Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 101/10
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 292/08, rješavajući apelaciju Berislava Popova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Berislava Popova podnesena zbog neizvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Banja Luka broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Berislav Popov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Milutin Đorđević advokat iz Banje Luke, podnio je 24. januara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neizvršenja Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj I-08-376/03 i 02-6126799 od 21. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Odsjeka je zatraženo 13. novembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 17. marta 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid.
  • 3.
    Odsjek je dostavio odgovor na apelaciju 28. novembra 2008. godine, a fotokopiju predmetnog spisa 29. marta 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 26. decembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je bio nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu u Banjoj Luci, ul. Nikole Pašića broj 40 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog 14. marta 1973. godine s Komandom garnizona Banja Luka. Apelant je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine prekomandovan u garnizon Jastrebarsko, R Hrvatska, a rat ga je zatekao u Varaždinskom garnizonu, R Hrvatska, odakle je po naredbi Predsjedništva SR Jugoslavije prekomandovan u Vojsku SR Jugoslavije zajedno s realizacijom odluke o predislociranju komande Varaždinskog korpusa na teritoriju SR Jugoslavije, gdje je i razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine, zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju. Apelant je predmetni stan napustio u julu 1992. godine.
  • 7.
    Na zahtjev apelanta, a radi regulisanja prava na dodjelu drugog stana, VP broj 4022 Banja Luka izdala je 10. marta 1993. godine apelantu potvrdu o predaji predmetnog stana.
  • 8.
    Rješenjem Komande garnizona Banja Luka predmetni stan je 12. jula 1993. godine dodijeljen Bošku Peuliću (u daljnjem tekstu: korisnik stana), koji je s Ministarstvom odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana i ovjerio ga u Osnovnom sudu Banja Luka pod brojem OV-26379/03 od 15. decembra 2003. godine.

Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana pred nadležnim organom uprave

  • 9.
    Apelant je 22. augusta 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana Odsjeku. Apelant je 25. juna 2001. godine uputio dopis kojim obavještava Odsjek da odustaje od zahtjeva za povrat predmetnog stana, navodeći da je potrebno da mu Odsjek dostavi dokument da je odustao od zahtjeva za vraćanje predmetnog stana kako bi u SR Jugoslaviji imao dokaz da je odustao od zahtjeva.
  • 10.
    Odsjek je Zaključkom broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine obustavio postupak po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana. U obrazloženju zaključka Odsjek je naveo da je apelant kao razlog svog odustajanja istakao da je svoje stambeno pitanje riješio u Beogradu, te da je odlučio da njegovo konačno mjesto življenja bude Beograd.
  • 11.
    Odlučujući o žalbi koju je protiv navedenog zaključka o obustavi postupka izjavio apelant, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 05-050-01-969/04 od 20. oktobra 2004. godine poništilo u cijelosti Zaključak Odsjeka broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet vratilo na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da prvostepeni organ treba da utvrdi da li je u međuvremenu apelantu riješeno stambeno pitanje u Beogradu i da sasluša korisnika predmetnog stana.
  • 12.
    Protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-969/04 od 20. oktobra 2004. godine korisnik stana je tužbom pokrenuo upravi spor. Odlučujući o tužbi, Vrhovni sud je Presudom broj U-1362/04 od 14. marta 2007. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije jasno o kojem činjeničnom stanju ili primjeni materijalnog prava govori tuženi organ, s obzirom da prvostepena odluka nije meritorna nego procesna (obustavljen postupak zbog povlačenja zahtjeva za povrat stana). Također, Vrhovni sud smatra da su upute koje su osporenim aktom date prvostepenom organu irelevantne za odlučenje po predmetnom odustajanju od zahtjeva za povrat stana, jer za rješavanje stvari po odustajanju nije bitno da li je apelant riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, niti ima potrebe da se korisnik predmetnog stana saslušava. Vrhovni sud je zaključio da je na osnovu člana 61. Zakona o upravnom postupku tuženi organ u obavezi da umjesto poništenog donese novi upravni akt, uvažavajući shvatanje i primjedbe iznijete u postupku.
  • 13.
    U ponovnom postupku Ministarstvo je, postupajući po uputama Vrhovnog suda, Rješenjem broj 18.05/2-P292/07 od 11. aprila 2007. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Zaključka Odsjeka broj 05-050-02-02-6126/99 od 26. februara 2003. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da u spisima predmeta postoji apelantov pismeni podnesak koji je sam apelant označio kao "odustajanje od zahtjeva za vraćanje stana" i u kojem je bio izričit da odustaje od zahtjeva za vraćanje stana i istovremeno moli prvostepeni organ da mu izda odgovarajući dokument, koji će mu poslužiti za rješavanje stambenog pitanja u planiranom mjestu življenja - Beogradu. Ministarstvo je istaklo da apelant svoje odustajanje od zahtjeva nije mijenjao niti ga je opozvao, a prvostepeni organ je donio procesnu odluku, tj. zaključkom obustavio postupak zbog odustajanja stranke od zahtjeva. Žalbeni navodi da prvostepeni organ nije utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo ne mogu dovesti u pitanje zakonitost prvostepenog zaključka kojim je postupak procesno, a ne meritorno okončan, i što u toj fazi postupka nije bitno da li apelant jeste ili nije riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu.

Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica

  • 14.
    Apelant je 22. novembra 1999. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) podnio zahtjev za povrat predmetnog stana.
  • 15.
    CRPC je Odlukom broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrdio da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Stavom III dispozitiva navedene odluke obavezan je nadležni upravni organ da apelanta na njegov zahtjev uvede u posjed predmetnog stana u skladu s rokovima propisanim Zakonom o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a). Apelant je 14. novembra 2003. godine podnio zahtjev Odsjeku za izvršenje odluke CRPC-a. CRPC je Odlukom broj R-511-3260-1/1-01-681/04 od 9. aprila 2004. godine odbio zahtjev korisnika stana za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine.
  • 16.
    Odsjek je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 22. novembra 2004. godine potvrdio da je Odluka CRPC broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu vlasništvo Ministarstva odbrane, konačna, obavezujuća i izvršna. Utvrđen je prestanak prava korištenja predmetnog stana korisniku stana Bošku Peuliću koji ima pravo na alternativni smještaj, i koji je dužan da stan preda u roku od 90 dana od prijema zaključka. U obrazloženju zaključka Odsjek je istakao da je apelant podnio "entitetski zahtjev" za vraćanje predmetnog stana i zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, pa je odlučeno da se vodi jedinstven postupak.
  • 17.
    Odlučujući o žalbi koju je protiv zaključka o dozvoli izvršenja izjavio korisnik stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-331/05 od 31. marta 2005. godine poništilo u cijelosti Zaključak Odsjeka broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 22. novembra 2004. godine zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet je vraćen Odsjeku na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da u ponovnom postupku Odsjek treba da utvrdi da li je apelant u međuvremenu riješio svoje stambeno pitanje u Beogradu, odnosno da li mu je Vojska Jugoslavije dodijelila stan, te da sasluša korisnika predmetnog stana i vlasnika stana i da, imajući u vidu odredbe čl. 7. i 8. Zakona o izvršenju odluka CRPC, zahtjev riješi u skladu s navedenim zakonom.
  • 18.
    Odsjek je 2. juna 2005. godine proveo usmenu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika, korisnika predmetnog stana i njegovog punomoćnika, te predstavnika vlasnika stana - Ministarstva odbrane.
  • 19.
    Odsjek je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine potvrdio da je Odluka CRPC-� broj 511-3260-1/1 od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, vlasništvo Ministarstva odbrane, konačna, obavezujuća i izvršna. Utvrđen je prestanak prava korištenja korisniku predmetnog stana, te je dozvoljeno administrativno izvršenje iseljenjem i predajom u posjed stana tražiocu izvršenja-apelantu.
  • 20.
    Odlučujući o žalbi koju je protiv Zaključka o dozvoli izvršenja broj I-08-376/03 i 02-6126/99 od 21. juna 2005. godine izjavio korisnik predmetnog stana, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-1017/05 od 12. septembra 2005. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenice jer je nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu što je i potvrđeno odlukom CRPC-a, da je u zakonom propisanom roku podnesen zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, da je stan apelant napustio 10. marta 1993. godine zbog prekomande, da nije riješio stambeno pitanje u Srbiji i Crnoj Gori i da je razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine radi odlaska u penziju. Ministarstvo je navelo da navodi korisnika predmetnog stana, koji je predložio prekid postupka do okončanja parničnog postupka koji je pokrenuo pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem P-45/05 a radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana, nisu od uticanja jer je prvostepeni organ pravilno primijenio materijalno pravo.
  • 21.
    Odsjek je dopisom od 27. septembra 2005. godine obavijestio apelanta i korisnika stana da se deložacija koja je bila zakazana za 30. septembar 2005. godine privremeno odgađa.
  • 22.
    Protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-1017/05 od 12. septembra 2005. godine korisnik predmetnog stana je tužbom pokrenuo upravi spor.
  • 23.
    Odlučujući o tužbi Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj U-763/05 od 26. septembra 2006. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe Zakona o izvršenju odluka CRPC-� i da je tuženi organ pravilno postupio kada je odbio žalbu korisnika predmetnog stana i time osnažio prvostepeni zaključak kojim je utvrđeno da je odluka CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, kojom je utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, konačna, obavezujuća i izvršna. Činjenica da je korisnik predmetnog stana izvršio otkup stana, prema mišljenju Okružnog suda, ne utiče na pravo zainteresovanog lica da traži izvršenje odluke CRPC-a.

Sudski postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana

  • 24.
    Korisnik predmetnog stana podnio je 5. januara 2005. godine Osnovnom sudu tužbu protiv Ministarstva odbrane, apelanta i Ministarstva, radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana koji je zaključio s tuženim Ministarstvom odbrane. Korisnik predmetnog stana je također predložio da se naloži apelantu i Ministarstvu da se uzdrže od svakog ponašanja koje ga onemogućava u mirnom i nesmetanom korištenju predmetnog stana. Postupak je u toku pred Osnovnim sudom pod poslovnim brojem P-45/05.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 25.
    Apelant je istakao da je odlukom CRPC-a od 2. septembra 2003. godine potvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je blagovremeno podnio nadležnom organu zahtjev za izvršenje te odluke. Nadležni organ je donio zaključak o izvršenju, ali odluka nije provedena. Apelant je također istakao da je deložacija bila zakazana za 30. septembar 2005. godine, međutim aktom od 27. septembra 2005. godine deložacija je "privremeno odložena". Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja odluke CRPC-a povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    U odgovoru na apelaciju Odsjek je hronološki naveo tok postupka po apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana, istakavši da je zaključak kojim je obustavljen postupak povrata stana zbog odustajanja apelanta, pravosnažan. Odsjek je istakao da u spisu postoji i odluka CRPC-a koja je donesena poslije apelantovog odustajanja od zahtjeva za povrat stana i koja nije izvršena jer u stanu živi korisnik predmetnog stana, odnosno vlasnik koji je stan otkupio.

V. Relevantni propisi

  • 27.
    Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/99, 39/00, 65/01 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.

Član 3.

(1) Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. st. 1. ili 2. (tražilac izvršenja).

(3) Upravni organ nadležan za imovinsko-pravne poslove u općini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana odnosno stanove, na kojima postoji stanarsko pravo, po zahtjevu tražioca izvršenja.

Član 7.

(7) U slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, nadležni organ uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom u cilju odlučivanja o navodima.

(8) Izuzetno, u slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada je nadležni organ uprave donio zaključak o dozvoli izvršenja prije stupanja na snagu ovog zakona, a koji još nije izvršen, nadležni organ uprave će po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršenja do donošenja pravosnažne sudske odluke ukoliko zainteresirana strana pruži dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim sudom i prezentira važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava.

Član 14.

U postupku izvršenja odluka Komisije primjenjivat će se odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02) osim ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.

  • 28.
    Zakon o upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 265. stav 2.

Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen poček ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.

VI. Dopustivost

  • 29.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 31.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano, bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta.
  • 32.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o neizvršenju zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a, te da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
  • 33.
    Osim toga, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima faciae) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant u apelaciji navodi da mu je zbog neizvršenja odluke CRPC-a povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na dom

  • 36.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
  • 37.
    Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li neizvršenje odluke CRPC-a predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma".
  • 38.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, prema praksi Evropskog suda, da bi se određeni prostor smatrao "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosioca predstavke s tim prostorom, kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije).
  • 39.
    Prvo pitanje koje će Ustavni sud ispitati je da li se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati i "jačinu veze" apelanta s predmetnim stanom. U tom pravcu, a imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja koje proizlaze iz stanja spisa apelacije, Ustavni sud zapaža da je apelant samovoljno prekinuo vezu s predmetnim stanom i da je njegova volja bila da trajno prestane koristiti predmetni stan. Naime, apelant je predmetni stan (koji se nalazi u Banjoj Luci) koristio do jula mjeseca 1992. godine, kada je u svojstvu pukovnika bivše JNA, zajedno s jedinicom u kojoj je vršio vojnu službu, dislociran-prekomandovan na teritoriju SR Jugoslavije gdje je i razriješen aktivne vojne službe 31. decembra 1993. godine, zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju. Ustavni sud zapaža da je na apelantov lični zahtjev, a radi regulisanja prava na dodjelu drugog stana, Komanda garnizona Banja Luka 10. marta 1993. godine izdala "potvrdu o predaji predmetnog stana", a rješenjem od 12. jula 1993. godine stan je dodijeljen na korištenje Bošku Peuliću, koji je s Ministarstvom odbrane zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana, ovjerio ga i uknjižio se kao vlasnik. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant 22. augusta 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana Odsjeku, međutim 25. juna 2001. godine apelant je odustao od zahtjeva za povrat nakon čega je Odsjek, zaključkom od 26. februara 2003. godine, obustavio postupak po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Nesporno je da apelant posjeduje odluku CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, to ne može predstavljati dovoljan argument koji bi doveo do zaključka da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud još jednom naglašava da je apelant svojevoljno i bez prisile, prvenstveno zbog prirode posla koji je obavljao (vojna služba), prekinuo vezu s predmetnim stanom te da je tražio izdavanje potvrde o predaji predmetnog stana radi regulisanja prava na dodjelu drugog stana (na području današnje Republike Srbije), zbog čega je i odustao od zahtjeva za povrat predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
  • 40.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovog prava na poštivanje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer nije utvrđeno da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja iz navedenih odredbi.
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.