Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 319/18, rješavajući apelaciju D. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 170857 17 Rev od 17. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 170857 16 Rsž 2 od 17. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 170857 15 Rs 2 od 16. septembra 2016. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    D. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Rajka Savić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. januara 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 170857 17 Rev od 17. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 170857 16 Rsž 2 od 17. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 170857 15 Rs 2 od 16. septembra 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske – sjedište zamjenika Banjaluka, zatraženo je 9. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Traženi odgovori su dostavljeni Ustavnom sudu u periodu od 13. septembra do 8. oktobra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 170857 15 Rs 2 od 16. septembra 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se ponište Rješenje tužene broj 06/1.01/0202/125-2/12 od 4. marta 2013. godine i Rješenje Odbora državne uprave za žalbe broj 127-147/13 od 30. aprila 2013. godine, da se tužena obaveže da ga vrati na rad, da mu isplati izgubljenu zaradu na način pobliže opisan u presudi i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj, na ime troškova parničnog postupka, isplati 2.875,00 KM.
  • 6.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud u postupku utvrdio da je apelant bio radnik tužene na poslovima inspektora za terensku i kancelarijsku kontrolu sa visokom stručnom spremom diplomiranog ekonomiste. Dalje je utvrđeno da je protiv apelanta tužena podnijela zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka 27. jula 2012. godine zbog teže povrede radnih dužnosti iz člana 68. stav 2. tač. a) i b) Zakona o državnim službenicima, te člana 3. stav 1. tačka a) Uredbe o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti u republičkim organima uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba) jer je apelant u periodu od 16. marta 2012. do 22. marta 2012. godine, u namjeri da stekne protivpravnu imovinsku korist, prilikom kontroliranja preduzeća "Baca nekretnine" d.o.o. Banjaluka, sačinio zapisnik od 22. februara 2012. godine, a zatim dopunu zapisnika od 16. marta 2012. godine kojim se obveznik tereti za dug i kamatu od 541.336,22 KM i koju dopunu zapisnika nije uručio ovlaštenom licu poreznog obveznika, već je nakon višestrukog insistiranja da se nagradi, u restoranu "Romanov" u Banjaluci, od osnivača poreznog obveznika M. O. primio 500,00 KM i nije mu uručio dopunu zapisnika, čime je zahtijevao i primio poklon da u okviru svog službenog ovlaštenja ne izvrši radnju koju je trebao izvršiti. Dalje je utvrđeno da je o pokretanju disciplinskog postupka obaviješten Sindikat tužene koji je dao svoje mišljenje, da je tužena 24. oktobra 2012. godine zakazala raspravu zbog provođenja disciplinskog postupka protiv apelanta, te povodom toga pozvala apelanta i svjedoke. Zatim je utvrđeno da se apelant izjasnio na raspravi održanoj 24. oktobra 2012. godine, te da je, nakon toga, Disciplinska komisija tužene donijela prijedlog odluke 4. februara 2013. godine kojim je utvrdila apelantovu disciplinsku odgovornost zbog teže povrede radne obaveze iz člana 68. stav 2. tač. a) i b) Zakona o državnim službenicima, te člana 3. stav 1. tačka a) Uredbe, pobliže opisane u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, i predložila izricanje novčane kazne sa zabranom napredovanja u službi. Prijedlog odluke je dostavljen direktoru tužene, koji je 5. februara 2013. godine vratio prijedlog odluke Disciplinskoj komisiji da otkloni nedostatke na način da predložena odluka povodom teže povrede radne obaveze mora da ima u vidu i generalnu prevenciju izrečene mjere, odnosno sankcije. Disciplinska komisija je nakon ponovnog vijećanja donijela novi prijedlog odluke 15. februara 2013. godine kojom je utvrdila apelantovu disciplinsku odgovornost zbog teže povrede radne obaveze i predložila da mu se izrekne mjera prestanka radnog odnosa. Rješenjem direktora tužene od 4. marta 2013. godine utvrđeno je da se apelantu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 68. stav 2. tač. a) i b) Zakona o državnim službenicima, pobliže opisane u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, izriče prestanak radnog odnosa, a apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, koja je rješenjem Odbora državne uprave za žalbe od 30. aprila 2013. godine odbijena. Također je utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 139 921 12 K od 30. maja 2012. godine apelant proglašen krivim za krivično djelo primanja mita iz člana 351. stav 1. Krivičnog zakona RS zato što je u periodu od 16. marta 2012. do 22. marta 2012. godine, u namjeri da stekne protivpravnu imovinsku korist, kontrolirajući preduzeće "Baca nekretnine" d.o.o. Banjaluka, sačinio zapisnik 22. februara 2012. godine, a zatim dopunu zapisnika od 16. marta 2012. godine kojim se obveznik tereti za dug i kamatu u iznosu od 541.336,22 KM, koju nije uručio ovlaštenom licu poreznog obveznika, već nakon višestrukog insistiranja da se nagradi kako ne bi postupio po sačinjenoj dopuni od 22. marta 2012. godine, u restoranu "Romanov" u Banjaluci, od osnivača poreznog obveznika M. O. primio 500,00 KM i nije mu uručio dopunu zapisnika, čime je zahtijevao i primio poklon da u okviru svog službenog ovlaštenja ne izvrši radnju koju je trebao izvršiti, zbog čega mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci.
  • 7.
    Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da su odluke tužene o prestanku radnog odnosa zakonite pa je, pozivajući se na odredbe člana 68. stav 2. tačka a) Zakona o državnim službenicima i člana 3. stav 1. tačka a), te čl. 30, 31. i 37. Uredbe, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
  • 8.
    Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 170857 16 Rsž 2 od 17. februara 2017. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda.
  • 9.
    Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je Sindikalna organizacija uredno primila zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta i pored toga što je Sindikatu zahtjev dostavio direktor kao podnosilac zahtjeva, a ne Disciplinska komisija, što je suprotno članu 16. Uredbe. Okolnost da je predmetni zahtjev Sindikalnoj organizaciji dostavio direktor, a ne Disciplinska komisija, prema ocjeni Okružnog suda, ne može se smatrati povredom disciplinskog postupka koja utječe na zakonitost odluke disciplinskog organa. Naime, cilj obaveze dostavljanja zahtjeva o pokretanju postupka protiv radnika sindikalnoj organizaciji je omogućavanje potpune zaštite prava radnika u disciplinskom postupku. Kako je u konkretnom slučaju Sindikalna organizacija upoznata s pokrenutim disciplinskim postupkom, to je Sindikat i mogao ostvariti ulogu koja mu je namijenjena u ovoj vrsti postupka.
  • 10.
    Neosnovanim su ocijenjene i apelantove žalbene tvrdnje da je pobijana odluka o disciplinskoj odgovornosti nezakonita jer je zasnovana na krivičnoj presudi, a ne na činjenicama na osnovu kojih bi se mogla utvrditi disciplinska odgovornost. U vezi s tim je istaknuto da žalba ispravno navodi da su disciplinska i krivična odgovornost dvije samostalne pravne odgovornosti, međutim, krivična odgovornost ne isključuje disciplinsku odgovornost jer isti životni događaj može predstavljati i povredu radne obaveze i krivično djelo. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je od podnošenja zahtjeva za dopunu inicijative za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta disciplinski organ tužene imao u posjedu pravomoćnu krivičnu presudu kojom je apelant na osnovu sporazuma proglašen krivim i kažnjen za krivično djelo primanja mita, dakle priznao je da je kao službeno lice primio mito. Kako je presuda pravomoćna, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio da se činjenice utvrđene u njoj imaju smatrati istinitim, pa se pravilnim ukazuje zaključak prvostepenog suda da je tužena dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, odnosno da je dokazala da apelantovo ponašanje šteti ugledu službe, a što je i propisano kao teža povreda radne obaveze. Naime, odredbom člana 3. Uredbe propisano je da je teža povreda radne dužnosti ponašanje koje šteti ugledu službe, a odredbom člana 5. da se za navedene povrede može izreći mjera prestanka radnog odnosa.
  • 11.
    Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da prvostepeni sud nije cijenio činjenicu da su između datuma završetka rasprave i datuma donošenja prvog prijedloga odluke Disciplinske komisije prošla 104 dana, te je, kako je žalba tvrdila, na taj način ostavljena mogućnost različitih zloupotreba i utjecaja na pravilno donošenje prijedloga disciplinske odluke. Okružni sud je istakao da prema odredbi člana 37. Uredbe rukovodilac organa po potrebi može zahtijevati od predsjednika disciplinske komisije da u najkraćem mogućem roku otkloni eventualne nedostatke ili izvrši dopunu prijedloga odluke, a nakon toga prijedlog ponovo dostavi na odlučivanje. Također je istaknuto da odredba člana 31. stav 3. navedene uredbe propisuje da se prilikom donošenja prijedloga odluke uzimaju u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, a naročito težina povrede radne dužnosti i njene posljedice, stepen odgovornosti zaposlenog, okolnosti pod kojim je učinjena povreda radne dužnosti, raniji rad i ponašanje zaposlenog poslije učinjene povrede radne dužnosti i druge okolnosti. Dakle, kako je obaveza disciplinske komisije da uzme u obzir sve okolnosti, to je direktor tužene, i prema ocjeni Okružnog suda, imao ovlaštenje da Disciplinskoj komisiji vrati njen prijedlog odluke radi utvrđenja svih okolnosti predmetnog slučaja, kako olakšavajućih tako i otežavajućih za apelanta, a što je potvrdila i predsjednica Disciplinske komisije koja je saslušana u svojstvu svjedoka u prvostepenom postupku. S obzirom na navedeno, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je ovakvim postupanjem ostavljena mogućnost različitih zloupotreba i utjecaja na pravilno donošenje prijedloga disciplinske odluke jer je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužena postupala u skladu sa svojim ovlaštenjima u smislu odredbi Uredbe.
  • 12.
    Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, primjenjujući odredbu člana 68. stav 2. Zakona o državnim službenicima, u vezi sa članom 3. stav 1. tačka a), te čl. 30, 31. i 37. Uredbe, pravilno utvrdio da je tokom postupka tužena dokazala počinjenje teže povrede radne obaveze od strane apelanta koja mu se stavlja na teret, odnosno da je dokazala istinitost činjenica utvrđenih u postupku pred Disciplinskom komisijom.
  • 13.
    Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 170857 17 Rev od 17. oktobra 2017. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne, te je u potpunosti podržao pravno shvaćanje Osnovnog i Okružnog suda.
  • 14.
    Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio da apelant neosnovano revizijom ukazuje da mu nije data mogućnost da u disciplinskom postupku provede dokaze jer je u toku disciplinskog postupka odustao od provođenja predloženih dokaza.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 16.
    Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvao, apelant je istakao da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnom zaključku redovnih sudova da su odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelanta, čija se zakonitost preispitivala u parničnom postupku, zakonite. Prema apelantovom mišljenju, iz svih dokaza izvedenih u toku postupka pred sudovima evidentno je višestruko kršenje pravila disciplinskog postupka. Ističe da Disciplinska komisija zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka nije dostavila Sindikatu radi pribavljanja mišljenja kako je to propisano članom 16. navedene uredbe, da nisu poštovani rokovi iz člana 30. stav 1. koji propisuje da disciplinska komisija pristupa odlučivanju po završetku rasprave, dok su u konkretnom slučaju od datuma zaključenja rasprave do datuma donošenja odluke protekla 104 dana, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu nije omogućeno provođenje dokaza zapisnika o ispitivanju osumnjičenog, sačinjenog u Okružnom tužilaštvu Banjaluka od 23. marta 2012. godine, iako je konstatirano da je apelant ovaj dokaz priložio u spis. Također navodi da postupajuća Disciplinska komisija nije vodila poseban zapisnik o vijećanju i glasanju kako je to predviđeno odredbom člana 30. stav 2. Uredbe, bez kojeg nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost odluka donesenih u disciplinskom postupku.
  • 17.
    S obzirom na navedeno, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer mu je uslijed nezakonitih odluka donesenih u disciplinskom i parničnom postupku onemogućeno pravo na rad i primanja po osnovu rada.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni, Okružni i Osnovni sud, te tužena smatraju da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    Zakon o državnim službenicima ("Službeni glasnik RS" br. 118/08, 117/11, 37/12 i 57/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 68. st. (1) i (2)

(1) Povrede radnih dužnosti mogu biti teže i lakše.

(2) Teže povrede radnih dužnosti su:

  • a)
    neizvršavanje, nesavjesno, odnosno nepravovremeno izvršavanje radnih dužnosti ili naloga neposrednog rukovodioca,
  • b)
    ponašanje koje šteti ugledu službe,

[...]

Član 70. stav (1)

(1) Za povrede radnih dužnosti iz člana 68. stav 2. ovog zakona državnom službeniku može se izreći disciplinska mjera:

  • a)
    novčana kazna do 20% plaće za puno radno vrijeme, isplaćene za mjesec u kome je novčana kazna izrečena, a u trajanju do tri mjeseca,
  • b)
    raspored na radno mjesto niže kategorije ili zvanja, u okviru iste stručne spreme, u trajanju do godinu dana ili
  • v)
    prestanak radnog odnosa.

[...]

  • 20.
    Uredba o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti u republičkim organima uprave Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 104/09 i 77/12).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti u republičkim organima uprave Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 104/09) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koja u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Teže povrede radnih dužnosti su:

  • a)
    neizvršavanje, nesavjesno, odnosno nepravovremeno izvršavanje radnih dužnosti ili naloga neposrednog rukovodioca,
  • b)
    ponašanje koje šteti ugledu službe,

[...]

Član 16.

(1) Komisija je obavezna da zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka sa potrebnom dokumentacijom dostavi nadležnom sindikatu radi pribavljanja mišljenja.

(2) Komisija uzima u obzir mišljenje iz stava 1. ovog člana koje se dostavlja u roku od osam dana.

Član 30.

(1) Poslije završene rasprave, komisija se povlači radi vijećanja i donošenja prijedloga odluke o disciplinskoj odgovornosti.

(2) Vijećanjem i glasanjem rukovodi predsjednik komisije.

(3) O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik koji potpisuju svi članovi komisije, a isti se zatvara u poseban omot.

(4) U toku vijećanja i glasanja komisija može odlučiti da ponovo otvori raspravu radi dopune disciplinskog postupka.

Član 31.

(1) Prijedlog odluke odnosi se samo na činjenični opis radnje iz zahtjeva, odnosno izmijenjeni ili prošireni zahtjev u toku postupka, dok komisija nije vezana pravnom kvalifikacijom povrede radne dužnosti iz zahtjeva.

(2) Prijedlog odluke komisija donosi na osnovu činjenica koje su iznesene na raspravi, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, te rezultata cjelokupnog postupka.

(3) Prilikom donošenja prijedloga odluke uzimaju se u obzir sve olahkotne i otegotne okolnosti, a naročito težina povrede radne dužnosti i njene posljedice, stepen odgovornosti uposlenika, okolnosti pod kojima je učinjena povreda radne dužnosti, raniji rad i ponašanje uposlenika poslije učinjene povrede radne dužnosti i druge okolnosti koje mogu biti od uticaja za utvrđivanje disciplinske odgovornosti i izricanje disciplinske mjere.

Član 37.

(1) Predsjednik komisije dužan je da u najkraćem roku, a najkasnije u roku od 10 radnih dana, prijedlog odluke sa cjelokupnim disciplinskim spisom dostavi rukovodiocu organa, odnosno Vladi za uposlenike koje postavlja Vlada.

(2) Po prijemu prijedloga odluke, rukovodilac organa, odnosno Vlada za uposlenike koje postavlja Vlada postupa bez odgađanja, provjeravanjem da li je prijedlog odluke potpun, kao i da li je spis uredno dostavljen, te po potrebi može zahtijevati od predsjednika komisije da u najkraćem mogućem roku otkloni eventualne nedostatke ili izvrši dopunu prijedloga odluke, a nakon toga prijedlog ponovo dostavi na odlučivanje.

Član 50. stav (2)
[...]

(2) Vođenje disciplinskog postupka zbog teže povrede radne dužnosti zastarijeva istekom dvije godine od pokretanja disciplinskog postupka za teže povrede, odnosno jedne godine za lakše povrede.

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 170857 17 Rev od 17. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Od Osnovnog suda je 9. septembra 2019. godine zatraženo da dostavi kopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu, ali Osnovni sud nije udovoljio ovom zahtjevu Ustavnog suda. S obzirom na to da je apelacija podnesena 15. januara 2018. godine, a da nije osporen apelantov navod da je osporenu presudu primio 16. novembra 2018. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 27.
      Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova čije presude osporava.
    • 28.
      U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
    • 29.
      Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
    • 30.
      U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su sudovi u apelantovom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Naime, u predmetnom postupku redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom odredbi člana 68. stav 2. tačka a) Zakona o državnim službenicima i člana 3. stav 1. tačka a), te čl. 30, 31. i 37. Uredbe kao neosnovan jer je tužena u toku postupka dokazala da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 68. stav 2. tač. a) i b) Zakona o državnim službenicima, te člana 3. stav 1. tačka a) Uredbe. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da se povrede radne obaveze sastoje u tome što je apelant u određenom vremenskom periodu, u namjeri da stekne protivpravnu imovinsku korist, prilikom kontroliranja preduzeća "Baca nekretnine" d.o.o. Banjaluka, sačinio zapisnik, a zatim dopunu zapisnika kojim se obveznik tereti za dug i kamatu od 541.336,22 KM i koju dopunu zapisnika nije uručio ovlaštenom licu poreznog obveznika, već je nakon višestrukog insistiranja da se nagradi od osnivača poreznog obveznika M. O. primio 500,00 KM i nije mu uručio dopunu zapisnika, čime je zahtijevao i primio poklon da u okviru svog službenog ovlaštenja ne izvrši radnju koju je trebao izvršiti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je apelant navedenu radnju izvršenja disciplinskog prekršaja doveo u pitanje, pogotovo imajući u vidu da je disciplinski organ tužene imao u posjedu pravomoćnu krivičnu presudu kojom je apelant na osnovu sporazuma proglašen krivim i kažnjen za krivično djelo primanja mita, iz koje proizlazi da je apelant priznao izvršenje radnji koje su bile predmet disciplinskog postupka, odnosno da je kao službeno lice primio mito. Zatim, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelantu nije povrijeđeno pravo na odbranu time što je predmetni zahtjev Sindikalnoj organizaciji dostavio direktor, a ne Disciplinska komisija, jer, kako su i redovni sudovi ukazali, cilj obaveze dostavljanja zahtjeva o pokretanju postupka protiv radnika sindikalnoj organizaciji je omogućavanje potpune zaštite prava radnika u disciplinskom postupku. U konkretnom slučaju Sindikalna organizacija je upoznata s pokrenutim disciplinskim postupkom, pa je Sindikat i mogao ostvariti ulogu koja mu je namijenjena u ovoj vrsti postupka, bez obzira na to kako mu je dostavljen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka. Ustavni sud, također, ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da nisu povrijeđena pravila disciplinskog postupka kada je rukovodilac organa zahtijevao od predsjednika Disciplinske komisije da otkloni nedostatke, odnosno izvrši dopunu prijedloga odluke o sankciji, a nakon toga prijedlog ponovo dostavi na odlučivanje s obzirom na to da navedeno postupanje ima uporište u relevantnim odredbama Uredbe, na koje su se redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka i pozvali. U tom svjetlu treba posmatrati i apelantov navod da nisu poštovani rokovi iz člana 30. stav 1. koji propisuje da disciplinska komisija pristupa odlučivanju po završetku rasprave, dok su u konkretnom slučaju od datuma zaključenja rasprave do datuma donošenja odluke protekla 104 dana. Naime, odredbom člana 37. stav 2. propisano je da po prijemu prijedloga odluke rukovodilac organa postupa bez odlaganja, provjeravanjem da li je prijedlog odluke potpun, kao i da li je spis uredno dostavljen, te po potrebi može zahtijevati od predsjednika komisije da u najkraćem mogućem roku otkloni eventualne nedostatke ili izvrši dopunu prijedloga odluke, a nakon toga prijedlog ponovo dostavi na odlučivanje. Ustavni sud nadalje zapaža da je odredbom člana 50. stav 2. propisano da vođenje disciplinskog postupka zbog teže povrede radne dužnosti zastarijeva istekom dvije godine od pokretanja disciplinskog postupka. Imajući u vidu da odredba člana 30. stav 2. propisuje instruktivno postupanje "bez odlaganja", a odredba člana 50. stav 2. rok zastarijevanja vođenja disciplinskog postupka zbog teže povrede radne dužnosti, kao u konkretnom slučaju, od dvije godine i da taj rok nije protekao, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani. Konačno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer postupajuća Disciplinska komisija nije vodila poseban zapisnik o vijećanju i glasanju kako je to predviđeno odredbom člana 30. stav 2. Uredbe, a bez kojeg nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost odluka. Naime, apelant nije posebno ukazao koje su to nepravilnosti koje su utjecale na zakonitost predmetnih disciplinskih odluka, a Ustavni sud, kako je to već navedeno, nije našao ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, u postupku ocjene zakonitosti navedenih odluka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
    • 31.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 32.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vezuje za navode koje je istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to da se dakle ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđene garancije jednakosti stranaka u postupku, te kada su sudovi svoje odluke zasnovali na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza i, shodno tome, primijenili relevantne odredbe Zakona o državnim službenicima i Uredbe na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne primjene.
  • 34.
    Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
  • 35.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.