Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2532/09, rješavajući apelaciju Đule Šuvalić i Murata Šuvalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Zlatko M. Knežević, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Đule Šuvalić i Murata Šuvalića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-GŽ-09-003 407 od 2. jula 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-V-06-000178 od 26. decembra 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Đula i Murat Šuvalić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijeli su 10. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-09-003 407 od 2. jula 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-V-06-000178 od 26. decembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU "Centar za socijalni rad" Zenica zatraženo je 7. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. januara 2010. godine, Kantonalni sud 2. februara 2010. godine, a JU "Centar za socijalni rad" Zenica 21. januara 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 24. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Na osnovu prijedloga JU "Centar za socijalni rad" Zenica (u daljnjem tekstu: predlagatelj), Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-V-06-000178 od 26. decembra 2007. godine apelantima je oduzeto pravo da žive sa desetero njihove zajedničke maloljetne djece. Istim rješenjem, čuvanje i odgoj maloljetne djece povjereno je ustanovama "Dijagnostičko-opservacioni centar JU Centar za socijalni rad" Zenica i "Dom-porodica" u Zenici. Izrečena mjera određena je u trajanju od godinu dana od dana smještaja maloljetne djece u navedene dvije ustanove. Istim rješenjem određeno je da će predlagatelj za vrijeme trajanja ove mjere pomoći u otklanjanju uzroka zbog kojih je mjera izrečena i u ponovnom uspostavljanju porodične zajednice, te je određeno da izricanjem mjere ne prestaju ostale dužnosti, odgovornosti i prava apelanata kao roditelja prema njihovoj maloljetnoj djeci.
  • 7.
    U obrazloženju citiranog rješenja Općinski sud je naveo da je predlagatelj Zaključkom broj 02/10-35-33-157 od 18. maja 2006. godine pokrenuo postupak radi zaštite prava i interesa djece, budući da je imao neposredna saznanja i obavještenja o povredama prava djece u porodici apelanata koje se ogledaju u nasilju, zlostavljanju i zanemarivanju djece. Također je navedeno da je organ staraterjoj doći, može Bakir i u srijedu častiti:) ljudima. preko Nove TV.:)ljstva, u skladu sa članom 152. stav 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), donio Program nadzora broj 02/10-35-33-157 od 18. maja 2006. godine i u periodu od 1. juna do 31. augusta 2006. godine provodio postupak nadzora nad ostvarivanjem roditeljskog staranja apelanata nad njihovom maloljetnom djecom.
  • 8.
    U toku postupka djeci apelanata je rješenjem JU "Centar za socijalni rad" postavljen staratelj za posebni slučaj - zaposlenik Kantonalnog zavoda za pravnu pomoć, koji je predložio da se u predmetnom postupku donese odluka u skladu sa interesima maloljetne djece apelanata s obzirom na to da se postupak i vodi samo povodom njihovih interesa, odnosno predložio je da se udovolji predlagateljevom prijedlogu.
  • 9.
    Općinski sud je obrazložio da je uvidom u spis tog suda broj P-3008/86 i presudu od 10. marta 1987. godine utvrđeno da je navedenom presudom razveden brak između apelanata i da je maloljetna E.Š., rođena 1986. godine, povjerena na brigu, odgoj i zaštitu apelantici Đuli Šuvalić kao majci, dok je apelant Murat Šuvalić kao otac obavezan da mjesečno doprinosi njenom izdržavanju. Na osnovu saglasnih izjava apelanata, utvrđeno je da su, osim E.Š., zajednička djeca apelanata i djeca rođena nakon razvoda braka i to njih jedanaestoro, za koje je apelant Murat Šuvalić potvrdio da je njihov prirodni otac, s tim što kao takav nije upisan u nekim od rodnih listova zbog toga što je prilikom njihovog upisivanja u matičnu knjigu rođenih bio odsutan iz Zenice.
  • 10.
    Zatim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka saslušao apelante, lice zaduženo za vršenje nadzora, te socijalnog radnika Centra. Također je izvršen uvid u izvode iz matičnih knjiga rođenih za maloljetnu djecu, izvještaj o nadzoru nad ostvarivanjem roditeljskog staranja Policijske uprave Zenica, izvještaj o sanitarnim uvjetima, izvještaj o porodičnoj anamnezi i drugu materijalnu dokumentaciju. Općinski sud je utvrdio da je apelantica Đula Šuvalić korisnica stalne socijalne pomoći u iznosu od 192,00 KM kao i nekoliko jednokratnih novčanih pomoći u iznosu od 150,00 KM. Dalje je utvrđeno da je predlagatelj sačinio "Program nadzora" u kojem su određeni ciljevi i sadržaj nadzora nad ostvarivanjem roditeljskog staranja koji se odnose na prava i dužnosti roditelja i djece. Iz izvještaja nad ostvarivanjem roditeljskog staranja za tri mjeseca 2006. godine utvrđeno je da apelanti zanemaruju staranje o djeci i odgoju djece, da su higijenske prilike u domaćinstvu nezadovoljavajuće, da žive u stambenom objektu koji je u ruševnom stanju, bez struje i vode, te minimalnih uvjeta za obavljanje osnovnih fizioloških i socijalnih funkcija, da postoji niz faktora koji nepovoljno utječu na zdravlje članova porodice i doprinose širenju zaraznih oboljenja. Također je utvrđeno da apelanti zloupotrebljavaju svoja prava naročito navođenjem djece na društveno neprihvatljivo ponašanje, da ih prisiljavaju na prosjačenje, da na taj način vrše tjelesno i duševno nasilje nad djecom, da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, da ne vode računa o ličnoj higijeni i da djeca spavaju na podu. Općinski sud je naveo da je iz zvaničnog izvještaja o sanitarno-higijenskim uvjetima također utvrđeno da je domaćinstvo apelanata, koje ima 13 članova, smješteno u montažnoj jedinici koja je krajnje bezuvjetna za stanovanje i faktički u ruševnom stanju i u kojoj koriste 20 m" stambenog prostora, da su pod i madraci na kojima djeca spavaju zaprljani, da za prekrivače koriste zaprljane deke i odjeću, da za kupanje jednom u deset dana koriste kupatilo kod komšinice. Osim navedene stambene i materijalne situacije, iz spomenutog izvještaja Općinski sud je utvrdio da su apelanti zloupotrijebili i zanemarili staranje i odgoj djece kao što je uskraćivanje prava djeci na školovanje, navođenje na društveno neprihvatljivo ponašanje (skitnja i prosjačenje).
  • 11.
    Općinski sud se pozvao na odredbe člana 152. st. 1, 2. i 3. Porodičnog zakona i člana 153. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, te zaključio da su apelanti zanemarili staranje o zdravlju i odgoju svoje maloljetne djece i da im je potrebna pomoć u odgoju, zbog čega je i doneseno rješenje kao u dispozitivu odluke. Općinski sud je na kraju istakao da je mjeru izrekao u trajanju od jedne godine zato što se izricanjem mjere na kraći vremenski period ne bi ostvarila njena svrha, koja se ogleda u otklanjanju uzroka zbog kojih je mjera izrečena i ponovnom uspostavljanju porodične zajednice.
  • 12.
    Protiv prvostepenog rješenja apelanti su izjavili žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-GŽ-09-003 407 od 2. jula 2009. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelanata i potvrdio prvostepeno rješenje.
  • 13.
    U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalne propise, a da su razlozi za donošenje odluke jasno i uvjerljivo obrazloženi. Naime, kako je dalje naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da su se ispunile zakonske pretpostavke iz odredbe člana 153. Porodičnog zakona, tj. da se apelantima oduzme pravo da žive sa svojom maloljetnom djecom, te da se djeca na godinu dana povjere ustanovi na podizanje i odgoj. U pogledu žalbenih navoda apelanata da je u toj porodici jedino prisutno siromaštvo zbog kojeg se djeci ne mogu osigurati normalni uvjeti za život, te da siromaštvo ne može predstavljati razlog da im se oduzme pravo da žive sa djecom, Kantonalni sud je istakao da se zanemarivanje podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta u većoj mjeri ostvaruje onda kada je izostalo staranje o njegovim osnovnim potrebama kao što su higijena, ishrana, školovanje i sl. Pri činjenici da maloljetna djeca apelanata nemaju osiguran ovaj nivo brige u podizanju i odgoju, tada se ne može govoriti samo o postojanju siromaštva kod apelanata i s tim u vezi o nepostojanju razloga za izricanje određene mjere.
  • 14.
    U odnosu na žalbeni razlog da se roditelju ne može izreći mjera koju je izrekao prvostepeni sud prije nego što se utvrdi da je to lice zaista roditelj djece u odnosu na koju se mjera odnosi, Kantonalni sud je ocijenio da ni taj žalbeni razlog nije osnovan, jer je za šestero djece apelant Murat Šuvalić upisan u nadležnoj ustanovi koja vodi matičnu knjigu rođenih kao otac, dok je u odnosu na djecu za koju apelant Murat Šuvalić nije upisan kao otac Kantonalni sud podsjetio na to da je imenovani priznao očinstvo, te da to priznanje apelantica Đula Šuvalić nije osporila, pa da bi to eventualno bio povod za tužbu radi utvrđivanja očinstva, u smislu odredbe člana 76. stav 2. Porodičnog zakona FBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti navode da je njihovo siromaštvo suštinski razlog što im je oduzeto pravo da žive sa svojom djecom. Činjenično stanje smatraju pogrešno utvrđenim kao i stav suda da 192,00 KM nije dovoljno za podmirenje potreba higijene, školovanja i ishrane njihove maloljetne djece. Apelanti su, također, istakli: "Š...Ć da je traženje od roditelja koji su siromašni i neuposleni da se u potpunosti skrbe o pravima i interesima desetero djece a pri tome im davati novčanu pomoć od samo 192,00 KM, traženje nemogućeg".

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije da se taj sud rukovodio isključivo činjenicom siromaštva apelanata i da je jedino ta činjenica bila relevantna, budući da tako nešto ne proizlazi iz obrazloženja, a iz utvrđenih činjenica je evidentno da su apelanti zanemarili svoju roditeljsku dužnost u odgoju i podizanju djece i da su se ostvarile sve zakonske pretpostavke za oduzimanje prava da žive sa svojom djecom. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije jer apelantima nije povrijeđeno niti jedno pravo zagarantirano Evropskom konvencijom.
  • 17.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji.
  • 18.
    U odgovoru na apelaciju predlagatelj je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelanti navode, te da su odluke redovnih sudova zasnovane na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi:

c) Nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja

Član 152.

(1) Ako su roditelji zanemarili staranje o zdravlju i odgoju djeteta, ili kada je roditeljima potrebna pomoć u odgoju djeteta, organ starateljstva odredit će nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja koji će trajati dok to bude u interesu djeteta a najkraće tri mjeseca.

(2)U odluci o nadzoru organ starateljstva utvrdit će program nadzora i odrediti osobu koja će pratiti razvoj djeteta, kontrolirati postupke roditelja, podnositi periodične izvještaje organu starateljstva i poduzimati druge mjere u interesu djeteta. Ova osoba mora ispunjavati uvjete za staratelja.

(3)Roditelji će se ovom odlukom obavezati na redovno posjećivanje organa starateljstva, odgojne ili zdravstvene ustanove, te na periodično obavještavanje o mjerama koje poduzimaju prema djetetu.

(4)Osoba iz stava 2. ovog člana ima pravo na naknadu opravdanih troškova i mjesečnu naknadu na teret sredstava socijalnog staranja.

(5) Pravo na naknadu iz stava 4. ovog člana nemaju osobe koje imaju zakonsku obavezu izdržavanja djeteta.

(6)Visinu i način isplate naknade određuje federalni ministar rada i socijalne politike.

d) Oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom

Član 153.

(1) Sud će u vanparničnom postupku roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjeriti drugoj osobi ili ustanovi ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete živi ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju.

(2) Izricanjem mjere iz stava 1. ovog člana ne prestaju ostale dužnosti, odgovornosti i prava prema djetetu.

(3) Za vrijeme trajanja ove mjere sud može, kada utvrdi da je to u interesu djeteta, izreći drugu mjeru za zaštitu djeteta ili ponovo izreći istu mjeru.

(4) Sud će roditelju vratiti pravo da živi sa djetetom kada je to u interesu djeteta.

(5)O izricanju mjere iz stava 1. ovog člana sud će obavijestiti organ starateljstva koji će djetetu, radi zaštite njegovih prava i interesa, za vrijeme trajanja ove mjere imenovati posebnog staratelja.

  • 20.
    Konvencija o pravima djeteta, koju je 20. novembra 1989. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija ("Službeni list SFRJ" - Međunarodni ugovori broj 15/90), koju je Bosna i Hercegovina preuzela notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora 23. novembra 1993. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

  • 1.
    Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu sa odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.
  • 2.
    U bilo kakvim postupcima koji proizlaze iz stava 1. ovog člana, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da učestvuju u postupku i izraze svoje poglede.
  • 3.
    Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta.

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-09-003 407 od 2. jula 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 23. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su im tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na porodični život

  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

a) Primjenjivost člana 8. Evropske konvencije

  • 27.
    Ustavni sud napominje da, u skladu sa praksom Evropskog suda (vidi Evropski sud, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987. godine, serija A, broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života. Pri tome, kako je ukazao Evropski sud, prirodni roditeljski odnos se ne prekida činjenicom da je dijete dato na javno staranje.
  • 28.
    Dakle, u konkretnom predmetu se radi o porodičnom odnosu apelanata i njihove djece. Također, osporene odluke kojima su djeca oduzeta od apelanata i data na staranje javnoj ustanovi predstavljaju miješanje u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života bilo opravdano. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.

b) Zakonitost miješanja i postojanje "legitimnog cilja"

  • 29.
    Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo "predviđeno zakonom", te da li za miješanje postoji "legitiman cilj od javnog ili općeg interesa". Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na član 153. stav 1. Porodičnog zakona, kojim je propisano da će sud roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom ukoliko roditelj ugrožava interese djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta. Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju.
  • 30.
    Ustavni sud, dalje, podsjeća na to da je u svakom uređenom sistemu porodica osnovna ćelija društva, te da sve što se tiče "porodičnog prava" uživa posebnu zaštitu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su maloljetna djeca posebno osjetljiva kategorija, kako zbog nemogućnosti da se sami o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i budućnost djece pojedinačno ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da izricanje zakonom propisanih mjera kojima se, pod određenim uvjetima, ograničavaju roditeljska prava, ima za cilj zaštitu prava i interesa djeteta, što nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", u smislu člana 8. Evropske konvencije.

c) Proporcionalnost miješanja

  • 31.
    Budući da, s jedne strane, postoji pravo apelanata da žive sa svojom djecom, a, s druge strane, javni interes da se djeca zaštite, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i mjere koja je preduzeta kao tereta koji je stavljen apelantima, tj. da li je bilo neophodno oduzimanje djece od apelanata. Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da su uvjeti u kojima djeca žive nehigijenski, da se radi o lošim stambenim i materijalnim prilikama, kao i da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu već se bave prosjačenjem i skitnjom. Ovakve okolnosti u kojima djeca žive sudovi su ocijenili kao grubo zanemarivanje roditeljske dužnosti. Ove činjenice ni apelanti ne osporavaju, osim što smatraju da sudovi nisu trebali izreći mjeru stavljanja djece pod nadzor javne vlasti jer je "traženje od roditelja koji su siromašni i neuposleni da se u potpunosti skrbe o pravima i interesima desetero djece a pri tome im davati novčanu pomoć od samo 192,00 KM, traženje nemogućeg".
  • 32.
    Ustavni sud primjećuje da su djeca povjerena na brigu i čuvanje odgovarajućim ustanovama specijaliziranim za čuvanje i odgoj djece. Dalje, apelantima je izrečena mjera zabrane života sa djecom u trajanju od godinu dana, dakle privremeno, s ciljem da predlagatelj za vrijeme trajanja izrečene mjere pomogne u otklanjanju uzroka zbog kojih je mjera izrečena i da pomogne u ponovnom uspostavljanju porodične zajednice. Ono što je važno u konkretnom slučaju je činjenica da se izrečenom mjerom ne prekida u cijelosti veza između apelanata i djece. Naime, apelanti i dalje mogu posjećivati i kontaktirati djecu koja su smještena u odgovarajuće ustanove, a u osporenim odlukama je jasno navedeno da izricanjem ovakve mjere apelantima ne prestaju roditeljske obaveze i dužnosti koje imaju prema djeci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi vrlo jasno ukazali na to da su uzeli u obzir niz činjenica i faktora, da su se vodili najboljim interesima djece, te da su na osnovu toga donijeli odluku, što je u skladu i sa Konvencijom o pravima djeteta koja je sastavni dio Aneksa I tačka 12. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da izrečenim mjerama na apelante nije stavljen pretjeran teret, već da je izrečena mjera proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići - zaštita prava i interesa maloljetne djece, te da je, stoga, "neophodna u demokratskom društvu", u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je gotovo identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 717/08 od 9. jula 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
  • 33.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 34.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 35.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku oduzimanja djece, u kojem se odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanata.
  • 36.
    Apelanti osporavaju sudske odluke navodeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 37.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je osnovan prijedlog da se izrekne mjera oduzimanja apelantima prava da žive sa svojom maloljetnom djecom u trajanju od jedne godine od dana smještaja djece u odgovarajuće ustanove. Naime, redovni sudovi su obrazložili da su se u konkretnom slučaju ispunile zakonske pretpostavke iz člana 153. Porodičnog zakona da se apelantima oduzme pravo da žive sa maloljetnom djecom, te da se djeca povjere ustanovi na podizanje, čuvanje i odgoj. Redovni sudovi su obrazložili da siromaštvo koje je prisutno u porodici apelanata ne predstavlja razlog zbog kojeg je oduzeto pravo apelantima da žive sa svojom maloljetnom djecom već da je to zanemarivanje podizanja, odgoja i obrazovanja djece, da je izostalo staranje o njihovim osnovnim potrebama kao što su higijena, ishrana, školovanje i da se djeca prisiljavaju na prosjačenje. Također su redovni sudovi obrazložili da je apelantima potrebna pomoć u odgoju djece, zbog čega je i oduzeto pravo apelantima da žive sa svojom maloljetnom djecom u periodu od godinu dana, za koje vrijeme će se pomoći apelantima u otklanjanju uzroka zbog kojih je mjera izrečena i pomoći u ponovnom uspostavljanju porodične zajednice. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 38.
    Imajući u vidu da osim ovih navoda apelanti ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantima privremeno oduzeto pravo da žive sa maloljetnom djecom zbog grubog zanemarivanja roditeljske dužnosti, budući da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je takva mjera "neophodna u demokratskom društvu", u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u obrazloženju osporenih rješenja ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, a u obrazloženjima odluka za svoje stavove o osnovanosti prijedloga dati su detaljni, jasni i logični razlozi.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.