USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1894/08, rješavajući apelaciju Borivoja Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Borivoja Pavlovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem 71 00 P 034 111 08 P (stari broj RS-13/97), a koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034111 09 Rev od 17. marta 2011. godine.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da Borivoju Pavloviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Borivoja Pavlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034111 09 Rev od 17. marta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-71 0 P 034111 09 od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 00 P 034 111 08 P od 26. februara 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Borivoje Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 00 P 034 111 08 P (stari broj RS-13/97). Apelant je 15. aprila 2011. godine dopunio apelaciju na način da je osporio i u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034111 09 Rev od 17. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 27. juna 2008. godine i 1. oktobra 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je, također, 10. oktobra 2010. godine zatražen spis predmeta na uvid. Od Vrhovnog suda je 23. marta 2011. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju kao i fotokopiju spisa predmeta.
- 3.Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. jula 2008. godine i 27. oktobra 2010. godine. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. marta 2011. godine, a spis predmeta nije dostavio na uvid.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 4. novembra 2010. godine, a odgovor Vrhovnog suda 5. aprila 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je tužbom koju je 21. januara 1997. godine podnio Osnovnom sudu tražio da se poništi Rješenje DP "Mljekarska industrija" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) broj 7/96 od 17. januara 1996. godine, a kojim mu je prestao radni odnos kod tužene zaključno sa 30. novembrom 1995. godine.
- 7.Osnovni sud je 15. februara 2005. godine zatražio od apelanta da, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPPRS), ispravi i uredi tužbu.
- 8.Nakon toga, Osnovni sud je 28. marta 2005. godine donio rješenje kojim je utvrdio da se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom.
- 9.Apelantov punomoćnik je Osnovnom sudu podnio prijedlog za rekonstrukciju spisa. Međutim, 21. maja 2008. godine, tada postupajuća sutkinja S. Š. je obavijestila sudsku upravu da je spis zagubljen.
- 10.Protiv rješenja Osnovnog suda od 28. marta 2005. godine apelantov punomoćnik je 19. februara 2008. godine podnio žalbu uz prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
- 11.Osnovni sud je Rješenjem broj RS-13/97 od 25. februara 2008. godine usvojio apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Naime, kako slijedi iz odgovora na apelaciju, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dao punomoć za zastupanje advokatu Goranu Majstoroviću, zbog čega je sud ocijenio osnovanim apelantove navode da je njegove interese zastupalo neovlašteno lice, pa je dopustio povrat u prijašnje stanje.
- 12.Uređenu tužbu apelantov punomoćnik je Osnovnom sudu dostavio 7. maja 2008. godine, a tuženi je sudu dostavio odgovor na tužbu 7. aprila 2008. godine. Nakon toga, zakazano je pripremno ročište za 16. septembar 2008. godine, koje je odloženo radi pribavljanja novih dokaza.
- 13.Novo pripremno ročište zakazano za 14. oktobar 2009. godine također je odloženo jer je prije tog ročišta apelant tek bio predao podnesak sa dokazima koji je dostavljen tuženoj.
- 14.Sljedeće pripremno ročište je održano 14. novembra 2009. godine, kada je i zakazana glavna rasprava.
- 15.Glavna rasprava je održana 26. januara 2009. godine.
- 16.Nakon toga, Osnovni sud je 2. marta 2009. godine donio prvostepenu presudu broj 71 00 P 034 111 08 P kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant prigovor na osporeno rješenje predao nadležnom organu tužene 19. februara 1996. godine, a da je taj organ bio dužan da u roku od 15 dana postupi po prigovoru. Dalje, kako isti organ u tom roku nesporno nije postupio, apelant je, kako je naveo Osnovni sud, imao pravo da u roku od sljedećih 15 dana zatraži sudsku zaštitu, što on nije učinio, već je 21. januara 1997. godine podnio tužbu sudu, odnosno gotovo godinu dana od dana podnošenja prigovora nadležnom organu tužene. Osnovni sud je odluku o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovao na odredbi člana 57. tada važećeg Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98), kojom je propisan prekluzivni rok vezan za ostvarivanje prava, čijim se propuštanjem gubi ne samo pravo na tužbu nego propuštanje toga roka dovodi i do gubitka samog prava u materijalnom smislu.
- 17.Zatim, postupajući povodom apelantove žalbe, Okružni sud je 17. juna 2009. godine donio Presudu broj Gž-71 0 P 034111 09 kojom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 18.U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je propuštanjem roka za sudsku zaštitu, prema odredbi člana 57. Zakona o radnim odnosima, koji je zakonski i prekluzivni rok i čijim je protekom apelant izgubio ne samo pravo na tužbu nego i samo pravo koje je predmet zaštite, prigovor koji je apelant izjavio protiv rješenja o prestanku radnog odnosa izgubio svoje suspenzivno djelovanje. Zato se, prema mišljenju Okružnog suda, suspenzivno djelovanje prigovora završava protekom roka u kojem je apelant mogao putem suda ostvariti pravo na zaštitu povrijeđenog prava. Okružni sud je zaključio da se ne može prihvatiti osnovanim ni navod žalbe da su osporenom odlukom povrijeđena apelantova ustavna prava (pravo na rad i pravo na žalbu) jer je domaće zakonodavstvo propisalo rokove i uvjete za zaštitu pojedinih prava, pa ako su ti rokovi propušteni, isključena je mogućnost raspravljanja o samoj povredi prava, koju je, prema apelantovim navodima, učinila tužena.
- 19.Apelant je 7. septembra 2009. godine izjavio reviziju. Nakon toga je Osnovni sud predmet dostavio Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 034111 09 Rev od 17. marta 2011. godine odbio reviziju kao neosnovanu.
- 20.U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova. Dalje, Vrhovni sud se, također, pozvao na član 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima, prema kojem radnik koji je izjavio prigovor, o kojem nije odlučeno u roku od 15 dana od podnošenja, ima pravo da u narednom roku od 15 dana zatraži sudsku zaštitu pred nadležnim sudom. Navedeno je da je ovaj rok prekluzivan, pa se njegovim propuštanjem gubi pravo na sudsku zaštitu. Kako je Vrhovni sud zaključio, prihvatajući zaključke nižestepenih sudova, apelant je propustio taj rok jer je prigovor izjavio 19. februara 1996. godine, a drugostepeni organ tužene nije odlučivao o prigovoru, pa je apelant mogao podnijeti tužbu u roku od 15 dana poslije isteka roka od 15 dana u kojem je drugostepeni organ trebao donijeti drugostepenu odluku. Istaknuto je da je apelant tužbu za zaštitu prava podnio tek 4. januara 1997. godine, dakle po proteku navedenog zakonskog roka, pa da je njegova tužba neblagovremena jer je, kako je navedeno, "prekluzivni rok strog i ne dopušta se njegovo produženje u slučaju ćutanja drugostepenog organa".
- 21.Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da je pogrešno shvatanje izneseno u reviziji da se u konkretnom slučaju radi o tužbi zbog šutnje administracije, u smislu člana 8. Zakona o upravnim sporovima. Kako je navedeno, ova vrsta tužbe se "Š...Ć može podnijeti samo u upravnom sporu, kada nadležni organ uprave po zahtjevu odnosno žalbi stranke ne donese odgovarajući upravni akt, ali se ne može podnijeti u radnom sporu, u kojem se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku Š...Ć koje ne predviđaju tu vrstu tužbe". Vrhovni sud je, također, ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na suspenzivno djelovanje prigovora. Navedeno je da je, prema članu 56. stav 2. Zakona o radnim odnosima, drugostepeni organ dužan da odluči o prigovoru u roku od 15 dana od izjavljivanja prigovora, a taj rok, kako je naveo Vrhovni sud, nije prekluzivan, i da je to rješenje drugostepenog organa, prema stavu 3. navedenog člana, konačno. Istaknuto je da prigovor radnika protiv odluke o prestanku radnog odnosa ima suspenzivno djelovanje prema članu 58. Zakona o radnim odnosima "ali pod uslovom da radnik ne propusti rok od 15 dana u kome je, prema odredbi iz člana 57. st 1. ZRO, imao pravo da zbog neodlučivanja o prigovoru zatraži zaštitu prava pred nadležnim sudom. Ovo stoga što propuštanje roka za tužbu protiv prvostepene odluke o prestanku radnog odnosa, u slučaju neodlučivanja o prigovoru, dovodi do gubitka prava na tužbu odnosno lišavanja prava na sudsku zaštitu. U ovom slučaju prvostepena odluka o prestanku radnog odnosa dobija svojstvo pravosnažnosti, a to znači da je ostvarena neoboriva pretpostavka o njenoj zakonitosti".
- 22.I konačno, Vrhovni sud je utvrdio da se neosnovanim ukazuju i navodi revizije da su odlukama nižestepenih sudova apelantu povrijeđena prava zagarantirana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeno je da je apelant propustio da zatraži sudsku zaštitu u zakonom propisanom roku pa je zbog vlastitog propusta izgubio mogućnost da ostvari svoja prava, zbog čega je zaključeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na Evropsku konvenciju. Dalje je istaknuto da je pravilan stav revizije da je pravo na rad i zaradu garantirano Ustavom Republike Srpske i Zakonom o radnim odnosima, ali da je nepravilan apelantov navod iz revizije da su to razlozi za izuzimanje primjene čl. 56. i 57. Zakona o radnim odnosima u ostvarivanju tih prava iz radnog odnosa. Istaknuto je da odredbe Ustava Republike Srpske, Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe Evropske konvencije ne isključuju primjenu zakonskih odredbi koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu prava. Zakonska ograničenja u ostvarivanju prava iz radnog odnosa, pa i određivanje vremenskih okvira odnosno rokova za podnošenje tužbi, kako je zaključio Vrhovni sud, opravdana su zbog same prirode radnog odnosa. Zaštita se mora tražiti u kratkim rokovima, jer u protivnom gubi smisao. Vrhovni sud je zaključio da je apelant zbog pasivnog držanja, odnosno nepodnošenja tužbe u zakonom propisanom roku izgubio pravo na sudsku zaštitu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 23.Apelant smatra da su mu nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 24.Apelant je naveo da je 21. januara 1997. godine Osnovnom sudu podnio tužbu pod brojem RS-13/97. Tužbu je podnio zbog radnog spora jer su mu, navodno, bila povrijeđena prava iz radnog odnosa. Apelant navodi da, iako se radi o sporu hitne prirode, sud nije donio odluku do momenta podnošenja apelacije, tj. 23. jula 2008. godine. S obzirom na to da je, kako navodi apelant, Rješenjem Osnovnog suda broj RS-13/97 od 28. marta 2005. godine "nelegalno" konstatirano povlačenje tužbe u ovom predmetu, koje apelantu nikad nije ni uručeno, apelant je dostavio sudu prijedlog za povrat u prijašnje stanje, pa je taj prijedlog usvojen Rješenjem Osnovnog suda broj RS-13/97 od 25. februara 2008. godine. Apelant navodi da Osnovni sud ni nakon ovih sudskih akata nije uzeo predmet u rad. Apelant je prvobitno podnesenom apelacijom tražio da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da hitno donese odluku u predmetu broj RS-13/97, te da obaveže Vladu Republike Srpske da mu isplati iznos od po 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka zbog nerazumne dužine predmetnog postupka.
- 25.U dopuni apelacije apelant je naveo da je u međuvremenu sud okončao spor donoseći Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 034111 09 Rev od 17. marta 2011. godine. Apelant smatra da je ta presuda nezakonita jer je sud potpuno proizvoljno protumačio član 58. ranije važećeg Zakona o radnim odnosima, te tako povrijedio njegovo ustavno pravo na pravičan postupak. Naime, prema članu 58. Zakona o radnim odnosima, prigovor koji radnik izjavi protiv rješenja poslodavca zadržava izvršenje prvostepenog rješenja. Pravo na pravni lijek zbog šutnje uprave, prema čl. 56. i 57. ranijeg Zakona o radnim odnosima, ne može da bude iskorišteno na štetu radnika, kao što je sud učinio u osporenoj presudi. Apelant je naveo da je dobio otkaz dok je bio mobiliziran, da je protiv rješenja o otkazu izjavio prigovor, pa nikako ne može prihvatiti da je propustio rok za podnošenje tužbe zbog šutnje administracije s obzirom na to da je na vojnoj službi bio sve do 20. aprila 1996. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 26.U prvobitno dostavljenom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je iznio hronologiju pravnih postupaka suda i apelanta, ne upuštajući se u konkretnu ocjenu povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
- 27.Dalje, u odgovoru na apelaciju koji je Osnovni sud dostavio 27. oktobra 2010. godine navodi se da je Osnovni sud nakon provedenog postupka 26. februara 2009. godine donio Presudu broj 71 0 P 0 34111 08 P kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Iznoseći daljnji tok postupka, Osnovni sud je naveo da je, postupajući povodom apelantove žalbe, Okružni sud 17. juna 2009. godine donio Presudu broj Gž-71 0 P 034111 09 kojom je apelantova žalba odbijena i navedena presuda potvrđena. Osnovni sud je, dalje, naveo da je apelant u daljnjem postupku izjavio reviziju, nakon čega je Osnovni sud poslije provedenih radnji predmet dostavio Vrhovnom sudu koji je spis primio 4. septembra 2009. godine.
- 28.U odgovoru na apelaciju koju je dostavio Vrhovni sud navodi se da je presuda povodom revizije pod brojem 71 0 P 034111 09 Rev donesena 17. marta 2011. godine, te da je dostavljena parničnim strankama, a spis vraćen Osnovnom sudu. Ocjenjujući da nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao element prava na pravičan postupak, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 29.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 328.
Ako stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i usljed toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dozvoliti da naknadno izvrši tu radnju (povraćaj u pređašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći.
Kad se dozvoli povraćaj u pređašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kome se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio.
Član 331.
Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje i nastaviti postupak.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
- 30.U Zakonu o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) relevantni dio glasi:
Član 56.
Radnik koji nije zadovoljan rešenjem nadležnog organa u preduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rešenja, da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom. Organ iz stava 1. ovog člana dužan je da odluči o prigovoru u roku od 15 dana od dana ulaganja prigovora. U postupku rješavanja po prigovoru, organ iz stava 1. ovog člana obavezan je da zatraži mišljenje sindikata, i da ga razmotri. Rešenje drugostepenog organa iz stava 1. ovog člana konačno je u preduzeću.
Član 57.
Radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rešenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava, u skladu sa zakonom. Radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu u smislu prethodnog stava.
VI. Dopustivost
- 31.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 32.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 33.Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se Ustavnom sudu obratio zbog toga što parnični postupak koji je pokrenuo pred Osnovnim sudom nije okončan u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je prvobitno podnesena apelacija i u vrijeme podnošenja bila dopustiva u odnosu na apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 34.Zatim, dopuna apelacije kojom je apelant osporio u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 034111 09 Rev od 17. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, podnesena je 15. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 35.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16, st. 1-4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 36.Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku koji je apelant 21. januara 1997. godine pokrenuo pred Osnovnim sudom, te zbog toga što su osporene presude nezakonite.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Donošenje odluke u razumnom roku
Relevantni principi
- 37.Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 38.Osim toga, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
- 39.Ustavni sud zapaža da je apelant 21. januara 1997. godine Osnovnom sudu podnio tužbu kojom je tražio da se poništi Rješenje tužene broj 7/96 od 17. januara 1996. godine, jer mu je radni odnos kod tužene prestao 30. novembra 1995. godine. Imajući u vidu odredbu člana 32. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj Ustavni sud pri odlučivanju ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, a budući da je apelant prvobitnu apelaciju podnio zbog dužine postupka pred Osnovnim sudom, a da u dopuni apelacije nije ukazao na eventualnu povredu prava na suđenje u razumnom roku pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom, Ustavni sud će u ovome postupku razmotriti period od podnošenja tužbe (21. januar 1997. godine), pa do donošenja Presude Osnovnog suda broj 71 00 P 034 111 08 P od 2. marta 2009. godine, a to je period od preko 12 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
- 40.U konkretnom parničnom postupku, apelant je tražio da se utvrdi da mu je radni odnos kod poslodavca prestao na nezakonit način. Budući da su se redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi bavili isključivo pitanjem blagovremenosti apelantove tužbe, odnosno propuštanja prekluzivnog roka, Ustavni sud smatra da predmetni parnični postupak nije naročito složen. Osim toga, Ustavni sud je mišljenja da je ovaj predmet od izuzetnog značaja za apelanta s obzirom na to da od njegovog ishoda zavisi apelantov radnopravni status, što objektivno predstavlja činjenicu koja je važna za svako lice.
- 41.Analizirajući dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud je mišljenja da apelant svojim ponašanjem nije značajnije doprinio dužini predmetnog postupka. S druge strane, Osnovni sud nije ispoljio efikasan pristup rješavanju predmeta koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim, čime je presudno utjecao na dužinu postupka.
- 42.Konkretno, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud cijelih osam godina nije zatražio da se tužba ispravi i precizira, niti je preduzeo bilo kakvu pravnu radnju u postupku. Dalje, kad je već započeo parnični postupak, utvrdio je da je spis nestao i da predmet treba rekonstruirati, i to sam Osnovni sud navodi u odgovoru na apelaciju. Sama činjenica da je Osnovni sud Rješenjem broj RS-13/97 od 25. februara 2008. godine usvojio apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje ukazuje na to da taj sud prihvata svoju odgovornost za propuste u vođenju parničnog postupka. Osim navedenog, iz odgovora na apelaciju se vidi da je predmet bio zaduživan kod nekoliko sudija, što je također nesporno utjecalo na trajanje postupka. Dalje, navedeni period od preko 12 godina, koliko je Osnovnom sudu trebalo da donese prvostepenu presudu u predmetu koji nije osobito složen, prema mišljenju Ustavnog suda, ne zadovoljava zahtjev člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. da odluka o meritumu zahtjeva (kada je riječ o utvrđivanju građanskih prava i obaveza) mora biti donesena u "razumnom" roku. Ustavni sud smatra da bi se ovako dugo trajanje postupka pred prvostepenim sudom moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima, koje Osnovni sud nije ponudio, niti ih je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud prepoznao. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi Osnovni sud.
- 43.S druge strane, Ustavni sud konstatira, mada apelant u dopuni apelacije nije ukazao na dužinu postupka pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom, da je postupak na ove dvije instance okončan u roku od dvije godine, što se ne može smatrati nerazumnim.
- 44.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Osnovnim sudom povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pitanje naknade nematerijalne štete
- 45.Apelant je tražio kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja navedenog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda prema ranije utvrđenom principu određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
- 46.Imajući u vidu da je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao preko 12 godina, te da je članom 420. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske propisano da će sud "uvijek obraćati naročitu pažnju za potrebu hitnog rješavanja radnih sporova", apelantu se određuje naknada nematerijalne štete u visini od 3.600,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske.
c) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 47.Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije svodi na apelantove tvrdnje da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 56-58. Zakona o radnim odnosima.
- 48.U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 49.Dovodeći u vezu navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili apelantov postavljeni tužbeni zahtjev nalazeći da je apelant tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio nakon proteka roka iz člana 57. Zakona o radnim odnosima. Sudovi su obrazložili da navedeni rok ima prekluzivni karakter, te da je apelant propuštanjem ovog roka izgubio pravo na sudsku zaštitu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio i apelantove navode vezane za primjenu člana 58. Zakona o radnim odnosima, te obrazložio zašto je neosnovano apelantovo pozivanje na tzv. šutnju administracije i suspenzivno djelovanje prigovora pri čemu je dao iscrpne razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
- 50.Budući da su u osporenim presudama navedeni razlozi za njihovo donošenje, te detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu na arbitraran način primijenili odredbe Zakona o radnim odnosima kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Dalje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da ne postoje ni drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak u bilo kojem segmentu bio nepravičan.
- 51.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
d) Ostali navodi
- 52.S obzirom na zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se i oni svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
VIII. Zaključak
- 53.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se trajanje postupka u periodu od preko 12 godina može u potpunosti staviti na teret nadležnom Osnovnom sudu, koji nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
- 54.Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
- 55.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 56.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.