USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1327/10, rješavajući apelaciju Asmine Mehinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Asmine Mehinović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-003 442 od 17. februara 2010. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Asmina Mehinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja koju zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijela je 14. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-003 442 od 17. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-08-000 157 od 24. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i DD "Mapex" Maglaj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je 10. februara 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 24. januara 2011. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dati odgovor na apelaciju, uz obrazloženje da je predmetni spis pripojen drugom spisu koji se nalazi kod Kantonalnog suda. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantici 7. aprila 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-08-000 157 od 24. aprila 2009. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa broj 178/94 od 29. decembra 1993. godine, te da se obaveže tuženi da u radnu knjižicu upiše apelantici radni staž za period od 1. septembra 1992. do 9. decembra 1999. godine, dok je stavom 2. izreke presude tuženi obavezan da na ime apelantice nadležnoj Službi za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose koje duguje za period od 10. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, u toku od 15 dana, a stavom 3. da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
- 7.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica pokrenula radni spor pred tim sudom, te da je rješenjem tog suda prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari i apelantičin zahtjev upućen na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Zatim, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 11-34-7661/00 od 29. decembra 2003. godine naloženo tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 10. decembra 1999. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, do 5. maja 2000. godine, kada apelantici prestaje radni odnos po sili zakona, uz pravo na otpremninu. Također, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je predmetno rješenje Kantonalne komisije potvrđeno Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-36/04 od 27. juna 2005. godine.
- 8.Općinski sud je, između ostalog, obrazložio da je 15. jula 2008. godine donio rješenje o nastavku postupka, te da je u nastavku postupka apelantica tražila da sud odluči o tužbenom zahtjevu i to tako da poništi kao nezakonito Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici, broj 178/94 od 29. decembra 1993. godine, i obaveže tuženog da apelantici prizna i upiše u radnu knjižicu radni staž počevši od 1. septembra 1992. godine pa do 9. decembra 1999. godine, te da se tuženi obaveže da na ime apelantice nadležnoj Službi za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati doprinose koje duguje za period od 1. septembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, sve u roku od 15 dana, uz naknadu troškova postupka.
- 9.Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da konačne odluke Federalne odnosno Kantonalne komisije podliježu sudskom preispitivanju. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelantica nije tražila preispitivanje rješenja Federalne i Kantonalne komisije, odnosno nije postavila tužbeni zahtjev u skladu s odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a. Također, Općinski sud je naveo da prema pravilima radnog i penzijskog zakonodavstva nije moguće u radnu knjižicu upisati radni staž za period od 1. septembra 1992. godine (kada je apelantica prestala raditi) do 9. decembra 1999. godine (kada je apelantica predala zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa), jer je utvrđeno da apelantica u tom periodu nije bila u radnom odnosu kod tuženog. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da nije moguće izvršiti ni uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period.
- 10.Apelantica je protiv navedene presude izjavila žalbu Kantonalnom sudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u predmetnoj žalbi apelantica je navela da smatra da joj, pravilnim tumačenjem odredaba člana 143. stav 2. ZOR-a, pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa za period od 1. septembra 1992. do 9. decembra 1999. godine. Apelantica je navela da je u tom smislu i podnijela prijedlog za nastavak parničnog postupka, tražeći da sud odluči o zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa za period od 1. septembra 1992. do 9. decembra 1999. godine o kojem nisu odlučile Federalna i Kantonalna komisija.
- 11.Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-09-003 442 od 17. februara 2010. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Kantonalna komisija, postupajući po apelantičinom zahtjevu, donijela Rješenje broj 11-34-7661/00 od 29. decembra 2003. godine kojim je naloženo tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 10. decembra 1999. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, do 5. maja 2000. godine, kada apelantici prestaje radni odnos po sili zakona, uz pravo na otpremninu. Također, Kantonalni sud je istakao da je Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-36/04 od 27. juna 2005. godine odbijena apelantičina žalba i da je navedeno rješenje Kantonalne komisije potvrđeno. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog suda da konačne odluke Federalne odnosno Kantonalne komisije podliježu sudskom preispitivanju u smislu odredaba člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a, te ponovio i stav prvostepenog suda da apelantica u predmetnom sudskom postupku nije tražila preispitivanje navedenih rješenja Federalne i Kantonalne komisije. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da u slučaju da je apelantica i postavila tužbeni zahtjev u skladu s odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a, ni tada joj ne bi pripadalo pravo na uspostavu radno-pravnog statusa od 1. septembra 1992. do 9. decembra 1999. godine, budući da apelantica nema status zaposlenika na čekanju posla u smislu odredaba člana 143. stav 1. ZOR-a. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u navedenom dijelu odbio apelantičin tužbeni zahtjev, te da je stoga odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da za svoje odlučenje nisu dali jasne i prihvatljive razloge. Naime, apelantica smatra da joj pravilnim tumačenjem odredaba člana 143. stav 2. ZOR-a pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa za period od 1. septembra 1992. do 9. decembra 1999. godine. Apelantica navodi da je u tom smislu i podnijela prijedlog za nastavak parničnog postupka, budući da Federalna i Kantonalna komisija nisu u cijelosti odlučile o njenom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije osnovani. Kantonalni sud je istakao da je pri donošenju svoje odluke slijedio dotadašnje stanovište sudske prakse u pogledu primjene odredaba člana 143. ZOR-a, koje se kasnije pokazalo kao pogrešno. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud povodom predmetne apelacije odluči kao u predmetima broj AP 1981/07 i AP 2270/07.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
Š...Ć
Član 143a.
(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).
(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.
(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Član 143c.
Š...Ć
(2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:
- 1.konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom Š...Ć
VI. Dopustivost
- 15.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-09-003 442 od 17. februara 2010. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 20.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 21.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 22.U konkretnom slučaju, apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 23.Također, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 24.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelantica u nastavku postupka nije tražila sudsko preispitivanje rješenja Federalne komisije i Kantonalne komisije, tj. da nije postavila tužbeni zahtjev u skladu sa odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je apelantica, nakon donošenja rješenja Kantonalne i Federalne komisije, podnijela prijedlog Općinskom sudu za nastavak parničnog postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica u nastavku postupka tražila uspostavu radno-pravnog statusa za period od 1. septembra 1992. do 9. decembra 1999. godine, budući da Federalna i Kantonalna komisija nisu odlučile o apelantičinom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa u navedenom periodu.
- 25.U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je slična pravna pitanja - status zaposlenika na čekanju posla razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09 i AP 2270/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 67/10, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi povrijedili prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanata za uspostavu radno-pravnog statusa, te o ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u vezi s tim, očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a. Budući da apelantica ukazuje na primjenu člana 143. stav 2. ZOR-a, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 1981/07 tačka 28. u kojoj je naveo: Ustavni sud naglašava da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, "smatrati" zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. Zakona o radu treba praviti razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju", te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je "u skladu sa članom 143. stav 2." da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva.
- 26.Dalje, Ustavni sud je u Odluci AP 2270/07 tačka 25. naveo da pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.
- 27.Dovodeći u vezu navedene odluke s apelacionim navodima, te okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantica u nastavku postupka kao ključni argument isticala da nadležne komisije nisu odlučile o njenom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusu u periodu od 1. septembra 1992. do 9. decembra 1999. godine, te je ukazivala da su u njenom slučaju redovni sudovi propustili primijeniti odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i u apelantičinom slučaju redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbu člana 143. Zakona o radu, pri čemu u obrazloženju odluka za zaključak o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva nisu dali razloge koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja redovnih sudova, u situaciji kad je apelantica prijedlog za nastavak postupka podnijela isključivo zbog propusta komisija da odluče o njenom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa u periodu 1992. do 1999. godine, koja su praktično sublimirana u osporenim rješenjima tužene i postavljenom tužbenom zahtjevu, ne zadovoljavaju minimalne standarde prava na obrazloženu odluku koje je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.
VIII. Zaključak
- 28.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica ima status zaposlenika na čekanju, te o ostalim pravima u vezi s tim, propustili da razmotre navode apelantice koje je isticala u toku postupka, u vezi s uspostavljanjem radno-pravnog statusa u smislu člana 143. ZOR-a na kojem je apelantica praktično zasnivala svoj zahtjev za nastavak prekinutog postupka.
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.