Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2944/08, rješavajući apelaciju Borisa Kordića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Borisa Kordića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001373 od 24. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine, te Rješenja i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-1278/02-I od 6. marta 2007. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Kordića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001373 od 24. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine, te Rješenja i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-1278/02-I od 6. marta 2007. godine u odnosu na pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a u vezi s pravom na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Boris Kordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 24. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001373 od 24. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1278/02-I od 6. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Agronomskog i prehrambeno-tehničkog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 28. novembra 2008. godine, Kantonalni sud 27. novembra 2008. godine, Općinski sud 3. decembra 2008. godine, a tuženi 5. decembra 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. decembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantu je, u skladu s Odobrenjem Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 05-01-1394/01 od 30. novembra 2001. godine, kao apsolventu Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i izuzetno uspješnom studentu, odobreno istovremeno studiranje još jednog studija. Apelant je upisao Agronomski fakultet navedenog Sveučilišta i 17. jula 2001. godine izdat mu je indeks.
  • 7.
    Apelant je 27. novembra 2002. godine uputio pismo dekanu Agronomskog fakulteta, tvrdeći da mu Studentska služba nije obnovila prvu godinu studija, te da je postupila nezakonito i prekršila Zakon o Sveučilištu u Mostaru, Statut Sveučilišta, te Statut Agronomskog fakulteta, iako student ima pravo obnoviti godinu dva puta, pa mu je tako uskraćeno pravo na obrazovanje. Najzad, apelant je zatražio da dekan donese odluku kojom će mu biti odobren upis.
  • 8.
    Dekan Agronomskog fakulteta je u pismu broj Ur-07-702/2002 od 28. novembra 2002. godine odgovorio apelantu i istakao, pored ostalog, da je apelantu omogućeno istovremeno studiranje na dva fakulteta u skladu sa zakonom, ali da apelant nije studirao na Agronomskom fakultetu. U vezi s tim ukazano je da je, prema članu 65. tačka 3. Statuta Fakulteta, student obavezan da prisustvuje predavanjima, vježbama, seminarima i drugim vidovima nastave, a da apelant niti jednu od navedenih obaveza nije ispunio, kao i da nije položio niti jedan ispit, izuzev dva ispita koja su mu priznata sa pravnog fakulteta. Dalje, ukazano je da je apelant bio aktivan samo pri studentskim izborima, i na taj način pokušao vještački sačuvati status redovnog studenta. S obzirom na navedeno, ukazano je da se apelantu prema članu 66. Statuta Fakulteta mogla izreći i odgovarajuća mjera, sve do isključenja sa Sveučilišta i Fakulteta. Dekan je potvrdio da na Fakultetu ne žele studenta kakav je apelant, koji se služi mahinacijama umjesto studijima, kao i da će obavijestiti ministra da je apelant zloupotrijebio ukazano povjerenje jer je, izrazivši želju da će studirati, tako zauzeo mjesto nekom dobrom studentu.
  • 9.
    Apelant je 10. decembra 2002. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv tuženih, Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i prof. dr. Jakova Pehara, dekana Agronomskog fakulteta, zbog kršenja člana 2. Protokola broj 1 (pravo na obrazovanje) u vezi sa članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, te Ustava BiH član II stav 3. u vezi sa članom IV. U tužbi apelant je naveo da mu nije omogućeno pravo da obnovi godinu iako, prema relevantnim zakonskim odredbama, ima pravo na to.
  • 10.
    Općinski sud se Rješenjem broj P-1278/02-I od 31. marta 2004. godine proglasio nenadležnim za rješavanje spora i odredio da se po pravosnažnosti rješenja predmet uputi Kantonalnom sudu u Mostaru kao stvarno i mjesno nadležnom, u smislu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji je u međuvremenu stupio na snagu. Apelant i tuženi su se žalili na ovo rješenje.
  • 11.
    Kantonalni sud se Rješenjem broj Gž-882/04 od 13. januara 2005. godine, povodom žalbi apelanta i tuženog, proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje apelantovog prava na obrazovanje, odnosno prava na obnovu prve akademske godine, ukinuo je sve provedene radnje i odbacio apelantovu tužbu u tom dijelu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se akt tuženog broj Ur.07-702/02 od 28. novembra 2002. godine, naslovljen kao "Odgovor na dopis", ne može smatrati konačnim upravnim aktom, odnosno konačnim pojedinačnim aktom kojim su povrijeđene apelantove slobode i prava garantovani Ustavom Federacije BiH. S tim u vezi, istaknuto je da navedeni podnesak predstavlja samo očitovanje tuženog na apelantov podnesak od 27. novembra 2002. godine kojim je apelant obavijestio tuženog da mu nije dozvoljeno da obnovi prvu godinu studija na Agronomskom fakultetu. Zatim, Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da apelant treba da se obrati tuženom sa zahtjevom da mu se izda rješenje kojim će se regulisati njegov status na Agronomskom fakultetu (pojedinačni akt), pa da, nakon toga, prema Pravilniku i Statutu navedenog fakulteta, ostvaruje zaštitu svojih prava ukoliko donesenim rješenjem ne bude zadovoljan. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao i da u slučaju da takav akt ne bude donesen u zakonom propisanom roku, odnosno uopšte ne bude donesen, apelant ima pravo da podnese žalbu zbog šutnje uprave, a nakon toga i tužbu kod nadležnog suda, odnosno da pokrene upravni spor. Najzad, Kantonalni sud je u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za duševni bol zbog gubljenja akademske godine, prava na obrazovanje i i prava da bude izabran u Studentski zbor uvažio apelantovu tužbu i osporeno rješenje u tom dijelu ukinuo, te predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku.
  • 12.
    Protiv rješenja Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je odbačena njegova tužba, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
  • 13.
    Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 585/05 od 9. maja 2006. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 87/06) utvrdio da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, pa je Vrhovnom sudu naloženo da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj Rev-325/05, te Općinskom sudu da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj P-1278/02-I. Federaciji Bosne i Hercegovine je naloženo da apelantu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. S obzirom da u vrijeme donošenja ove odluke postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom nije bio okončan, apelacija je odbačena kao preuranjena u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-882/04 od 13. januara 2005. godine.
  • 14.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-325/05 od 30. maja 2006. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je revizioni sud utvrdio da je među strankama sporno pitanje da li se dopis dekana Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru broj Ur-07-702/02 od 28. novembra 2002. godine može smatrati konačnim pojedinačnim aktom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je logično da Fakultet, kao i svaka pravna osoba, mora imati svoj memorandum, broj protokola, pečat kao i potpis lica koje ga potpisuje, ali to ne znači da odgovor dekana (dopis broj Ur-07-702/02 od 28. novembra 2002. godine) predstavlja upravni akt. Dalje, ukazano je da ovim aktom nisu povrijeđena apelantova prava i slobode utvrđeni ustavom, da se ne radi o konačnom pojedinačnom upravnom aktu, bez obzira kako ga apelant nazivao, te najzad da je procedura koja mora prethoditi obraćanju sudu pravilno obrazložena u drugostepenoj odluci (Rješenje broj Gž-882/04 od 13. januara 2005. godine). Na temelju navedenog zaključeno je da se drugostepeni sud pravilno proglasio nenadležnim da postupa u ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, te prema tome i ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu u ovom dijelu.
  • 15.
    Općinski sud je u ponovnom postupku u predmetu P-1278/02-I, a po apelantovom preciziranom tužbenom zahtjevu kojim je ponovo tražio da sud utvrdi da je tuženi povrijedio njegovo pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi s članom 14. Evropske konvencije, da tuženog obaveže da mu prizna pravo na obrazovanje, odnosno obnovu akademske godine, te da mu isplati naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete, donio Rješenje i Presudu broj P. 1278/02_I od 6. marta 2007. godine. Općinski sud se rješenjem proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na dužnost tuženog da apelantu prizna pravo na obrazovanje, odnosno obnovu akademske godine, te je u tom dijelu ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio. Općinski sud je presudom odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati na ime naknade za materijalnu i nematerijalnu štetu izazvanu nezakonitim radnjama tuženog ukupan iznos od 45.000 konvertibilnih maraka, sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka.
  • 16.
    U obrazloženju Općinski sud je, pored ostalog, istakao da nije nadležan za odlučivanje o dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži da se tuženi obaveže da apelantu prizna pravo na obrazovanje - obnovu prve godine studija na Agronomskom fakultetu, jer se suštinski radi o tužbenom zahtjevu o kojem je već pravosnažno odlučeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-882/04 od 13. januara 2005. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-325/05 od 30. maja 2006. godine, pa je, u skladu s članom 16. Zakona o parničnom postupku, tužbu u ovom dijelu odbacio. Prema navedenom, ukazano je da sud nije mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi povredu apelantovog prava na obrazovanje tek iz Mišljenja Ombudsmena FBiH, koje po svojoj sadržini nema karakter obavezujuće preporuke, niti se na temelju njega moglo utvrditi da je Ombudsmen FBiH iskoristio svoje ovlasti iz člana 29. Zakona o Ombudsmenu za ljudska prava. Zatim, Općinski sud je istakao da, po njegovom mišljenju, akt tuženog nazvan "Odgovor na dopis" broj Ur.07-702/2002 od 28. novembra 2002. godine ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučuje o pravima i obavezama pojedinca. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je apelant u svom dopisu od 27. novembra 2002. godine, upućenom dekanu Agronomskog fakulteta, ukazao na nezakonitosti, odnosno kršenja zakona i prava koje je počinila fakultetska služba. Međutim, ovaj dopis se, po ocijeni suda, nije mogao smatrati, kako po svojoj formi tako i suštinski, apelantovom žalbom u smislu člana 108. Statuta Sveučilišta. Također, Općinski sud je istakao da se ni odgovor dekana broj Ur.07-702/2002 od 28. novembra 2002. godine na ovaj apelantov dopis ne može smatrati konačnim upravnim aktom, a ni konačnim pojedinačnim aktom kojim su povrijeđeni apelantove slobode i prava. S tim u vezi ukazano je da je Kantonalni sud u Rješenju broj Gž-882/04 od 13. januara 2005. godine apelantu jasno ukazao na nužnost da se podnese zahtjev tuženom za donošenje rješenja kojim će se regulisati njegov status na fakultetu (pojedinačni akt), pa nakon donošenja takvog akta, prema Pravilniku i Statutu Agronomskog fakulteta, ostvarivati zaštitu svojih prava ukoliko navedenim aktom ne bude zadovoljan, odnosno dalje štiti svoja prava kroz institut šutnje administracije, te upravnog spora pred nadležnim sudom prema članu 5. stav 2. alineja 1. tačka c) i članu 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima. Najzad, Općinski sud je konstatovao da odgovor na dopis broj Ur.07-702/2002 od 28. novembra 2002. godine predstavlja neprimjeren način saobraćaja između obrazovne javne ustanove i pojedinca.
  • 17.
    Dalje, u vezi s dijelom apelantovog tužbenog zahtjeva koji se ticao naknade materijalne i nematerijalne štete, Općinski sud je ukazao na član 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO-a) te istakao da je, da bi apelantu bilo priznato pravo na naknadu nematerijalne štete, prethodno morala biti utvrđena povreda prava na obrazovanje i prava na studentski zbor i uzročno-posljedična veza između povrede i nastale štete. S obzirom da se sud proglasio nenadležnim za odlučivanje u pogledu povrede navedenih prava, a njihovu povredu prethodno nije utvrdio nadležni organ, odnosno ustanova, apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu je ocijenjen kao preuranjen. Zatim, u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete ukazano je na član 155. ZOO-a te je, s tim u vezi, istaknuto da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant odmah po završetku pravnog fakulteta zasnovao stalni radni odnos u struci, te po tom osnovu ostvarivao dohodak, pa ne bi mogao i po drugom osnovu ostvarivati korist, tim prije što se radi o budućoj koristi, koju bi ostvario kad bi završio agronomski fakultet i stekao zvanje diplomiranog agronoma.
  • 18.
    Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje i presudu. Kantonalni sud se u cjelini saglasio s ocjenom Općinskog suda da odgovor dekana tuženog ne predstavlja niti ima obilježja upravnog akta, te da ovim "Odgovorom" apelantu nisu povrijeđena prava i slobode utvrđene Ustavom, da se ne radi o konačnom pojedinačnom aktu, već o očitovanju tuženog na podnesak tužitelja kojim ga obavještava da nije dozvoljeno obnavljanje prve godine studija na Agronomskom fakultetu. Nadalje, Kantonalni sud je ponovio stav iz svog Rješenja broj Gž-882/04 od 13. januara 2005. godine na koji način je apelant trebao ostvarivati zaštitu svojih prava. Najzad, zaključeno je da se Općinski sud pravilno proglasio apsolutno nenadležnim pozivajući se na član 16. Zakona o parničnom postupku, te je s tim u vezi ukazano da je identičan stav zauzeo i Vrhovni sud u Rješenju broj Rev-325/05 od 30. maja 2006. godine. Kantonalni sud se u cjelini saglasio s ocjenom prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete u smislu čl. 200. i 155. ZOO-a.
  • 19.
    Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2254/06 od 18. oktobra 2007. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-325/05 od 30. maja 2006. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Istom odlukom apelacija je odbačena kao nedopuštena jer je preuranjena u dijelu kojim je apelant osporavao Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine, te Rješenje i Presudu Općinskog suda broj P. 1278/02-I, od 6. marta 2007. godine. Najzad, apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine, te rješenja i presude Općinskog suda broj P-1278/02-I od 6. marta 2007. godine, je odbačena kao nedopuštena zbog toga što je očigledno prima facie neosnovana u dijelu kojim je apelant tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001373 od 24. juna 2008. godine apelantovu reviziju, izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine, odbio kao neosnovanu.
  • 21.
    U obrazloženju presude je istaknuto da je članom 172. ZOO-a regulisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećoj osobi u obavljanju djelatnosti, te da su pravno priznati oblici nematerijalne štete propisani članom 200. ZOO-a. Zatim, ukazano je da ZOO ne priznaje pravo na naknadu štete zbog povrede prava na obrazovanje, odnosno prava na studentski zbor, kao i da je ova šteta uslovljena prethodno utvrđenom povredom tih prava kao i uzročno-posljedičnom vezom između njih. S obzirom da su se nižestepeni sudovi u pogledu utvrđivanja povrede prava na obrazovanje i prava na studentski zbor proglasili nenadležnim, kao i da nadležni organ ili ustanova prethodno nije utvrdila povredu navedenih prava, apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu je preuranjen zbog čega je odbijen. Zatim, ukazano je da je članom 155. ZOO-a regulisana materijalna šteta u dva oblika: kao umanjivanje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da iz apelantovog iskaza proizlazi da je odmah po okončanju studija na pravnom fakultetu i sticanja zvanja diplomiranog pravnika zasnovao radni odnos u svojoj struci i da po tom osnovu ostvaruje dohodak pa da nije mogao i po drugom osnovu ostvarivati korist. Najzad, ukazano je da se radi o budućoj neizvjesnoj koristi koju bi apelant ostvario pod uslovom da je u zakonskom roku završio agronomski fakultet i stekao zvanje diplomiranog agronoma.
  • 22.
    Dalje, Vrhovni sud je istakao, suprotno apelantovim revizionim navodima, da su nižestepeni sudovi, a posebno prvostepeni sud, dali iscrpne i valjane razloge navodeći potrebne zakonske propise (Zakon o sveučilištu u Mostaru, "Narodne novine HRHB" broj 32/94, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima HNK, zatim dodatak Ustavu FBiH "Službene novine FBiH" broj 1/94, Evropska konvencija i Protokol broj 1, Ustav BiH i Ustav FBiH) uz opis slučaja Evropskog suda (Belgijski lingvistički slučaj). Zatim, kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi o dužini postupka, pa je s tim u vezi ukazano da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 585/05 od 14. juna 2006. godine, Vrhovni sud donio rješenje već 30. maja 2006. godine, Općinski sud 6. marta 2007. godine, a Kantonalni sud 13. juna 2007. godine. Najzad, Vrhovni sud je utvrdio da nije bilo povreda odredaba postupka pred drugostepenim sudom, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je na temelju člana 248. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 23.
    Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev--07-001373 od 24. juna 2008. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine, te Presudu i Rješenje Općinskog suda broj P-1278/02-I od 6. marta 2007. godine jer smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi s članom 14. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.
  • 24.
    Po apelantovom mišljenju, dekan mu je svojim aktom broj Ur. br. 07-702/2002 od 28. novembra 2002. godine zabranio nastavak redovnog školovanja (obnovu akademske godine) proglasivši ga "nepoželjnim na fakultetu", te mu "nije dopustio pravo na podnošenje pravnog lijeka" na navedenu odluku. Na ovaj način uskraćeno mu je pravo na obrazovanje iako je relevantnim aktima Sveučilišta i Agronomskog fakulteta izričito propisano da student ima pravo da obnovi akademsku godinu. Dalje, apelant ističe da se njegovo pismeno obraćanje dekanu imalo smatrati podneskom u smislu Zakona o upravnom postupku, odnosno zahtjevom za pokretanje postupka iako nije bio izričito naslovljen kao zahtjev, a zbog čega i akt dekana predstavlja meritornu odluku o njegovom zahtjevu. S tim u vezi apelant naglašava da je fakultet "javna uprava u oblasti visoke naobrazbe" pa odluka koju donosi dekan fakulteta, koji ga zastupa i predstavlja, ne može biti njegov lični akt nego akt fakulteta, kao javne uprave koja svoju djelatnost mora obavljati zakonito, te pod jednakim uslovima svakom uživaocu pružati usluge. Apelant tvrdi da je razlog za ovakvo ponašanje diskriminacija na političkoj osnovi jer je on bio prvi legalno izabrani predstavnik studenata ovog fakulteta (predsjednik studentskog zbora), te su mu onemogućavanjem obnove akademske godine uskraćena aktivna i pasivna biračka prava.
  • 25.
    Dalje, apelant smatra da mu je donošenjem nezakonite odluke dekan namjerno prouzrokovao štetu koja se ogleda u umanjenju, odnosno onemogućavanju da uveća njegove imovine. Apelant smatra da je pravna pretpostavka da bi za četiri godine, koliko mu je onemogućeno školovanje, završio fakultet. Najzad, apelant smatra da je uslijed dekanove štetne radnje pretrpio i psihičke bolove jer je bez ikakvog razloga u odnosu na druge kolege onemogućen u ostvarivanju garantovanih prava.
  • 26.
    Zatim, apelant ističe da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili Odluku Ustavnog suda broj AP-585/05 od 9. maja 2006. godine kojom je u meritumu utvrđeno da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, a u kojoj je konstatovano u tački 36. da je parnični postupak povodom apelantove tužbe spor građanskopravne prirode, koji se tiče apelantovog prava na obrazovanje, kao i naknade materijalne i nematerijalne štete. Radi se, dakle, o postupku u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava. U tom postupku apelant je tražio da se donese konačna odluka u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju, te zaključuje da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da se radi o upravnom a ne građanskopravnom sporu. Apelant smatra da su redovni sudovi donoseći "nove" odluke (odluke koje se osporavaju predmetnom apelacijom) pogrešno primijenili materijalno pravo, da se nisu osvrnuli na zahtjeve za zaštitu prava na obrazovanje, čime su ignorisali "Povelju UN-a, EKLJP, Ustave BiH, FBiH i HNK". Dalje, apelant ističe da sudovi nisu ni odbacili niti usvojili navode o diskriminaciji na osnovu člana 14. Evropske konvencije. Po njegovom mišljenju Vrhovni sud mu je, odbivši njegovu reviziju, uskratio pravo na efektivni pravni lijek, pravo na pravično suđenje, a sve u vezi s članom 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da redovni sudovi nisu cijenili mišljenje i nalaz Ombudsmena FBiH koje im je dostavljeno, niti su ga obavijestili kao interventa u ovom postupku, odnosno nisu ga pozivali u svojstvu svjedoka. U odnosu na pravo na pravično suđenje apelant je posebno istakao da smatra da mu je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak trajao šest godina, da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer u BiH ne postoji sistem besplatne pravne pomoći pa je "svoja prava izgubio zbog nemogućnosti obraćanja takvim službama".
  • 27.
    Najzad, apelant je zatražio od Ustavnog suda da ukine sve odluke redovnih sudova, da utvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obrazovanje u vezi s članom 14. Evropske konvencije, odnosno u vezi s članom 13. Evropske konvencije, da mu omogući redovan upis na agronomski fakultet, da utvrdi povredu "prava na studentski zbor odnosno biranje za legalna tijela studentskog predstavljanja", da mu prizna pravo na materijalnu i nematerijalnu štetu, te da mu "prizna troškove svih postupaka koje je imao pred redovnim sudovima".

b) Odgovor na apelaciju

  • 28.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi u odnosu na osporenu presudu ovog suda neosnovani, odnosno da je osporena presuda u skladu s domaćim materijalnim i procesnim odredbama, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
  • 29.
    Kantonalni sud je istakao da je osporena presuda donijeta u skladu s domaćim materijalnim propisima bez učinjene povrede odredaba parničnog postupka, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
  • 30.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupio u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj 585/05 od 9. maja 2006. godine, o čemu je Ustavni sud i obavijestio 4. aprila 2007. godine. Zatim, ukazano je da odluka Općinskog suda sadrži pozitivne zakonske propise na kojim je sud zasnovao svoju odluku, te zaključio da prema stanovištu Ustavnog suda obaveza sudova da obrazlože svoje odluke ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja.
  • 31.
    Tuženi je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da su netačne apelantove tvrdnje da mu nije dopušten upis u prvu godinu studija. U vezi s tim, ukazano je da je na raspravi održanoj 22. oktobra 2003. godine prodekan za nastavu, saslušan u svojstvu svjedoka, potvrdio da apelant nije ni tražio ponovni upis u prvu godinu već da je tražio potvrdu da je redovni student. Pri tome, na istom ročištu i sam apelant je izjavio da se njegovo traženje obnove godine odnosilo samo na besplatnu obnovu prve godine studija. Dalje, istaknuto je da su netačne apelantove tvrdnje da je dekan od njega tražio da "pribavi rješenje od Ministarstva prosvjete HNK kojim mu se odobrava upis ili izvanredni studij", jer izvanredni dodiplomski studij nikad, od utemeljena Sveučilišta do danas, nije ni postojao. Zatim, ukazano je da 1. oktobra počinju predavanja i vježbe redovnog sveučilišnog studija, odnosno obaveza studenata da prisustvuju nastavi i vježbama. S obzirom da apelant do ovog datuma nije regulisao svoj status prije početka nove akademske godine, to je u skladu s članom 59. Zakona o Sveučilištu u Mostaru izgubio status studenta. S tim u vezi ukazano je da je apelantov zahtjev za "kršenje prava", kako ga naziva, uložen dva mjeseca nakon što je nastava počela, kao i da je na ročištu održanom 19. januara 2007. godine priznao da je bio u radnom odnosu. Tuženi je zaključio da apelant zloupotrebljava svoja prava na izjavljivanje tužbe i podnošenje apelacije.

V. Relevantni propisi

32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 16.

(1) Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

(2) Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

Član 292.

(1) Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama vršiti radnje u postupku (parnična sposobnost)

(...)

Član 293.

(1) Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik.

Član 300.

(1) Stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika.

(2) Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika ako je on prisutan na glavnoj raspravi.

Član 301.

(1)Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe bračni odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik po krvi ili po tazbini.

(...)

VI. Dopustivost

  • 33.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 34.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a. Dopustivost u odnosu na povredu prava na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a sve u vezi s članom 14. Evropske konvencije

  • 35.
    Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a sve u vezi s članom 14. Evropske konvencije.
  • 36.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(...)

  • 6.
    radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;.
  • 37.
    Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2254/06 od 18. oktobra 2007. godine u tački 13. konstatovao da je apelant osporavao Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-325/05 od 30. maja 2006. godine tvrdeći, pored ostalog, da se navedenom odlukom krši njegovo pravo na obrazovanje zagarantovano članom 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, sve u vezi sa članom 14. Evropske konvencije. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud je u tački 19. navedene odluke zaključio: Apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. Zakon o sudovima, kad su odbacili njegovu tužbu zbog apsolutne nenadležnosti, te je isticao da mu pripada traženo pravo. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i u postupku pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev Sveučilištu da odluči o njegovom pravu ili opravdati nemogućnost podnošenja ovakvog zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluke broj U 22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/01 i broj AP 844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju tužbenog zahtjeva apelanta. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
  • 38.
    Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija odnosi na isto pitanje na koje se odnosila i apelacija koja je razmatrana u Odluci broj AP 2254/06 od 18. oktobra 2007. godine. Naime, o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povredu prava na obrazovanje, prava na efektivni pravni lijek a u vezi s pravom na nediskriminaciju konačno je odlučeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-325/05 od 30. maja 2006. godine, koje je bilo predmet razmatranja u navedenoj odluci Ustavnog suda. Uprkos tome, apelant je i u ponovnom postupku pred redovnim sudovima, pored ostalog, isticao identični zahtjev, a u pogledu kog su redovni sudovi, pozivajući se na stanovište zauzeto u navedenoj odluci Vrhovnog suda, ponovili stav da nisu nadležni da odlučuju o ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, dajući mu upute u pogledu načina i postupka koji s tim u vezi treba da preduzme, a što on ponovno nije učinio. Prema tome, Ustavni sud primjećuje da se apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija o kojoj je Ustavni sud 18. oktobra 2007. godine donio konačnu i obavezujuću Odluku broj AP 2254/06, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
  • 39.
    U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b. Dopustivost u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 40.
    Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 41.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001373 od 24. juna 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. augusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 42.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 43.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
    • 45.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza Š...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć.
    • 46.
      U suštini apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se svode na tvrdnje da je: a) pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, b) da je postupak odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu trajao nerazumno dugo, c) da je mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer u Bosni i Hercegovini ne postoji sistem besplatne pravne pomoći, pa je "svoja prava izgubio zbog nemogućnosti obraćanja takvim službama".
  • a)
    Pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava
    • 47.
      U vezi s ovim dijelom navoda iz apelacije Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
    • 48.
      Iz navoda u apelaciji proizlazi da se, po apelantovom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava ogledaju u tome da sudovi nisu cijenili mišljenje i nalaz Ombudsmena FBiH, da ga nisu pozvali kao interventna u postupku, odnosno da ga nisu saslušali kao svjedoka, da su pogrešno kvalifikovali njegov spor kao upravni, a ne građanskopravni iako je u Odluci Ustavnog suda broj AP 585/05 utvrđeno da je parnični postupak povodom njegove tužbe spor građanskopravne prirode jer se tiče prava na obrazovanje i naknade nematerijalne štete, da su propustili da njegov dopis dekanu tretiraju kao zahtjev u smislu Zakona o upravnom postupku, zbog čega je i dekanov odgovor na ovaj dopis morao biti tretiran kao odluka o meritumu. Najzad, apelant smatra da je neosnovano odbijen i njegov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog povrede prava na obrazovanje.
    • 49.
      Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Općinskog suda proizlazi da je Mišljenje Ombudsmena na koje apelant ukazuje bilo predmet razmatranja pred ovim sudom, da je ocijenjeno da ovaj dopis po svojoj sadržini očigledno nema snagu obavezujuće preporuke, niti iz njega proizlazi da je iskorišteno ovlaštenje iz člana 29. Zakona o Ombudsmenu za ljudska prava FBiH. Pri tom apelant ne navodi da je predlagao da Omudsmen bude saslušan kao svjedok i da je ovaj njegov prijedlog odbijen, odnosno da je Ombudsmen izrazio spremnost da kao intervent učestvuje u postupku u skladu sa zakonskim ovlaštenjima koja ima, a da mu je to sud uskratio. Nadalje, u pogledu apelantove tvrdnje da su sudovi pogrešno kvalifikovali njegov spor kao upravni a ne građanskopravni, suprotno stavu Ustavnog suda u Odluci broj AP 585/05, Ustavni sud najprije podsjeća da je navedenom odlukom utvrđena povreda prava na pravično suđenje u postupcima pred Općinskim sudom i Vrhovnim sudom koji su bili u toku u vrijeme donošenja ove odluke, a zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nesporno je da pravo na obrazovanje, kao i pravo na naknadu štete, a na što se odnosio apelantov tužbeni zahtjev, predstavljaju građanska prava koja uživaju garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje. Međutim, apelant pogrešno zaključuje da su sudovi, dajući mu upute kako da ostvari pravo na koje se poziva, tj. ukazujući mu da je potrebno da podnese zahtjev nadležnom organu fakulteta, po kojem treba da bude donesena odluka o njegovom pravu, a koju može, u slučaju da bude nezadovoljan, odnosno da ne bude donesena u zakonom određenom roku, osporavati u postupku pred sudom, izvršili kvalifikaciju njegovog spora kao upravnog spora, suprotno stavu Ustavnog suda u Odluci broj AP 585/05 u kojoj je zaključeno da se njegov tužbeni zahtjev tiče utvrđivanje građanskih prava. Naime, u tački 36. citirane odluke, razmatrajući primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je konstatovao:...da je parnični postupak povodom apelantove tužbe spor građanskopravne prirode, koji se tiče apelantovog prava na obrazovanje, kao i naknade materijalne i nematerijalne štete. Međutim, za utvrđivanje "građanskih prava" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije odlučujuće da li se postupak vodi pred sudom ili drugim nadležnim organom. Također, u određenim slučajevima upravni postupak može predstavljati samo jednu fazu postupka kao cjelini u kojem se odlučuje o građanskim pravima, a koji je preduslov da bi sud mogao preispitati zakonitost donesene odluke (vidi, mutandis mutadis, Evropski sud, Shanchez-Reisse pritiv Švajcarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, aplikacija broj 9862/82). Prema navedenom, u konkretnom slučaju su nadležni sudovi, upućujući apelanta da provede postupak pred nadležnim organima Fakulteta, ukazali samo na jednu fazu postupka kao cjeline, koja je bila preduslov za odlučivanje pred nadležnim sudom, pri tom ne praveći kvalifikaciju apelantovog spora kao "upravnog" ili "građanskog" i ne lišavajući apelanta mogućnosti da o njegovim, neosporno građanskim pravima, odluči nadležni sud. U vezi s apelantovom tvrdnjom da su njegov dopis upućen dekanu i dekanov odgovor kvalifikovani suprotno Zakonu o upravnom postupku, Ustavni sud primjećuje da razlozi i obrazloženja koja je u vezi s tim ponudio Općinski sud, a koju su preispitali i ocijenili kao ispravnu i Kantonalni i Vrhovni sud, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminatorske primjene prava a da bi pokretala pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. Najzad, u pogledu dijela apelantovih tvrdnji da je neosnovano lišen prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog povrede prava na obrazovanje, Ustavni sud primjećuje da je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelant temeljio na tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na obrazovanje, a o čemu sudovi nisu ni odlučivali. Dalje, u obrazloženjima osporenih presuda data su jasna i precizna obrazloženja u pogledu relevantnih odredbi ZOO-a kojim su regulisani ovi vidovi štete i zbog čega u konkretnom slučaju, prema navedenim odredbama, nije bilo moguće udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu u ovom dijelu. Pri tome, apelant ni u apelaciji ne nudi dokaze koji bi eventualno pokrenuli pitanja u vezi s proizvoljnom ili diskriminacijskom primjenom materijalnog prava tako da se dovodu u pitanje garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje.
    • 50.
      Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
  • b)
    Dužina trajanja postupka
    • 51.
      Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog činjenice da je postupak po njegovoj tužbi trajao šest godina.
    • 52.
      U vezi s ovim dijelom navoda iz apelacije Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2254/06 od 18. oktobra 2007. godine, razmatrajući apelantove navode o dužini postupka, u trenutku kada su bile donesene presude Kantonalnog i Općinskog suda koje su predmet osporavanja i ovom apelacijom, u tački 25. zaključio: U vezi sa povredom prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je donio odluku o prihvatljivosti i meritumu u predmetu AP 585/05, od 9. maja 2006. godine, u kojoj je utvrđeno da je povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom za period od pokretanja postupka do donošenja odluke Ustavnog suda. Ustavni sud je naložio Vrhovnom sudu donošenje odluke po reviziji bez daljeg odgađanja. Vrhovni sud je donio odluku Rev-325/05, 30. maja 2006. godine. Predmet osporavanja ovom apelacijom je odluka Vrhovnog suda po reviziji, kao i prvostepena odluka od 6. marta 2007. godine i drugostepena presuda od 13. juna 2007. godine. Apelant se žali na nerazumnu dužinu postupka u njegovom predmetu. Međutim, uzevši u obzir činjenicu da je apelantu dosuđena kompenzacija na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku odlukom Ustavnog suda AP 585/05, a da je u postupku koji je uslijedio nakon odluke Ustavnog suda donijeta prvostepena i drugostepena presuda i to u roku od malo više od jedne godine, Ustavni sud ne nalazi da u postupku u kojem su donijete osporene odluke može naći povredu prava na razumnu dužini postupka. Iako ne postoji vremensko ograničenje u pogledu toga u kojem roku sud mora donijeti pravosnažnu odluku, o povredi prava na razuman rok iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine može se suditi na osnovu složenosti predmeta, ponašanja podnosioca apelacije i ponašanja suda. Međutim, kada se uzme u obzir činjenica da je apelant kompenziran za dio postupka u kojem je utvrđena povreda, a da su nakon toga donijete u roku od godinu i dva mjeseca tri odluke, Ustavni sud smatra očiglednim da ova činjenica ni na koji način ne može opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od principa iz člana 6. Evropske konvencije.
    • 53.
      Ustavni sud primjećuje da je apelantove navode o dužini jednog istog postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 10. decembra 2002. godine ispitivao u dva navrata.
    • 54.
      U odluci AP 585/05, od 9. maja 2006. godine u utvrđena je povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku. U ovoj odluci razmatrano je trajanje postupka u periodu od 10. decembra 2002. godine do 9. maja 2005. godine, i kad nije postojala konačna odluka o apelantovim tužbenim zahtjevima. Ustavni sud je naložio Općinskom i Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donesu odluke, a apelantu je dosuđena naknada nematerijalne štete. Najzad, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-325/05, 30. maja 2006. godine, odnosno nakon 20 dana od donošenja odluke Ustavnog suda, konačno odlučio o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povredu prava na obrazovanje i na nediskriminaciju. O preostalom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na naknadu materijalne i nematerijalne štete, Općinski sud je u ponovnom postupku donio odluku 6. marta 2007. godine.
    • 55.
      U odluci broj AP 2254/06 od 18. oktobra 2007. godine utvrđeno je su apelantovi navodi u dijelu o dužini postupka očigledno (prima facie) neosnovani. U ovoj odluci razmatran je period od 9. maja 2005. godine do 13. juna 2007. godine. Ustavni sud je konstatovao da je, nakon utvrđene povrede apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku, pred redovnim sudovima postupak trajao godinu i dva mjeseca, da su u tom periodu donijete tri odluke, pa s obzirom da je apelant već bio kompenziran za dio postupka koji nije zadovoljio zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zaključeno je da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. U trenutku donošenja ove odluke Ustavnog suda, još uvijek nije bio okončan postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom.
    • 56.
      Najzad, u predmetnoj apelaciji apelant ponovo ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak odlučivanja po njegovoj tužbi trajao 6 godina. Imajući u vidu naprijed citirane odluke Ustavnog suda, proizlazi da apelantovi navodi o dužini postupka nisu ispitivani u odnosu na trajanje postupka u periodu od 13. juna 2007. godine pa do 24. juna 2008. godine, kada je donijeta presuda Vrhovnog sud po apelantovoj reviziji.
    • 57.
      U okolnostima konkretnog slučaja, a prije svega imajući u vidu zaključke u pogledu apelantovih navoda o dužini postupka iznesene u Odluci Ustavnog suda broj AP 2254/06 od 18. oktobra 2007. godine, kao i činjenicu da je nakon donošenja ove odluke Ustavnog suda, odluka Vrhovnog suda po apelantovoj reviziji donesena nakon proteka osam mjeseci, čime je i konačno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja, sagledavajući postupak koji je u cjelini trajao šest godina, ne postoji ništa što upućuje na zaključak da su na apelantovu štetu dovedene u pitanje garancije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje.
    • 58.
      Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
  • c)
    Pravo na pristup sudu
    • 59.
      Najzad, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog činjenice da u Bosni i Hercegovini ne postoji sistem besplatne pravne pomoći, pa da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pristup sudu.
    • 60.
      U skladu sa stanovištem Evropskog suda, pravo na efektivan pristup sudu, iako izričito nije spomenuto, čini segment prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a to može povlačiti za posljedicu i obavezu države da osigura pravnu pomoć (vidi Evropski sud, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979. godine, A32 (1979; 2 EHRR 305). Dalje, u ovom predmetu Evropski sud je naglasio da pravo na pravnu pomoć u građanskim stvarima, a u svrhu ostvarivanja efektivnog pristupa sudu, ne podrazumijeva pravo na pravnu pomoć propisanu članom 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije u krivičnim predmetima koja se proteže na sve slučajeve kada to zahtijevaju interesi pravde. Stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije državi može ponekad nametati obavezu da obezbijedi pomoć stručnog lica kada se to pokaže neophodnim za efektivan pristup sudu (vidi Airey, stav 26). Ovakva obaveza će, u svakom slučaju, postojati ukoliko je nacionalnim zakonodavstvom propisano da se radnje u postupku mogu preuzimati samo uz zastupanje od stručnog lica (vidi Evropski sud, Aerts protiv Belgije, 1998-V; 29 EHRR 50; Staroszczyk protiv Poljske, presuda, od 9. jula 2007. godine). U ostalim slučajevima potreba za pravnom pomoći mora se utvrđivati s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 2005-II; 41 EHRR 403, stav 61). Potreba za pravnom pomoći zavisit će, inter alia, od značaja koji postupak ima za osobu koja je u pitanju, složenosti relevantnog prava i postupka i sposobnosti osobe koja je u pitanju da efektivno zastupa samu sebe (vidi Evropski sud, Gnahore protiv Francuske, Izvještaj o presudama i odlukama, 2000-IX; 34 EHRR 967).
    • 61.
      Dovodeći u vezu navedene principe s postojećim zakonskim rješenjima u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud najprije primjećuje da ne postoje odredbe koje propisuju da se radnje u postupku mogu preuzimati samo uz zastupanje od stručnog lica. Naime, svaka poslovno sposobna osoba uživa i parničnu sposobnost, a što znači da radnje u postupku može preduzimati samostalno, odnosno čak i kada ima punomoćnika, uvijek može doći pred sud i davati izjave. Dalje, u ulozi punomoćnika fizičkog lica može da se pojavi advokat, advokatska kancelarija, zaposleni kod službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i bračni odnosno vanbračni drug, srodnik po krvi ili po tazbini. S obzirom na navedeno, efektivan pristup sudu u predmetima koji se tiču utvrđivanja građanskih prava i obaveza lica koja imaju poslovnu sposobnost nije uslovljen zime da ga zastupa stručno lice, a što bi nametalo i obavezu da se mora obezbijediti pravna pomoć.
    • 62.
      U konkretnom slučaju apelant je tužbom kod nadležnog suda tražio da se utvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obrazovanje u vezi sa pravom na nediskriminaciju jer mu tuženi nije dozvolio da ponovo upiše prvu godinu na Agronomskom fakultetu, te da se tuženi obaveže da mu dozvoli ponovni upis, kao i da mu nadoknadi štetu. Naime, apelantu je, kao izuzetno uspješnom studentu, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru odobreno od Ministarstva prosvijete, znanosti kulture i sporta da istovremeno studira još jedan studij. Dakle, apelant je na ovaj način dobio mogućnost da, u slučaju uspješnog okončanja i ovog studija, stekne akademsko zvanje u još jednoj naučnoj oblasti, a što za njega ima i profesionalni i lični značaj, odnosno radilo se o postupku koji je za njega imao poseban značaj.
    • 63.
      Nadalje, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su u predmetnom slučaju relevantno pravo kao i sam postupak bili složeni. Naime, nadležni sudovi su, u skladu sa zakonskom obavezom koju imaju, utvrdili da nisu nadležni da odlučuju o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povredu prava na obrazovanje. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev se odnosio na naknadu materijalne i nematerijalne štete koja mu je uslijed povrede navedenih prava prouzrokovana. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelantu date jasne i nedvosmislene upute u pogledu načina i postupka koji treba slijediti da bi mogao uživati sudsku zaštitu prava na obrazovanje na čiju povredu se u tužbi pozivao. S obzirom da je apelant propustio da to i učini, sudovi nisu ni utvrđivali povredu prava na obrazovanje u vezi sa pravom na nediskriminaciju. S obzirom da je zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete temeljio na povredi prava na obrazovanje, apelant je, ignorisanjem uputa sudova u odnosu na postupak koji treba slijediti da bi ostvario njegovu zaštitu, lišio sebe i mogućnosti da ostvari efikasnu zaštitu prava koje je isticao u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva (pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete).
    • 64.
      Najzad, u pogledu apelantove sposobnosti da sam sebe zastupa u postupku pred sudom Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Općinskog suda konstatovano da je apelant odmah nakon završenog Pravnog fakulteta zasnovao radni odnos, da ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji nije iznosio dokaze koji bi ukazivali da je u redovnom postupku isticao zahtjev za pružanje pravne pomoći, odnosno da eventualno zbog nedostatka novčanih sredstava nije mogao angažovati advokata ili da je postojala prepreka da se obrati organizaciji za pružanje besplatne pravne pomoći. S obzirom na zaključak o složenosti predmeta, kao i da u konkretnom slučaju relevantno pravo i sam postupak nisu bili složeni, a imajući u vidu apelantovo stečeno akademsko obrazovanje, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da mu je u postupcima koje je vodio bila neophodna pravna pomoć, na način koji dovodi u pitanje ostvarivanje prava na efektivan pristup sudu. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da u postupku pred redovnim sudovima tuženog također nije zastupao advokat ili advokatsko društvo, a što bi eventualno moglo dovesti u pitanje pravičnost postupka u odnosu na apelanta.
    • 65.
      Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja apelantovo pravo na efektivan pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno zbog nepostojanja sistema besplatne pravne pomoći u Bosni i Hercegovini.

Ostali navodi

  • 66.
    Najzad, apelant je istakao da mu je povrijeđeno i "pravo na Studentski zbor odnosno biranje za legalna tijela studentskog predstavljanja i zastupanja". Pri tom, apelant se nije pozvao na odredbu Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za koje smatra da su povrijeđeni uskraćivanjem navedenog prava, niti je ove navode posebno obrazlagao, pa Ustavni sud zaključuje da su paušalni i da nema potrebe da ih posebno ispituje.

VIII. Zaključak

  • 67.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u pogledu činjenica za koje su utvrdili da su relevantne za konkretnu pravnu stvar dali jasne i obrazložene razloge, te u skladu s tim primijenili relevantne odredbe prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prema apelantu.
  • 68.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je u postupku u kom je o apelantovom tužbenom zahtjevu konačno odlučeno nakon 6 godina, utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku za koju je apelant i kompenziran, a nakon čega su u postupku pred tri sudske instance u razumnim vremenskim periodima donijete odluke i konačno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu.
  • 69.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na efektivan pristup sudu zbog nepostojanja sistema besplatne pravne pomoći u Bosni i Hercegovini, kada u postupku utvrđivanja građanskih prava koji je bio od značaja za apelanta, ne postoje ništa što ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, da su relevantno pravo i postupak bili složeni, kao i da apelant nije bio u stanju da efektivno zastupa sam sebe u konkretnom postupku.
  • 70.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 71.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.