USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3766/08, rješavajući apelaciju Jure Idžana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
Usvaja se apelacija Jure Idžana.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 806 od 26. septembra 2008. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda Banja Luka broj Gž-217/04 od 16. marta 2006. godine, u skladu sa članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Jure Idžan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 806 od 26. septembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Dragana Sjenice, suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. i 26. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. marta 2009. godine, Okružni sud 16. aprila 2009. godine, a Osnovni sud je dostavio odgovor 15. aprila 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. aprila 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Osnovni sud je 18. decembra 2003. godine, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj P-674/98 kojom se "poništava ugovor" o zamjeni nekretnina, zaključen u Banjoj Luci 8. augusta 1995. godine između apelanta i tuženog, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I-OV-2833/95 10. augusta 1995. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Istom presudom naloženo je tuženom da apelantu preda u posjed kuću i zemljište bliže opisane u presudi, koji se nalaze u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: nekretnine u Banjoj Luci), te je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelant upiše u javnim knjigama kao vlasnik i posjednik tih nekretnina. Dalje, tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 8.050,00 KM. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen.
- 7.U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zamjeni apelantovih nekretnina u Banjoj Luci i nekretnina tuženog u mjestu Vrulje Bilice, u Republici Hrvatskoj, da je tuženi ušao u posjed nekretnina u Banjoj Luci a apelant nije ušao u posjed nekretnina u Hrvatskoj i da je izvršena promjena stanja u zemljišnim knjigama i u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj. Zatim, navedeno je da je među parničnim strankama sporno da li je ugovor zaključen sa manama volje na apelantovoj strani, da li su stranke, odnosno da li je apelant znao šta dobiva u zamjenu, tj. šta je predmet ugovora među parničnim strankama, i da li postoji srazmjera u davanjima po ugovoru koji je zaključen.
- 8.Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je ugovor zaključen u vrijeme rata i da tuženi nije vršio pritisak na apelanta, ali da jesu druga lica, koja su apelanta izbacila iz kuće (u koju se vratio prije zaključenja ugovora sa tuženim). Također, Osnovni sud je utvrdio da je nekretnina tuženog u Republici Hrvatskoj bila nedovršena i bez građevinske dozvole.
- 9.Osnovni sud je istakao da se u obligacionim odnosima stranke već u momentu dogovora nalaze u određenom pravnom odnosu na kojem se zasniva odnos povjerenja, a to zahtijeva od stranaka obzir koji se ne traži od subjekata van te posebne veze, što znači da moraju imati obzira i prema interesima druge strane i što sprečava zloupotrebu u vršenju svog prava i nedozvoljenog korištenja svog položaja. Obligacioni odnos ne iscrpljuje se u posebnoj glavnoj obavezi, već obuhvata i niz drugih obaveza koje iz ugovora proizlaze, zasnovanih na savjesnosti i poštenju i sprečava nastanak štetnih utjecaja prije, za vrijeme i poslije zaključenja ugovora.
- 10.Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da su stranke u obligacionim odnosima slobodne da urede međusobne odnose u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja. Dalje, Osnovni sud je, imajući u vidu okolnosti koje su vladale (apelant jednom već istjeran iz svoje kuće u koju se kasnije vratio), naveo da je apelant imao probleme koji su utjecali na njegovu volju i odluku da zaključi ugovor. Osnovni sud je zaključio da je tuženi, koji je i živio u kući pored apelantove, morao znati da postoji prinuda na apelantovoj strani i da nije njegova slobodna volja u takvoj situaciji da napusti kuću. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je tuženi izjavio da je saglasan sa poništenjem ugovora, ali je restitucija nemoguća s obzirom na to da on ne može da se upiše kao vlasnik nekretnina u Hrvatskoj.
- 11.Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su objektivne okolnosti dovele do toga da apelant mijenja nekretnine u Banjoj Luci, kuću sa zemljištem, za nedovršeni vikend-objekt u vlasništvu tuženog. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da ne postoji načelo jednake vrijednosti uzajamnog davanja, budući da su nekretnine koje je apelant dobio zamjenom u očiglednoj nesrazmjeri sa onom koju je dao. Imajući u vidu utvrđeno, Osnovni sud je zaključio da nije bilo slobodne volje kako je predviđeno članom 10. ZOO i da je povrijeđen princip jednakosti davanja iz člana 15. ZOO, pa je sud, pazeći po službenoj dužnosti na apsolutnu ništavost ugovora u skladu sa članom 109. ZOO, zaključio da se radi o apsolutno ništavom ugovoru u smislu člana 141. ZOO u vezi sa čl. 103 -110. ZOO. Osnovni sud je, također, naveo da se radi o povredi člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je usvojio tužbeni zahtjev za poništenje ugovora.
- 12.Osnovni sud je obrazložio da je, pošto je ustanovio da se radi o ništavom, a ne rušljivom ugovoru, imao pri tome u vidu i odredbu člana 104. ZOO, pa je, utvrđujući da je ugovor ništav, u postupku utvrdio da je ugovor proizveo određene pravne i faktičke promjene u odnosima između ugovornih strana u zemljišnim i katastarskim knjigama u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Dalje, Osnovni sud se pozvao na član 2. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije, kojim je potvrđeno da će biti priznato pravo na imovinu licima u državi nasljednici koja su tu imovinu imala 31. decembra 1990. godine, te je utvrdio da po osnovu reciprociteta sva lica imaju pravo pristupa sudovima i drugim organima u svrhu zaštite prava. Također, Osnovni sud se pozvao na Sporazum između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, koji je zaključen 8. oktobra 1996. godine, i njegove izmjene i dopune od 28. januara 2003. godine, kojim je predviđeno, između ostalog, i priznanje i izvršenje sudskih odluka. Imajući u vidu da je posljedica ništavosti ugovora restitucija, a ocjenjujući navedene odredbe, Osnovni sud je usvojio stav da je u konkretnom slučaju restitucija moguća i na strani tužioca i na strani tuženog. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio na osnovu člana 386. ZPP.
- 13.Okružni sud, rješavajući po žalbi tuženog, donio je Presudu broj Gž-217/04 od 16. marta 2006. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-674/98 od 18. decembra 2003. godine preinačio i presudio da se utvrđuje da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina, zaključen 8. augusta 1995. godine u Banjoj Luci i ovjeren u sudu u Banjoj Luci pod brojem I-Ov-2833/95 od 10. augusta 1995. godine između apelanta i tuženog, te da je apelant dužan trpjeti da se tuženi upiše kao vlasnik nekretnina u Hrvatskoj u zemljišnoj knjizi k.o. Vrulje Bilice. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i u odluci o troškovima, pa je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 1.440,00 KM umjesto iznosa od 8.050,00 KM. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 14.U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, navodeći, između ostalog, da je prije zaključenja ugovora o razmjeni apelant kao lice nesrpske nacionalnosti od nepoznatih lica, u vrijeme kada su u Banju Luku stigle izbjeglice iz Glamoča, bio istjeran iz svoje kuće, da se nakon nekoliko dana u kuću vratio, da je nakon toga zaključio ugovor o razmjeni nekretnina sa tuženim, da su nekretnine u Banjoj Luci u faktičkom posjedu tuženog i da se u zemljišnoj knjizi vode na njegovom imenu, da nekretnine u Bilicama nisu u apelantovom faktičkom posjedu, da su devastirane, da apelant nikada nije stupio u faktički posjed ovih nekretnina, da su nekretnine bile upisane na ime apelantovog sina Marka Idžana i da se one sada vode na apelantovom imenu.
- 15.Okružni sud je, zatim, obrazložio da je na prednjem utvrđenju prvostepeni sud zasnovao pravni zaključak da prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije bilo apelantove slobodne volje, da je ugovor suprotan članu 10. i članu 15. ZOO, da je ugovor ništav u smislu člana 141. ZOO, te da je ustanovio da se ne radi o relativno ništavom ugovoru, već o apsolutno ništavom ugovoru "i predmetni ugovor poništio" na osnovu člana 103. ZOO, a odlučio o restituciji na osnovu odredaba člana 104. ZOO.
- 16.Okružni sud je istakao da je u cijelosti prihvatio utvrđenje prvostepenog suda, te da smatra da iz izjava parničnih stranaka, kao i iz izjave svjedoka Stipe Jakovljevića proizlazi da su kod apelanta postojale posebne okolnosti koje su utjecale na njegovu volju prilikom zaključenja predmetnog ugovora, te da te okolnosti opravdavaju zaključak da apelantova volja za zaključenje predmetnog ugovora o razmjeni nije bila slobodna u smislu odredaba člana 28. ZOO.
- 17.Okružni sud je podsjetio da je slobodna i ozbiljna volja (član 28. ZOO) jedan od osnovnih elemenata za nastanak ugovora u smislu člana 26. ZOO, prema kojem je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zbog nedostatka slobodne volje, izostala je, dakle, apelantova saglasnost za zaključenje ugovora, pa ugovor faktički nije ni nastao, odnosno on je ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO.
- 18.Pošto se prema razlozima prvostepene presude, što se ni žalbom ne dovodi u pitanje, radi o apsolutno ništavom ugovoru, a imajući u vidu da je apelant u svojoj tužbi zatražio da se ugovor proglasi nevažećim na osnovu odredaba ZOO, kojima su propisani razlozi za relativnu ništavost (rušljivost ugovora), kao i da je svoj tužbeni zahtjev zasnovao i na razlozima za apsolutnu ništavost ugovora (član 28. ZOO), pravilna primjena materijalnog prava nalagala je da se prvostepena presuda, u dijelu u kojem je odlučeno o nevažnosti ugovora, preinači kao u izreci drugostepene presude i o apelantovom zahtjevu odluči deklarativnom presudom (o utvrđenju ništavosti) umjesto konstitutivnom presudom kojom se ugovor poništava, obrazložio je Okružni sud.
- 19.Zatim, budući da je tuženi u posjedu nekretnina u Banjoj Luci, kao i da je u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik tih nekretnina, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio i obavezao tuženog da nekretnine u Banjoj Luci preda u posjed apelantu, kao i da trpi promjenu zemljišnoknjižnog stanja sa svoga imena na apelantovo ime, sve u smislu odredaba člana 104. ZOO. Naime, pravilna primjena člana 104. ZOO, na koju ukazuje žalba, nalagala je da se, u smislu potpune i istovremene restitucije, prvostepena presuda preinači tako da se apelantu naloži da trpi da se tuženi upiše u zemljišnoj knjizi k.o. Vrulje Bilice u zk. ul. broj 3045 kao vlasnik nekretnina.
- 20.Dalje, Okružni sud je naveo da su nekretnine koje su bile predmet razmjene u Hrvatskoj bile upisane kao suvlasnički dio. Nakon zaključenog ugovora o razmjeni nekretnina, na osnovu pravosnažne presude suda u Šibeniku, kao vlasnik nekretnina u Hrvatskoj upisan je apelantov sin Marko Idžan. Dalje, navedeno je da je na osnovu ugovora o poklonu na apelanta 2003. godine prenijeta nekretnina u Hrvatskoj, ali da ni apelant ni njegov sin nikada nisu bili u faktičkom posjedu tih nekretnina. Okružni sud je naveo da ovu činjenicu (da apelant nije bio u posjedu nekretnina u Hrvatskoj) ne dovodi u pitanje ni žalba osim što tuženi tvrdi da je raspolaganjem nekretninama u Hrvatskoj između apelanta i njegovog sina konzumiran posjed. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su zemljišnoknjižni i faktički posjed različiti pravni instituti i da mogu egzistirati odvojeno, te da zbog toga nije prihvatio žalbene navode tuženog da je apelant promjenom zemljišnoknjižnog stanja, odnosno prenosom nekretnina na svog sina konzumirao posjed. Dalje, Okružni sud je naveo da nije prihvatio prijedlog tuženog da se kao svjedok sasluša Ivan Zajec (zbog sumnje da su mu prodane nekretnine u Hrvatskoj), jer je u toku prvostepenog postupka tuženi odustao od prijedloga za saslušanje ovog svjedoka. Navedeno je da razlozi za odustanak od ovog prijedloga tuženog pred prvostepenim sudom nisu razlozi koji, u smislu odredbe člana 207. ZPP, opravdavaju saslušanje ovog svjedoka pred drugostepenim sudom.
- 21.U odnosu na preinaku prvostepene presude u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova postupka, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa predmetne parnice proizlazi da je apelantova tužba podnesena 1998. godine, a da je apelant kao tužilačka strana tek na ročištu 26. juna 2003. godine predao zk. izvod o apelantovom vlasništvu na nekretninama u k.o. Vrulje Bilice, a nakon toga pribavljen je historijski zemljišnoknjižni izvod iz kojeg proizlazi da je apelant na predmetnim nekretninama upisan kao vlasnik 6. maja 2003. godine, na osnovu ugovora o poklonu koji je zaključio sa Markom Idžanom, svojim sinom.
- 22.Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 806 od 26. septembra 2008. godine uvažena je revizija tuženog i presuda drugostepenog suda preinačena tako što je žalba tuženog uvažena i prvostepena Presuda broj P-674/98 od 18. decembra 2003. godine preinačena na način da je odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje spornog ugovora o zamjeni nekretnina, zatim, obavezivanje tuženog da apelantu preda u posjed nekretninu u Banjoj Luci, te obavezivanje tuženog da prizna i trpi da se apelant upiše kao vlasnik i posjednik u javnim knjigama. Apelant je obavezan da naknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 5.350,00 KM.
- 23.U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da shvatanja nižestepenih sudova, po njegovom mišljenju, nisu pravilna, pa je revizija osnovana.
- 24.Vrhovni sud je usvojio stajalište da je apelant raspolagao nekretninama u Republici Hrvatskoj na način što ih je poklonio svome sinu. Vrhovni sud je obrazložio da je raspolaganje stvarima najveće i najpotpunije ovlaštenje koje proizlazi iz prava vlasništva s obzirom na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Prema podacima u spisu, predmetni ugovor je proizveo pravna djejstva time što se apelantov sin uknjižio kao suvlasnik nekretnina a, zatim, na osnovu sudske odluke, stekao pravo vlasništva na njima. Samo kao vlasnik, odnosno suvlasnik razmijenjene imovine, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je mogao te nekretnine otuđiti svome sinu, koji je na osnovu takvog ugovora i presude nadležnog suda stekao pravo vlasništva uknjižbom u zemljišnu knjigu. Vrhovni sud je naveo da je pravo vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj apelant mogao steći samo na osnovu pravno valjanog ugovora o razmjeni sa tuženim. Time što je kao suvlasnik nekretnina ovo pravo prenio na treće lice (svog sina) apelant se, prema mišljenju Vrhovnog suda, prešutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije bitno što je apelantov sin kasnije sačinjenim ugovorom o poklonu apelantu vratio ove nekretnine, budući da je prethodno apelant njima pravno raspolagao.
- 25.Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da se tužbom traži predaja u posjed nekretnina u Banjoj Luci, mada se istovremeno ne nudi vraćanje imovine u Republici Hrvatskoj. Realizacijom takvog zahtjeva apelant bi dobio svoju raniju imovinu u Banjoj Luci a tuženi bi ostao bez nekretnina u Republici Hrvatskoj, što je protivno načelima savjesnosti i poštenja i zabrani zloupotrebe prava iz čl. 12. i 13. ZOO. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 104. ZOO, kojom je propisano da je, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu ugovora a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Uzajamna vraćanja, kako je Vrhovni sud istakao, vrše se prema pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. Vrhovni sud je naveo da apelant ne samo da tuženom nije ponudio vraćanje njegove ranije imovine u Republici Hrvatskoj nego ni odgovarajuću novčanu naknadu, pa je zbog toga razloga apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
- 26.Vrhovni sud je usvojio stajalište da vrijednost zamijenjenih nekretnina, na čemu je apelant insistirao tokom postupka, ne utječe na rješenje predmetnog spora. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant ni u kojem slučaju ne bi mogao da dobije od tuženog svoje ranije nekretnine u Banjoj Luci a da mu istovremeno ne vrati njegovu raniju imovinu u Republici Hrvatskoj, koja je bila predmet razmjene. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi svoje presude zasnovali na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ali da su pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je stoga revizija tuženog uvažena i presude nižestepenih sudova preinačene na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
- 27.Vrhovni sud je obrazložio da apelantu kao stranci koja je u cijelosti izgubila parnicu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka od tuženog, već da troškovi postupka, u skladu sa članom 386. ZPP, pripadaju tuženom na teret apelanta kao tužioca, te da je dosudio tuženome samo one troškove koji su bili neophodni radi vođenja parnice (član 387. stav 1. istog zakona). U dijelu obrazloženja koji se odnosi na troškove postupka Vrhovni sud se pozvao na Tarifu o nagradi i naknadama troškova za rad advokata (koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude), te obrazložio da je, u skladu sa vrijednošću spora i preduzetim radnjama u postupku, obavezao apelanta da tuženome plati iznos od 5.350,00 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 28.Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da je restitucija u potpunosti izvršena (nakon drugostepene presude u izvršnom postupku) i da je neosnovana tvrdnja Vrhovnog suda da bi apelant mogao zadržati nekretnine kod Šibenika, jer je sve vrijeme postupka nudio nekretnine tuženom. Apelant navodi da nikada nije ni koristio nekretnine tuženog, jer ništa nije bilo izgrađeno na njima, te da je neosnovana tvrdnja Vrhovnog suda da je njegov sin upisan kao vlasnik nekretnina u Republici Hrvatskoj prilikom donošenja prvostepene presude. Apelant navodi da je Vrhovni sud neosnovano dosudio tuženom troškove postupka, jer je on prebivalište napustio zbog rata. Apelant osporava zaključak Vrhovnog suda da je zloupotrijebio načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga, apelant navodi da je nakon presude Okružnog suda proveden postupak izvršenja i da je preuzeo posjed na nekretninama u Banjoj Luci, a tuženi u Republici Hrvatskoj i da je izvršena promjena upisa u zemljišnim knjigama. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda i u cijelosti potvrdi presudu Okružnog suda i Osnovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
- 29.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju koje je dao u presudi, te smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava, zbog čega predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 30.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi.
- 31.Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da apelantova prava nisu povrijeđena jer je Vrhovni sud postupao u skladu sa zakonom, kako je navedeno u obrazloženju presude.
V. Relevantni propisi
- 32.Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 38/93 i 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom.
Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.
- 33.Zakon o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
I. Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti
Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište, ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
VI. Dopustivost
- 34.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 35.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 36.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 806 od 26. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 37.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 38.Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 39.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu.
- 40.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
- 40.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 41.Apelant tvrdi da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu.
- 42.Ustavni sud ukazuje na to da riječ "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, tačka 30, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo "postojeća imovina" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A broj 332, tačka 31).
- 43.Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina, zaključenog između apelanta i tuženog. Ustavni sud, također, zapaža da iz apelacije proizlazi da je nakon konačne i izvršne drugostepene presude, kojom je utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina ništav i naređena obostrana restitucija, apelant ušao u posjed nekretnina u Banjoj Luci i izvršio upis vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama na imovini u Banjoj Luci, a da je tuženi upisan kao vlasnik na nekretninama u Republici Hrvatskoj i da ih je primio u posjed. Osporenom presudom Vrhovnog suda preinačene su nižestepene presude. Dakle, radi se o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima, te, stoga, predmetni postupak potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu
- 44.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste da li je osporenom odlukom Vrhovnog suda došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
- 45.Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo odnose se na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 46.Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
- 47.U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima odlučivalo se o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da sud poništi, odnosno učini nevažećim ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen u toku ratnih djejstva u Bosni i Hercegovini, kako bi ostvario povrat svoje prijeratne imovine. Prvostepenom i drugostepenom presudom udovoljeno je apelantovom tužbenom zahtjevu i u izvršnom postupku apelant je uveden u posjed imovine u Banjoj Luci čiji je vlasnik bio prije rata i prije zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni. Presudom Vrhovnog suda nižestepene presude su preinačene na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Dovodeći u vezu navedene stavove Evropskog suda sa činjenicama u apelantovom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno drugog pravila prava na imovinu, jer je odlukom Vrhovnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev, čime je poništeno prijeratno, ali i trenutno posjedovno i zemljišnoknjižno stanje (nastalo izvršenjem drugostepene presude), odnosno apelant onemogućen da vrati nekretnine koje je imao prije rata.
Zakonitost miješanja
- 48.Prema praksi Evropskog suda, miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
- 49.Ustavni sud primjećuje da su ugovori, način zaključenja ugovora i ništavost regulirani odredbama ZOO, te da taj zakon ispunjava sve potrebne standarde navedene u prethodnoj tački ove odluke. Isto se odnosi i na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima na koji se pozvao Vrhovni sud.
- 50.Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud donio (konstitutivnu) presudu kojom je poništio ugovor o zamjeni nekretnina, odnosno zaključio da postoje okolnosti zbog kojih je ugovor koji su zaključili apelant i tuženi apsolutno ništav. Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 10, 15, 103. do 110. i član 141. ZOO. Također, Osnovni sud je jasno naveo da se ne radi o rušljivom, već o apsolutno ništavom ugovoru, pa je potrebno izvršiti restituciju i zaključio da je restitucija moguća i na apelantovoj strani i na strani tuženog. Okružni sud je, rješavajući po žalbi tuženog, djelomično preinačio prvostepenu presudu na način da je konstatirao ništavost ugovora (deklaratornom presudom utvrdio ništavost ugovora), te obavezao i apelanta da tuženom vrati nekretnine koje je po osnovu zamjene stekao u Hrvatskoj. Okružni sud je naveo da se nesporno radi o apsolutno ništavom ugovoru, jer nije postojala apelantova volja za zaključenje predmetnog ugovora kakva se zahtijeva odredbama člana 28. ZOO. Okružni sud je, pozivajući se na odredbe člana 104. ZOO (kojim su regulirane posljedice ništavosti ugovora), naložio da apelant trpi da se tuženi uknjiži kao vlasnik nekretnina u Republici Hrvatskoj, čime bi se uspostavilo stanje koje je bilo prije zaključenja ništavog ugovora, a prigovor iznesen u žalbi da se tuženi ne može upisati u Republici Hrvatskoj kao posjednik nekretnina, prema mišljenju Okružnog suda, prelazi granice tužbenog zahtjeva. Okružni sud je naveo da se on tiče prava strane države, a odlučujući u skladu sa pozitivnim propisima BiH, u skladu sa tužbenim zahtjevom, omogućeno je apelantu da izvrši restituciju.
- 51.Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, usvojio stav da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, te za svoju odluku dao obrazloženje koje je, u relevantnom dijelu, navedeno u tač. 24. do 26. ove odluke.
- 52.U odnosu na stav Vrhovnog suda, prema kojem se apelant, raspolažući nekretninama u Republici Hrvatskoj tako što ih je poklonio svome sinu, a kasnije vratio u svoje vlasništvo, koristeći se ovlaštenjem iz člana 3. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, pa je predmetni ugovor proizveo pravno djejstvo jer je apelant pravo vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj mogao steći samo na osnovu pravno valjanog ugovora o razmjeni sa tuženim, prešutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim, Ustavni sud zapaža da je relevantnim odredbama ZOO reguliran način nastanka ugovora, te je propisano da je ugovor zaključen kada su se stranke saglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26). Dalje, odredbom člana 28. ZOO propisano je da volja stranaka za zaključenje ugovora mora biti slobodna i ozbiljna. Odredbama čl. 103-111. ZOO pod naslovom "Nevažnost ugovora" regulirano je pitanje "ništavosti ugovora".
- 53.Ustavni sud, u vezi sa navedenim, zapaža da su Osnovni i Okružni sud utvrdili ništavost ugovora, a Vrhovni sud u obrazloženju presude ovu činjenicu nije negirao, ali je zaključio da je apelant svojom radnjom (raspolaganjem nekretninom) ugovor o zamjeni "osnažio". S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja. Dakle, u konkretnom slučaju, s obzirom na nedostatak volje na apelantovoj strani za zaključenje ugovora u vrijeme zaključenja, prvostepeni i drugostepeni sud su utvrdili da se radi o apsolutno ništavom ugovoru. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se pravne posljedice ništavosti ugovora ogledaju u tome što takav ugovor, bez obzira na to da li je izvršen ili ne, postoji samo faktički, a ne i pravno, odnosno pravni poredak mu ne priznaje bilo kakvo pravno djelovanje. Osim toga, ovakva pravna nevaljanost ima retroaktivno djejstvo, te se ovi ugovori smatraju ništavim od samog zaključenja ex tunc i pravno su nevaljani a priori. Zbog toga su i sudske odluke (kao što je naveo Okružni sud) u slučajevima utvrđenja ništavosti ugovora deklaratornog karaktera. Posljedice zaključenja i izvršenja ništavog ugovora među ugovornim stranama su takve da su strane obavezne izvršiti restituciju, odnosno uspostaviti ranije stanje kakvo je bilo prije zaključenja ništavog ugovora. Što se tiče posljedica ništavosti ugovora u odnosu na treća lica, Ustavni sud primjećuje da niko ne može prenijeti na drugoga više prava nego što sam ima. Lice koje po osnovu ništavog ugovora prenese pravo iz tog ugovora na treće lice - takvo treće lice ne bi prema tom osnovu pravno valjano moglo steći neko pravo.
- 54.Imajući u vidu zaključak Vrhovnog suda da je apelant, raspolažući nekretninama (pravo koje mu je priznato članom 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima), osnažio apsolutno ništav ugovor, te relevantne odredbe ZOO, s druge strane, Ustavni sud smatra da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud smatra da je pozivanje Vrhovnog suda na navedenu zakonsku odredbu i, s tim u vezi, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva proizvoljno. Naime, primjenom člana 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima na način na koji je to u obrazloženju osporene presude učinio Vrhovni sud proizlazi da vlasnik stvari, koji raspolaže nekretninom dobijenom po osnovu ništavog ugovora, može "osnažiti" takav ugovor, odnosno da su za pravnu valjanost takvog ugovora značajne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora, a ne u momentu zaključenja. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno član 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i odredbu člana 107. stav 1. ZOO, kojim je izričito navedeno da ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane, koja, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odnosno opovrgava pravni stav Vrhovnog suda da se apelant prešutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim.
- 55.U odnosu na stajalište Vrhovnog suda da se apelantov tužbeni zahtjev morao odbiti kao neosnovan, jer se tužbom traži predaja u posjed nekretnina u Banjoj Luci, mada se istovremeno ne nudi vraćanje imovine u Republici Hrvatskoj, te da bi realizacijom takvog zahtjeva apelant dobio svoju prijašnju imovinu u Banjoj Luci a tuženi bi ostao bez nekretnina u Republici Hrvatskoj, što je protivno načelima savjesnosti i poštenja i zabrane zloupotrebe prava iz čl. 12. i 13, te članu 104. ZOO, kojim je propisano da je, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu ništavog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, jer se uzajamna vraćanja vrše prema pravilima za izvršenje dvostranih ugovora, a apelant (tužitelj), ne samo da tuženom nije ponudio vraćanje njegove ranije imovine u Republici Hrvatskoj nego ni odgovarajuću novčanu naknadu pa je zbog tog razloga apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, Ustavni sud najprije zapaža da je Okružni sud svojom odlukom upravo naložio apelantu da trpi da se tuženi uknjiži sa pravom vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj. Okružni sud se za svoju odluku, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, pozvao upravo na član 104. ZOO. Dakle, Okružni sud je, usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, odlučio o istovremenoj restituciji pozivajući se na član 104. ZOO i član 122. ZOO, kojim je propisano pravilo istovremenog ispunjenja dvostranih ugovora. Stoga, Ustavni sud nije dobio odgovor na pitanje zašto to Vrhovni sud nije shvatio, pa je, iznoseći isto obrazloženje kao Okružni sud, apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
- 56.Ustavni sud, također, zapaža da Vrhovni sud nije obratio pažnju ni na dio obrazloženja prvostepene presude u kojoj je Osnovni sud dao jasno obrazloženje mogućnosti restitucije kao posljedice ništavosti ugovora u konkretnom slučaju, pozivajući se na član 2. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije, kojim je potvrđeno da će biti priznato pravo na imovinu licima u državi nasljednici koja su tu imovinu imala 31. decembra 1990. godine, te je utvrdio da po osnovu reciprociteta sva lica imaju pravo pristupa sudovima i drugim organima u svrhu zaštite prava. Također, Osnovni sud se pozvao na Sporazum između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, koji je zaključen 8. oktobra 1996. godine, i njegove izmjene i dopune od 28. januara 2003. godine, kojim je predviđeno, između ostalog, i priznanje i izvršenje sudskih odluka. Imajući u vidu da je posljedica ništavosti ugovora restitucija, a ocjenjujući navedene odredbe, Osnovni sud je usvojio stav da je u konkretnom slučaju restitucija moguća i na strani tužioca i na strani tuženog.
- 57.U odnosu na stajalište Vrhovnog suda da je apelantov tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i zbog činjenice da apelant, imajući u vidu odredbe člana 104. ZOO, ne samo da tuženom nije ponudio vraćanje njegove ranije imovine u Republici Hrvatskoj nego ni odgovarajuću novčanu naknadu, Ustavni sud podsjeća da je stavom 1. člana 104. ZOO propisana obaveza ugovornih strana da vrate drugoj sve ono što su primile po osnovu ništavog ugovora. Međutim, imajući u vidu tekst stava 2. člana 104. ZOO, prema kojem: Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan...prinudnim propisima...sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala..., Ustavni sud smatra da se restitucija kao posljedica ništavosti ugovora ne odvija automatski. Ustavni sud citiranu odredbu ZOO razumijeva na način da je potrebno da svaka strana, u slučaju utvrđivanja da je ugovor ništav, podnese sudu zahtjev za vraćanje onog što je dala po osnovu tog ugovora. Pri tome će sud ocijeniti da li su strane bile savjesne i, moguće, odbiti zahtjev nesavjesne strane. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na relevantne odredbe ZPP, prema kojima u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku; tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Ustavni sud zapaža da iz presuda redovnih sudova proizlazi da tuženi tokom cijelog postupka nije postavio protivtužbeni zahtjev, što nesporno umjesto njega nije mogao učiniti apelant, budući da tužilac tužbenim zahtjevom ne može obavezivati samog sebe. Iz navedenog nesporno proizlazi da je Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu, proizvoljno primijenio i materijalni i procesni zakon. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je i Okružni sud obavezao apelanta da trpi da se tuženi uknjiži na nekretninama u Republici Hrvatskoj koje su bile predmet ništavog ugovora, a da tuženi nije postavio takav zahtjev jer je tuženi tokom postupka pred prvostepenim sudom i u žalbi osporavao osnov tužbenog zahtjeva (odnosno tvrdio da je ugovor zaključen slobodnom voljom, te da je pravno valjan), te samo paušalno osporavao mogućnost da se on vrati u Republiku Hrvatsku, bez jasnog isticanja zahtjeva u toku postupka da mu se vrati imovina u Republici Hrvatskoj koju je imao prije rata. Međutim, imajući u vidu činjenicu da apelant ne osporava presudu Okružnog suda i da, štaviše, predlaže Ustavnom sudu da, nakon što ukine presudu Vrhovnog suda, ostavi na snazi presudu Okružnog suda koja je i izvršena, te da se Ustavni sud, prema Pravilima Ustavnog suda, mora kretati u okviru zahtjeva iz apelacije, Ustavni sud se nije ni upuštao u ocjenu da li su presudom drugostepenog suda povrijeđena apelantova prava. Ustavni sud konstatira da je apelant disponirao svojim tužbenim zahtjevom kako je on htio (što je njegovo zakonom utvrđeno pravo), te da se njegov tužbeni zahtjev nije mogao odbiti na način kako je to Vrhovni sud učinio ni zbog upravo elaboriranog razloga.
- 58.U odnosu na stav Vrhovnog suda da je vrijednost zamijenjenih nekretnina, na čemu je apelant insistirao tokom postupka, bez utjecaja na rješenje predmetnog spora, jer apelant ni u kojem slučaju ne bi mogao dobiti od tuženog svoje ranije nekretnine u Banjoj Luci a da mu istovremeno ne vrati njegovu raniju imovinu u Republici Hrvatskoj, koja je bila predmet razmjene, Ustavni sud smatra da je navedeno stajalište Vrhovnog suda proizvoljno. Naime, prvostepeni i drugostepeni sud jasno su obrazložili da vrijednost razmijenjenih nekretnina nije ekvivalentna na apelantovu štetu koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kao lice nesrpske nacionalnosti, živio u sredini u kojoj su bila ratna djejstva i u kojoj je na njega vršen pritisak do mjere da je u jednom trenutku bio istjeran iz svoje kuće, a da je tuženi kao apelantov komšija sve to znao i opet s apelantom zaključio predmetni ugovor o razmjeni nekretnina, te da su se ti sudovi pozvali na član 141. ZOO prema čijem stavu 2. na zelenaški ugovor shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o posljedicama ništavosti i o djelimičnoj ništavosti ugovora, pa se stav Vrhovnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, pokazuje kao proizvoljan i u ovome segmentu.
- 59.Također, Ustavni sud zapaža da je restitucija po osnovu predmetnog ugovora o razmjeni koji je proglašen ništavim prema odlukama prvo i drugostepenog suda ostvarena, što je evidentno iz stanja spisa, odnosno apelantovih navoda da je na osnovu presude Okružnog suda proveden postupak izvršenja i da je apelant preuzeo posjed na nekretninama u Banjoj Luci, a tuženi u Republici Hrvatskoj, odnosno da je izvršena promjena upisa u zemljišnim knjigama.
- 60.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda ne zadovoljava standard zakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 61.Imajući u vidu prethodni zaključak, tj. da miješanje u pravo na apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom, Ustavni sud neće ispitivati da li je to miješanje imalo legitiman cilj, odnosno da li je tim miješanjem uspostavljena pravična ravnoteža između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti).
- 62.Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u kojem je Okružni sud djelimično izmijenio prvostepenu presudu, dajući u odlučnom dijelu svoje odluke jasne razloge za svoje odlučenje i prihvatajući glavninu obrazloženja Osnovnog suda, te primjenu materijalnog prava na činjeničnoj osnovi koju je utvrdio Osnovni sud, a da, s druge strane, apelant tu presudu nije osporio ni kada je riječ o obavezivanju da i on trpi da i tuženi ostvari restituciju iako u tom pravcu u postupku pred redovnim sudovima nije bilo izričitog i jasnog zahtjeva tuženog, te imajući u vidu protek vremena u kojem je apelant u neizvjesnosti, Ustavni sud je zaključio da je opravdano da primijeni izuzetak iz člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda i sam odluči o meritumu predmeta ostavljanjem na snazi Presude Okružnog suda broj Gž-217/04 od 16. marta 2006. godine.
VIII. Zaključak
- 63.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se javna vlast odlukom Vrhovnog suda, kojom su preinačene presude prvostepenog i drugostepenog suda kojima je proglašen ništavim ugovor o razmjeni nekretnina i naređena istovremena restitucija pozivanjem na član 104. ZOO i odbijen apelantov tužbeni zahtjev za proglašavanje ništavim ugovora za koji je utvrđeno da je zaključen protivno prinudnim propisima, umiješala u pravo na apelantovo mirno uživanje na način koji ne zadovoljava standarde zakonitog miješanja u navedeno apelantovo pravo.
- 64.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 65.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.