USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3916/08, rješavajući apelaciju Ljubomira Ljoljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Ljubomira Ljoljića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke o apelantovom zahtjevu od 4. juna 1998. godine za povrat u posjed stana podnesenom Odjelu graditeljstva, prostornog uređenja i stambeno-komunalnog gospodarstva Općine Mostar-Zapad.
Nalaže se Odjelu graditeljstva, prostornog uređenja i stambeno-komunalnog gospodarstva Općine Mostar-Zapad da po hitnom postupku donese odluku po zahtjevu Ljubomira Ljoljića od 4. juna 1998. godine za povrat u posjed stana u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Odjelu graditeljstva, prostornog uređenja i stambeno-komunalnog gospodarstva Općine Mostar-Zapad da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubomira Ljojića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U"-372/04 od 28. augusta 2008. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj U-400/2003 od 21. maja 2004. godine, te Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 09-03-25-534/02 od 21. novembra 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ljubomir Ljoljić (u daljnjem tekstu: apelant) sa privremenim boravkom u Crnoj Gori, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Dušanka Šoljić-Ćorić, Gordan Škrobić i Dragan Pudar iz Mostara, podnio je 18. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U"-372/04 od 28. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-400/2003 od 21. maja 2004. godine i Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo građenja) broj 09-03-25-534/02 od 21. novembra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva građenja zatraženo je 22. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Ministarstva građenja zatraženo je 16. maja 2011. godine da dostavi na uvid spis broj 09-03-25-534/02.
- 3.Vrhovni sud je 9. februara 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 30. januara 2009. godine, a Ministarstvo građenja nije dostavilo odgovor na apelaciju.
- 4.Ministarstvo građenja je 26. maja 2011. godine dostavilo na uvid traženi spis.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 24. jula 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Apelant je 4. juna 1998. godine (kao član porodičnog domaćinstva bake i nositeljice stanarskog prava Radojke Ljojić na stanu u Mostaru u Rudarskoj ulici broj 247, u daljnjem tekstu: predmetni stan) Odjelu graditeljstva, prostornog uređenja i stambeno-komunalnog gospodarstva Općine Mostar-Zapad (u daljnjem tekstu: Odjel graditeljstva) podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, koji je ovaj organ zaveo pod brojem 07/II-3-1371/98.
- 8.Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine potvrđeno je da je Radojka Ljoljić (u daljnjem tekstu: apelantova baka) 1. aprila 1992. godine bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu.
- 9.Apelant je 19. jula 2000. godine Odjelu graditeljstva podnio zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine, a 27. marta 2002. godine pismeno je urgirao tražeći postupanje ovog organa povodom podnesenih zahtjeva radi povrata u posjed predmetnog stana i izvršenja odluke CRPC-a, te postupanje ovog organa u skladu sa članom 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 51/00, 56/01 i 24/03) na način što će izvršiti spajanje postupaka.
- 10.Privremena korisnica predmetnog stana Ruža Rajić (u daljnjem tekstu: privremena korisnica stana) je 18. juna 2002. godine podnijela zahtjev CRPC-u za ponovno razmatranje Odluke broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine. CRPC je 3. septembra 2002. godine donio Odluku broj R-102-2202-1/1-90-880, te je stavom 1. ove odluke usvojio zahtjev privremene korisnice predmetnog stana za ponovno razmatranje Odluke broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine, a stavom 2. je stavljena van snage navedena odluka. Stavom 3. navedene odluke odbačen je zahtjev apelantove bake za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu kao podnesen od neovlaštenog lica. U obrazloženju odluke je navedeno da je CRPC, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantova baka umrla 21. aprila 1994. godine, a da je punomoć kojom je ovlastila Slavku Knežević da je može zastupati u postupku pred CRPC-om ovjerena kod nadležnog organa 18. septembra 1997. godine. CRPC je zaključio da navedena punomoć predstavlja krivotvorenu ispravu jer je izdata nakon smrti apelantove bake i nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je osporena odluka stavljena van snage.
- 11.Apelant je 5. juna 2002. godine izjavio žalbu Ministarstvu građenja, jer Odjel graditeljstva nije odlučio o njegovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana od 4. juna 1998. godine i o zahtjevu za izvršenje Odluke CRPC-a broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine od 19. jula 2000. godine, te zatražio da Ministarstvo donese odluku po podnesenim zahtjevima.
- 12.Ministarstvo građenja je Rješenjem broj 09-03-25-534/02 od 21. novembra 2003. godine odbilo kao neosnovan zahtjev apelanta kao člana porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava Radojke Lakić za izvršenje Odluke CRPC-a broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine.
- 13.U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo, odlučujući o apelantovom zahtjevu od 19. jula 2000. godine za izvršenje Odluke CRPC-a broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine, nakon provedenog dokaznog postupka utvrdilo da je apelantova baka umrla 21. aprila 1994. godine, a da je punomoć kojom je ovlastila Slavku Knežević da je može zastupati u postupku pred CRPC-om ovjerena kod nadležnog organa 18. septembra 1997. godine, pa da, stoga, navedena punomoć predstavlja krivotvorenu ispravu, jer je izdata nakon smrti njegove bake i nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. Imajući u vidu navedeno, CRPC je odlukom od 3. septembra 2002. godine stavio van snage svoju odluku od 2. maja 2000. godine. Ministarstvo građenja je, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred CRPC-om, zaključilo da je zahtjev CRPC-u podnesen u ime preminulog lica, da odluka CRPC-a od 2. maja 2000. godine više pravno ne postoji, pa je odlučilo kao u izreci presude, navodeći da je apelant kao član porodičnog domaćinstva bake imao mogućnost da do 2. septembra 1999. godine u svoje ime podnese zahtjev za povrat predmetnog stana. Ministarstvo građenja je, također, navelo da je apelant 4. juna 1998. godine nadležnom općinskom organu podnio i zahtjev za povrat predmetnog stana zaveden pod brojem 07/II-3-1371/98, te da na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred CRPC-om proizlazi da je zahtjev ovom organu podnesen u ime preminulog lica i, pošto apelant kao član porodičnog domaćinstva pokojne bake u vremenskom periodu od 4. aprila 1998. godine do 4. jula 1999. godine, znajući da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu umrla, nije iskoristio zakonsku mogućnost podnošenja zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana u svoje ime i pošto spis predmeta sadrži pisane izjave svjedoka date tokom trajanja ovog postupka prema kojim apelant nije nikad ranije živio na adresi predmetnog stana (Rudarska ulica broj 247 u Mostaru) u zajedničkom domaćinstvu sa pokojnom bakom, koje su, prema stanju spisa, korištene u postupku pred CRPC-om, to je navedenim izjavama i u ovom postupku poklonjena vjera. Slijedeći to, ovaj organ ukazuje da, prema članu 21. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, korisnik stana (član 6. stav 1) koji stanuje zajedno sa nosiocem stanarskog prava ima pravo trajno i nesmetano koristiti stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, dok je stavom 2. člana 6. propisano da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan. Prema tome, Ministarstvo građenja smatra da se apelant ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, pokojne bake, i da mu, prema odredbi člana 4. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, ne pripada pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a kako je to navedeno u izreci ovog rješenja.
- 14.Apelant je 8. decembra 2003. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv Rješenja tuženog Ministarstva građenja broj 09-03-25-534/02 od 21. novembra 2003. godine, kojim je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine. Apelant je u tužbi, također, naveo da je 4. juna 1998. godine podnio i zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, da nadležni prvostepeni organ o ovom zahtjevu nije odlučio u roku iz člana 6. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao ni Ministarstvo građenja, niti je izvršeno spajanje navedenih zahtjeva shodno članu 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, zbog čega je zatražio da ovaj sud riješi predmet u meritumu i odluči o oba podnesena zahtjeva.
- 15.Kantonalni sud je Presudom broj U-400/2003 od 21. maja 2004. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
- 16.U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je apelant 8. septembra 2003. godine podnio tužbu sudu protiv Rješenja Ministarstva građenja broj 09-03-25-534/02 i zbog šutnje uprave povodom zahtjeva koji je podnio nadležnom prvostepenom organu uprave za povrat u posjed predmetnog stana, tražeći da ovaj sud riješi predmet u meritumu. Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo građenja pravilno postupilo kada je odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a od 2. maja 2000. godine, jer je CRPC navedenu odluku u toku trajanja postupka pred organima uprave stavio van snage i jer je prestao da postoji pravni osnov za podnošenje zahtjeva za izvršenje navedene odluke u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 51/00, 56/01 i 27/02). U obrazloženju presude Kantonalni sud je, također, naveo da iz predočene dokumentacije proizlazi da je apelant 4. juna 1998. godine podnio nadležnom prvostepenom organu uprave i zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva bake o kojem nije odlučeno u roku propisanom članom 6. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa je apelant od Ministarstva građenja žalbom zbog šutnje administracije zatražio da ovaj organ, osim o zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a, odluči i o njegovom zahtjevu od 4. juna 1998. godine. Kantonalni sud je istakao da Ministarstvo građenja izrekom osporenog rješenja nije odlučilo o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana, niti je izvršilo spajanje zahtjeva u smislu člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, što je bilo dužno u skladu sa navedenom odredbom zakona a u vezi sa članom 125. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP), a pošto je apelant podnio dva zahtjeva, Kantonalni sud smatra da je Ministarstvo građenja bilo dužno spojiti ova dva zahtjeva, pa pošto to nije učinjeno, navodi da se apelantu ostavlja mogućnost da, shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ZUP-u, traži donošenje odluke povodom svog zahtjeva od 4. juna 1998. godine.
- 17.Vrhovni sud je Presudom broj U"-372/04 od 28. augusta 2008. godine apelantovu žalbu podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj U-400/2003 od 21. maja 2004. godine odbio kao neosnovanu.
- 18.Vrhovni sud je utvrdio da je apelant 19. jula 2000. godine pokrenuo postupak izvršenja Odluke CRPC-a od 2. maja 2000. godine u skladu sa odredbom člana 14. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a i odgovarajućim odredbama ZUP-a, te da je, u skladu sa navedenim odredbama Zakona u postupku izvršenja odluke CRPC-a, bilo neophodno prvenstveno utvrditi da li je odluka CRPC-a postala izvršna, odnosno da li je ona bila na snazi u momentu rješavanja povodom apelantovog zahtjeva, pa je uvidom u spis predmeta utvrdio da je CRPC Odlukom broj R-102-2201-1/1-90-880 od 3. septembra 2002. godine stavio van snage svoju Odluku broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine, a da je Odlukom broj R-102-2202-1/1-90-1167 od 24. marta 2003. godine odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke od 3. septembra 2002. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na to da Odluka CRPC-a od 2. maja 2000. godine više nije bila na snazi, smatra da su Ministarstvo građenja i Kantonalni sud pravilno postupili kada je Ministarstvo apelantov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a odbilo kao neosnovan, odnosno kada je Kantonalni sud apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva građenja odbio kao neosnovanu. U vezi sa apelantovim navodima da je u ovoj upravnoj stvari trebalo izvršiti spajanje predmeta i odlučiti o njegovim zahtjevima, zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a i zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana u skladu sa odredbom člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, Vrhovni sud je konstatirao da je, u skladu sa navedenom odredbom Zakona, spajanje predmeta moguće samo u slučaju kada postoji odluka CRPC-a za vraćanje u posjed stana, a da u konkretnom slučaju takva odluka CRPC-a pravno ne postoji, pa, stoga, nije bilo moguće postupiti prema toj odredbi. Prema tome, Vrhovni sud je, postupajući prema članu 43. stav 2. Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 19.Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku po zahtjevu od 4. juna 1998. godine koji je podnio Odjelu graditeljstva kao nadležnom organu radi povrata u posjed predmetnog stana na kojem je nositeljica stanarskog prava bila njegova baka (koja je umrla 21. aprila 1994. godine), koji nije nikad odlučio o njegovom zahtjevu. Zbog toga je, navodi apelant, bio prinuđen podnijeti žalbu Ministarstvu građenja zbog šutnje administracije - prvostepenog organa, pa pošto i dalje nije riješeno o njegovom zahtjevu i pošto nije imao na raspolaganju drugo pravno sredstvo, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, a nakon toga je izjavio žalbu Vrhovnom sudu protiv presude tog suda. Stoga, apelant smatra da nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek i da nije imao mogućnosti isposlovati konačnu odluku o svom zahtjevu. Apelant se, dalje, "ali da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i u postupku koji je pokrenuo radi izvršenja odluke CRPC-a, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, za koji tvrdi da je trajao nerazumno dugo. Zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 20.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani, jer smatra da presudom ovog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. U vezi sa apelantovim navodima da su organi uprave, u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, bili dužni izvršiti spajanje zahtjeva (zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a i zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana), Vrhovni sud ukazuje da je, u skladu sa odredbom člana 7. stav 6. navedenog zakona, spajanje postupaka moguće samo u slučaju kada postoji odluka CRPC-a o vraćanju u posjed stana, a da u konkretnom slučaju takva odluka pravno ne postoji.
- 21.Kantonalni sud navodi da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji i da ostaje pri obrazloženju svoje presude od 21. maja 2004. godine.
V. Relevantni propisi
- 22.U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Kada organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja vode postupak i rješavaju dužni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.
Š...Ć
Član 6.
Kada organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Š...Ć
Član 125.
(1) Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju, na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka.
(2) Pod istim uvjetima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva.
(3) O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će donijeti poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.
Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode rješavanja prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
(4) Kad se u postupku radi o slučajevima iz člana 139. ovog zakona, nadležni organ je dužan rješenje po zahtjevu stranke donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.
- 23.U Zakonu o upravnom sporu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 2/98, u daljnjem tekstu: ZUS) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uvjetima predviđenim u članu 22. ovog zakona.
Član 22. stav 3.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
- 24.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 25.U Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 51/00, 56/01 i 24/03, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(1) Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.
Član 3.
(1) Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. st. 1. ili 2. (tražilac izvršenja).
(3) Upravni organ nadležan za imovinskopravne poslove u općini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u vlasništvu građana, odnosno stanove na kojima postoji stanarsko pravo, na zahtjev tražioca izvršenja.
Član 7. stav 6.
Š...Ć
(6) Ako je tražilac izvršenja podnio kod nadležnog organa uprave zahtjev za povrat u posjed iste imovine ili stana u skladu sa Zakonom o korištenju napuštene imovine, te ukoliko to lice naknadno podnese odluku Komisije na izvršenje, nadležni organ uprave će spojiti postupke za izvršenje koji se odnose na obje odluke i donijeti zaključak o dozvoli izvršenja u skladu sa ovim članom.
Š...Ć.
VI. Dopustivost
- 26.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 27.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 28.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U"-372/04 od 28. augusta 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 29.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 30.Apelant se "ali da mu je, zbog nedonošenja odluke o zahtjevu koji je podnio radi povrata u posjed predmetnog stana i zbog dužine trajanja postupka po zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a koji je okončan presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, apelant se, također, "ali da mu je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak
- 31.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
a) Zahtjev za povrat stana
- 32.U vezi sa apelantovim navodima da mu je, zbog nedonošenja odluke po zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana od 4. juna 1998. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza, te da se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza.
- 33.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36).
- 34.Dakle, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radilo o apelantovom zahtjevu usmjerenom na povrat stana, pa zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.
- 35.Iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je apelant zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana podnio Odjelu graditeljstva, kao nadležnom organu za rješavanje u ovoj upravnoj stvari, 4. juna 1998. godine, ali da ovaj organ nije nikad postupio prema tom zahtjevu. Zbog toga je Ministarstvu građenja podnio žalbu zbog šutnje administracije tog organa, a nakon toga je bio prisiljen tužbom pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv rješenja ovog organa kojim je riješeno samo o njegovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a. Zbog toga je apelant protiv navedenog rješenja i zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za povrat predmetnog stana, podnio žalbu Vrhovnom sudu.
- 36.Ustavni sud prvenstveno zapaža da se nadležni prvostepeni organ po apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana, koji je primio i zaveo pod brojem 07/II-3-1371/98, nije uopće očitovao o tzv. šutnji administracije, a uvidom u rješenje i presude Ministarstva građenja, Kantonalnog i Vrhovnog suda primjećuje da navedeni organ uprave i sudovi, također, nisu riješili ovaj njegov zahtjev, jer se izrekom rješenja nisu očitovali o njemu, ali da, isto tako, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se dotakli njegovog zahtjeva u smislu konstatacija po podnesenom zahtjevu, koje su, prema ocjeni Ustavnog suda, same po sebi kontradiktorne. Naime, Ministarstvo građenja u obrazloženju, između ostalog, navelo je da je apelant podnio i zahtjev za povrat u posjed stana, pa je, s tim u vezi, istaklo da je uvidom u spis CRPC-a ocijenilo da je zahtjev prvostepenom organu podnesen u ime preminulog lica, te ukazalo da apelant kao član porodičnog domaćinstva pokojne bake u vremenskom perodu od 4. aprila 1998. godine do 4. jula 1999. godine, znajući da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu umrla, nije iskoristio zakonsku mogućnost podnošenja zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana u svoje ime, i pošto spis predmeta sadrži pisane izjave svjedoka date tokom trajanja ovog postupka, prema kojim apelant nije nikad ranije živio na adresi predmetnog stana (Rudarska ulica broj 247 u Mostaru) u zajedničkom domaćinstvu sa pokojnom bakom, koje su, prema stanju spisa, korištene u postupku pred CRPC-om, to je navedenim izjavama i u ovom postupku poklonjena vjera. Slijedeći navedeno u vezi sa apelantovim zahtjevom za povrat predmetnog stana, ovaj organ je, također, podsjetio da je članom 21. stav 1. Zakona o stambenim odnosima regulirano da korisnik stana (član 6. stav 1) koji stanuje zajedno sa nosiocem stanarskog prava ima pravo trajno i nesmetano koristiti stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, dok je stavom 2. člana 6. propisano da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan.
- 37.Ustavni sud smatra da i Kantonalni sud u postupku povodom apelantove tužbe kojom je on eksplicitno naglasio da u upravnom postupku nije riješeno o njegovom zahtjevu za povrat stana, pa je od ovog suda zatražio da se o njemu očituje, u izreci presude postupa identično kao i Ministarstvo građenja i ne rješava ovaj apelantov zahtjev, ali se, isto tako, u obrazloženju presude dotiče ovih apelantovih navoda u smislu da je apelant prvo od Ministarstva građenja žalbom zbog šutnje administracije nadležnog prvostepenog organa zatražio da, osim o zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a, odluči i o njegovom zahtjevu za povrat stana od 4. juna 1998. godine. Također, u obrazloženju presude taj sud samo konstatira da Ministarstvo građenja izrekom osporenog rješenja nije odlučilo o ovom apelantovom zahtjevu, niti je izvršilo spajanje zahtjeva, kako je to apelant zatražio u smislu člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, što je, kako smatra, bilo dužno u skladu sa navedenom odredbom zakona, a u vezi sa članom 125. Zakona o upravnom postupku. S tim u vezi, ukazuje da, pošto to nije učinjeno, apelantu se ostavlja mogućnost da, shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ZUP-u, traži donošenje odluke povodom svog zahtjeva od 4. juna 1998. godine. Također, postupanje Vrhovnog suda je identično postupanju Ministarstva građenja i Kantonalnog suda, koji se u obrazloženju presude samo očituje u vezi sa apelantovim zahtjevom (da je po zahtjevima koje je podnio za izvršenje odluke CRPC-a i zahtjevu za povrat predmetnog stana trebalo izvršiti spajanje predmeta i o njima odlučiti prema odredbi člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a), navodeći da je, u skladu sa navedenom odredbom Zakona, spajanje predmeta moguće samo u slučaju kada postoji odluka CRPC-a za vraćanje u posjed stana, a da u konkretnom slučaju takva odluka CRPC-a pravno ne postoji, pa, stoga, nije bilo moguće postupiti prema toj odredbi.
- 38.Prema tome, Ustavni sud primjećuje da je apelant koristio sve raspoložive pravne lijekove propisane relevantnim propisima i u upravnom postupku i sporu, kako bi njegov zahtjev za povrat predmetnog stana bio riješen. Ustavni sud nalazi da je nesporno da o apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana nije nikad odlučeno.
- 39.Prema tome, iako je apelant koristio sve zakonom raspoložive pravne lijekove, oni u konkretnom slučaju nisu bili djelotvorni, jer o njegovom zahtjevu nije riješeno ni u upravnom postupku, ni upravnom sporu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u dijelu o nedonošenju odluke o apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
- 40.Ustavni sud ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 41.Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 42.Uvidom u spise predmeta Ustavni sud zapaža da je apelant 19. jula 2000. godine Odjelu graditeljstva podnio zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine, te da je postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, trajao osam godina i jedan mjesec, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 43.Ustavni sud uočava da je u konkretnom slučaju u predmetnom postupku trebalo odlučiti o osnovanosti apelantovog zahtjeva za izvršenje Odluke CRPC-a od 2. maja 2000. godine, kojom je potvrđeno da je njegova baka 1. aprila 1992. godine bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Dakle, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.
- 44.Kad je riječ o postupanju organa uprave i redovnih sudova u vezi sa apelantovim zahtjevom za izvršenje odluke CRPC-a, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo (osam godina i jedan mjesec), da je Ministarstvo građenja prvostepenu odluku donijelo tek nakom tri godine i pet mjeseci, da je Kantonalni sud presudu po apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tog ministarstva donio nakon više od devet mjeseci (devet mjeseci i 21 dan), a da je Vrhovni sud u postupku rješavanja po apelantovoj žalbi protiv presude Kantonalnog suda odlučio tek nakon četiri godine i tri mjeseca, te da je taj postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj U"-372/04 od 28. augusta 2008. godine. Međutim, ocjenjujući okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je apelant u predmetnom postupku tražio izvršenje Odluke CRPC-a od 2. maja 2000. godine kojom je potvrđeno da je njegova baka 1. aprila 1992. godine bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te koju je CRPC 3. septembra 2002. godine stavio van snage i odbačen zahtjev apelantove bake za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu kao podnesen od neovlaštenog lica. Ustavni sud iz obrazloženja navedene odluke zapaža da je CRPC, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantova baka umrla 21. aprila 1994. godine, a da je punomoć kojom je ovlastila Slavku Knežević da je može zastupati u postupku pred CRPC-om ovjerena kod nadležnog organa 18. septembra 1997. godine, na osnovu čega je zaključio da navedena punomoć predstavlja krivotvorenu ispravu, jer je izdata nakon smrti apelantove bake i nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. Prema tome, Ustavni sud smatra da je apelant u konkretnom slučaju tražio od nadležnih organa i sudova da izvrše odluku CRPC-a koja pravno ne postoji od momenta kada je stavljena van snage.
- 45.Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, da su nadležni organi uprave, kao i sudovi odlučivali o apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a koja je stavljena van snage, dakle, koja pravno ne postoji od 3. septembra 2002. godine, i kojom je odbačen zahtjev apelantove bake za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu kao podnesen od neovlaštenog lica i na osnovu krivotvorene isprave, Ustavni sud zaključuje da, bez obzira na činjenicu što je ovaj postupak trajao više od osam godina i što je okončan presudom Vrhovnog suda, u ovom dijelu apelantovih navoda ne postoji kršenje njegovih prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava
- 46.Apelant, također, smatra da su organi uprave i sudovi, donoseći osporene odluke, proizvoljno primijenili materijalno pravo, član 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a , pa s tim u vezi ističe da mu je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 47.Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud, u postupku po tužbi izjavljenoj protiv rješenja Ministarstva građenja, i Vrhovni sud, u postupku po žalbi, pravosnažno odlučili u dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je osnovan zahtjev koji je podnio nadležnom organu uprave za izvršenje Odluke CRPC-a od 2. maja 2000. godine. U obrazloženju tih odluka je jasno navedeno da je CRPC 3. septembra 2002. godine navedenu odluku stavio van snage, a da je Odlukom broj R-102-2202-1/1-90-1167 od 24. marta 2003. godine odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za ponovno razmatranje odluke od 3. septembra 2002. godine, jer je prestao da postoji pravni osnov za odlučivanje o ovom njegovom zahtjevu u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili da je, s obzirom na to da ne postoji odluka CRPC-a, apelantov zahtjev zbog ove odlučne činjenice odbijen kao neosnovan.
- 48.Ustavni sud podsjeća da je članom 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a propisano da: Ako je tražilac izvršenja podnio kod nadležnog organa uprave zahtjev za povrat u posjed iste imovine ili stana u skladu sa Zakonom o korištenju napuštene imovine, te ukoliko to lice naknadno podnese odluku Komisije na izvršenje, nadležni organ uprave će spojiti postupke za izvršenje koji se odnose na obje odluke i donijeti zaključak o dozvoli izvršenja u skladu sa ovim članom. Imajući u vidu navedenu odredbu Zakona, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi sa ovim apelantovim navodima za svoje zaključke dali jasna i detaljna obrazloženja da je, u skladu sa navedenom odredbom Zakona, spajanje predmeta moguće samo u slučaju kada postoji odluka CRPC-a za vraćanje u posjed stana, a da u konkretnom slučaju takva odluka CRPC-a pravno ne postoji, jer je odlukom ovog organa stavljena van snage, pa stoga nije bilo moguće postupiti prema njoj. Prema tome, u ovom dijelu apelacionih navoda u osporenim odlukama Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu arbitrarne primjene člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a.
- 49.S obzirom na to da se i ostali apelantovi navodi (o povredi prava na dom, prava na imovinu, prava na nediskriminaciju i prava na djelotvoran pravni lijek) temelje na proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, tj. na članu 7. stav 6. navedenog zakona, koje je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama odluke, Ustavni sud smatra da su neosnovani (i) apelantovi navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije .
VIII. Zaključak
- 50.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke o apelantovom zahtjevu za povrat u posjed stana koji se nalazi u Mostaru, u Rudarskoj ulici broj 247. Naime, ovakvim postupanjem organa uprave i sudova došlo je do ograničavanja apelanta na ostvarivanje njegovih građanskih prava, tako što je ugrožena sama suština apelantovog prava o kojem je trebalo odlučiti u ovom postupku, a to je povrat u posjed predmetnog stana, s obzirom na zakonsku obavezu donošenja odluke po podnesenom zahtjevu, te da apelant nije imao na raspolaganju raspoložive i efikasne pravne lijekove kako bi nadležni organi i sudovi riješili njegov zahtjev.
- 51.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku izvršenja Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 102-2202-1/1 od 2. maja 2000. godine, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, da su nadležni organi uprave, kao i sudovi odlučivali o apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a koja je stavljena van snage, koja pravno ne postoji od 3. septembra 2002. godine, i kojom je odbačen zahtjev apelantove bake za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu kao podnesen od neovlaštenog lica, bez obzira na činjenicu što je ovaj postupak trajao više od osam godina i što je okončan presudom Vrhovnog suda.
- 52.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu arbitrarne primjene Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, jer su organi uprave i sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, jasno obrazložili da ne postoji odluka CRPC-a koja bi se mogla izvršiti i da je, zbog ove odlučne činjenice, njegov zahtjev odbijen, pa, stoga, nema proizvoljnosti u osporenim odlukama. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i ostali apelantovi navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije , jer su, također, utemeljeni na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 7. stav 6. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a.
- 53.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 54.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.