Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3883/08, rješavajući apelaciju Harisa Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Harisa Softića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine koji je okončan Presudom tog suda broj Už-238/04 od 6. augusta 2008. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Softića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-238/04 od 6. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-382/03 od 13. februara 2004. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-2329/03 od 7. jula 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-69/98 od 17. marta 2003. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Haris Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 18. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-238/04 od 6. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-382/03 od 13. februara 2004. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-2329/03 od 7. jula 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-69/98 od 17. marta 2003. godine. Apelant je 13. marta 2009. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 10. marta, 9. aprila i 11. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava dostavili su odgovor" na apelaciju 27. marta, 20. maja, 27. marta i 5. maja 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave proslijeđeni su apelantu 5. aprila 2011. godine.
  • 5.
    Apelant je 13. aprila 2011. godine dostavio odgovor na odgovore Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    M. S. 22. aprila 1998. godine podnijela je zahtjev za vraćanje u posjed stana u Aleji lipa broj 17/III u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan).
  • 8.
    Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-69/08 od 17. marta 2003. godine, u ponovnom postupku, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2329/03 od 7. jula 2003. godine, potvrđeno je da je M.S. bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, utvrđeno je da joj pripada pravo na vraćanje spornog stana, da je apelant koristio sporni stan na osnovu ugovora o korištenju od 6. septembra 1997. godine, da se smatra privremenim korisnikom, te da nema pravo na alternativni smještaj. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je M.S. zaključila ugovor o korištenju spornog stana 15. maja 1991. godine na osnovu ugovora o zamjeni stanova, da je 13. aprila 1993. godine prijavljena kao raseljeno lice u Crnoj Gori, tako da je potvrdila da je M.S. nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da ima pravo na vraćanje u posjed spornog stana u smislu čl. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Dalje, potvrđeno je da je apelant sporni stan koristio na osnovu rješenja vlasnika spornog stana "Svjetlost-Sars"" Sarajevo od 24. jula 1997. godine i ugovora o korištenju spornog stana od 6. septembra 1997. godine, tako da se, u smislu člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, smatra privremenim korisnikom. Uprava je navela da je apelant kao član porodičnog domaćinstva stanovao u stanu na Trgu solidarnosti u Sarajevu, na kojem je nosilac stanarskog prava njegov otac, da je stan uvjetan za stanovanje, tako da u smislu tačke 30. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene (u daljnjem tekstu: Uputstvo), apelant nema pravo na smještaj. Uprava je istakla da je apelant iseljen 28. februara 2001. godine iz spornog stana.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješenja Ministarstva, Kantonalni sud donio je Presudu broj U-382/03 od 13. februara 2004. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je izvršio uvid u spis iz kojeg proizlazi da je M.S. na osnovu ugovora o korištenju stana od 15. maja 1991. godine, a koji je zaključen na osnovu ugovora o zamjeni stanova od 20. januara 1991. godine, stekla status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) od 6. februara 2000. godine potvrđeno da je M.S. bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a da se, prema odredbama člana 9. Zakona o izvršenju odluka Komisije, izvršenje ima provesti bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na pravni status stana ili imovine. Kantonalni sud je istakao da je nedvosmisleno da je M.S. lice iz odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, odnosno lice kojem pripada pravo na povratak u sporni stan, u skladu sa navedenim odredbama, te članom 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Vezano za apelantove navode da u postupku dokazi nisu ocijenjeni na pravilan način, odnosno da organi Uprave nisu poštivali odluku Kantonalnog suda (ovom odlukom su ukinuta ranija rješenja organa Uprave), Kantonalni sud je istakao da su neosnovani, jer ništa ne ukazuje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da dokazi nisu pravilno ocijenjeni. Dalje, istaknuto je da je Ministarstvo pravilno zaključilo da se apelant smatra licem iz člana 11.a, stav 1. tačka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene i da nema pravo na alternativni smještaj, budući da je 30. aprila 1991. godine živio u stanu na kojem je nosilac stanarskog prava njegov otac, odnosno da je 10. maja 1991. godine živio kao podstanar.
  • 10.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud donio je Presudu broj Už-238/04 od 6. augusta 2008. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su u postupku utvrđene sve odlučne činjenice za zakonito rješavanje ove upravne stvari i da je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da se, u smislu člana 44. Zakona o upravnim sporovima, poziva na razloge pobijane presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant ističe da su "po Ustavu sve zamjene stambenih jedinica od 30. aprila 1991. godine bez suglasnosti jednog od vlasnika stana nevažeće. Kako je općinski organ htio da prikrije vlastiti kriminal, dva rješenja su mimo zakona postala pravosnažna iako i dalje traje sudski postupak, tj. postoje zakonske smetnje. Kako se radi o tipičnoj manipulaciji, tj. krađi, tražim izlaganje predmeta pred sudom kako ne bi došlo do prikrivanja dokumentacije od tužene strane. Proglašavajući rješenje pravosnažnim 25. aprila 2001. godine iako je isto poništeno na Kantonalnom sudu, čija je odluka postala pravosnažna 29. septembra 2002. godine, kako Vrhovni sud ovu odluku nije razmatrao, nego drugu kontradiktornu, smatram da nije sve činjenice u potpunosti razmotrio i da je donio nepravilnu odluku. Zbog dužine čekanja od pet godina uzimanja predmeta u rad i šturog objašnjenja zašto je žalba odbijena, smatram da se ponovo radi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju ili slanju i razmatranju nekompletnog predmeta".
  • 12.
    Apelant je podneskom od 13. marta 2009. godine dostavio, između ostalog, osporena rješenja organa Uprave koji je zaveden kao dopuna apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, te posebno da je predmetna stvar riješena odlukom Komisije, koja se, u smislu člana 9. Zakona o izvršenju odluka Komisije, ima provesti bez obzira na bilo koju drugu odluku.
  • 14.
    Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    Ministarstvo je ponovilo razloge za donošenje svoje odluke, te istaklo da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi.
  • 16.
    Uprava je navela hronologiju postupanja u predmetu.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

ŽŽalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostavljanja sudske odluke (presuda, odnosno rješenje) stranci koja podnosi žalbu, a predaje se sudu čija se odluka pobija žalbom.

Š...Ć

U svemu ostalom, u postupku po žalbi shodno se primjenjuju odredbe člana 48. do 50. ovog zakona.

Član 44.

U presudi, odnosno rješenju Vrhovnog suda moraju se cijeniti svi navodi žalbe. Ukoliko su pitanja i okolnosti koje se u žalbi ističu pravilno cijenjeni u pobijanoj presudi, odnosno rješenju, Vrhovni sud može se u svojoj presudi, odnosno rješenju samo pozvati na razloge navedene u pobijanoj odluci.

Član 50.

Vrhovni sud rješava o zahtjevu iz člana 45. i 47. ovog zakona, po pravilu u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva.

Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 18.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 19.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Š...Ć.

  • 20.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 18/99) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Š...Ć

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi.. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Š...Ć.

  • 21.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona - prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 11. a

Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:

  • 1.
    privremeni korisnik koji je bio podstanar 1991. godine
  • 22.
    U Uputstvu o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/99) relevantne odredbe glase:
  • 30.
    U svim slučajevima privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj ako u njegovom stanu koji je imao na dan 30. aprila 1991. godine živi član njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine, ili ako jedan od roditelja ili član njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine ima smještaj u istoj gradskoj općini ili istom mjestu.

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj Už-238/04 od 6. augusta 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant se žali na presudu Vrhovnog suda zbog proizvoljne primjene prava, te proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i na dužinu upravnog spora pred Vrhovnim sudom zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Dakle, iako iz apelacije proizlazi da apelant osporava samo Presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud nalazi da je navedenom presudom odbijena apelantova žalba na presudu u upravnom sporu koji je apelant vodio protiv rješenja Ministarstva koje je odbilo apelantovu žalbu na rješenje Uprave. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da apelant osporava sve navedene odluke iz citiranih razloga.

Pravo na pravično suđenje

  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
    • 29.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

  • 30.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 31.
    Iz dokumentacije je vidljivo da je apelant presudu Kantonalnog suda primio 18. marta 2004. godine na koju je u roku od petnaest dana mogao izjaviti žalbu Vrhovnom sudu. Ako se ima u vidu navedeno, te da je Vrhovni sud presudu donio 6. augusta 2008. godine, upravni spor po žalbi trajao je više od četiri godine.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 32.
    Ustavni sud uočava da je apelant žalbom pobijao odluku Kantonalnog suda koji je odlučivao o zakonitosti rješenja Ministarstva, bez provođenja bilo kakvih dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se radilo o vrlo jednostavnom postupku, tj. da složenost predmeta nema utjecaja na njegovu dužinu.
  • 33.
    Dalje, Ustavni sud nalazi da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka.
  • 34.
    U odnosu na doprinos Vrhovnog suda, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud ispitao žalbu u odnosu na presudu Kantonalnog suda na nejavnoj sjednici, dakle, bez provođenja bilo kakvih dokaza, odnosno bez održavanja usmene rasprave, a presudu donio nakon više od četiri godine. Ustavni sud uočava da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio ništa na osnovu čega bi se moglo zaključiti da postoji opravdanje za ovako dugo trajanje postupka po apelantovoj žalbi. Ustavni sud zaključuje da za ovo nepostupanje, odnosno nedonošenje presude po žalbi nakon više od četiri godine u nimalo složenom predmetu, tj. u vrlo jednostavnom predmetu, za Vrhovni sud nema nikakvog opravdanja pogotovo što nema doprinosa i samim tim niti apelantove odgovornosti, te kada taj sud nije naveo razloge za ovakvo postupanje.
  • 35.
    Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

  • 36.
    U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 37.
    Ustavni sud uočava da su organi Uprave i redovni sudovi dali jasno obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja slijedi da je M.S. zaključila ugovor o korištenju spornog stana 15. maja 1991. godine, da je 13. aprila 1993. godine prijavljena kao raseljeno lice u Crnoj Gori, tako da je nesporno da je M.S. nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da ima pravo na vraćanje u posjed spornog stana u smislu Zakona o prestanku primjene. Dalje, kako je apelant sporni stan koristio na osnovu rješenja vlasnika od 24. jula 1997. godine i ugovora o korištenju spornog stana od 6. septembra 1997. godine, to se, u smislu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, smatra privremenim korisnikom koji, u skladu sa Uputstvom, odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, nema pravo na alternativni smještaj. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatirati da odluke organa Uprave i redovnih sudova krše apelantova ustavna prava, nego da daju argumentirano obrazloženje za svoje odlučenje. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
  • 38.
    Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na dom

  • 39.
    Apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 40.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
    • 41.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

  • 42.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
  • 43.
    Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 44.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije, tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
  • 45.
    Što se tiče pitanja da li se sporni stan može smatrati apelantovim "domom", nesporno je da je apelant koristio sporni stan na osnovu rješenja vlasnika stana od 24. jula 1997. godine, odnosno ugovora o korištenju spornog stana od 6. septembra 1997. godine do 28. februara 2001. godine, kada je iseljen iz spornog stana. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama izvršeno i miješanje u apelantovo pravo na dom s obzirom na to da je na osnovu osporenih odluka apelant iseljen iz spornog stana. Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odlukama organa Uprave, odnosno redovnih sudova primjenom čl. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene potvrđeno da je M.S. nosilac stanarskog prava na spornom stanu i utvrđeno da M.S. ima pravo na vraćanje u posjed spornog stana. Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonu, koji je objavljen u službenim glasilima, a odredbe navedenog zakona su dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja koje uvjete je potrebno ispuniti za vraćanje u posjed stanova nosiocima stanarskih prava. Dalje, Ustavni sud nalazi da apelant, iako je koristio sporni stan, nije mogao regulirati svoj status na tom stanu budući da je ugovor o korištenju stana zaključio 6. septembra 1997. godine, a u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, ugovori o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. Kada se ima u vidu navedeno, proizlazi da odlukama organa Uprave i redovnih sudova koji su udovoljili zahtjevu M.S. nije narušena proporcionalnost između apelantovog interesa da živi u spornom stanu i legitimnog interesa, dosljedne primjene Zakona o prestanku primjene, a apelant se mora suočiti sa posljedicama navedenih odluka donesenih u zakonitom postupku i koje se zasnivaju na zakonskim odredbama iz kojih očito ne proizlazi da se na bilo koga stavlja pretjeran teret, jer su posljedice tih odluka u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije, čiji je cilj, između ostalog, (i) zaštita prava drugih koji su, u konkretnom slučaju, lica koja ostvaruju pravo na povratak u svoj prijeratni stan iz kog su izbjegla usljed ratnih djelovanja.
  • 46.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 47.
    Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Ostali navodi

  • 48.
    U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu upravni postupak, odnosno upravni spor u kojem je odlučivano o pravu na povrat spornog stana i apelantovom pravu na alternativni smještaj, sa povredom ovog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelacija u dijelu ostali navodi neosnovana.

VIII. Zaključak

  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Vrhovni sud nije donio presudu po žalbi u upravnom sporu u periodu dužem od četiri godine i za koji postupak je Ustavni sud konstatirao da nije nimalo složen, pogotovo što taj sud nije naveo razloge za ovakvo postupanje, odnosno ovako dugo trajanje postupka.
  • 50.
    Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na dio apelacije u kojem se apelant žali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kada su organi Uprave i redovni sudovi naveli argumentirane razloge za donošenje odluka.
  • 51.
    Također, nema povrede prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada nije moguće dovesti u vezu upravni postupak, odnosno upravni spor u kojem je odlučivano o povratu spornog stana i pravu na alternativni smještaj sa povredom ovog prava.
  • 52.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.