USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Margarita Caca-Nikolovska, na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2468/10, rješavajući apelaciju "Maloprodaje Ključ-Šik" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
OBRAZLOŽENJE
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Maloprodaje Ključ-Šik" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-P"-06-000 027 od 26. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1."Maloprodaja Ključ-Šik" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Biljana Bogdanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 018-0-Rev-08-001 216 od 30. oktobra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-P"-06-000 027 od 26. septembra 2008. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi tuženom zabranio otuđenje poslovnog prostora koji je predmet spora do donošenja odluke o apelaciji.
- 2.Ustavni sud je Odlukom broj AP 3981/08 od 17. marta 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 27. decembra 2008. godine protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-P"-06-000 027 od 26. septembra 2008. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak po izjavljenoj apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom bio u toku. Odlučujući o izjavljenoj apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-001 216 od 30. oktobra 2009. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu iz formalnih razloga.
- 3.Apelant je 6. jula 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv "Maloprodaje Ključ-Šik" Sarajevo a.d. Čajniče iz Čajniča (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se utvrdi da je 1/1 vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u Bijeljini, ukupne površine 86 m", koji je smješten u prizemlju stambeno-poslovne zgrade i koji je upisan u popisnom listu broj 6054 k.o. Bijeljina I u podulošku broj 33, sa drugim identifikacionim podacima bliže navedenim u tužbi (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor). Također je apelant tražio da se slijedom toga naloži nadležnom organu da uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje (briše sa imena tuženog i upiše na apelantovo ime kao njegovo isključivo vlasništvo), te da se tuženi obaveže da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporni poslovni prostor uz naknadu troškova postupka. Osim toga, apelant je tražio da sud odredi mjeru osiguranja kojom se tuženom zabranjuje bilo kakvo raspolaganje spornim poslovnim prostorom.
- 4.Presudom Osnovnog suda broj Ps-274/05 od 9. decembra 2005. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, kao i prijedlog za izdavanje mjere osiguranja bliže određene u dispozitivu presude. Osim toga, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su SIZ za stambeno-komunalnu djelatnost, kao prenosilac prava korištenja, i Industrija čarapa i trikotaže "Ključ-Šik" OOUR Maloprodaja iz Sarajeva, kao primalac prava korištenja, 22. juna 1982. godine zaključili Ugovor o prijenosu prava korištenja uz naknadu na spornom poslovnom prostoru. Dalje, Osnovni sud je naveo da je u zemljišnim knjigama 1. jula 1992. godine izvršen upis prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru sa 1/1 u korist "Ključ-Šika" iz Sarajeva. Osim toga, sud je naveo da je, na osnovu dopisa Kantonalnog suda u Sarajevu od 13. septembra 2004. godine, utvrdio da je apelant pravni sljednik preduzeća "Ključ-Šik" OOUR "Maloprodaja" Sarajevo.
- 5.Nasuprot tome, sud je utvrdio da je Vlada Republike Srpske donijela odluku od 26. januara 1996. godine, kojom se Trgovinsko preduzeće "Maloprodaja Ključ-Šik" p.o. Sarajevo organizira kao preduzeće od interesa za Republiku Srpsku, sa sjedištem u Sarajevu-Pale, i da je to preduzeće pravni sljednik preduzeća "Maloprodaja Ključ-Šik" u mješovitom vlasništvu sa p.o. Sarajevo, na osnovu čega je izvršena registracija tuženog kod Osnovnog suda u Trebinju. Osim toga, u odluci je navedeno da to preduzeće obuhvata sva preduzeća, predstavništva i poslovne jedinice pravnog prednika na teritoriji Republike Srpske, teritoriji SR Jugoslavije i bivše SFRJ i pravni je sljednik njegove cjelokupne imovine. Također je sud naveo da je za sporni poslovni prostor u postupku izlaganja nekretnina na javni uvid tokom 2004. godine utvrđeno da pravo raspolaganja pripada tuženom sa dijelom 1/1.
- 6.Na osnovu utvrđenih činjenica, Osnovni sud je istakao da tuženi nije ponudio nikakav dokaz koji bi ukazao na to da je stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Naime, Osnovni sud je naveo da sama činjenica da je odlukom Vlade Republike Srpske organiziran tuženi kao sljednik Trgovinskog preduzeća "Maloprodaja Ključ-Šik" p.o. Sarajevo i kao sljednik cjelokupne njegove imovine, ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru. S druge strane, apelantov prednik je upisom spornog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama postao njegov vlasnik, shodno odredbi člana 9. Zakona o prometu nekretnina i čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan i prema odredbi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer tuženi nije dokazao da je vlasnik spornog poslovnog prostora. Također je Osnovni sud istakao da druge provedene dokaze nije posebno obrazlagao, jer ne bi utjecali na drugačiji ishod spora.
- 7.Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj 012-0-P"-06-000 027 od 26. septembra 2008. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu Okružni sud je prvostepenu presudu ukinuo. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, istakao da je odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka izričito propisano pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koje nisu privatno vlasništvo. Dalje je Okružni sud naglasio da su odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima uređeni uvjeti i postupak privatizacije preduzeća Republike Srpske u vlasništvu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Odredbom člana 3. istog zakona je propisano da je predmet privatizacije državni kapital preduzeća u državnom i mješovitom vlasništvu. Dalje, sud je naglasio da je, prema odredbi člana 11. istog zakona, organ koji provodi privatizaciju Direkcija, koja za svoj rad odgovara Vladi.
- 8.Osim toga, Okružni sud je istakao da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je apelant, nakon potpune privatizacije dokapitalizacijom preduzeća tokom 2001. godine, u registar Kantonalnog suda upisan kao "Maloprodaja Ključ-Šik" d.o.o. Dalje, istakao je da je, prema dopisu Kantonalne agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo broj 21-04-/6-19-300-65 od 27. jula 2005. godine, navedeno da predmet privatizacije preduzeća "Maloprodaja Ključ-Šik" d.d. Sarajevo (apelanta) nije bila njegova imovina u Republici Srpskoj i stoga ona nije prikazana u aktivnom podbilansu početnog stanja tog preduzeća, pa, prema tome, i sporni poslovni prostor kao državna imovina na teritoriji Republike Srpske. Osim toga, sud je istakao da nema dokaza ni da je sporni poslovni prostor privatiziran putem Direkcije za privatizaciju Republike Srpske, tj. da je prodat određenom licu. Okružni sud je naveo da je na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj Fi-351/96 od 9. oktobra 1996. godine (u presudi zbog očite lapsus calami upisano 2006. godine) upisano Osnovno državno preduzeće "Maloprodaja Ključ-Šik" Sarajevo p.o. sa sjedištem u Čajniču, kao preduzeće koje je organizirano na imovini u državnom vlasništvu na teritoriji Republike Srpske na kojem je pravo raspolaganja imao apelantov prednik. Također je sud utvrdio da je tokom 2001. godine izvršena privatizacija 70% kapitala tuženog, što je i upisano u registar Osnovnog suda u Trebinju Rješenjem broj Fi-211/01 od 5. novembra 2001. godine. Pored toga, sud je utvrdio da je Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka - Područna jedinica Bijeljina, na zahtjev tuženog 2004. godine, upisala u katastarskoknjižnom ulošku sporni poslovni prostor kao državno vlasništvo sa pravom raspolaganja u korist tuženog sa dijelom 1/1.
- 9.Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno utvrdio da je apelant vlasnik poslovnog prostora i da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Okružni sud je istakao da je nepravilno utvrđenje prvostepenog suda da su apelantovi prednici imali pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru i da je apelant stekao pravo vlasništva. Prema stavu Okružnog suda, u konkretnoj pravnoj stvari je odlučno da je sporni poslovni prostor prvo bio u državnom vlasništvu i potom u državnom vlasništvu sa pravom raspolaganja, a ne prava vlasništva u korist apelantovih pravnih prednika, i da zbog toga apelant i nije mogao steći pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru kao pravni sljednik naznačenih preduzeća. Osim toga, sud je istakao da apelant nije stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru privatizacijom ili na neki drugi način određen zakonom. Također je Okružni sud istakao da iz odredaba čl. 2, 3. i 4. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima proizlazi da je Republika Srpska kao entitet imala pravo da putem Direkcije za privatizaciju imovine sporni poslovni prostor, kao imovinu u državnom vlasništvu koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, proda i da raspolaže sredstvima koje ostvari privatizacijom spornog poslovnog prostora.
- 10.Okružni sud je, dalje, istakao da tuženi nije mogao steći pravo raspolaganja ili pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru upravo zbog toga što nije pružio dokaz da je taj prostor pribavio na osnovu određenog valjanog pravnog posla ili privatizacijom. Osim toga, Okružni sud je istakao da iz spisa proizlazi da je prednik tuženog osnovan i upisan u registar suda i da je pribavio posjed predmetnog poslovnog prostora protivno odredbi člana 187.a) Zakona o preduzećima.
- 11.Međutim, Okružni sud je istakao da smatra da, na osnovu člana 41. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, jači pravni osnov za posjed spornog poslovnog prostora ima tuženi zbog toga što ni apelantov pravni prednik "Maloprodaja Ključ-Šik" Sarajevo, dioničko društvo u mješovitom vlasništvu, a ni apelant nisu pravovremeno tužbom tražili brisanje u registru naznačenog prednika tuženog kojeg je osnovala Republik" Srpska, te što tuženi i njegov prednik godinama posjeduju sporni poslovni prostor kao dio imovine na kojoj su organizirani. Osim toga, Okružni sud je istakao da je na osnovu odredaba Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima utvrđen javni interes da Republika Srpska ima pravo da privatizacijom otuđi sporni poslovni prostor i da prilikom privatizacije državne imovine u Federaciji BiH apelant nije kupio sporni poslovni prostor, te da je apelant stekao sav svoj kapital privatizacijom (nema kapitala u državnom vlasništvu), zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, zbog čega je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio.
- 12.Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud Republike Srpske je Rješenjem broj 018-0-Rev-08-001 216 od 30. oktobra 2009. godine reviziju odbacio, jer je apelant tokom prvostepenog postupka kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 5.000 KM. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
- 13.Apelant navodi da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u, navodno, proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke. Prema apelantovim navodima, on je u toku postupka dokazao da je njegova "pravna sljednost" zakonita, zasnovana na sporazumima i ugovorima prednika i sljednika. Dalje je apelant istakao da odluka Vlade Republike Srpske o osnivanju prednika tuženog kao osnivački akt, bez ugovora sa matičnim preduzećem, ne može biti osnov za prijenos prava vlasništva na nekretninama sa jednog pravnog subjekta na drugi. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu donošenjem "nezakonitog rješenja" Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove od 29. decembra 2004. godine. Naime, predmetnim rješenjem je izvršen upis prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru u korist tuženog na osnovu, kako apelant tvrdi, odluke Vlade RS objavljene u "Službenom glasniku RS" broj 2/96, te uvida u registarsku dokumentaciju "nezakonitog pravnog sljednika". Također, apelant ističe da je on od 1. jula 1992. godine u postupku izlaganja na javni uvid nekretnina bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, tako da je cjelokupan postupak upisa novog vlasnika urađen "tajno i nezakonito" kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tako i zbog povreda prava na pristup organu koji rješava o tom pravu, tj. prestanku prava vlasništva "potezom perač. Apelant je, također, napomenuo da je to po drugi put da se na istim nekretninama vrši izlaganje na javni uvid, jer je 1. jula 1992. godine bilo prvo izlaganje. Osim toga, apelant je istakao da traži donošenje privremene mjere zabrane otuđenja spornog poslovnog prostora "radi sprečavanja štete većeg obima s obzirom na to da isti odmah prodaju po sticanju pravosnažnosti, što su već ostvarili". Uz apelaciju je dostavljena kopija oglasa u kojem je navedeno da je "oglas za prodaju otvoren do 8. juna 2005. godine".
- 14.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
- 15.Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 16.U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 17.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
- 18.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 19.S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
- 20.U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.