Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 15. jula 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2499/08, rješavajući apelaciju Nikole Pilipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja

Zlatko Knežević, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Nikole Pilipovića.

Utvrđuje se povreda prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 460 od 14. jula 2008. godine.

Ostavlja se na snazi Presuda Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P-001502 05 P od 16. aprila 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Pilipovića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 460 od 14. jula 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nikola Pilipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, kojeg zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Bosanskog Broda, podnio je 15. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 460 od 14. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor dostavio 8. septembra 2008. godine, a tuženi 15. septembra 2008. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Ustavni sud je od Osnovnog suda 23. jula 2010. godine zatražio da mu dostavi na uvid spis u predmetu broj 13 84 P 001502 05 P. Osnovni sud je traženi spis dostavio 4. augusta 2010. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 16. septembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Uvidom u spis predmeta evidentno je da je apelant 10. decembra 1998. godine tuženom podnio prijavu za dobrovoljni povratak. Tuženi kao organ uprave nije odlučivao o apelantovoj prijavi, odnosno njegovu prijavu nije tretirao kao zahtjev za vraćanje u posjed stana u Bosanskom Brodu, u ulici Skele (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem je apelant prije ratnih dešavanja bio nosilac stanarskog prava. Dalje proizlazi da apelant drugostepenom organu uprave nije izjavio žalbu zbog šutnje administracije.
  • 8.
    Apelant je 13. septembra 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi utvrđenja i priznavanja stanarskog prava na predmetnom stanu. U tužbi je naveo da mu je predmetni stan na korištenje dodijelila RP "Rafinerija nafte" OOUR "Proizvodnja" Bosanski Brod i da je 28. novembra 1984. godine sa nadležnim organom SIZ-a Bosanski Brod zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Predmetni stan je sa članovima porodičnog domaćinstva koristio do 1992. godine kada ga je napustio zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Apelant ističe da je 10. decembra 1998. godine tuženom podnio prijavu za dobrovoljni povratak, te da mu ovlaštena lica tuženog nisu predočila da treba podnijeti poseban zahtjev za vraćanje u posjed stana. Prijava za dobrovoljni povratak je kod tuženog, kako navodi, zavedena pod brojem ID-1034/1355-98.
  • 9.
    Osnovni sud je Rješenjem broj 13 84 P 001502 05 P od 6. decembra 2006. godine zakazao pripremno ročište za 23. januar 2007. godine.
  • 10.
    Osnovni sud je 23. januara 2007. godine održao pripremno ročište u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Na pripremnom ročištu sud je donio rješenje i odredio da će se ročište za glavnu raspravu u predmetnom postupku održati 15. marta 2007. godine.
  • 11.
    Osnovni sud je glavnu raspravu zakazanu za 15. mart 2007. godine održao u prisustvu apelanta i zakonskog zastupnika tuženog, Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kojem ročištu su pristupili i pozvani svjedoci. Nakon brojnih izvedenih dokaza, sud je glavnu raspravu zaključio uz napomenu da će odluku u ovoj pravnoj stvari donijeti 16. aprila 2007. godine.
  • 12.
    Osnovni sud je Presudom broj 13 84 P-001502 05 P od 16. aprila 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te utvrdio da je apelant 10. decembra 1998. godine tuženom podnio zahtjev za povrat stana i priznavanje stanarskog prava na predmetnom stanu kao nosilac stanarskog prava. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.030,00 KM.
  • 13.
    U obrazloženju presude je navedeno da je ovaj sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je 1984. godine, po osnovu radnog odnosa, stan dobio od RP "Rafinerija nafte" OOUR "Proizvodnja" Bosanski Brod, nakon čega je zaključio i ugovor o korištenju stana sa nadležnim SIZ-om. Apelant je predmetni stan nesmetano koristio sve do 1992. godine kada je izbjegao zbog ratnih dešavanja. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 10. decembra 1998. godine tuženom podnio prijavu za dobrovoljni povratak, uz koju je priložio ugovor o korištenju predmetnog stana. Također je utvrđeno da apelant navedenu prijavu nije predao tuženom lično, već da je u njegovo ime prijavu predala Božana Ćurić koja je imala apelantovu punomoć za preduzimanje navedene radnje. Sud je, dalje, naveo da je među parničnim strankama nesporno da je predmetna prijava evidentirana kod tuženog pod brojem ID-1034/1355-98 od 10. decembra 1998. godine, da je predmetni stan u vrijeme vođenja postupka neuseljen a da je ranije korišten kao alternativni smještaj, te da tuženi kao nadležno tijelo nije donosio nikakve odluke već je formirao bazu podataka o licima evidentiranim za povratak. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je sud nadležan da raspravlja o predmetnom tužbenom zahtjevu, zatim da li se prijava za dobrovoljni povratak može smatrati zahtjevom za povrat stanarskog prava prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona), te da li je predmetna prijava blagovremena. Ocjenjujući provedene dokaze i raspravljajući o spornim pitanjima, Osnovni sud je utvrdio da je apelant kao izbjeglo - raseljeno lice podnošenjem prijave za dobrovoljni povratak uz koju je dostavio kopiju ugovora o korištenju stana i kopiju lične karte, te označavajući da želi povratak "samo u svoju kuću - stan" podnio i zahtjev za vraćanje u posjed stana, odnosno zahtjev za povrat imovine. U tom kontekstu, sud je naveo da je "rješenje pravnog pitanja opredijeljenog spornim činjenicama" regulirano važećim podzakonskim i zakonskim propisima a koji "propisuju da ako je osoba koja je podnijela zahtjev podnoseći prijavu, kao tužitelj u konkretnom slučaju, a nije podnijela novi zahtjev, ima u tom slučaju raniji podnijeti zahtjev smatrati zahtjevom podnijetim sukladno važećim propisima". Sud je, dalje, ocijenio neosnovanim prigovor stvarne nenadležnosti navodeći da je nadležan suditi u prvom stepenu u svim sporovima, ako zakonom nije drugačije određeno.
  • 14.
    Osnovni sud je u konačnici naveo da je odluku donio na osnovu člana 16. stav 2. Zakona o sudovima i sudačkoj službi, te na osnovu tačaka 3. i 6. Uputstva o primeni članova 8-11. i članova 15-18. Zakona o prestanku primene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Uputstvo), zatim člana 14. stav 2, člana 15. stav 2. i člana 17. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona), člana 11. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i Aneksa VII Okvirnog sporazuma za mir u BiH. Imajući u vidu navedene odredbe, Osnovni sud je zaključio da apelantova prijava za dobrovoljni povratak predstavlja zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, pa je zaključio da je apelantov zahtjev u cijelosti osnovan.
  • 15.
    U ime tuženog, žalbu Okružnom sudu protiv Presude Osnovnog suda broj 13 84 P-001502 05 P podnijelo je Pravobranilaštvo 14. maja 2007. godine, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
  • 16.
    Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 460 od 14. jula 2008. godine žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
  • 17.
    Na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, Okružni sud je utvrdio da je Osnovni sud pogrešno zaključio da prijava za dobrovoljni povratak predstavlja apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, pri tome ne dajući valjane razloge za svoju odluku i paušalno se pozivajući na propise koji se imaju primijeniti u ovom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 8. Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/95; u daljnjem tekstu: Zakon o izbjeglicama), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja apelantove prijave za dobrovoljni povratak, kojom je propisano da su izbjeglice i raseljena lica dužni prilikom registracije i podnošenja zahtjeva za priznavanje statusa i ostvarivanje drugih prava dati tačne podatke na propisanom obrascu, među kojima nije regulirano i pravo na vraćanje prijeratne imovine, odnosno stanova u državnom vlasništvu. Pravo na vraćanje u posjed prijeratne imovine i stanova u državnom vlasništvu regulirano je Zakonom o prestanku primjene Zakona, koji je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine i koji je odredbom člana 15. izričito propisao pravo na vraćanje stana u posjed, te šta takav zahtjev treba da sadrži, kome se podnosi i rok u kojem se podnosi (16 mjeseci), koji rok je istekao 19. aprila 2000. godine, kao i posljedice nepodnošenja zahtjeva koje su propisane odredbom člana 16. istog zakona. S obzirom na to da je navedeni zakon stupio na snagu nakon što je apelant tuženom podnio prijavu za dobrovoljni povratak, kojim je regulirano pravo na vraćanje napuštene imovine i stanova, Okružni sud je utvrdio da je apelant, u skladu sa navedenim odredbama zakona, zahtjev za vraćanje u posjed stana mogao podnijeti od 19. decembra 1998. godine do 19. aprila 2000. godine. Okružni sud je zaključio da, kako apelant nadležnom organu nije podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona, to se postojanje njegovog prava nije ni moglo utvrditi u sudskom postupku jer je propustio rokove koji imaju prekluzivni karakter, pa se tim propuštanjem gubi pravo, kako je to propisano odredbom člana 16. navedenog zakona, te je na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelant se žali da su mu presudom Okružnog suda povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da mu je "zbog sporosti sudova" povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da je 13. septembra 2005. godine pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi utvrđivanja i priznavanja stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je legalno koristio u periodu od dana dodjele stana na korištenje, tj. od 28. februara 1984. godine pa do 6. oktobra 1992. godine kada ga je zbog poznatih ratnih okolnosti morao napustiti. Ističe da je nakon stvaranja pravnih pretpostavki 10. decembra 1998. godine podnio prijavu za dobrovoljni povratak, koja je kod tuženog zavedena pod brojem ID-1034/1355-98, smatrajući da će nadležni organi uprave prijavu smatrati kao podneseni zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Dalje, apelant navodi da je Osnovni sud usvojio njegov zahtjev kao osnovan zaključivši da zahtjev za dobrovoljni povratak konzumira pravo na povrat imovine, dok je Okružni sud žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Prema tome, apelant smatra da su mu presudom Okružnog suda od 14. jula 2008. godine povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 20.
    Pravobranilaštvo ističe da su apelantovi navodi neosnovani jer je podnošenje zahtjeva za povrat stana bila zakonska obaveza, pa se prijava za dobrovoljni povratak ne može u isto vrijeme smatrati i zahtjevom za povrat stana, kako je to zaključio Osnovni sud. Smatra da je stav Okružnog suda zakonit i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    Zakon o opštem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 47/86), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijave za dobrovoljni povratak tuženom, u relevantnom dijelu glasi:

Član 218. st. 1. i 2.

Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgađanja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen.

  • 22.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijave za dobrovoljni povratak tuženom, u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtevu, odnosno o žalbi stranke nije doneo odgovarajući upravni akt, pod uslovima predviđenim ovim zakonom.

Član 25. stav 3.

Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku doneo nikakvo rešenje po zahtevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtevom drugostepenom organu. Protiv rešenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rešenje.

  • 23.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 75. stav 4.

Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najdocnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

  • 24.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 14. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definisan u članu 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. Š...Ć

Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povrata u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.

Član 15. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava iz člana 14. stav 1. ovog zakona ima pravo da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u opštini u kojoj se stan nalazi.

Član 16.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.

  • 25.
    U Uputstvu o primeni članova 8-11. i članova 15-18. Zakona o prestanku primene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/99) relevantne odredbe glase:

Tačka 6.

Lice koje je podnelo zahtev u skladu s ranijim propisima, a slučaj još nije pravosnažno okončan, tada treba podneti novi zahtev u skladu sa ovim uputstvom.

Ukoliko takvo lice ne podnese novi zahtev, njegov ranije podneti zahtjev smatraće se zahtevom podnesenim u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primene Zakona o korištenju napuštene imovine i ovim uputstvom.

Ukoliko ranije podneseni zahtev nije potpun u skladu sa odredbama Zakona, zahtevaće se od podnosioca zahteva da priloži dodatne podatke propisane ovim uputstvom.

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 28.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 460 od 14. jula 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 29.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 30.
    Apelant se žali da su mu Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 460 od 14. jula 2008. godine povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 460 od 14. jula 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 31.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

  • 32.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
  • 33.
    Pri određivanju toga da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pa ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo neophodna mjera u demokratskom društvu i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
  • 34.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04).
  • 35.
    Evropski sud za ljudska prava je u jednom slučaju u kojem se radilo o tome da li je kuća u kojoj su podnosioci predstavke živjeli a koja je bila njihovo vlasništvo posebno ocjenjivao koliko je bila čvrsta veza podnosilaca predstavke sa njihovim domom - kućom. Kao ključni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uvjeti. Također je bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05).
  • 36.
    Što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u svrhu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelant prije rata bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je stan koristio sa članovima svog porodičnog domaćinstva na osnovu ugovora o korištenju koji je zaključen 28. novembra 1984. godine pa sve do oktobra 1992. godine kada je stan napustio zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njegov povratak u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01, tačka 20).
  • 37.
    Ustavni sud uočava da je u predmetnom sudskom postupku nesumnjivo utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, prema zaključenom ugovoru o korištenju stana od 28. novembra 1984. godine, i da je u njemu živio do oktobra 1992. godine kada ga je napustio zbog izbijanja ratnih sukoba u BiH, koje činjenice nisu osporavali niti tuženi niti nadležni sudovi, kao ni činjenicu da je apelant 10. decembra 1998. godine tuženom podnio prijavu za dobrovoljni povratak u prijeratno mjesto stanovanja navodeći adresu predmetnog stana. Iz navedenog proizlazi da je nesporno da je apelant živio u predmetnom stanu prije rata u BiH i da je eksplicitno iskazao namjeru da se poslije rata vrati u predmetni stan. Stoga, dovodeći u vezu naprijed navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je nesporno da predmetni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
  • 38.
    S obzirom na navedeno, daljnji zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je da, u smislu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda vezane za garancije koje pruža član 8. Evropske konvencije, odgovori na pitanje da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" u apelantovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. U tom kontekstu, Ustavni sud, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, treba prvo odgovoriti na pitanje da li je miješanje zasnovano na zakonu.
  • 39.
    U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Okružni sud uvažio žalbu tuženog, te preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je pogrešan zaključak Osnovnog suda da je apelant, u smislu člana 6. Uputstva, 10. decembra 1998. godine podnio tuženom zahtjev za povrat stana i priznavanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Okružni sud ovakvu odluku obrazložio primjenom članova 15. i 16. Zakona o prestanku primjene Zakona zaključujući da apelant (koji je, dakle, podnio zahtjev za dobrovoljni povratak tuženom) nije u propisanom roku podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana nadležnom organu u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona, čime je propustio rokove koji imaju prekluzivni karakter, pa se postojanje njegovog prava, prema shvatanju Okružnog suda, nije ni moglo utvrditi u sudskom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je osporena presuda Okružnog suda nesporno rezultirala miješanjem javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
  • 40.
    U vezi sa pitanjem da li je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud smatra da je Okružni sud (kao uostalom i tuženi u postupku apelantove prijave za dobrovoljni povratak), preinačujući presudu Osnovnog suda primjenom odredbi čl. 15. i 16. Zakona o prestanku primjene Zakona, propustio da uzme u obzir odredbe Uputstva o primeni članova 8-11. i 15-18. Zakona o prestanku primene Zakona, kojim je upravo regulirano postupanje vezano za zahtjeve za povrat stana koji su podneseni prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona.
  • 41.
    U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, suprotno zaključku Okružnog suda, odluku o usvajanju apelantovog tužbenog zahtjeva, između ostalog, zasnovao upravo na odredbama tačke 6.2. Uputstva, kojima je regulirano postupanje organa ukoliko se ne podnese novi zahtjev za povrat stana na način da ranije podneti zahtev smatraće se zahtevom podnesenim u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primene Zakona o korištenju napuštene imovine i ovim uputstvom, zaključivši da se u apelantovom slučaju radi upravo o takvoj situaciji. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je navedenom odredbom Uputstva (tačka 6.3) regulirana i mogućnost da se od lica koje traži povrat, ukoliko je to neophodno, zatraži da priloži podatke propisane Uputstvom, što, prema stanju spisa, u konkretnom slučaju nije učinjeno budući da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da tuženi nije donio nikakvu odluku o apelantovoj prijavi već ju je samo evidentirao u bazi podataka.
  • 42.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant podnošenjem prijave za dobrovoljni povratak neposredno prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona (Zakon je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine) pokazao nedvosmislenu želju i namjeru da nastavi živjeti u predmetnom stanu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je apelant prije rata bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu, u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant 10. decembra 1998. godine popunio obrazac prijave za povratak u skladu sa tadašnjim propisima kojima je bio reguliran povratak izbjeglica i raseljenih lica, te da je u obrascu naveo da želi da se vrati u svoj stan. Ustavni sud zapaža da je Uputstvo, koje je doneseno kao provedbeni propis na osnovu člana 29. Zakona o prestanku primjene Zakona, reguliralo postupak organa uprave kada je podnesen "zahtjev u skladu s ranijim propisima". Prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima kakve su utvrđene u konkretnom slučaju, odredbu tačke 6. Uputstva u kojoj se govori o "zahtjevu" bilo je opravdano tumačiti tako da se odnosi i na apelantovu "prijavu za povratak" kojom je eksplicitno tražio povratak u stan na kojem je prije rata zasnovao stanarsko pravo, odnosno da je Okružni sud donoseći osporenu odluku pošao od pretjeranog formalizma zanemarujući pri tome samu suštinu prava.
  • 43.
    Imajući u vidu navedeno, a osobito da činjenice konkretnog predmeta koje, kako je to konstatirano u prvostepenoj presudi, nisu sporne (da je apelant bio nosilac stanarskog prava, da je podnio prijavu za dobrovoljni povratak 10. decembra 1998. godine, dakle prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona, da nije podnio novi zahtjev nakon stupanja na snagu tog zakona), Ustavni sud zaključuje da se Okružni sud donoseći osporenu presudu kojom je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev nezakonito umiješao u apelantovo pravo na dom zanemarujući odredbe tačke 6.2. Uputstva koja je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bila relevantna za donošenje odluke o apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud smatra da odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva nije bilo zasnovano na zakonu u smislu garancija iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 44.
    Imajući u vidu predmetni zaključak da osporena odluka predstavlja nezakonito miješanje u apelantovo pravo na dom, Ustavni sud smatra da je bespredmetno raspravljati o tome da li je to miješanje bilo neophodna mjera u demokratskom društvu i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu).
  • 45.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 46.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 47.
    Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li je apelantu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 48.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). U svojim ranijim odlukama Ustavni sud je zaključio da pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine).
  • 49.
    U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Prema stavu Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant predmetni stan koristio sa članovima svog porodičnog domaćinstva na osnovu ugovora o korištenju koji je zaključen 28. novembra 1984. godine, iz čega proizlazi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da, u smislu navedene prakse Ustavnog suda, predmetni stan predstavlja apelantovu "imovinu" koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 50.
    Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 51.
    U kontekstu navedenog, za Ustavni sud je nesporno da osporena presuda Okružnog suda predstavlja "miješanje" u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine jer se apelant na osnovu osporene odluke praktično lišava svoga stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da nepostupanje tuženog kao organa uprave povodom apelantove prijave za dobrovoljni povratak kao sa zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana, iako je apelant u prijavi izričito naveo mjesto prebivališta - stanovanja, kao i ulicu u kojoj se predmetni stan nalazi, predstavlja miješanje u apelantova prava, odnosno Ustavni sud zaključuje da se Okružni sud donoseći osporenu presudu u kojoj je zaključeno da apelant nije u propisanom roku podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana nadležnom organu u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona umiješao u apelantovo pravo na imovinu, a to miješanje nije bilo u skladu sa zakonom budući da su u potpunosti zanemarene odredbe tačke 6.2. Uputstva, koja je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bila relevantna za donošenje odluke o apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu.
  • 52.
    S obzirom na zaključak da se Okružni sud osporenom presudom nezakonito umiješao u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud smatra da je bespredmetno da u smislu garancija iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju razmatra da li je miješanje bilo u javnom interesu i da li je narušen princip proporcionalnosti
  • 53.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć.

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

  • 54.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 55.
    Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 56.
    Apelant je 13. septembra 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi utvrđenja i priznavanja stanarskog prava na predmetnom stanu, koji postupak je okončan Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 460 od 14. jula 2008. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima je trajao dvije godine i 10 mjeseci, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.

c) Analiza dužine trajanja postupka

  • 57.
    U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u pitanju postupak koji nije složen jer se radilo o tužbi radi utvrđivanja i priznavanja stanarskog prava na predmetnom stanu za čije rješavanje nije bilo potrebno utvrditi posebne činjenice niti je bilo pravnih pitanja koja se mogu smatrati složenim.
  • 58.
    Što se tiče postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je apelant 13. septembra 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom parničnom postupku aktivno učestvovao, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njegovog zahtjeva, te da je Osnovni sud nakon podnošenja tužbe odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu donio u roku od jedne godine i sedam mjeseci (presuda donesena 16. aprila 2007. godine). Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP koje reguliraju dostavu tužbe na odgovor i davanje odgovora na tužbu (čl. 69. i 70. ZPP), zakazivanje pripremnog ročišta i glavne rasprave (čl. 75. i 94. ZPP), te rok za izradu presude (član 184. ZPP), radnje iz svoje nadležnosti preduzimao u primjerenim, mada ne uvijek (osobito u početnoj fazi postupka), u zakonom propisanim rokovima, pa Ustavni sud smatra da Osnovni sud svojim ponašanjem nije znatnije doprinio dužini postupka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud o izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu odlučio nakon jedne godine i tri mjeseca računajući od podnesene žalbe, koji se rok, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP koje reguliraju postupak prvostepenog suda povodom žalbe (dostavljanje drugoj strani na odgovor, prosljeđivanje drugostepenom sudu - čl. 203. i 214), kao i postupak i rokove odlučivanja pred drugostepenim sudom, sam po sebi ne može smatrati nerazumno dugim.
  • 59.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku koji je na dvije sudske instance okončan u roku od dvije godine i 10 mjeseci (od 13. septembra 2005. godine do 14. jula 2008. godine) nisu povrijedili apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
  • 60.
    Konačno, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u parničnom postupku koji je trajao ukupno dvije godine i 10 mjeseci ne postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 61.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer se donošenjem osporene presude Okružni sud nezakonito umiješao u apelantovo pravo na dom zanemarujući primjenu odredbe tačke 6.2. Uputstva, koja je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bila relevantna za donošenje odluke o apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu.
  • 62.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se Okružni sud odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je tuženom kao nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat stana i priznavanje stanarskog prava umiješao u apelantovo pravo na imovinu a to miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.
  • 63.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je predmetni parnični postupak okončan u roku koji se ne može smatrati nerazumno dugim.
  • 64.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 65.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.