Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2604/08, rješavajući apelaciju Slobodana Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Markovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kž-07-000 325 od 11. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 083-0-K-06-000 214 od 11. septembra 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Slobodan Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kž-07-000 325 od 11. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-K-06-000 214 od 11. septembra 2007. godine. Podneskom od 22. decembra 2008. godine apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio od izvršenja pravosnažnu presudu Osnovnog suda broj 083-0-K-06-000 214 od 11. septembra 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 2604/08 od 12. februara 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva zatraženo je 2. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. septembra 2009. godine, Osnovni sud 10. septembra 2009. godine i Okružno tužilaštvo 12. septembra 2009. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Osnovni sud je Presudom broj 083-0-K-06-000 214 od 11. septembra 2007. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 214. stav 5. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U izreci presude je navedeno da je apelant 9. januara 2005. godine u Zdravstvenom centru u Zvorniku, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, kao ljekar specijalist ginekologije i akušerstva započeo stimulaciju poroda Verice Ninić (u daljnjem tekstu: oštećena) lijekom Syntocinon bez prethodno urađenog CTG snimka kojim bi na siguran način utvrdio stanje ploda, te je u drugoj fazi porođaja upotrijebio ekspresiju ploda po Cristerellu zbog zastoja ploda, umjesto da porođaj završi carskim rezom. Usljed toga je nastupila smrt ploda i a kod oštećene su nastupile teške tjelesne povrede opasne po život u vidu rascjepa materice. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su u toku dokaznog postupka na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe, dokazi odbrane i dokaz po odluci suda. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je prilikom porođaja oštećene upotrijebljen lijek Syntocinon kao sintetski preparat i da u konkretnom slučaju nije upisana tačna količina kapi Syntocinona, što je, prema ocjeni suda, dovelo do zaključka da se u konkretnom slučaju radilo o ozbiljnom propustu u pružanju takvog medicinskog tretmana, što vještaci optužbe dr. Zdenko Cihlarž i dr. Zlatan Fatušić, te dr. Sulejman Kendić, vještak kojeg je odredio sud, dovode u uzročno-posljedičnu vezu sa nastalim posljedicama. Zatim je nesporno utvrđeno da je nakon izvršenog porođaja oštećene rođeno novorođenče ženskog spola koje je potom preminulo u Beogradu, nakon čega je izvršena obdukcija. Obducentica dr. Radmila Stevanović je u svom iskazu povodom izvršene obdukcije novorođenčeta istakla da je nakon mikroskopskih pregleda konstatirala da je osnovni uzrok smrti perinatalna asfiksija (nedostatak kisika) kao posljedica aspiracije (udisanja) krvi i plodove vode, kako je navedeno u izvještaju Instituta za patologiju Medicinskog fakulteta u Beogradu. Na okolnosti nastale posljedice - smrti novorođenčeta, vještaci dr. Zdenko Cihlarž i dr. Zlatan Fatušić dali su zajednički nalaz i mišljenje, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan sa detaljnim i uvjerljivim obrazloženjima. U apelantovim postupcima Osnovni sud je utvrdio pogrešno određivanje načina i sredstva liječenja, odnosno postupanja u toku porođaja kao očigledno nepodobnog načina, ocjenjujući da je specijalist iz navedene oblasti sa dugogodišnjim iskustvom. Krivično djelo nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći apelant je, prema ocjeni Osnovnog suda, počinio sa svjesnim nehatom zato što je bio svjestan da usljed njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti, jer nije sa dovoljno pažnje procijenio okolnosti pod kojima preduzima navedene radnje, što je dovelo do posljedica. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije, Osnovni sud je imao u vidu olakšavajuće i jednu otežavajuću okolnost, pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, smatrajući da je izrečena kazna razmjerna stepenu krivične odgovornosti i društvenoj opasnosti.
  • 8.
    Odlučujući o žalbi apelanta i Okružnog tužilaštva protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-Kž-07-000 325 od 11. juna 2008. godine. Navedenom presudom Okružni sud je žalbu Okružnog tužilaštva uvažio u odluci o kazni i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a apelantovu žalbu odbio. U ostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena. Obrazlažući presudu, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno analizirao i ocijenio sve izvedene dokaze, te potpuno i pravilno utvrdio sve ključne činjenice. Prvostepeni sud je, kako je naveo Okružni sud, utvrdio da je apelant, kritične prilike, prilikom pružanja ljekarske pomoći oštećenoj postupao protivno pravilima zdravstvene struke, uz propuste koji su opisani u dispozitivu prvostepene presude, usljed čega je prouzrokovana smrt novorođenčeta, a kod oštećene teška tjelesna povreda opasna po život. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda koji se tiču bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Okružni sud je istakao da je ovlaštenje suda da, osim dokaza optužbe i odbrane, u dokaznom postupku na glavnom pretresu sam odredi pribavljanje i izvođenje određenih dokaza, uključujući i potrebna vještačenja. To ovlaštenje suda proizlazi iz odredbe člana 268. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), koja je logičan slijed obaveze suda da istinito i potpuno utvrdi, kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist, i obaveze predsjednika pretresnog vijeća da se stara za svestrano pretresanje predmeta i utvrđivanje istine. Prema tome, kako je dalje obrazloženo, radi se o zakonskom pravu ali i obavezi suda da odredi pribavljanje i izvođenje dokaza radi utvrđivanja istine, a korištenje tog prava, pa i određivanje ličnosti vještaka, ne zavisi od volje stranaka. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je odredio vještačenje posredstvom vještaka ginekološko-akušerske struke dr. Senada Mehmedbašića, ali je zbog nemogućnosti tog vještaka da blagovremeno obavi vještačenje promijenio vještaka i vještačenje povjerio dr. Sulejmanu Kendiću, o čemu je blagovremeno obavijestio stranke i apelantovog branioca. To što je promjena vještaka izvršena van glavnog pretresa, bez izjašnjenja stranaka, nije bilo od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U pogledu navoda žalbe koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno analizirao i ocijenio sve izvedene dokaze subjektivnog i objektivnog karaktera (član 287. stav 2. ZKP), te potpuno i pravilno razjasnio i utvrdio sve ključne činjenice od presudnog značaja za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Na osnovu takve ocjene dokaza, prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, van razumne sumnje utvrdio da je apelant kritične prilike, pružajući ljekarsku pomoć oštećenoj, postupio protivno pravilima zdravstvene struke uz propuste opisane u izreci osporene prvostepene presude, zbog čega je prouzrokovana smrt novorođenčeta a kod oštećene teška tjelesna povreda opasna po život. Nalazi vještaka dr. Zdenka Cihlarža, dr. Zlatana Fatušića i dr. Sulejmana Kendića su u pogledu bitnih činjenica koje se odnose na tok porođaja i apelantove propuste (nesavjesno pružanje ljekarske pomoći) međusobno saglasni, zbog čega je prvostepeni sud na njima, uz sve ostale dokaze, utvrdio ključne činjenice na kojima je zasnovao svoje konačno činjenično utvrđenje i zaključak o apelantu kao krivično odgovornom izvršiocu krivičnog djela za koje je proglašen krivim. U pogledu odluke o krivičnoj sankciji, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja visine zatvorske kazne morao uzeti u obzir i činjenicu da je osim smrtne posljedice, koja je objektivni element krivičnog djela, usljed izvršenja djela oštećena zadobila tešku tjelesnu povredu opasnu po život, koja je za posljedicu imala nemogućnost sticanja potomstva i psihičko stanje oštećene, što u prvostepenom postupku nije ocijenjeno kao otežavajuća okolnost. Zbog toga, žalba Okružnog tužilaštva je uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni, tako što je apelant za izvršeno krivično djelo umjesto jedne godine i šest mjeseci osuđen na dvije godine zatvora, što je, prema mišljenju Okružnog suda, razmjerno težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da mu se sudi i da bude kažnjen samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, apelant je istakao da su redovni sudovi prihvatili optužnicu u njenoj činjeničnoj dispoziciji, a kojom mu je stavljeno na teret da je počinio krivično djelo iz člana 214. stav 5. u vezi sa stavom 3. KZRS. Međutim, ovim odredbama se samo uspostavlja krivična odgovornost i kažnjivost za krivično djelo koje je propisano u st. 1. i 2. istog člana, zbog čega smatra da je osuđen za krivično djelo koje nije propisano u zakonu. Osporene presude su, kako je dalje istakao u apelaciji, ustanovile njegovu krivicu pri čemu nisu navedene zakonske odredbe u kojima je to djelo propisano, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije. Navedenim članom Evropske konvencije je propisano da se niko neće smatrati krivim za bilo koje krivično djelo koje nije po nacionalnom ili međunarodnom pravu u vrijeme izvršenja djela propisano kao takvo. Zatim, kako je dalje istakao, njegova krivica nije utvrđena u skladu sa zakonom jer u presudama nedostaju relevantne činjenice i okolnosti koje bi ukazivale ne nehatno činjenje, što je svakako bitan element uspostavljanja krivične odgovornosti. Smatra da obrazloženja presuda nisu mogla nadomjestiti nedostatke iz izreke presude. S tim u vezi, apelant je istakao da su provedeni dokazi ocijenjeni proizvoljno, da nisu sa istom pažnjom ocijenjeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, te da je pri analizi i ocjeni dokaza prekršen princip in dubio pro reo. U konkretnom slučaju, kako je istakao apelant, sudovi nisu dali detaljna obrazloženja iz kojih bi bilo jasno kako su utvrdili njegovu krivicu, dakle da je bio svjestan da postupa protivno pravilima medicinske struke, primjenjujući očigledno nepodobno sredstvo i očigledno nepodoban način liječenja, iz čega proizlazi zaključak da njegova krivica nije utvrđena u skladu sa zakonom. Osim navedenog, u osporenim presudama je izostala savjesna i brižljiva ocjena nalaza i mišljenja vještaka koje je angažirao apelant, a koji je potpuno drugačiji od nalaza vještaka optužbe na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke. Apelant je zatim istakao da je u konkretnom slučaju obdukcija leša novorođenčeta oštećene izvršena na zahtjev njene rodbine umjesto na zahtjev suda ili tužilaštva. Taj nalaz je bio prezentiran na glavnom pretresu i sud ga je prihvatio iako je nalaz i mišljenje vještaka obducenta pribavljen na nezakonit način, čime je prekršeno apelantovo pravo zagarantirano odredbom člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je propisana mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je prethodno bilo bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. To kršenje se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u nedostacima optužnice i osporenih presuda i to u pogledu nepostojanja bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen, iako kao takvo nije propisano zakonom, nacionalnim ili međunarodnim.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi apelacije koji se odnose na pravo na pravično suđenje jer je apelantova krivica pravilno utvrđena u zakonito provedenom postupku, nakon pravične javne rasprave uz poštivanje prava na odbranu i na osnovu zakonito pribavljenih i izvedenih dokaza, o čemu su razlozi dati u drugostepenoj presudi. Osim toga, Okružni sud je naveo da su u presudi navedeni iscrpni razlozi zbog kojih su odbijeni apelantovi žalbeni prigovori, a to što je apelant pravosnažno osuđen samo po sebi ne može predstavljati osnov za tvrdnju apelacije da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da su učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je na apelantovu štetu povrijeđen krivični zakon. Okružni sud je, dalje, u pogledu osnovnog oblika krivičnog djela - nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz člana 214. stav 1. KZRS i njegovog kvalificiranog oblika iz člana 214. stav 5. u vezi sa stavom 3. KZRS, istakao da apelant pogrešno shvata dispoziciju osnovnog i kvalificiranog oblika navedenog krivičnog djela. Naime, osnovni oblik ovog krivičnog djela je inkorporiran u kvalificirani oblik, iz čega proizlazi da apelacija neosnovano ukazuje na nerazumljivost izreke, jer izreka, osim činjenica i okolnosti koje se odnose na objektivna obilježja krivičnog djela, sadrži i činjenice i okolnosti koje se odnose na subjektivnu stranu apelantovog postupanja, odnosno njegov psihički odnos prema radnji djela i proizašloj težoj posljedici (svjesni nehat).
  • 11.
    Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u osporenim presudama na jasan način određeno za koje je krivično djelo apelant optužen a zatim i osuđen, što naročito proizlazi iz pravnog opisa krivičnog djela u optužnici i presudama, pa je netačna apelantova tvrdnja da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije, odnosno da je proglašen krivim za krivično djelo koje po nacionalnom pravu nije bilo krivično djelo u vrijeme izvršenja.
  • 12.
    Izjašnjavajući se na navode apelacije, Osnovni sud je u odgovoru naveo da je apelant u žalbi iznio iste razloge kao i u apelaciji, koje je Okružni sud odbio kao neosnovane. Prema ocjeni Osnovnog suda, u prvostepenoj presudi je izvršena analiza i ocjena dokaza optužbe i odbrane, kao i dokaza koji je izveo sud, te je nakon toga izveden zaključak o dokazanosti činjenica na kojima se optužba zasniva, o čemu su data jasna obrazloženja.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase:

Član 214.

Nesavjesno pružanje ljekarske pomoći

(1) Ljekar koji se pri pružanju ljekarske pomoći ne pridržava pravila zdravstvene struke, pa time prouzrokuje znatnije pogoršanje zdravstvenog stanja nekog lica, kazniće se zatvorom do tri godine.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se i drugi zdravstveni radnik koji se pri pružanju medicinske pomoći ne pridržava pravila ljekarske struke, pa time prouzrokuje znatnije pogoršanje zdravstvenog stanja nekog lica.

(3) Ako su djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinjena nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(4) Ako je usljed djela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušenje zdravlja jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djela iz st. 1. i 2. zatvorom od jedne do osam godina, a za djelo iz stava 3. zatvorom do tri godine.

(5) Ako je usljed djela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz st. 1. i 2. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 3. zatvorom od jedne do osam godina.

  • 14.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07) relevantne odredbe glase:

Član 159.

Određivanje vještačenja

Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.

Član 268. st. 1. i 2.

Izvođenje dokaza

(1) Svaka stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drukčije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

  • a)
    dokazi optužbe,
  • b)
    dokazi odbrane,
  • v)
    dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika)
  • g)
    dokazi odbrane, kao odgovor na pobijanje (duplikat)
  • d)
    dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće
  • đ)
    sve relevantne informacije koje mogu pomoći sudiji, odnosno vijeću kod odmjeravanja odgovarajuće krivičnopravne sankcije ako optuženi bude proglašen krivim po jednoj ili više tačaka optužnice.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 012-0-Kž-07-000 325 od 11. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, čl. 7. i 13. Evropske konvencije i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 21.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 2.
      Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
    • 22.
      Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, proizvoljnost u ocjeni dokaza, presumpciju nevinosti i kršenje principa in dubio pro reo.
    • 23.
      U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog nedostataka u optužnici i osporenim presudama, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, obrazlažući ovaj žalbeni navod, jasno istakao da je osnovni oblik krivičnog djela nesavjesno pružanje ljekarske pomoći propisano u odredbi člana 214. st. 1. i 2. KZRS, koji je inkorporiran u kvalificirani oblik propisan u stavu 5. istog zakona. Okružni sud je, odbijajući ovaj žalbeni navod kao neosnovan, istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, kako one koje čine obilježja krivičnog djela, tako i one koje se tiču apelantovog psihičkog odnosa prema radnji i posljedici djela (svjesni nehat), i apelanta osudio prema odredbi člana 214. stav 5. u vezi sa stavom 3. KZRS, budući da je u postupku utvrđena radnja izvršenja i psihički odnos prema radnji i posljedici. U konkretnom slučaju, Ustavni sud u pogledu obilježja bića krivičnog djela, i to njegovog osnovnog i kvalificiranog oblika, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na koju je apelant u apelaciji ukazao, zbog čega je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
    • 24.
      Apelant je, dalje, naveo da je u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen korišten dokaz pribavljen na nezakonit način. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. U odnosu na iznesene navode, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske utvrdio da to može da dovede do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
    • 25.
      U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u obrazloženju svoje presude dao jasan odgovor iz kojeg proizlazi da je obdukcioni nalaz dio cjelokupne medicinske dokumentacije za novorođenče, koja predstavlja dio materijalnih dokaza pribavljenih na zakonit način. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da činjenica uzroka smrti novorođenčeta nije isključivo ocijenjena na osnovu navedene medicinske dokumentacije već je na tu okolnost neposredno na pretresu proveden dokaz saslušanjem obducentice dr. Radmile Stevanović. Sa aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud napominje da je ovaj dokaz izveden na javnoj raspravi, da je apelant imao mogućnost da ga ospori i da mu suprotstavi vlastite dokaze. Stoga, nema ničega što ukazuje na to da je prikupljanjem i izvođenjem ovog dokaza na način kako je to uradio prvostepeni sud na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 26.
      U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
    • 27.
      Ustavni sud, u vezi sa ovim apelantovim navodima, zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, osim u pogledu odluke o kazni, jasno ukazao na to da apelantova žalba insistira na prihvatljivosti nalaza i mišljenja vještaka odbrane koji su u svojim nalazima datim na osnovu medicinske dokumentacije potvrdili da u apelantovim radnjama nije bilo pogrešaka prilikom vođenja poroda oštećene. Međutim, u toku krivičnog postupka provedeno je ukupno pet medicinskih vještačenja posredstvom vještaka ginekološko-akušerske struke (dva nalaza i mišljenja optužbe, dva nalaza i mišljenja odbrane, i nalaz i mišljenje kojeg je odredio sud), na osnovu kojih je prvostepeni sud, ocjenjujući ih u međusobnoj vezi sa svim ostalim dokazima uz prihvatanje nalaza vještaka optužbe i onog kojeg je sam odredio, utvrdio da između apelantovih postupaka i propusta zbog nepridržavanja pravila zdravstvene struke postoji uzročna veza sa inkriminiranom smrtnom posljedicom i teškom tjelesnom povredom oštećene. Osim toga, Okružni sud je razmotrio nalaz i mišljenje vještaka ginekološko-akušerske struke koji je kao novi dokaz priložen uz apelantovu žalbu i izveo zaključak da pravilnost prvostepene presude novim dokazom nije dovedena u pitanje. Naime, Okružni sud je utvrdio da je vještačenje vještaka kojeg je angažirao apelant urađeno na nepotpunom dokaznom materijalu, bez prezentiranja bitnog iskaza oštećene i drugih relevantnih dokaza, zbog čega je manjkavo i neprihvatljivo. Prvostepeni sud je, kako je ocijenio Okružni sud, van razumne sumnje utvrdio da je apelant kritične prilike, pri pružanju ljekarske pomoći oštećenoj, postupao protivno pravilima zdravstvene struke, usljed kojih je prouzrokovana smrt novorođenčeta i teška tjelesna povreda opasna po život kod oštećene.
    • 28.
      Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden obiman i detaljan dokazni postupak i da osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na nalazima i mišljenjima vještaka optužbe i onog kojeg je odredio sud, već na osnovu sveukupne analize brojnih izvedenih dokaza. Ustavni sud, također, primjećuje da je Osnovni sud, a nakon njega i Okružni sud nakon sjednice vijeća, analizirao sve izvedene dokaze, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 29.
      Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, jer, u vezi s tim navodima, apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ničega što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
    • 30.
      U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje na to da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na neposredno izvedenim dokazima. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju presuda Okružnog suda nije zasnovana na proizvoljnoj i paušalnoj ocjeni izvedenih dokaza i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

  • 31.
    Apelant navodi da su mu povrijeđeni i pravo da mu se sudi i da bude kažnjen samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi naveli jasnu zakonsku odredbu u pogledu bića krivičnog djela za koje je apelantu izrečena kazna, koje je kao takvo propisano u KZRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju. U vezi sa navodima o kršenju člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u tom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 32.
    Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantira da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, niti je apelant tražio ponavljanje postupka iz zakonom predviđenih razloga. Stoga, nema ničega što ukazuje na to da konkretna apelacija pokreće pitanje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada se apelant žali da su sudovi svoje odluke zasnovali uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i prihvatajući nezakonito pribavljen dokaz. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno ili da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenom dokazu, prihvatanjem dokaza optužbe a ne i dokaza odbrane, budući da je prvostepeni sud nakon analize i ocjene velikog broja materijalnih i nematerijalnih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio povredi tog principa. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije, jer je apelantu izrečena kazna za krivično djelo propisano u zakonu. Osim toga, neosnovani su navodi o kršenju člana 13. Evropske konvencije jer apelantu nije onemogućeno da koristi zakonom propisane pravne lijekove, kao i navodi o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer konkretni slučaj ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja prava iz navedenog člana.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.