Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1497/08, rješavajući apelaciju Ive Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Petrovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000179 od 13. marta 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-GŽ-07-001417 od 14. novembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-V-06-000859 od 20. jula 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ivo Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 23. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000179 od 13. marta 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-GŽ-07-001417 od 14. novembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-V-06-000859 od 20. jula 2007. godine. Apelant je 30. jula 2008. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 9. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. juna 2008. godine, Kantonalni sud 18. juna, Općinski sud 8. jula, a protivnik predlagača 30. juna 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 21. jula 2008. godine.
  • 5.
    Općinski sud je 20. oktobra 2010. godine dostavio na uvid spis broj 032-0-V-06-000 859.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Rješenjem nadležnog organa protivnika predlagača - Općinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, broj 01-473-4/95 od 8. juna 2001. godine, donesenim u ponovnom postupku, određeno je da se u svrhu spajanja krakova cjevovoda pitke vode Sprečko Polje - Tuzla ustanovljava pravo službenosti odvođenja i dovođenja vode preko zemljišta čiji je stvarni vlasnik i posjednik apelant, te se dopušta prijelaz preko tog zemljišta licima ovlaštenim za izvođenje radova na izgradnji cjevovoda kao i polaganje cjevovoda i to preko parcele označene kao k.č. broj 773 "Ogorjelica" upisana u p.l. broj 360 k.o. Par Selo, u dužini 106 m i širini od 10 m (u daljnjem tekstu: apelantove nekretnine).
  • 8.
    Protivnik predlagača i apelant su 3. augusta 2001. godine postigli Sporazum o određivanju naknade broj 7-473-4/95, kojim su se sporazumjeli da se apelantu na teret budžeta Općine Tuzla isplati iznos od 11.918,00 KM, na ime naknade štete pričinjene na apelantovim nekretninama prilikom izvođenja radova.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj tužbi od 7. jula 1998. godine, Općinski sud je Presudom broj P-1201/98 od 25. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-242/04 od 1. juna 2004. godine, obavezao protivnika predlagača da apelantu, na iznos sporazumno utvrđene i isplaćene naknade štete zbog korištenja apelantovih nekretnina (11.918,00 KM), isplati i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
  • 10.
    Nadležni organ protivnika predlagača je 22. juna 1998. godine dostavio Općinskom sudu spis broj 10-473-4/95 radi određivanja pravične naknade apelantu za nepotpuno eksproprirano zemljište. U tom postupku Općinski sud je Rješenjem broj RI-29/05 od 14. februara 2006. godine odredio visinu naknade za nepotpuno eksproprirano zemljište, odnosno umanjenu vrijednost zemljišta zbog ustanovljenja prava služnosti na apelantovim nekretninama u iznosu od 50.880,00 KM, ali je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi protivnika predlagača, Rješenjem broj 003-0-GŽ-06-000574 od 11. oktobra 2006. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  • 11.
    Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1831/05 od 16. januara 2007. godine usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Općinskom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke Ustavnog suda, donese novu odluku u predmetu broj R-I-29/05.
  • 12.
    Budući da je predmetni spis (R-I-29/05) 1. decembra 2006. godine bio dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o apelantovom prijedlogu za delegaciju nadležnosti, Općinski sud je, nakon dobijanja Odluke Ustavnog suda broj AP 1831/05, podneskom od 10. maja 2007. godine zatražio vraćanje spisa. Vrhovni sud je predmetni spis vratio Općinskom sudu 16. maja 2007. godine, sa nalogom da postupi prema odluci Ustavnog suda, a nakon toga spis po potrebi vrati Vrhovnom sudu.
  • 13.
    Općinski sud je održao pripremno ročište 15. juna 2007. godine (u predmetu određivanja naknade za eksproprirane nekretnine - stari broj R-I-29/05 - novi broj 032-0-V-06-000 859), a zatim zakazao glavnu raspravu za 22. juni 2007. godine, ali je to ročište na saglasan prijedlog stranaka odloženo za 28. juni 2007. godine radi dostave podataka od nadležne službe protivnika predlagača o tome da li je i koji iznos za umanjenu vrijednost zemljišta obuhvaćen zaključenim sporazumom parničnih stranaka od 3. augusta 2001. godine i šta je tačno obuhvaćeno iznosom od 11.918,00 KM koji je isplaćen apelantu. Traženi podaci su dostavljeni sudu 27. juna 2007. godine.
  • 14.
    Općinski sud je 28. juna 2007. godine nastavio ročište za glavnu raspravu, ali je, na saglasan prijedlog stranaka, ročište za glavnu raspravu odloženo za 4. juli 2007. godine, na kojem je sud izveo dio predloženih dokaza, te zakazao nastavak glavne rasprave za 5. juli 2007. godine. Na toj raspravi sud je saslušao svjedoke, te zbog početka rasprave u drugom predmetu zakazao nastavak glavne rasprave za 10. juli 2007. godine kada je zaključio glavnu raspravu i obavijestio apelanta i protivnika predlagača da će odluka u konkretnoj pravnoj stvari biti donesena 20. jula 2007. godine.
  • 15.
    Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-V-06-000859 od 20. jula 2007. godine određena je naknada za apelantove nepotpuno eksproprirane nekretnine i to za umanjenje vrijednosti zemljišta zbog ustanovljenog prava služnosti na apelantovim nekretninama u površini od 1.060 m" u iznosu od 12.720,00 KM. Stavom drugim izreke presude obavezan je protivnik predlagača da navedenu naknadu isplati apelantu u iznosu koji ne osporava žalbom, u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja, ili da taj iznos, ako apelant odbije prijem, u daljnjem roku položi u sudski depozit, a preostali iznos u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. Utvrđeno je da je protivnik predlagača dužan (stav tri izreke presude), ukoliko u određenom roku ne isplati utvrđeni iznos, na utvrđeni iznos naknade platiti kamatu koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge bez utvrđene namjene preko godinu dana počevši od isteka roka za isplatu naknade. Također je protivnik predlagača obavezan da apelantu naknadi troškove postupka. U obrazloženju rješenja sud je naveo hronologiju predmetnog postupka (što je razmatrano u Odluci Ustavnog suda broj AP 1831/05), te istakao da je, postupajući prema Rješenju Kantonalnog suda broj 003-0-GŽ-06-000574 od 11. oktobra 2006. godine, izveo nove dokaze. Ocjenom ranije provedenih dokaza i novih dokaza, sud je utvrdio da je između apelanta i protivnika predlagača 3. augusta 2001. godine zaključen sporazum kojim se protivnik predlagača obavezao apelantu isplatiti iznos od 11.918,00 KM na ime naknade štete pričinjene prilikom izvođenja radova, što je, prema izvedenim dokazima, apelantu isplaćeno 16. augusta 2001. godine. Navedeno je da sporazum o naknadi, shodno Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 i 38/89, te "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 15/94), po svojoj pravnoj prirodi predstavlja institut poravnanja u upravnom postupku, kojim stranke uređuju imovinskopravne odnose, dakle zamjenjuje pravosnažno sudsko rješenje o određivanju naknade za eksproprijaciju. Međutim, sud je zaključio da predmetni sporazum, koji su u upravnom postupku zaključile stranke, ne predstavlja sporazum o isplati pravične naknade već sporazum o naknadi za štetu pričinjenu prilikom izvođenja radova. Dalje je navedeno da se specifičnost konkretnog slučaja ogleda u tome što niti jednom odredbom Zakona o eksproprijaciji, čl. 23-35. i čl. 49-87, nije predviđena situacija da korisnik eksproprijacije prije utvrđivanja općeg interesa uđe u posjed zemljišta vlasnika čiju nekretninu ima namjeru eksproprirati i nanese mu štetu. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je sporazumom od 3. augusta 2001. godine apelantu isplaćena samo šteta koja mu je načinjena prilikom izvođenja radova, a koja je utvrđena prema nalazima vještaka šumarske i poljoprivredne struke.
  • 16.
    Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza nespornim proizlazi da je predmetna parcela poljoprivredno zemljište koje se nalazi van obuhvata gradskog građevinskog zemljišta, te je istaknuto da je vrijednost predmetnog zemljišta utvrdio vještak poljoprivredne struke u svom nalazu od 28. augusta 2005. godine, pri čemu je utvrdio, kako subjektivnu (4,33 KM/m"), tako i objektivnu vrijednost (12,00 KM/m") predmetnog zemljišta. Sud je, dalje, naveo da je kao objektivan i tačan prihvatio nalaz vještaka, te njegovo izjašnjenje dato na ročištu. Navedeno je da je sud iz raspoloživih elemenata prema odredbama Zakona o eksproprijaciji uzeo onaj koji je najpovoljniji za apelanta pa je pošao od utvrđenja da je vrijednost predmetnog zemljišta 12,00 KM po m". Sud je, dalje, naveo da se o pravu ranijeg vlasnika na naknadu odlučuje rješenjem o eksproprijaciji a da sud samo određuje visinu naknade koja pripada licu za koje je pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji utvrđeno da je raniji vlasnik ekspropriranih nekretnina (član 29. tačke 1. i 7. Zakona o eksproprijaciji). Budući da je rješenjem o eksproprijaciji ustanovljena služnost na apelantovim nekretninama u dužini trase 106 m, širine 10 m, sud je apelantu, shodno članu 71. Zakona o eksproprijaciji, dosudio naknadu od 12.720,00 KM (1.060 m" x 12,00 KM). Navedeno je da sud nije ocijenio nalaz vještaka građevinske struke s obzirom na to da je utvrdio da se ne radi o građevinskom zemljištu. Sud je, dalje, naveo da su rokovi za isplatu naknade i kamate na neisplaćene iznose određeni u skladu sa članom 85. Zakona o eksproprijaciji.
  • 17.
    Protivnik predlagača i apelant su protiv rješenja Općinskog suda izjavili žalbu 1. augusta, odnosno 3. augusta 2007. godine. Nakon dostave žalbe na odgovor Općinski sud je 14. septembra 2007. godine spis dostavio Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi.
  • 18.
    Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-GŽ-07-001417 od 14. novembra 2007. godine odbijena je žalba protivnika predlagača a djelimično uvažena apelantova žalba i rješenje prvostepenog suda preinačeni u dijelu odluke o kamati na način da je protivnik predlagača obavezan da apelantu na utvrđenu naknadu isplati zakonsku zateznu kamatu počevši od 20. jula 2007. godine pa do isplate. Sud je prvo ocijenio neosnovanim apelantove žalbene prigovore da je nepravilno utvrđena naknada za umanjenu vrijednost zemljišta, u smislu da je trebalo utvrditi naknadu kao za uništeno građevinsko zemljište po cijeni od 23,40 KM, zato što se, prema utvrđenju suda, apelant nije žalio na Rješenje Općine Tuzla broj 10-473-4/95 od 8. juna 2001. godine, kojim je usvojen prijedlog protivnika predlagača za nepotpunu eksproprijaciju i ustanovljena služnost na predmetnom zemljištu, koje je, prema tom rješenju, po kulturi njiva 5. klase, te je stoga sud ocijenio irelevantnim apelantove navode da se predmetno zemljište može pretvoriti u građevinsko zemljište. Navedeno je da ni nakon donošenja predmetnog rješenja nije promijenjen karakter predmetne parcele s obzirom na to da nije realiziran prostorni plan Općine Tuzla za period 1986-2005. godine, prema kojem je predmetna parcela bila predviđena za groblje, tako da ona ima status poljoprivrednog a ne građevinskog zemljišta. Sud je, također, ocijenio neosnovanim apelantove navode da se ustanovljenjem prava služnosti na dijelu predmetne nekretnine (106 m x 10 m) gubi upotrebna i tržišna vrijednost cijele parcele budući da je rješenjem o eksproprijaciji eksproprirano samo 1.060 m" predmetne parcele a ne cijela parcela koja ima površinu od 13.521 m". Stoga je sud zaključio da, budući da rješenjem o eksproprijaciji apelantu nije eksproprirana cjelokupna k.č. broj 773, a u smislu člana 9. Zakona o eksproprijaciji, te shodno članu 80. tog zakona, u predmetnom vanparničnom postupku može odlučivati samo o visini naknade za ekspropriranu nekretninu u površini 1.060 m", koja je eksproprirana pravosnažnim rješenjem od 8. juna 2001. godine, a ne može utvrđivati visinu naknade štete za umanjenu upotrebnu vrijednost preostalog neekspropriranog dijela zemljišta. Zaključeno je da je odluka prvostepenog suda donesena u skladu sa čl. 4, 49. i 71. st. 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji. Navedeno je da, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantu na dosuđenu naknadu pripada zakonska zatezna kamata počevši od 20. jula 2007. godine kao od dana donošenja rješenja Općinskog suda pa do isplate, a shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članu 2. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine FBiH" br. 27/98 i 51/01), a u vezi sa članom 70. stav 1. Zakona o eksproprijaciji ("Službene novine FBiH" broj 70/07; u daljnjem tekstu: ZE), koji je stupio na snagu 9. oktobra 2007. godine, zbog čega je u tom dijelu preinačeno prvostepeno rješenje.
  • 19.
    Kantonalni sud je nakon dostave odluke strankama (22. i 23. novembar 2007. godine) spis vratio Općinskom sudu 5. decembra 2007. godine.
  • 20.
    Protivnik predlagača i apelant su 14. decembra, odnosno 19. decembra 2007. godine izjavili reviziju. Apelant je 16. januara 2008. godine dostavio odgovor na reviziju protivnika predlagača, a predlagač 17. januara 2008. godine odgovor na apelantovu reviziju. Općinski sud je 30. januara 2008. godine dostavio spis Vrhovnom sudu radi odlučivanja o izjavljenim revizijama.
  • 21.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-08-000179 od 13. marta 2008. godine odbio revizije kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova za koje je vezan, a prema kojem je Rješenjem nadležne službe Općine Tuzla broj 10-473-4/95 od 8. juna 2001. godine ustanovljeno pravo služnosti odvođenja i dovođenja vode preko apelantovih nekretnina - zemljišta označenog kao k.č. broj 773 i to na dijelu parcele u dužini od 106 m i širini 10 m. Navedeno je da je predmetno rješenje pravosnažno, te da se, stoga, ne mogu prihvatiti apelantovi prigovori iz revizije da mu je trebalo dosuditi naknadu za cijelu parcelu (površine 13.539 m"), jer nadležni sud, prema odredbi člana 80. stav 1. ranijeg Zakona o eksproprijaciji, odlučuje o visini naknade za ekspropriranu nekretninu, a apelantu je ekspropriran samo dio k.č. broj 773 u površini od 1.060 m". Također je navedeno da apelant u postupku eksproprijacije nije tražio da mu se eksproprira i preostali dio predmetne parcele u smislu člana 9. Zakona o eksproprijaciji. Tim članom je regulirano da će se na zahtjev vlasnika eksproprirati i preostali dio nekretnine ako se pri eksproprijaciji jednog dijela utvrdi da vlasnik nema privredni interes da koristi preostali dio. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode revizije da mu je nezakonito dosuđena najnepovoljnija i najniža naknada budući da su nižestepeni sudovi utvrdili da se sporna parcela nalazi van zone gradskog građevinskog zemljišta i da predstavlja poljoprivredno zemljište (njiva, oranica). Navedeno je da su nižestepeni sudovi naknadu utvrdili vještačenjem vještaka poljoprivredne struke, te da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, taj iznos naknade određen u skladu sa članom 49. Zakona o eksproprijaciji, uz pravilno odmjeravanje kamate na utvrđeni iznos, shodno članu 70. stav 1. važećeg ZE-a, koji se, u predmetima u kojima naknada još nije isplaćena, primjenjuje retroaktivno i kojim je propisano da na dosuđenu naknadu teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke o određivanju naknade, kako je i odlučeno drugostepenim rješenjem. Navedeno je da se ostali navodi revizije odnose na dugo trajanje postupka, opstrukciju organa uprave i dr., o čemu nije nadležan da raspravlja Vrhovni sud i o čemu je već odlučio Ustavni sud u Odluci broj AP 1831/05. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovore revizije protivnika predlagača (o nepostojanju pasivne legitimacije protivnika, visini dosuđene naknade i tvrdnjama da su sudovi trebali primijeniti član 71. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, kao i da predmetno zemljište predstavlja klizište, a što vještak nije tvrdio).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 22.
    Apelant smatra da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud odbio njegovu reviziju uz obrazloženje da nije nadležan da raspravlja o ostalim prigovorima revizije "propustivši ustanoviti pravilno činjenično stanje bez obzira na obilnu dokumentaciju što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava na ishod odluke, koja je proizvoljna i nije osnovana na priloženim činjenicama i dokazima". Dalje, apelant navodi hronologiju cjelokupnog postupka (pred upravnim organima i sudom) i ističe da se nije protivio eksproprijaciji ali da traži pravičnu naknadu za degradaciju zemljišta nastalu izgradnjom objekta. U apelaciji se navodi i da je Ustavni sud u Odluci broj AP 1831/05 ocijenio nerazumnim trajanje predmetnog postupka ali da nadležni sudovi nisu ispoštovali dati rok a da Ustavni sud nije pokrenuo sankcije protiv odgovornih.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    Vrhovni sud smatra da osporenim rješenjem nije povrijedio apelantova ustavna prava.
  • 24.
    Kantonalni sud smatra da je odluka tog suda zakonita i pravilna i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 25.
    Općinski sud navodi da je spis tog suda 1. decembra 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o apelantovom prijedlogu (od 21. novembra 2006. godine) za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda. Dalje je navedeno da je Vrhovni sud, na zahtjev Općinskog suda, vratio ovaj spis 16. maja 2007. godine uz obrazloženje da ga je zaveo kao reviziju a ne kao zahtjev za delegaciju jer je ocijenio da je, u situaciji kad su Općinski i Kantonalni sud već bili donijeli rješenja u apelantovom slučaju, bespredmetno odlučivati o prijedlogu za delegaciju nadležnosti. Istaknuto je da Odluka Ustavnog suda broj AP 1831/05 nije bila uložena u predmetni spis a da je predsjednik suda obavijestio Ustavni sud da se spis nalazi u Vrhovnom sudu radi odlučivanja o delegaciji nadležnosti. Navedeno je da je Općinski sud nakon toga zakazao više ročišta (15, 22. i 27. juna, te 4, 5. i 10. jula 2007. godine) a rješenje donio 20. jula 2007. godine, a zadužena sutkinja ističe da svojim postupanjem nije kršila apelantova prava, te smatra da je u toku postupka ispoštovala rokove predviđene Zakonom o parničnom postupku.
  • 26.
    Protivnik predlagača je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da su osporene odluke nepravilne i da su zasnovane na pogrešnoj primjeni odredbi Zakona o eksproprijaciji na štetu protivnika predlagača a ne apelanta jer je protivnik predlagača obavezan da apelantu isplati naknadu za eksproprirane nekretnine umjesto stvarnog korisnika eksproprijacije. Na kraju vrlo opširnog odgovora na apelaciju ističe se da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava pa protivnik predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 27.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 28.
    Zakon o vanparničnom postupku ( �Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

Članak 148.

(1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.

(2) Postupak iz stavka 1. ovog članka mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom.

  • 29.
    Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH broj 12/87 - prečišćeni tekst, i 38/89, te "Službeni list RBiH" broj 15/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 49.

Pri određivanju naknade za eksproprisano poljoprivredno i građevinsko zemljište cijeniće se korist koju može dati zemljište redovnim iskorištavanjem, korist koju je raniji vlasnik imao od tog zemljišta, a naročito tržišna cijena odgovarajućeg poljoprivrednog odnosno građevinskog zemljišta.

Tržišna cijena eksproprisanog poljoprivrednog odnosno građevinskog zemljišta utvrđuje se na osnovu podataka o prometnoj vrijednosti koje daje opštinski organ uprave društvenih prihoda i podataka o iznosima iz postignutih sporazuma o određivanju pravične naknade za eksproprisano zemljište u toj opštini.

Ako je vrijednost poljoprivrednog odnosno građevinskog zemljišta uvećana kao rezultat neposrednog ili posrednog ulaganja društvenih sredstava i ako na formiranje tržišne cijene utiču okolnosti što se poljoprivredno zemljište nalazi u naseljima ili u turističkim područjima ili u blizini tih naselja odnosno područja, saobraćajnica, vještačkih jezera, kanala, melioracionih ili drugih objekata, ili što predstoji eksproprijacija, naknada će se umanjiti srazmjerno uticaju tih okolnosti.

U slučaju iz prethodnog stava, kada je predmet eksproprijacije obradivo poljoprivredno zemljište zemljoradnika, odnosno građevinsko zemljište koje kao poljoprivredno koristi zemljoradnik, kome je prihod od tog zemljišta glavni uslov za egzistenciju, ne vrši se umanjenje naknade.

Odlukom skupštine opštine određuju se područja u kojima na formiranje tržišne cijene utiču okolnosti iz stava 3. ovog člana, kao i najmanji procent umanjenja tržišne cijene.

Odluka iz prethodnog stava donosi se za svaku godinu unaprijed, a najdocnije do 31. marta godine u kojoj će se primjenjivati.

Naknada za eksproprisano poljoprivredno odnosno građevinsko zemljište koja se određuje po odredbama prethodnih stavova uvećava se za vrijednost uloženih neamortizovanih investicija značajnih za trajnije očuvanje ili poboljšanje poljoprivrednog zemljišta.

Član 71.

U slučaju ustanovljenja službenosti naknada se određuje u iznosu za koji je usljed ustanovljenja službenosti smanjena vrijednost zemljišta ili zgrade.

Visina smanjene vrijednosti zemljišta ili zgrade utvrđuje se po postupku za određivanje naknade propisane ovim zakonom.

Vlasnik nema pravo na naknadu ako usljed ustanovljenja službenosti zemljište ili zgrada nisu izgubili od svoje vrijednosti.

  • 30.
    Zakon o eksproprijaciji ("Službene novine FBiH" broj 70/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 70.

Odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ako naknada nije isplaćena, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.

VI. Dopustivost

  • 31.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 32.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 33.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000179 od 13. marta 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da nisu donesena u razumnom roku kao i da su nezakonita, te smatra da su mu tim rješenjima povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 36.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 37.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 38.
    Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda odlučivalo o visini naknade za apelantove eksproprirane nekretnine, te, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

a.a) Donošenje odluke u razumnom roku

  • 39.
    Ustavni sud konstatira da je apelant naveo da mu je povrijeđeno pravo na "razumno trajanje postupka" navodeći hronologiju cjelokupnog upravnog i sudskog postupka, te ističući da je Ustavni sud svojom odlukom već ocijenio nerazumnim trajanje predmetnog postupka ali da nadležni sudovi nisu ispoštovali dati rok.
  • 40.
    U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se, prema njegovoj praksi i praksi Evropskog suda, razumnost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnih vlasti kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).

a.b) Period koji se uzima u obzir

  • 41.
    Ustavni sud zapaža da je predmetni vanparnični postupak započeo 22. juna 1998. godine kad je nadležna služba protivnika predlagača dostavila spis Općinskom sudu radi utvrđivanja pravične naknade za apelantovo eksproprirano zemljište, u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji. Taj postupak je okončan osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000179 od 13. marta 2008. godine, koje je predmet ove apelacije. Dakle, cjelokupan postupak u apelantovom slučaju trajao je devet godina, osam mjeseci i devetnaest dana.
  • 42.
    Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom donošenja odluke o apelantovoj prethodnoj apelaciji, vezanoj za isti vanparnični postupak, Odlukom broj AP 1831/05 od 16. januara 2007. godine već utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Tom odlukom Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke Ustavnog suda, donese novu odluku u predmetu broj R-I-29/05.
  • 43.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci, rukovodeći se pravilom ne bis in idem, razmotriti apelantove navode vezane za eventualnu povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu od donošenja odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1831/05, koja je dostavljena Općinskom sudu 27. februara 2007. godine, do donošenja osporenog Rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000179 od 13. marta 2008. godine, a to je period od dvanaest mjeseci i 14 dana.

a.c) Analiza dužine trajanja postupka

  • 44.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja pravične naknade za eksproprirano zemljište. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak, s obzirom na činjenice i pravna pitanja koja pokreće, može smatrati relativno složenim.
  • 45.
    Ustavni sud ponovo ukazuje na to da je Odlukom broj AP 1831/05 od 16. januara 2007. godine naložio Općinskom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke Ustavnog suda, donese novu odluku u predmetu broj R-I-29/05. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je nesporno da Općinski sud nije u roku koji je utvrđen odlukom Ustavnog suda donio odluku o visini naknade koja pripada apelantu za eksproprirane nekretnine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bio objektivno spriječen da u ostavljenom roku donese odluku o naknadi za eksproprirane nekretnine. Naime, u vrijeme dostave odluke Ustavnog suda (27. februar 2008. godine) spis Općinskog suda se nalazio u Vrhovnom sudu radi odlučivanja o apelantovom prijedlogu (od 21. novembra 2006. godine) za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je Općinski sud zbog apelantove legitimne radnje, do povratka spisa sa Vrhovnog suda (16. maj 2007. godine), bio objektivno spriječen da preduzima radnje iz svoje nadležnosti.
  • 46.
    S druge strane, Ustavni sud zapaža da je nakon povrata spisa sa Vrhovnog suda Općinski sud odmah (18. maja 2007. godine) izdao dnevnu naredbu za zakazivanje ročišta, te u veoma kratkom periodu održao šest ročišta (15, 22. i 28. juna, te 4, 5. i 10. jula 2007. godine) i donio Rješenje broj 032-0-V-06-000859 od 20. jula 2007. godine. Dalje, evidentno je da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio u roku od dva mjeseca (spis dostavljen 14. septembra a odluka o žalbi donesena 14. novembra 2007. godine), kao i da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku kraćem od dva mjeseca (spis dostavljen 30. januara a odluka donesena 13. marta 2008. godine).
  • 47.
    Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak koji je uslijedio nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1831/05 od 16. januara 2007. godine trajao ukupno dvanaest mjeseci i 14 dana, pri čemu je Općinski sud zbog objektivnih okolnosti bio spriječen da preduzima radnje iz svoje nadležnosti u početna tri i po mjeseca tog perioda (od 27. februara do 16. maja 2007. godine), Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne prelazi granice "razumnosti" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu već jednom utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u ovom sporu.
  • 48.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje

  • 49.
    Apelant, dalje, ističe da je Vrhovni sud odbio njegovu reviziju uz obrazloženje da nije nadležan da raspravlja o ostalim prigovorima revizije "propustivši ustanoviti pravilno činjenično stanje bez obzira na obilnu dokumentaciju što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava na ishod odluke, koja je proizvoljna i nije osnovana na priloženim činjenicama i dokazima".
  • 50.
    Vezano za ove apelacione navode, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 51.
    U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je izričitom odredbom člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te, stoga, zaključuje da su ovi apelantovi apelacioni navodi vezani za eventualne propuste Vrhovnog suda u tom pogledu u cijelosti neosnovani. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance nakon provedenog postupka utvrdili visinu naknade koja pripada apelantu a koja je utvrđena shodno nalazu vještaka poljoprivredne struke i koja je, kako to navode sudovi u obrazloženju osporenih odluka, određena u skladu sa odredbom čl. 49. i 71. Zakona o eksproprijaciji. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka detaljno obrazložili zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o gradskom građevinskom zemljištu, odnosno da predmetno zemljište ima karakter poljoprivrednog zemljišta. Redovni sudovi su za svoje zaključke dali potpuna i logična obrazloženja. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 52.
    Apelant se, također, "ali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe kao i odgovora na žalbu protivnika predlagača. Također, apelant je imao i koristio mogućnost izjavljivanja revizije, odnosno odgovora ne reviziju protivnika predlagača. O žalbi i reviziji su odlučivali nadležni sudovi koji su razmotrili prigovore apelanta i protivnika predlagača, te u obrazloženju svojih odluka obrazložili zašto je apelantova žalba djelimično osnovana (u pogledu dijela odluke o kamati), odnosno zašto su žalba (u preostalom dijelu) i revizija neosnovane, odnosno zašto su neosnovane žalba i revizija protivnika predlagača. Dakle, iz stanja spisa nespornim proizlazi da je o apelantovom predmetu odlučivano na tri sudske instance. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani.

Ostali navodi

  • 53.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelacione navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 54.
    Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja, nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1831/05 od 16. januara 2007. godine, nije prekršeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 55.
    Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 13. Evropske konvencije jer u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove o visini naknade koja pripada apelantu za nepotpuno eksproprirane nekretnine dali detaljne, jasne i logične razloge.
  • 56.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 57.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.