Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1050/09, rješavajući apelaciju Branke Kobas, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Zlatko M. Knežević, sudija

Usvaja se apelacija Branke Kobas.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035041 06 P.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja preduzme mjere u skladu sa zakonom s ciljem okončanja postupka u predmetu broj 71 0 P 035041 06 P.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Branki Kobas isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Branka Kobas (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Milena Kobas, punomoćnik iz Banje Luke, podnijela je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 035041 06 P. Apelantica je dopunila apelaciju 28. augusta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 3. jula 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. jula 2009. godine.
  • 4.
    Ustavni sud je 11. augusta 2010. godine od Osnovnog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis, što je i učinjeno 2. septembra 2010. godine. Spis je ponovo zatražen na uvid 25. jula 2011. godine, te je dostavljen 4. augusta 2011. godine. Nakon ostvarenog uvida spis je vraćen Osnovnom sudu 10. augusta 2011. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantici 25. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelantica je 4. aprila 2003. godine tužbom kod Osnovnog suda pokrenula spor protiv Preduzeća za poštanski saobraćaj a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog uskraćivanja prava na slobodno zapošljavanje pod jednakim uvjetima kod zasnivanja radnog odnosa. Osnovni sud je 1. marta 2004. godine apelanticu pozvao da uredi tužbu jer nije sadržavala elemente iz člana 53. Zakona o parničnom postupku, što je apelantica i učinila.
  • 8.
    Apelantica je 26. jula 2004. godine uputila pismeni prijedlog sudu da od tuženog zatraži da dostavi ovjerenu kopiju bodovne liste svih kandidata s drugog i trećeg kruga testiranja, konačnu bodovnu listu svih kandidata poslije sva tri kruga testiranja, kopiju originalnih testova za svakog kandidata pojedinačno, te spisak i adrese svih članova komisije za prijem radnika za sva tri kruga testiranja.
  • 9.
    Na pripremnom ročištu održanom 28. septembra 2004. godine apelantičin prijedlog u pogledu dokazne građe je u cjelini prihvaćen, te je tuženom naloženo da dostavi zahtijevane podatke. Ročište za glavnu raspravu je zakazano za 11. novembar 2004. godine.
  • 10.
    Na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. novembra 2004. godine tuženom je naloženo da dostavi ovjerenu kopiju konačne bodovne liste svih kandidata sa posljednjeg kruga testiranja, kao i kopiju rezultata testova s konačnog kruga za svakog kandidata. Dalje, sud je naložio da se pozovu i saslušaju u svojstvu svjedoka još dva lica. Najzad, u dogovoru sa strankama, nastavak ročišta za glavnu raspravu je zakazan za 1. februar 2005. godine.
  • 11.
    Na nastavku ročišta za glavnu raspravu održanom 1. februara 2005. godine tuženom je ponovno naloženo da postupi po nalogu suda i dostavi traženu dokumentaciju. Na ročište je pristupio jedan od dva pozvana svjedoka, a za drugog svjedoka apelantica je trebala naknadno dostaviti adresu, pošto je konstatovano da živi u Cirihu. Nastavak ročišta zakazan je za 25. mart 2005. godine.
  • 12.
    Ročište zakazano za 25. mart 2005. godine odloženo je za 1. juni 2005. godine zbog toga što je trebalo pribaviti adresu svjedoka koji živi u Cirihu, a koji je bio konsultant prilikom izbora kandidata po oglasu na koji se prijavila i apelantica. Tuženom je naloženo da sudu dostavi ovu informaciju, što je on i učinio podneskom od 15. aprila 2005. godine.
  • 13.
    Na ročištu održanom 1. juna 2005. godine konstatovano je da svjedoku iz Ciriha nije uručen poziv, pa je naloženo ponovno pozivanje. Nastavak ročišta za glavnu raspravu zakazan je za 19. septembar 2005. godine.
  • 14.
    Na ročištu zakazanom i održanom 19. septembra 2005. godine konstatovano je da se svjedok nije odazvao na obavijest za preuzimanje pošiljke, a apelantica je izrazila sumnju da svjedok izbjegava da se pojavi na sudu, te i dalje insistirala na njegovom saslušanju. Nakon iznošenja završnih riječi, glavna rasprava je zaključena i stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 19. oktobra 2005. godine.
  • 15.
    Osnovni sud je Presudom broj RS-1224/03 od 19. oktobra 2005. godine u cjelini odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da je primi u radni odnos na neodređeno vrijeme, počevši od 3. februara 2003. godine, te da joj na ime duga po osnovu neisplaćenih plaća, toplog obroka i prevoza isplati iznose koje je zahtijevala sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženom izrekne novčana kazna zbog prekršaja iz člana 150. stav 1. Zakona o radu odbačen je zbog apsolutne nenadležnosti suda.
  • 16.
    Protiv presude Osnovnog suda apelantica je 27. oktobra 2005. godine izjavila žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).
  • 17.
    Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Ž-06-000094 od 25. oktobra 2006. godine apelantičinu žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Osnovnom sudu je data uputa da od apelantice zatraži da opredijeli tužbeni zahtjev, tj. da li pobija cjelokupni konkurs ili izbor kandidata navedenih u tužbi, te da, u zavisnosti od toga, treba da postavi tužbeni zahtjev i uredi tužbu i u subjektivnom i u objektivnom smislu (ko je tuženi, da li samo poslodavac ili i radnik čiji izbor osporava).
  • 18.
    Okružni sud je spis dostavio Osnovnom sudu 23. novembra 2006. godine, rješenje je uručeno apelantici 27. novembra 2006. godine, a tuženom 24. novembra 2006. godine.
  • 19.
    Apelantica je 16. januara 2007. godine Osnovnom sudu dostavila podnesak označen kao "konačno preciziranje tužbenog zahtjeva po Rješenju Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000094 od 25. oktobra 2006. godine". U ovom podnesku kao tuženi je označeno Preduzeće za poštanski saobraćaj RS a.d. Banja Luka, vrijednost spora je označena u iznosu od 29.938,00 KM.
  • 20.
    Dopisom od 2. marta 2007. godine Osnovni sud je od apelantice zatražio da, prema uputama iz rješenja Okružnog suda, opredijeli tužbeni zahtjev u smislu što će navesti da li pobija cjelokupni konkurs ili izbor kandidata navedenih u tužbi, te u zavisnosti od toga, da postavi tužbeni zahtjev i uredi tužbu u subjektivnom smislu (ko je tuženi, da li samo poslodavac ili i radnik čiji izbor se osporava).
  • 21.
    Apelantica je u podnesku od 16. marta 2007. godine istakla da je svoju tužbu već uredila podneskom od 16. januara 2007. godine, te još jednom ponovila da je tuženi Preduzeće za poštanski saobraćaj RS a.d. Banja Luka, da tuženi nije donio odluku o prijemu u radni odnos, kao ni odluku o izboru kandidata, pa da od suda ne može tražiti da se poništi nešto što ne postoji, da ne osporava oglas od 25. septembra 2002. godine već listu o izboru primljenih kandidata na kojoj su se nalazila lica (njih sedam) koja su na listi prvenstva, a nakon obavljenih testiranja bila iza 54. mjesta, te najzad da ona ne tuži ova lica već tuženog i da od suda traži da mu naloži da joj obezbijedi diskriminacijom uskraćeno pravo na zaposlenje pod jednakim uvjetima, odnosno zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme.
  • 22.
    Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-P-06-002464 od 30. marta 2007. godine apelantici vratio tužbu zaprimljenu 16. januara 2007. godine, te podnesak od 16. marta 2007. godine, navodeći detaljno upute iz rješenja Okružnog suda u kojem smislu tužba mora biti ispravljena i dopunjena.
  • 23.
    Apelantica je 17. aprila 2007. godine Osnovnom sudu dostavila podnesak označen kao "konačno preciziranje tužbenog zahtjeva po vašem rješenju broj 071-0-P-06-002464 od 30. marta 2007. godine".
  • 24.
    U periodu od 17. oktobra 2007. godine do 20. marta 2009. godine apelantica se pet puta obraćala Osnovnom sudu s urgencijama da se postupi po rješenju Okružnog suda od 25. oktobra 2006. godine, odnosno da se o njenom tužbenom zahtjevu odluči u razumnom roku.
  • 25.
    Pripremno ročište zakazano je i održano 29. maja 2009. godine. Osnovni sud je naložio apelantici da u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja uredi tužbu i tužbeni zahtjev, tako što će tužbu proširiti na još 54 lica koja su po predmetnom oglasu zasnovala radni odnos, zbog toga što predstavljaju jedinstvene suparničare s tuženim. Dalje, apelantici je ukazano da sud ne može odlučivati o poništenju prijedloga za angažovanje radnika, već može utvrđivati zakonitost pojedinačnog akta tužene i određenog lica s kojim je zasnovan radni odnos, da apelantica ne može tražiti da sud utvrdi ništavim ugovore o radu za pojedine kandidate koje će odabrati već da tužbom mora obuhvatiti sve kandidate koji su po predmetnom konkursu zasnovali radni odnos, da sud može odlučivati o zakonitosti ili nezakonitosti zasnivanja radnog odnosa ali da ne može naložiti zasnivanje radnog odnosa na određeno ili neodređeno vrijeme, da obrazac ugovora o radu ne može biti dio tužbenog zahtjeva, te najzad upozorio apelanticu da opredijeli svoj tužbeni zahtjev u pogledu vidova materijalne i nematerijalne štete čiju naknadu traži, te da označi novčane iznose za svaki od vidova naknade štete koje zahtjeva.
  • 26.
    Podneskom od 2. juna 2009. godine apelantica je zatražila izuzeće sudije D.K. zbog pristranosti i nestručnosti.
  • 27.
    Apelantica je 10. juna 2009. godine Osnovnom sudu dostavila podnesak označen kao "konačno preciziranje tužbenog zahtjeva po vašem rješenju broj 071-0-P-035041 06 P od 29. maja 2009. godine". Kao tuženi, označeno je Preduzeće za poštanski saobraćaj RS a.d. Banja Luka, odnosno kao supraničari sedam lica s kojim je zaključen ugovor o radu po oglasu na koji se prijavila i apelantica.
  • 28.
    U periodu od podnošenja zahtjeva za izuzeće sudije pa do 28. augusta 2009. godine apelantica se četiri puta obraćala urgencijama tražeći da bude odlučeno o ovom zahtjevu. Apelanticin zahtjev odbijen je rješenjem od 30. jula 2009. godine koje joj je uručeno 1. septembra 2009. godine.
  • 29.
    Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 035041 06 od 9. septembra 2009. godine odbacio apelanticinu tužbu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelantica dva puta pozivana da uredi tužbeni zahtjev u skladu s uputama iz rješenja Okružnog suda od 25. oktobra 2006. godine, da je po drugi put dostavila tužbu suprotno jasnim i preciznim uputama iz rješenja od 29. maja 2009. godine, odnosno da nije pravilno označila tužene koji su jedinstveni suparničari, što predstavlja nedostatak za dalje vođenje parnice, pa da je, u skladu s članom 67. tačka 8, čl. 293, 295. i 336, u vezi s članom 175. stav 3. Zakona o parničnom postupku apelantičina tužba odbačena.
  • 30.
    Apelantica je na ovo rješenje izjavila žalbu 22. septembra 2009. godine. Cjelokupan spis dostavljen je Okružnom sudu na odlučivanje po izjavljenoj žalbi 28. oktobra 2009. godine.
  • 31.
    Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 035041 09 Gz od 31. marta 2010. godine apelantičinu tužbu odbio i potvrdio Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 P 035041 06 od 9. septembra 2009. godine.
  • 32.
    Apelantica je protiv rješenja Okružnog suda uložila apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1662/10 od 21. jula 2010. godine odbacio apelaciju zbog neisprpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
  • 33.
    Apelantica je 10. maja 2010. godine protiv rješenja Okružnog suda uložila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
  • 34.
    Do dana donošenja odluke Ustavnog suda spis nije bio proslijeđen na odlučivanje po uloženoj reviziji Vrhovnom sudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 35.
    Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, te najzad da je prekršena zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer po njenoj tužbi podnesenoj 11. aprila 2003. godine nije odlučeno u razumnom roku, te, s tim u vezi, ističe da je na prvu presudu čekala dvije godine, a da, nakon što je ova ukinuta, i predmet vraćen na ponovno odlučivanje ni nakon tri godine nije donesena odluka. Dalje, apelantica ističe da su je prilikom ostvarivanja prava na zaposlenje diskriminirali poslodavac ali i prvostepeni sud jer po njenoj tužbi ni nakon šest godina nije odlučeno iako se na oglasnim tablama navedenog suda mogu pročitati izvještaji o predmetima iz 2006. i 2007. godine koji su riješeni, zbog čega smatra da ne postoje razlozi da i njen predmet ne bude riješen.

b) Odgovor na apelaciju

  • 36.
    Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je na pripremnom ročištu održanom 29. maja 2009. godine apelantici naloženo da uredi tužbu i pravilno opredijeli tužbeni zahtjev, te je novo ročište zakazano za 6. juli 2009. godine. Međutim, apelantica je podnijela zahtjev za izuzeće sudije, nakon čega je rješenje o zakazivanju ročišta za 6. juli 2009. godine opozvano i predmet ustupljen predsjedniku suda kako bi odlučio o apelantičinom zahtjevu za izuzeće. Dalje, ukazano je da je po apelantičinoj tužbi, podnijetoj 2003. godine, donijeta presuda 2005. godine, koja je rješenjem Okružnog suda iz 2006. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, da je prema pravilu o hronološkom postupanju i s obzirom na broj predmeta, zakazano pripremno ročište čim je to bilo moguće.
  • 37.
    U dopisu od 30. augusta 2010. godine Osnovni sud je zamolio da mu se spis nakon izvršenog uvida hitno vrati jer je apelantica izjavila reviziju.

V. Relevantni propisi

  • 38.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

  • 39.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 40.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 41.
    U konkretnom slučaju, postupak odlučivanja o apelantičinom tužbenom zahtjevu kojim je pred Osnovnim sudom pokrenula radni spor 2003. godine nije bio pravosnažno okončan u vrijeme podnošenja apelacije. Nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu Osnovni sud je donio rješenje koje je, odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud potvrdio svojim rješenjem. Protiv ovog rješenja apelantica je izjavila reviziju, ali spis do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije proslijeđen na odlučivanje Vrhovnom sudu.
  • 42.
    Dakle, u vrijeme podnošenja apelacije nije postojala konačna odluka protiv koje je apelantica iscrpila djelotvorne pravne lijekove, pa je apelacija bila dopustiva prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, u skladu s kojim Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko ona ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 43.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 44.
    Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja konačne odluke o njenoj tužbi u sporu iz radnog odnosa povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 45.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 46.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 47.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 48.
    Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
  • 49.
    U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut tužbom pred nadležnim sudom 11. aprila 2003. godine i u trenutku donošenja ove odluke postupak još uvijek nije okončan, odnosno cjelokupni postupak odlučivanja o apelantičinom tužbenom zahtjevu traje nešto više od osam godina.
  • 50.
    Apelantica je u postupku pred redovnim sudovima tvrdila da joj je uskraćeno pravo na rad i zaposlenje jer i pored ostvarenih rezultata prilikom testiranja za oglašena radna mjesta nije primljena na posao. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom predmetu, kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu, koji bi opravdao trajanje postupka od nešto više od osam godina.
  • 51.
    Dalje, prva radnja po apelantičinoj tužbi preduzeta je tek nakon gotovo jedne godine od zaprimanja tužbe u sudu. Nakon toga, zakazujući ročišta u razumnim vremenskim periodima, Osnovni sud je donio prvostepenu presudu koju je Okružni sud, odlučujući o apelantičinoj žalbi, nakon jedne godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku, Osnovni sud je prvu radnju preduzeo nakon nešto više od jedne godine od dostavljanja predmeta na ponovno odlučivanje. U naredne dvije godine Osnovni sud je od apelantice u dva navrata tražio da uredi tužbu. U vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu Osnovni sud nije bio zakazao ni pripremno ročište.
  • 52.
    U pogledu apelantičinog ponašanja Ustavni sud primjećuje da je, nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje Osnovnom sudu, apelantica u tri navrata podnosila uređeni tužbeni zahtjev u rokovima koje je odredio sud, te da je podnijela zahtjev za izuzeće sudije. Činjenica da apelantičini uređeni tužbeni zahtjevi po ocjeni redovnih sudova nisu ispunjavali uvjete da bi se po njima postupalo jer je apelantica propustila slijediti upute koje je dobila u tom smislu, kao i da je podnijela zahtjev za izuzeće sudije, su doprinijeli trajanju postupka, ali ne mogu opravdati nedonošenje konačne odluke ni nakon osam godina od podnošenja tužbe. Posebno treba imati u vidu da spis ni nakon nešto više od jedne godine nije dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje po reviziji koju je apelantica izjavila. Ustavni sud podsjeća da svrha garancija ustanovljenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijevaju, pored ostalog, pravo da u razumnom roku sudskom odlukom bude okončana neizvjesnost u kojoj se osoba nalazi u pogledu svojih građanskih prava. Na opseg ove garancije nije od uticaja da li će u konačnici ishod biti povoljan ili nepovoljan za osobu koja je u pitanju, kao ni da li ona može ili ne može imati očekivanja da će dobiti odluku u svoju korist.
  • 53.
    Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da je opterećen velikim brojem predmeta, ali nije ponudio niti jedan razlog kao opravdanje zašto predmet po reviziji koju je apelantica izjavila nije dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje.
  • 54.
    Cijeneći navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer po apelantičinoj tužbi u sporu koji je po zakonu određen kao hitan, prije svega, zbog ponašanja Osnovnog suda za koje nije ponuđeno niti jedno razumno obrazloženje i opravdanje, ni nakon osam godina od podnošenja tužbe nije donijeta konačna odluka.

Ostali navodi

  • 55.
    S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud neće posebno ispitivati navode o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, te najzad da li je prekršena zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te s tim u vezi ukazuje i na Odluku o dopustivosti broj AP 1662/10 od 21. jula 2010. godine.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 56.
    Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava, te da se ovako određena naknada obračunava prema kriterijima koje je uspostavio Evropski sud, prilagođeno ekonomskoj situaciji u BiH.
  • 57.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud upućuje na utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema tom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.
  • 58.
    Imajući u vidu činjenicu da je apelantica u svom tužbenom zahtjevu kao sporna istakla pitanja koja se tiču radnog spora, da su postupci u parnicama iz ove vrste sporova zakonom određeni kao hitni, te najzad da postupak u konkretnom slučaju traje već osam godina i da još uvijek nije okončan, apelantici je određena naknada u visini od 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske.

VIII. Zaključak

  • 59.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada u postupku, koji je zakonom određen kao hitan, ni nakon osam godina od podnošenja tužbe nije donijeta konačna odluka, prije svega, zbog propusta redovnog suda koji nije ponudio obrazloženje i razloge koji bi mogli opravdati trajanje postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku.
  • 60.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 61.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.