom zakonskom odredbom za primjenu ovog pritvorskog osnova.
  • 10.
    Također, Vrhovni sud je istakao da se zakonska mogućnost produženja pritvora preko tri mjeseca u fazi istrage, uz postojanje nekog od razloga za pritvor, uvjetuje i težinom krivičnog djela posmatrano kroz kaznu koja je zaprijećena (precizirano na krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna) i postojanjem naročito važnih razloga koji opravdavaju produženje pritvora koji se ogledaju u težini djela s obzirom na kaznu koja je zaprijećena za predmetna krivična djela. Naročito važni razlozi, kao jedan od kumulativno propisanih uvjeta za produženje pritvora preko tri mjeseca u fazi istrage, manifestiraju se u složenosti postupka istrage posmatrano sa aspekta dokaznog materijala kojeg je nužno u daljnjem toku istrage pribaviti, što je onda i razlog za produženje pritvora.
  • 11.
    Vrhovni sud je zaključio da, u smislu odredbe člana 196. stav 4. ZKP, trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Međutim, imajući u vidu obim i karakter radnji koje je potrebno obaviti u daljnjem toku istrage, Vrhovni sud je ocijenio da je prijedlog specijalnog tužioca za produženje pritvora za tri mjeseca zbog postojanja razloga iz člana 197. stav 1. tačke a), b) i c) ZKP osnovan, pa je odlučio kao u izreci rješenja.
  • 12.
    Protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-09-000 016 od 4. decembra 2009. godine apelant je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka koja se ogleda u povredi prava na odbranu, a što predstavlja i povredu prava iz člana 5. Evropske konvencije. U žalbi je istakao da je povreda prava na odbranu počinjena time što je na dan kada je održano ročište za apelantovo izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora, tj. 4. decembra 2009. godine, apelantov branilac bio na službenom putu u Austriji. O tome je preko stručnog saradnika u advokatskoj kancelariji podneskom obavijestio Vrhovni sud, te zatražio odlaganje ročišta za 7. decembar 2009. godine, čemu sud nije udovoljio već je ročište održao u njegovoj odsutnosti. Osim toga, ističe da je prijedlog za produženje pritvora, kao i poziv za ročište, u advokatsku kancelariju apelantovog branioca dostavljen faksom 3. decembra 2009. godine u 15,21 sat (kada je branilac već bio u avionu), a putem kurira 4. decembra 2009. godine u 8.10 sati, pa u ovakvoj situaciji nije bilo razumno očekivati da se odbrana može u tako kratkom roku pripremiti za davanje odgovora na prijedlog za produženje pritvora.
  • 13.
    Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-K"-09-000 239 od 14. decembra 2009. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 196. st. 2. i 3. ZKP, prema kojim se pritvor određuje i produžava na tužiočev obrazloženi prijedlog, a nakon što se prethodno sasluša osumnjičeni, odnosno optuženi na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, kao i da je tužilac dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru, a koji sud odmah dostavlja osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. Odlučivanje o prijedlogu za produženje pritvora se smatra hitnom radnjom koja ne trpi odlaganja. U konkretnom slučaju, prijedlog za produženje pritvora dostavljen je Vrhovnom sudu 3. decembra 2009. godine, a isti dan je zakazano i ročište za apelantovo izjašnjenje u vezi sa prijedlogom za produženje pritvora i to za 4. decembar 2009. godine u 09,00 sati. Poziv za ročište i obrazloženi prijedlog za produženje pritvora apelantu su dostavljeni 3. decembra 2009. godine u 16,20 sati. Također, iz dostavnice proizlazi da je apelantovom braniocu poziv za ročište sa prijedlogom za produženje pritvora dostavljen putem advokatske kancelarije, uz konstataciju da se 3. decembra 2009. godine u 14,30 sati niko nije zatekao u kancelariji, te da je poziv sa prijedlogom za produženje pritvora isti dan dostavljen na faks u advokatskoj kancelariji u 15,29 sati, a također je i 4. decembra 2009. godine u 8,10 sati predat licu koje se zateklo u toj kancelariji. Ročište povodom apelantovog izjašnjenja o prijedlogu za produženje pritvora je održano 4. decembra 2009. godine sa početkom u 9,00 sati i na tom ročištu se apelant izjasnio da se protivi prijedlogu za produženje pritvora ostajući pri istim razlozima koji su dati na ročištu od 6. oktobra 2009. godine u Okružnom sudu.
  • 14.
    Vrhovni sud je istakao da žalba očigledno stavlja akcent na pravo na formalnu odbranu, pri čemu ne ukazuje od kakvog je to utjecaja bilo na pravo na materijalnu odbranu, tj. pravo osumnjičenog da se izjasni u vezi sa razlozima zbog kojih je predloženo produženje pritvora. Vrhovni sud je smatrao da u postupku donošenja osporenog rješenja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu u situaciji kada je prijedlog za produženje pritvora dostavljen apelantu dan prije održavanja ročišta na kojem se izjašnjavalo o tom prijedlogu i kada je taj prijedlog isti dan faksom dostavljen i u advokatsku kancelariju apelantovog branioca, a koji je tražio odlaganje ročišta. Pri ovakvom stavu, Vrhovni sud je prvenstveno imao u vidu da je u konkretnom slučaju postojala obaveza suda na hitno postupanje, te da je poziv za ročište sa prijedlogom za produženje pritvora dostavljen u advokatsku kancelariju apelantovog branioca putem faksa dan prije održavanja ročišta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je ročište na kojem se odlučivalo o produženju pritvora apelantu održano bez prisustva njegovog branioca. U apelaciji je ponovio navode koje je istakao u žalbi protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kv-09-000 016 od 4. decembra 2009. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su navodi apelacije već isticani u žalbi protiv prvostepenog rješenja, o čemu se Vrhovni sud izjasnio u svom Rješenju broj 118-0-K"-09-000 239 od 14. decembra 2009. godine, te da u svemu ostaje pri razlozima datim u tom rješenju.
  • 17.
    Specijalno tužilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju istaklo da je apelantov branilac bio uredno obaviješten o održavanju ročišta za apelantovo izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora i da se apelant na tom ročištu izjasnio pred sudom u vezi sa svim razlozima zbog kojih je i predloženo produženje pritvora, te predložio da se prijedlog za produženje pritvora odbije, što je apsolutno u skladu sa članom 196. ZKP, jer svrha ročišta i jeste izjašnjenje osumnjičenog, odnosno optuženog. Tužilaštvo je, dalje, istaklo da se ne smije izgubiti iz vida obaveza suda na hitno postupanje kada su u pitanju prijedlozi za određivanje i produženje pritvora, te da su u toj situaciji apelantu i njegovom braniocu dan prije održanog ročišta dostavljeni poziv za ročište i prijedlog za produženje pritvora, a da branilac do početka ročišta, iako je znao da je u pitanju pritvorski predmet, nije obavijestio sud da neće biti u mogućnosti da pristupi ročištu, a, također, nije osigurao ni adekvatnu zamjenu. S obzirom na navedeno, Specijalno tužilaštvo smatra da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, kao i da nije povrijeđen ZKP.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 100/09-prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 53.

Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca

(1) Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.

(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.

(4) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca, ili branioca ne angažiraju lica iz člana 47. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravnosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora - i za postupak po vanrednom pravnom lijeku.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 1)
    Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena.

  • 22.
    Apelant osporava navedena rješenja kojima mu je produžen pritvor navodeći, između ostalog, da mu je tim rješenjima prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 23.
    Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja apelacije još nije bio okončan, već je samo doneseno rješenje o produženju apelantovog pritvora, Ustavni sud zaključuje da je apelantova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena s obzirom na to da osporena rješenja Vrhovnog suda nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.
  • 24.
    Međutim, apelant osporava navedena rješenja i zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koje apelant osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 28. decembra 2009. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije.
  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
    • 29.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
  • 30.
    Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće proizvoljno biti lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311; i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt, čak i kada prema stanovištu suda to nije suštinski važno, to može dovesti do kršenja člana 5. stav 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, presuda od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
  • 31.
    U konkretnom slučaju apelant se, između ostalog, "ali da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda uskraćeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. st. 1.c. i 3, prvenstveno zbog toga što prilikom izjašnjenja o prijedlogu za produženje pritvora apelant nije imao branioca. Ustavni sud nalazi da se suština apelantovih navoda odnosi na kršenje osnovnog principa člana 5. stav 1, odnosno da mu nije produžen pritvor "u skladu sa zakonom propisanim postupkom".
  • 32.
    Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 53. stav 2. ZKP eksplicitno propisano da osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
  • 33.
    Imajući u vidu citiranu odredbu ZKP, Ustavni sud konstatira da u krivičnom postupku osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje, pa samim tim i prilikom produženja pritvora. U konkretnom slučaju nije postojala zakonska mogućnost da Vrhovni sud održi ročište za izjašnjenje osumnjičenog/apelanta o prijedlogu za produženja pritvora i sasluša apelanta bez prisustva branioca.
  • 34.
    Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, na arbitraran način primijenio odredbu člana 53. stav 2. ZKP jer je održao ročište radi apelantovog izjašnjenja o prijedlogu Specijalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu bez prisustva apelantovog branioca, a u prisustvu specijalnog tužioca, što predstavlja povredu suštinskog proceduralnog zahtjeva utvrđenog "nacionalnim zakonom", a što je dovelo do kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.
  • 35.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije.
  • 36.
    Član 5. stav 3. Evropske konvencije uključuje određeni broj neophodnih garancija da bi lišenje slobode bilo izuzetak od prava na slobodu i da se osigura pravosudni nadzor nad hapšenjem i pritvorom. Ovaj dio teksta se uglavnom bavi pritvorom, u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio povredu osnovnog principa člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije, zbog toga što je Vrhovni sud, suprotno ZKP, održao ročište za apelantovo izjašnjenje o prijedlogu Specijalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu bez prisustva njegovog branioca, Ustavni sud smatra da nije bilo potrebno razmatrati apelantove navode u pogledu povreda ostalih aspekata prava na ličnu slobodu i sigurnost.

VIII. Zaključak

  • 37.
    Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije kada sud svojom odlukom produži pritvor apelantu, a kada na ročištu za određivanje pritvora nije bio prisutan apelantov branilac, a bio je prisutan specijalni tužilac, jer je članom 53. stav 2. ZKPRS utvrđeno da osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje. Na ovaj je način, prema mišljenju Ustavnog suda, prekršen jedan od osnovnih postulata člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, koji nalaže da lišavanje slobode mora biti u skladu sa "procedurom propisanom nacionalnim zakonom".
  • 38.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.