Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2270/08, rješavajući apelaciju "Transport Golubić" d.o.o. Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Transport Golubić" d.o.o. Zagreb podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000447 od 24. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-06-000 076 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps: 377/05 od 16. decembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Transport Golubić" d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000447 od 24. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-06-000 076 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps: 377/05 od 16. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva finansija - Carinarnica Bihać, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 22. februara 2011. godine zatražen predmetni spis na uvid.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. augusta 2008. godine, Kantonalni sud 4. augusta 2008. godine, Općinski sud 3. novembra 2008. godine i tuženi 26. augusta 2008. godine. Općinski sud je traženi spis dostavio na uvid 28. februara 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda kao i odgovor tuženog dostavljeni su apelantu 26. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 19. marta 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi je naveo da je tuženi 18. decembra 1998. godine, na osnovu obavještenja Carinske uprave Sarajevo, te bez ikakvog pravnog osnova, na graničnom prijelazu Izečići zadržao njegov kamion. Apelant je istakao da mu je kamion vraćen 14. decembra 2000. godine, te je u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu predložio da se tuženi obaveže da mu na ime prouzrokovane materijalne štete koja se izražava kao izmakla korist isplati 160.534,90 KM.
  • 7.
    Podneskom od 29. januara 2004. godine tuženi je obavijestio sud da je 8. januara 2004. godine na snagu stupio Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o indirektnom oporezivanju) kojim je regulirano da od 1. januara 2004. godine prestaju sve ingerencije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH) nad ranijom Carinskom upravom Federacije BiH i njenim carinskim službama - carinarnicama koje od 1. januara 2004. godine prelaze na novoosnovanu Upravu za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) kao samostalnu upravnu organizaciju Bosne i Hercegovine. Tuženi je predložio da se zakazano ročište opozove i da se na novo ročište pozove Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH) kao zakonski zastupnik Bosne i Hercegovine.
  • 8.
    Apelantov punomoćnik je na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 12. februara 2004. godine, nakon što je upoznat sa sadržajem podneska tuženog od 29. januara 2004. godine, izjavio da kao tuženog označava državu Bosnu i Hercegovinu - Upravu za indirektno oporezivanje - Carinska uprava Bihać kao pravni sljednik tuženog. Općinski sud je odgodio ročište za 15. mart 2004. godine, te na to ročište pozvao Pravobranilaštvo BiH.
  • 9.
    Na ročištu za glavnu raspravu od 15. marta 2004. godine Pravobranilaštvo BiH se protivilo preinačenju tužbe. Nakon toga je apelantov punomoćnik izjavio da, s obzirom na to da je novooznačeni tuženi odbio da stupi u parnicu umjesto prvobitno označenog tuženog, ostaje pri tužbi u odnosu na ranije označenog tuženog - Federaciju Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać.
  • 10.
    Presudom Općinskog suda broj Ps: 171/02 od 18. maja 2004. godine tuženi je obavezan da apelantu plati iznos od 135.666,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. maja 2004. godine i na ime parničnih troškova iznos od 21.200,00 KM. U ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je nesporno da apelant u periodu od 18. decembra 1998. godine do 14. decembra 2000. godine nije mogao koristiti kamion koji mu je tuženi oduzeo i obavljati svoju djelatnost. Nije utvrđena bilo kakva apelantova odgovornost, te je sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio osnovan u iznosu koji mu je dosuđen.
  • 11.
    Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Pž-135/04 od 25. jula 2005. godine žalbu uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud obavezao tuženog da apelantu na ime izmakle koristi isplati iznos od 135.666,00 KM a da uopće nije dao razloge za to da li apelant, u smislu člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima ("Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), ima stvarne i konkretne mogućnosti da uopće ostvari dobit koja bi zbog ponašanja tuženog bila izgubljena. S obzirom na to da prvostepeni sud nije raspravio činjenice od kojih zavisi primjena materijalnog prava, Kantonalni sud je žalbu tuženog uvažio i predmet vratio na ponovni postupak.
  • 12.
    U ponovnom postupku Općinski sud je održao pripremno ročište 12. oktobra 2005. godine. Na tom ročištu apelantov punomoćnik je izjavio da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe i da ponovo označava istog tuženog.
  • 13.
    Podneskom od 21. oktobra 2005. godine tuženi je obavijestio sud da je 8. januara 2004. godine na snagu stupio Zakon o indirektnom oporezivanju kojim je regulirano da od 1. januara 2004. godine prestaju sve ingerencije Federacije BiH nad ranijom Carinskom upravom Federacije BiH i njenim carinskim službama - carinarnicama koje prelaze na novoosnovanu Upravu kao samostalnu upravnu organizaciju Bosne i Hercegovine. Predložio je da sud poziv za glavnu raspravu dostavi Pravobranilaštvu BiH kao ovlaštenom zakonskom zastupniku Uprave.
  • 14.
    Očitujući se na podnesak tuženog od 21. oktobra 2005. godine, apelantov punomoćnik je na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 21. novembra 2005. godine istakao da je šteta nastupila u vrijeme kada je Carinarnica Bihać bila u sklopu Federacije BiH - Federalnog ministarstva finansija, tako da je tužba usmjerena prema Federaciji BiH - Federalnom ministarstvu finansija - Carinarnica Bihać, te da i dalje označava istog tuženog.
  • 15.
    Općinski sud je Presudom broj Ps: 377/05 od 16. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-06-000 076 od 9. novembra 2006. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 160.534,00 KM na ime naknade štete, zateznih kamata na glavni dug i parničnih troškova.
  • 16.
    U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. Naime, prema Zakonu o indirektnom oporezivanju, organizacija Carinske službe je ustanovljena na nivou Bosne i Hercegovine i ona više ne funkcionira u okviru Federacije BiH, Ministarstva finansija Federacije BiH. Općinski sud je citirao član 32. navedenog zakona koji glasi: "Danom stupanja na snagu ovog zakona, svu pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava, obligaciona prava ranijih carinskih uprava, te stvari u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava, uključujući arhive, spise i druga dokumenta, Uprava može neposredno koristiti, njima upravljati i mijenjati ih, na način koji direktor bude smatrao odgovarajućim za zadovoljenje potreba Uprave". Općinski sud je, dalje, naveo da iz citirane odredbe člana 32. Zakona o indirektnom oporezivanju proizlazi da su sva prava i obaveze te imovinu ranijih carinskih uprava i carinarnica koje su funkcionirale u okviru Federacije BiH - ministarstava finansija, prešle na pravnog sljednika, tj. na Upravu koja je samostalna upravna organizacija na nivou Bosne i Hercegovine (član 3. Zakona o indirektnom oporezivanju). Zbog navedenih razloga, sud je zaključio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, odnosno da tuženi nije u obavezi da snosi naknadu štete, sve i da je ona nastala za apelanta, s obzirom na to da je sva prava i obaveze bivših carinarnica u Federaciji BiH preuzela Uprava koja je samostalno pravno lice. S obzirom na to da je usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije, sud se nije upuštao u ocjenu dokaza izvedenih na glavnoj raspravi a vezano za osnov i visinu štete.
  • 17.
    Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice, te na tako utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da prvostepeni sud u postupku nije uzeo u obzir upute drugostepenog suda koje su mu date u rješenju od 25. jula 2005. godine, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud postupio u smislu člana 228. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i raspravio činjenice od kojih zavisi primjena materijalnog prava. Naime, kako je dalje naveo Kantonalni sud, prigovor nedostatka pasivne legitimacije je materijalnopravni prigovor o kojem se uvijek mora raspraviti jer od odluke o materijalnopravnom prigovoru zavisi tužbeni zahtjev. Ispravan je zaključak prvostepenog suda da tuženi (Federacija BiH) u ovoj pravnoj stvari nije pasivno legitimiran jer je sva prava i obaveze kao i pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava, u smislu člana 32. Zakona o indirektnom oporezivanju, preuzela Uprava koja je u smislu člana 3. istog zakona samostalna upravna organizacija na nivou države Bosne i Hercegovine.
  • 18.
    Dalje je Kantonalni sud istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je počinjena povreda odredaba ZPP jer po prijedlogu tuženog nije na raspravu zvao Upravu, kao pravnog sljednika Carinarnice, zbog čega, prema apelantovom mišljenju, nije mogao odbiti tužbu "zbog nedostatka pasivne legitimacije", s obzirom na to da je sud znao ko je pravni sljednik, a nije ga pozvao na ročište. Kantonalni sud je podsjetio na to da je tuženi u ovom postupku Federacija BiH "Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać, pa je prvostepeni sud zakonito postupio kada je na raspravu pozvao zakonskog zastupnika tuženog - Federalno pravobranilaštvo. Prvostepeni sud nije mogao na raspravu pozvati Upravu jer ona nije stranka u postupku, iako je prvostepeni sud znao da je Uprava pravni sljednik carinarnica pa i Carinarnice Bihać, jer je nesporno da sud mora poznavati pravo. Označavanje kao tuženog pravnog sljednika prvobitno označenog tuženog predstavlja ispravku tužbe, a ispravku tužbe ne vrši sud, što znači da je apelant u toku postupka morao poslije 1. januara 2004. godine kada je stupio na snagu Zakon o indirektnom oporezivanju ispraviti tužbu na način što bi kao tuženika označio pravnog sljednika Carinarnice Bihać, čija je prava i obaveze, predmete i imovinu preuzela Uprava. Također je Kantonalni sud istakao da se ne može prihvatiti da je Federacija BiH dužna da snosi štetu apelantu s obzirom na to da je u konkretnom slučaju članom 32. Zakona o indirektnom oporezivanju određeno da je Uprava preuzela sve obaveze carinarnica (koje su bile u sklopu Federalnog ministarstva finansija).
  • 19.
    Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000447 od 24. aprila 2008. godine odbio reviziju.
  • 20.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelant kao tuženu parničnu stranku označio Federaciju BiH - Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać, i to zbog toga što mu je 18. decembra 1998. godine, bez pravnog osnova, na graničnom prijelazu Izečići oduzet kamion i vraćen mu tek 14. decembra 2000. godine. Prijelazni zakon o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje stupio je na pravnu snagu 8. jula 2003. godine. Tim zakonom je u članu 1. stav 1. propisano: "Ovim zakonom osniva se jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine čiji je naziv Uprava za indirektno oporezivanje Š...Ć". Stav 2. istog zakona glasi: "Uprava se sastoji iz svih carinskih uprava koje su prethodno funkcionirale na teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujući i Carinsku službu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Vrhovni sud je, dalje, naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant na glavnoj raspravi od 21. novembra 2005. godine ostao pri ranije označenom tuženom - Federacija BiH - Ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać. Vrhovni sud je, također, naveo da nisu osnovani prigovori pogrešne primjene materijalnog prava i to člana 172. stav 1. ZOO-a kroz navode da je Federacija BiH odgovorna za štetu koju je apelant pretrpio. Naime, 8. januara 2004. godine (kada je stupio na pravnu snagu Zakon o indirektnom oporezivanju) prestale su sve ingerencije Federacije BiH nad ranijom Carinskom upravom Federacije BiH i njenim carinskim službama - carinarnicama, pa tako i nad Carinarnicom Bihać. Stoga je, kako dalje navodi Vrhovni sud, Uprava kao samostalna upravna organizacija osnovana na nivou Bosne i Hercegovine kao pravni sljednik (u čijem se sastavu sada nalaze sve dotadašnje carinske uprave) odgovorna za nastalu štetu, u smislu odredbi člana 1. Prijelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave i odredbe člana 32. Zakona o indirektnom oporezivanju, prema kojem su regulirani imovina, aktiva i obligaciona prava ranijih carinskih uprava. Vrhovni sud je na kraju istakao da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak o nedostatku pasivne legitimacije, te su odluke kojima je odbijen tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije pravilne i zakonite.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki naveo tok postupka pred redovnim sudovima i opširno interpretirao obrazloženja presuda ističući da mu je onemogućen pristup sudu jer su odlučivali sudovi u Federaciji koji nisu imali jurisdikciju nad pravnim sljednikom, tj. Upravom za indirektno oporezivanje. Apelant je istakao da je prvostepeni sud morao navedeni predmet dostaviti na odlučivanje Sudu Bosne i Hercegovine koji odlučuje o sporovima za naknadu štete protiv Uprave za indirektno oporezivanje, bez obzira na protivljenje Uprave subjektivnom preinačenju tužbe koja je izvršena u postupku koji je prethodio donošenju osporenih odluka. Apelant je, dalje, istakao da mu je odbijanjem tužbenog zahtjeva povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je nezakonitim zadržavanjem vozila kojim je obavljao privrednu djelatnost nanesena šteta.

b) Odgovor na apelaciju

  • 22.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je prilikom odlučivanja o reviziji ocijenio sve apelantove navode i ispitao sve razloge na kojima je zasnovana drugostepena presuda, te naveo da ostaje pri obrazloženju presude i predložio da se apelacija odbije jer je presuda donesena u skladu sa zakonom.
  • 23.
    Kantonalni sud je naveo da je u svojoj presudi dao sve razloge zbog kojih je odbio žalbu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 24.
    Općinski sud je istakao da je donio pravilnu i zakonitu presudu i dao valjane razloge pri kojima u cijelosti ostaje.
  • 25.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da je apelacija neosnovana jer sudovi nisu povrijedili apelantova prava budući da su presude, nakon provedenih dokaza, donesene saglasno važećim propisima, te nisu suprotne Ustavu niti drugim pozitivnim zakonskim propisima.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    U Prijelaznom zakonu o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje ("Službeni glasnik BiH" broj 18/03) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Nadležnost

Ovim zakonom osniva se jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine čiji je naziv Uprava za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: Uprava).

Uprava se sastoji iz svih carinskih uprava koje su prethodno funkcionirale na teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujući i Carinsku službu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

  • 27.
    U Zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 44/03) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Ovaj zakon uređuje Upravu za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: Uprava) kao samostalnu upravnu organizaciju u skladu sa Zakonom o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine Š...Ć i Zakonom o upravi Bosne i Hercegovine Š...Ć koja provodi zakonske i druge propise o indirektnom oporezivanju i politiku koju utvrđuje Vijeće ministara na prijedlog Upravnog odbora Š...Ć.

Član 32.

Imovina i aktiva

Danom stupanja na snagu ovog zakona, svu pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava, obligaciona prava ranijih carinskih uprava, te stvari u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava, uključujući arhive, spise i druga dokumenta, Uprava može neposredno koristiti, njima upravljati i mijenjati ih, na način koji direktor bude smatrao odgovarajućim za zadovoljenje potreba Uprave.

U roku od 60 dana od stupanja na snagu ovog zakona, direktor je dužan okončati popis sve pokretne i nepokretne imovine ranijih carinskih uprava. U roku od šest mjeseci direktor donosi plan za prijenos imovinskih prava Upravi, u slučajevima gdje je to neophodno kako bi se osigurao kvalitetan i efikasan rad Uprave, kao i plan za razmatranje dugova i obaveza ranijih carinskih uprava. Direktor ove planove podnosi Odboru na odobravanje, a postupak odobravanja završava se u roku od 30 dana od dana njihovog podnošenja.

  • 28.
    U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka.

Član 56. stav 1.

Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Član 57.

(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.

(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

(4) Sud će u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:

  • 1)
    tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;
  • 2)
    tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

Član 58.

(1) Tužilac može, u roku iz člana 57. ovog zakona, svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog tuženog tužiti drugu osobu.

(2) Za preinaku tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

  • 29.
    U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Ovim zakonom određuju se pravila postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine Š...Ć u rješavanju imovinskih sporova (parnični postupak) između države Bosne i Hercegovine Š...Ć i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine Š...Ć, između entiteta, između entiteta i Distrikta i između institucija Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja.

(2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija.

Član 367.

Predmeti iz nadležnosti Suda, primljeni u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dostavit će se Sudu.

Član 369.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 32.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-Rev-07-000447 od 24. aprila 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 35.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 36.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 37.
      Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 38.
      Suština apelantovih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje odnosi se na apelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu zbog propusta prvostepenog suda da predmet dostavi na odlučivanje Sudu Bosne i Hercegovine koji odlučuje o sporovima za naknadu štete protiv Uprave, bez obzira na protivljenje Uprave subjektivnom preinačenju tužbe koje je izvršeno u postupku koji je prethodio donošenju osporenih odluka.
    • 39.
      Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu zbog propusta prvostepenog suda da predmet dostavi nadležnom sudu na odlučivanje, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 54/04).
    • 40.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi iz apelacije odnose na navodni propust prvostepenog suda u postupku koji je prethodio donošenju osporenih odluka. Naime, uvidom u predmetni spis Ustavni sud je utvrdio da je apelant prilikom podnošenja tužbe 19. marta 2001. godine kao tuženog označio Federaciju BiH - Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać. Međutim, nakon što je tuženi podneskom od 29. januara 2004. godine obavijestio sud da je 8. januara 2004. godine na snagu stupio Zakon o indirektnom oporezivanju kojim prestaju sve ingerencije Federacije BiH nad ranijom Carinskom upravom Federacije BiH i njenim carinskim službama koje od 1. januara 2004. godine prelaze na novoosnovanu Upravu kao samostalnu upravnu organizaciju, apelant je na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. februara 2004. godine kao tuženog označio Bosnu i Hercegovinu - Uprava za indirektno oporezivanje - Carinska uprava Bihać, koja se, u smislu člana 58. stav 2. ZPP, protivila preinačenju tužbe.
    • 41.
      Ustavni sud primjećuje da je članom 57. stav 2. ZPP propisano da nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka ili ako tuženi pristane na preinačenje. U konkretnom slučaju, kako je navedeno, Bosna i Hercegovina - Uprava za indirektno oporezivanje - Carinska uprava Bihać, nije pristala da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Dakle, apelant je imao mogućnost, ukoliko je smatrao da su ispunjeni uvjeti iz člana 57. stav 4. tačka 1. ZPP, tražiti da sud dopusti preinačenje tužbe i pored protivljenja novooznačenog tuženog. Naime, navedenim članom je propisano da će sud, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci Š...Ć ako tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije. U konkretnom slučaju, apelant je na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 15. marta 2004. godine izjavio da ostaje pri prvobitno označenom tuženom - Federacija BiH - Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać, i pri podnesenom tužbenom zahtjevu. Dakle, apelant je, prema principu dispozicije, pokrenuo parnični postupak i kao tuženog označio Federaciju BiH - Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać, pri čemu je ostao do kraja postupka. Ustavni sud, također, primjećuje da je Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH stupio na snagu 11. augusta 2004. godine, pa predmet ne bi mogao biti dostavljen Sudu Bosne i Hercegovine na nadležno postupanje, kako to pogrešno navodi apelant. Presudom Općinskog suda broj Ps: 171/02 od 18. maja 2004. godine djelimično je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu i obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 135.666,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Međutim, odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je Rješenjem broj Pž-135/04 od 25. jula 2005. godine žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu ukinuo, te predmet vratio na ponovni postupak.
    • 42.
      Ustavni sud, dalje, zapaža da je u ponovnom postupku, u smislu člana 228. ZPP, pred prvostepenim sudom na pripremnom ročištu koje je održano 12. oktobra 2005. godine apelant izjavio da u cijelosti ostaje pri označenom tuženom i postavljenom tužbenom zahtjevu, dok je na ročištu za glavnu raspravu od 21. novembra 2005. godine, očitujući se na podnesak tuženog od 21. oktobra 2005. godine, istakao da je šteta nastupila u vrijeme kada je Carinarnica Bihać bila u sklopu Federacije BiH - Federalnog ministarstva finansija, tako da je tužbu usmjerio prema Federaciji BiH - Federalnom ministarstvu finansija. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su proveli parnični postupak i primijenili važeće materijalnopravne propise, usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te u konačnom ishodu donijeli odluku kojom je odbijena apelantova tužba za isplatu iznosa od 160.535,00 KM na ime naknade štete zakonske zatezne kamate na glavni dug i parničnih troškova.
    • 43.
      Dakle, apelant je, nakon što je pokrenuo sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Apelant je kao tužilac tužbom definirao parnični postupak u subjektivnom smislu tako što je označio stranke u postupku, te u objektivnom smislu tako što je označio predmet spora. Apelant je kao tuženog označio Federaciju BiH - Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać, i pri tome je ostao do kraja parničnog postupka. Eventualno preinačenje tužbe je dispozitivna radnja tužioca, u ovom slučaju apelanta, jer se tužba može preinačiti promjenom predmeta spora (objektivno preinačenje), odnosno stranaka (subjektivno preinačenje) samo na tužiočevu inicijativu. Redovni sudovi su obrazložili da Uprava nije mogla biti pozivana na ročišta s obzirom na to da ona nije stranka u postupku, iako je sud znao da je Uprava pravni sljednik carinarnica, jer sud mora poznavati pravo. Naime, označavanje kao tuženog pravnog sljednika prvobitno označenog tuženog ne vrši sud već tužilac (u konkretnom slučaju apelant) koji je u toku postupka morao poslije 8. januara 2004. godine, kada je na snagu stupio Zakon o indirektnom oporezivanju, ispraviti tužbu na način što bi kao tuženika označio pravnog sljednika - Carinarnicu Bihać, čija je prava i obaveze, predmete i imovinu preuzela Uprava. Međutim, kao što je već navedeno, apelant je i u ponovljenom postupku koji je rezultirao donošenjem osporenih presuda naveo istog tuženog - Federaciju BiH - Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać, odnosno nije izvršio ispravku tužbe i kao tuženog označio Upravu u kojem slučaju bi se Općinski sud, u smislu člana 367. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, proglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio Sudu Bosne i Hercegovine, koji je, prema članu 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, nadležan da od 11. augusta 2004. godine (kada je Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH stupio na snagu) rješava imovinske sporove proistekle iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave BiH, drugih institucija BiH i službenih lica tih organa i institucija.
    • 44.
      Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju presude bavio tumačenjem prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud neće ulaziti u analizu ispravnosti takvog tumačenja Kantonalnog suda jer smatra da to nije relevantno za konkretni slučaj.
    • 45.
      Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, redovni sudovi su istakli da označeni tuženi u ovom sporu (Federacija BiH - Federalno ministarstvo finansija - Carinarnica Bihać) nije pasivno legitimiran jer su od 8. januara 2004. godine, kada je na snagu stupio Zakon o indirektnom oporezivanju, prestale sve ingerencije Federacije BiH nad ranijom Carinskom upravom FBiH i njenim carinskim službama, pa je sva prava i obaveze kao i pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava u smislu člana 32. Zakona o indirektnom oporezivanju preuzela Uprava kao samostalna upravna organizacija osnovana na nivou Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 46.
      Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 47.
    U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava nije posebno obrazložio i da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima na kojima se zasnivaju navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuju da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije i da mu nije povrijeđeno pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su nadležni redovni sudovi usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije i donijeli meritornu odluku odbivši apelantov tužbeni zahtjev, a pri čemu u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.