USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2872/19, rješavajući apelaciju Ljiljane Leovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ljiljane Leovac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 202004 15 Gž od 14. maja 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Ljiljana Leovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Dino Dabić, advokat iz Orašja, podnijela je 12. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 202004 15 Gž od 14. maja 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužilaca Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića, advokata iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 1. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud, Općinski sud i tužioci su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 20. oktobra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 5.Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 202004 14 P od 24. aprila 2015. godine apelantica je obavezana da tužiocima na ime nematerijalne štete, zbog klevete, isplati iznos od po 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do isplate uz naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
- 6.Tokom postupka je utvrđeno da je apelantica direktorica Doma zdravlja Orašje (u daljnjem tekstu: DZ Orašje ili DZ) i da se pred Općinskim sudom u Orašju vode parnični postupci po tužbama dva zaposlenika DZ Orašje protiv DZ zbog mobinga, poništenja odluke disciplinske komisije o otkazu ugovora o radu, poništenja rješenja direktora o otkazu ugovora o radu, te isplate. Iz dokumenata proizlazi da zaposlenike DZ Orašje u navedenim radnim sporovima zastupaju tužioci (ZAK Jezdić / Matuzović). Zatim, utvrđeno je da je apelantica, nezadovoljna načinom na koji tužioci u podnescima govore o njoj i DZ Orašje, 16. januara 2014. godine Advokatskoj komori FBiH podnijela pismeni zahtjev za zaštitu od zlonamjernog postupanja tužilaca (ZAK Jezdić/Matuzović) i širenja laži i mržnje u javnosti prema DZ Orašje i apelantici kao direktorici. Iz obrazloženja proizlazi da su tužioci u tužbi naveli da je apelantica u navedenom zahtjevu iznijela "niz neistinitih činjenica, čime je nanijela štetu tužiocima" navodima da se "ZAK tužilaca u svojim dopisima i tužbama služe neistinama i lažima kojima su pokušali diskreditirati cjelokupan rad DZ Orašje, stvarajući pri tome negativnu sliku u javnosti prema istom, te širenjem mržnje, stvarali neprijateljsku klimu prema tuženoj (apelantici), ugrožavajući je kako na poslovnom planu, tako i u privatnom životu", zatim, da se apelantica i njena porodica osjećaju nesigurno, da ju je strah za život i tjelesni integritet nje same, ali i njenih bližnjih, što se ogleda naročito u kretanju kroz grad kako u večernjim satima, tako i danju i da je apelantica dovedena u situaciju da napusti mjesto u kojem je provela cijeli svoj život uz naglasak da će, ukoliko ne dobiju zaštitu od Advokatske komore FBiH, apelantica morati istupiti u javnost i iznijeti relevantne činjenice medijima.
- 7.Iz obrazloženja proizlazi da je Advokatska komora FBiH zahtjev dostavila tužiocima na izjašnjenje, a rješenjem disciplinskog tužioca Regionalne advokatske komore Tuzla od 27. marta 2014. godine prijava je odbačena, jer je utvrđeno da u radnjama tužilaca nema elemenata disciplinskog prekršaja, te je postupak obustavljen.
- 8.U odgovoru na tužbu apelantica je osporila tužbene navode zbog toga što u zahtjevu (prijavi) ne postoje obilježja klevete, niti odgovornosti apelantice za klevetu, shodno članu 7. Zakona o zaštiti od klevete FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), jer je apelantica u zahtjevu iznijela svoje mišljenje u odnosu na sudske postupke protiv DZ Orašje u kojima se tužioci pojavljuju kao advokati zaposlenika DZ. Apelantica je navela da su tužioci podnescima, bez ikakve argumentacije, iznosili da apelantica vrši mobing nad strankama koje zastupaju, što je vrlo neprofesionalno, a da se apelantica obratila samo Advokatskoj komori FBiH radi informacije i savjeta kako da se odbrani od tužilaca koji je neargumentirano napadaju za mobing.
- 9.Na navedene okolnosti apelantica je, između ostalog, predložila da se tokom postupka izvrši uvid u materijalne dokaze koji se tiču radnih sporova protiv DZ Orašje (tužbe, podnesci tužilaca i sl.). Općinski sud se u vezi sa predloženim dokazima izjasnio da smatra da je suvišno izvođenje tih dokaza koji se odnose na parnične postupke u kojima se tužioci pojavljuju kao opunomoćenici parničnih stranaka, te ostalih materijalnih dokaza koje je apelantica predložila. Prvostepeni sud je još naveo da je, imajući u vidu i ostale izvedene dokaze, zaključio da su i oni irelevantni, te da nisu utjecali na drugačiju odluku suda.
- 10.Na osnovu iskaza tužilaca i apelantice Općinski sud je zaključio da je apelantica pismenim obraćanjem pod nazivom "Zahtjev za zaštitu od zlonamjernog postupanja ZAK Jezdić /Matuzović …" prouzrokovala nematerijalnu štetu u odnosu na tužioce, pozvavši se na odredbu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. Prema mišljenju Općinskog suda, sporno izražavanje smatra se klevetom bez obzira na to što nije objavljeno u medijima, jer je sa spornim izražavanjem upoznata uža i šira pravosudna zajednica, odnosno Advokatska komora FBiH i Regionalna advokatska komora Tuzla, koje su postupale po zaprimljenom zahtjevu.
- 11.Općinski sud je naveo da "jasno i nedvosmisleno iz iskaza tužilaca, te samog načina na koji je izneseno izražavanje neistinitih činjenica u odnosu na tužioce predstavlja klevetu kojom je nanesena šteta ugledu tužilaca". Iz iskaza tužilaca proizlazi da su kao advokati u određenim parničnim postupcima pred Općinskim sudom u Orašju zastupali zaposlenike DZ Orašje, te da su stranke zastupali u skladu sa odredbama Zakona o advokaturi, advokatskom etikom, te važećim Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Shodno tome, Općinski sud je naveo da je "jasno da su tužioci svoje klijente zastupali u njihovo ime i za njihov račun, sačinjavali podneske u skladu sa navodima kako stranaka koje zastupaju, tako u skladu sa dokumentacijom koja im je vjerovatno kroz korespondenciju dostavljena od DZ Orašje", te da "sve navedene radnje tužena ni u kom slučaju nije trebala shvatiti kao nešto lično, jer, konačno, u svim tim postupcima nije bila ona stranka u postupku, nego ustanova, tj. DZ Orašje, u kojoj ona obavlja poslove ravnateljice".
- 12.Općinski sud je zaključio da izvedenim dokazima nedvosmisleno proizlazi da je osnovan tužbeni zahtjev tužilaca, a "pravno neznanje tužene u pogledu datih navoda prilikom saslušavanja u svojstvu parnične stranke daje za pravo istoj da iznosi činjenice i navode koji ničim nisu dokazani".
- 13.Shodno okolnostima konkretnog slučaja, Općinski sud je zaključio da je precizirana visina tužbenog zahtjeva tužilaca razmjerna prirodi i stepenu nanesene štete ugledu tužilaca shodno odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od klevete u vezi sa članom 200. i članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
- 14.Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 202004 15 Gž od 14. maja 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, kroz razloge svoje odluke pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te na osnovu slobodne ocjene dokaza pravilno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Neprihvatljivi su žalbeni navodi da izražavanje iz zahtjeva upućenog Advokatskoj komori FBiH nema elemenata klevete, zato što je dopis upućen samo komori bez namjere da se dalje prenosi sadržaj dopisa, te da nema apelanticine odgovornosti. Navedeno je Kantonalni sud obrazložio pozivom na odredbu člana 4. Zakona o zaštiti od klevete, koju je citirao, a na kojoj tužioci temelje tužbeni zahtjev. Shodno citiranoj odredbi, svako izražavanje neistinitih činjenica o fizičkom i pravnom licu, bez obzira na to da li je izneseno jednom ili više lica, ima obilježje klevete ako se tim izražavanjem nanosi šteta ugledu fizičkog ili pravnog lica.
- 15.Kantonalni sud je istakao da apelantica zanemaruje da odredbe Zakona o zaštiti od klevete imaju cilj da u pretežnom dijelu osiguraju princip slobode izražavanja, ali da sloboda izražavanja uključuje i obavezu da se iznose tačne, provjerene i istinite činjenice, što je apelantica zanemarila iznoseći neistine u zahtjevu koji je uputila Advokatskoj komori FBiH. Zbog toga su neprihvatljive apelanticine tvrdnje da je samo tražila pomoć i zaštitu od Advokatske komore FBiH da tužioci prestanu prenositi zlonamjerne stavove njihovih stranaka prema apelantici i da time nije nanijela štetu ugledu tužilaca, jer su oni, kao članovi Komore, podložni kontroli rada putem službenih organa Komore. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovane su i apelanticine tvrdnje da je u zahtjevu samo iznosila svoje mišljenje o radu tužilaca i da je nejasno kako je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica umanjila ugled tužilaca.
- 16.Kantonalni sud je, u vezi s tim, naveo da je apelantica u zahtjevu navela niz neistinitih činjenica, i to da su se tužioci, kao opunomoćenici zaposlenika DZ Orašje, u svojim dopisima i tužbama služili neistinama i lažima kojima su pokušali diskreditirati rad DZ Orašje, stvarajući negativnu sliku u javnosti o DZ Orašje, ali i apelantici kao direktorici, te širenjem mržnje stvorili neprijateljsku klimu prema apelantici, ugrožavajući je kako na poslovnom, tako i na privatnom planu, tako da se ona i njena porodica osjećaju nesigurno, da ju je strah za život i tjelesni integritet, da su dvije zaposlenice DZ Orašje koje tužioci zastupaju napravile niz ucjena i teških kršenja radnih obaveza, koje su pokušale predstaviti kao "mobing" podstaknut nacionalnom mržnjom prema njima, jer su bošnjačke nacionalnosti, da sumnja da je to "odvjetnička igra" smišljena kako bi se dao razlog za podizanje tužbe, da ju je, prema njenom mišljenju, jedna od zaposlenica nakon završetka fakulteta, prema naputku ZAK Jezdić /Matuzović, "ucijenila" pod prijetnjom tužbe da dobije veći koeficijent koji joj ne pripada prema sistematizaciji radnih mjesta, te da je navedeno izražavanje prvostepeni sud pravilno ocijenio kao iznošenje neistinitih činjenica, a samim tim i namjerno klevetničko iznošenje navoda o tužiocima, a ne vrijednosni sud, kako se to žalbom pokušava predstaviti.
- 17.Apelanticine tvrdnje da se radi o njenom mišljenju su neprihvatljive, jer apelantica tokom postupka nije dokazala da je iznosila svoje mišljenje, ili da je sporno izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Stoga, imajući u vidu odredbe čl. 1. i 4. Zakona o zaštiti od klevete, te odredbe čl. 154. i 200. ZOO, kao i način izražavanja u spornom zahtjevu za koje tokom postupka "nije dokazano da imaju za osnov istinite činjenice", prema ocjeni Kantonalnog suda, takvo izražavanje je poprimilo "formu klevetničke upornosti protiv tužitelja" zbog čega je prvostepeni sud donio pravilnu odluku za šta je dao valjane razloge.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 18.Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu misli iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Pobijanom odlukom zauzet je "katastrofalan stav" da se može odgovarati za klevetu podnošenjem neistinite disciplinske prijave protiv advokata nadležnom tijelu u upravnom postupku pred advokatskom komorom. To znači da svako ko podnese disciplinsku prijavu koja nije završila rješenjem o disciplinskoj odgovornosti automatski može odgovarati za klevetu, jer bi takva prijava de facto bila neistinita. Navedeno upućuje na zaključak da nema slobode podnošenja prijava i da svaka podnesena prijava nadležnom tijelu nosi za sobom opasnost i rizik od odgovornosti za klevetu, što znači da niko nema slobodu da podnese prijavu iako član 5. Disciplinskog pravilnika advokata daje slobodno i ničim ograničeno pravo svakom licu da podnese prijavu protiv svakog advokata. Potom, apelantica se poziva na odredbu člana 7. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje da se za klevetu ne može odgovarati u upravnom postupku. Disciplinski postupak je upravni postupak koji provodi Advokatska komora FBiH i u tom postupku se ne može odgovarati za klevetu. Navedene odredbe redovni sudovi uopće ne spominju, niti su ih imali u vidu. Isto tako, redovni sudovi nisu imali u vidu ni odredbu člana 7. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete koja ne predviđa postojanje odgovornosti za klevetu u slučaju razumnih razloga (recimo, prava na podnošenje prijave). Apelantica smatra da nije imala pravičan postupak, jer su sudovi grubo povrijedili Zakon o zaštiti od klevete. Još je istaknuto da je prijava Advokatskoj komori FBiH tretirana kao javno iznošenje činjenica iako su za prijavu saznala nadležna lica u advokatskim komorama i da nikakva šteta nije nanesena ugledu tužilaca, niti ugledu ZAK Jezdić/Matuzović.
b) Odgovor na apelaciju
- 19.Kantonalni sud i Općinski sud su u cijelosti ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama, pri čemu je naglašeno da je apelantici pružena mogućnost da učestvuje u postupku i da predlaže dokaze, zatim, da je apelanticu zastupao advokat iz Orašja, te da su odluke zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 20.Tužioci su sve apelacione prigovore ocijenili neosnovanim, podržavši stavove redovnih sudova, uz naglasak da je apelantica oklevetala tužioce iznošenjem neistinitog izražavanja, te da je prema Zakonu o zaštiti od klevete odgovorna za štetu, kako su to pravilno utvrdili redovni sudovi. Predloženo je da se apelacija odbaci zbog razloga koje su tužioci naveli u odgovoru.
V. Relevantni propisi
- 21.Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 59/02, 19/03 i 73/05) glasi:
Cilj zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu
Član 4. tačka d)
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
[…]
- d)kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Okvir djelovanja zakona
Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(2) Javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete.
(3) Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.
Odgovornost za klevetu
Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu
(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti
Član 7. stav (1)
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
- a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
- b)ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
- 22.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav (1)
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Novčana naknada
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
- 23.Disciplinski pravilnik broj 348/05 od 7. maja 2005. godine (dostupan na https://www.scribd.com/) koji je važio u relevantnom periodu i koji u bitnom dijelu glasi:
I OPŠTE ODREDBE
Član 1.
Ovim pravilnikom utvrđuje se rad organa za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka protiv advokata, saradnika i pripravnika za disciplinske prekršaje, pravila postupka pred mirovnim vijećem, pravila prvostepenog i drugostepenog disciplinskog postupka, obnove postupka, privremene zabrane vršenja djelatnosti, zastare disciplinskog gonjenja i izvršenja disciplinskih mjera, rehabilitacije kao i ostala pitanja od značaja za zakonito provođenje disciplinskog postupka
II POKRETANJE POSTUPKA
Član 5.
Prijavu za pokretanje disciplinskog postupka protiv advokata, saradnika i pripravnika može podnijeti svako lice.
Prijava se podnosi nadležnom regionalnom tužiocu.
Ako bude podnijeta bilo kojem organu Federalne komore ili regionalne komore, taj organ je dužan odmah, a najkasnije za osam (8) dana po prijemu iste, prijavu dostaviti nadležnom regionalnom tužiocu.
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 202004 15 Gž od 14. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin opunomoćenik je primio 4. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
- 29.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- h)Slobodu izražavanja.
- 30.Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
- 2.Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
- 31.Ustavni sud zapaža da konkretna apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi opravdano, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, izrekli novčanu sankciju apelantici zbog izražavanja iznesenog u zahtjevu (prijavi) koji je apelantica podnijela, u smislu člana 5. Disciplinskog pravilnika, Advokatskoj komori FBiH protiv tužilaca, advokata ZAK Jezdić/Matuzović. Ustavni sud zapaža da su tužioci, kao advokati ZAK Jezdić/Matuzović, na osnovu navoda iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka pred Advokatskom komorom FBiH, pokrenuli predmetni parnični postupak zbog klevete. Apelantica iznosi veliki broj prigovora, između ostalog, da je u zahtjevu iznijela svoje mišljenje o radu tužilaca, da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o zaštiti od klevete, da nisu ispitali bitne okolnosti konkretnog slučaja, te da joj je, shodno navedenom, povrijeđeno pravo iz člana 10. Evropske konvencije.
- 32.Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.
- 33.Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a da drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti" (vidi, Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Skałka protiv Poljske, broj 43425/98, stav 32, 27. maja 2003. godine). Pri tome član 10. Evropske konvencije štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (op.cit., Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva).
- 34.Potom, Ustavni sud podsjeća da stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja.
- 35.U konkretnom slučaju Ustavni sud nema dilemu o tome da je došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu izražavanja, budući da je apelantici nametnuta novčana sankcija (apelantica je obavezana da tužiocima na ime klevete isplati novčani iznos od po 2.000,00 KM). Miješanje u konkretnom slučaju je bilo u skladu sa Zakonom o slobodi izražavanja, koji je javno objavljen u "Službenim novinama FBiH", a tekst Zakona je jasan, pristupačan i predvidiv.
- 36.Potom, Ustavni sud podsjeća da je članom 10. stav 2. Evropske konvencije predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti ugleda tužilaca, advokata ZAK Jezdić/Matuzović.
- 37.Ustavni sud primjećuje da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite apelanticinog prava na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužilaca, advokata ZAK Jezdić/Matuzović, na zaštitu njihovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije, kao lica koja obavljaju javnu djelatnost. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno apelanticinog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava tužilaca na zaštitu ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), br. 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR, 2012. godine), Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH, aplikacija broj 17224/11, ECHR, 2017. godine s daljnjim referencama, i Ärztekammer für Wien i Dorner protiv Austrije, aplikacija broj 8895/10, stav 64, 16. februar 2016. godine). Dakle, shodno praksi Evropskog suda, u predmetima koji pokreću ovo pitanje provodi se test proporcionalnosti kako bi se utvrdilo da li je miješanje bilo proporcionalno cilju kojem se težilo (zaštita prava na ugled tužilaca) u kojem se uzima u obzir sadržaj izjava, vrsta i težina izrečene sankcije, kontekst datih izjava, te se procjenjuje da li su dati dovoljni i relevantni razlozi za odluku o ograničavanju slobode izražavanja.
- 38.Dakle, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o specifičnim okolnostima budući da sporno izražavanje nije izneseno javno u medijima, već u zahtjevu koji, prema članu 5. Disciplinskog pravilnika, ima pravo da podnese svako lice nezadovoljno radom advokata, saradnika i pripravnika. U tom kontekstu Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH u kojem je Evropski sud u specifičnim okolnostima tog slučaja, između ostalog, naveo da "zahtjeve zaštite iz člana 10. Konvencije treba ocijeniti ne u odnosu na interese slobode štampe ili otvorene rasprave o pitanjima od javnog značaja, već u odnosu na pravo aplikanata da prijave navodne nepravilnosti u ponašanju državnih dužnosnika" (vidi, Zakharov protiv Rusije, broj 14881/03, tačka 23, 5. oktobar 2006, Siryk protiv Ukrajine, broj 6428/07, tačka 42, 31. marta 2011, Sofranschi protiv Moldavije, broj 34690/05, tačka 29, 21. decembar 2010, Bezymyannyy protiv Rusije, broj 10941/03, tačka 41, 8. april 2010, Kazakov protiv Rusije, broj 1758/02, tačka 28, 18. decembar 2008, i Lešník protiv Slovačke, broj 35640/97, ESLJP 2003-IV). U citiranom predmetu je istaknuto da važan faktor koji je potrebno uzeti u obzir u ovoj vrsti prakse jeste da je "jedno od načela vladavine zakona to da građani moraju biti u mogućnosti da obavijeste nadležne državne dužnosnike o ponašanju državnih službenika koje im se čini nepravilno ili nezakonito" (…). Kako je dalje istaknuto, "navedeno načelo, kao i presude u kojima je primijenjeno pokazuju da je Sud spreman ocijeniti dobru vjeru aplikanata i njihova nastojanja da se utvrdi istina uz jedan subjektivniji i blaži pristup nego u drugim vrstama predmeta (vidi, Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [GC], broj 49017/99, tačka 87, ESLJP, 2004-XI). Istovremeno, treba naglasiti da je u navedenim odlukama krucijalni faktor za Sud u ocjeni proporcionalnosti bila činjenica da su sporne uvredljive izjave date putem privatne prepiske koju je aplikant uputio licu koje je hijerarhijski nadređeno oštećenom licu o kojem je riječ (…) ili državnim dužnosnicima" (…) (op. cit., Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH, tač. 82. i 83).
- 39.Ustavni sud zapaža da je apelantica, kao direktorica i zakonska zastupnica DZ Orašje, učestvovala (učestvuje) u postupku protiv DZ Orašje po tužbama zaposlenika tog DZ, koje zastupaju tužioci (ZAK Jezdić/Matuzović) i da je u tom svojstvu podnijela prijavu protiv tužilaca u smislu člana 5. Disciplinskog pravilnika, koju može podnijeti bilo ko. Ustavni sud, također, zapaža da su se tužbe u jednom dijelu odnosile i na mobing apelantice kao direktorice nad zaposlenicima DZ Orašje. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može prihvatiti obrazloženje redovnih sudova da se radni sporovi vode protiv DZ Orašje i da se oni ne tiču apelantice kao zakonske zastupnice. Ustavni sud, potom, primjećuje da redovni sudovi prilikom odlučenja, uprkos apelanticinim prigovorima u tom pravcu, nisu dali nikakav značaj činjenici da je prijava podnesena interno, u upravnom postupku, shodno pravu iz člana 5. Disciplinskog pravilnika, da se prijava odnosila na rad advokata čija je profesija javna i podložna kritici javnosti i da je, stoga, prag prihvatljive kritike tužilaca viši. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovo su bili vrlo važni elementi u kontekstu postizanja proporcionalnosti koje su redovni sudovi zanemarili, odnosno kojim nije dat značaj.
- 40.U vezi sa sadržajem spornog izražavanja, Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja neophodno da se sporna izražavanja i izjave doslovno citiraju i sagledaju u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga, redovni sudovi imaju obavezu da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima svakog konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja, jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer, u suprotnom, može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95).
- 41.Ustavni sud zapaža da je apelantica, nezadovoljna sadržajem podnesaka koje su tužioci u ime svojih klijenata podnosili sudu u kojima su, prema apelanticinom mišljenju, iznosili neistine o DZ Orašje i njoj lično, kao direktorici, podnijela prijavu Advokatskoj komori FBiH protiv tužilaca u skladu sa članom 5. Disciplinskog pravilnika. Ustavni sud zapaža da je prijava odbačena, jer nisu postojali elementi za disciplinsku odgovornost tužilaca. Potom, Ustavni sud zapaža da sadržaj spornog izražavanja redovni sudovi nisu doslovno citirali, već da su ga prepričali (vidi tač. 6. i 16. ove odluke). U vezi sa tim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazivao na neophodnost da se sporni sadržaj uvijek treba doslovno citirati (ne prepričavati) (vidi tačku 40. ove odluke).
- 42.Iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da je apelantica u prijavi navela "da su se tužitelji, kao opunomoćenici zaposlenika DZ Orašje, u svojim dopisima i tužbama služili neistinama i lažima kojima su pokušali diskreditirati rad DZ Orašje, stvarajući negativnu sliku u javnosti prema DZ Orašje, ali i apelantici, kao direktorici, te da su širenjem mržnje stvorili neprijateljsku klimu prema apelantici, ugrožavajući je kako na poslovnom, tako i na privatnom planu, tako da se ona i njena porodica osjećaju nesigurno, da ju je strah za život i tjelesni integritet, da su dvije zaposlenice DZ Orašje koje tužitelji zastupaju napravile niz ucjena i teških kršenja radnih obaveza, koje su pokušale predstaviti kao 'mobing' podstaknut nacionalnom mržnjom prema njima kao djelatnicama bošnjačke nacionalnosti od ravnateljice koja je srpske nacionalnosti, da sumnja da je to 'odvjetnička igra' smišljena kako bi se dao razlog za podizanje tužbe, da ju je, prema njenom mišljenju, jedna od zaposlenica nakon završetka fakulteta, po naputku ZAK Jezdić/Matuzović, 'ucijenila' pod prijetnjom tužbe da dobije veći koeficijent koji joj ne pripada po sistematizaciji radnih mjesta". Ustavni sud primjećuje da se apelantica u prijavi osvrnula na podneske tužilaca u kojima su, prema apelanticinom mišljenju, iznesene neistine i laži o apelantici i DZ Orašje, zatim, da je opisala kako su podnesci tužilaca utjecali na nju i njenu porodicu, opisala je ponašanje jedne zaposlenice koja je apelanticu "ucjenjivala", spomenula je da misli da se mobing dovodi u vezu sa nacionalnom mržnjom apelantice prema zaposlenicima i da sumnja da je sve to "odvjetnička igra" kako bi se pokrenuo sudski postupak. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, ocjenjujući u cijelosti izneseno apelanticino sporno izražavanje, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da (svi) navodi predstavljaju iznošenje neistinitih činjenica, a samim tim i namjerno klevetničko iznošenje navoda o tužiocima, a ne vrijednosni sud, kako se nastoji predstaviti u žalbi. Ustavni sud iz obrazloženja prvostepenog suda ne zapaža da je taj sud, prije zaključka da sporno izražavanje predstavlja klevetu, izvršio kritičku analizu spornog izražavanja, kako to zahtijeva član 10. Evropske konvencije. To isto je propustio da učini i Kantonalni sud. Ustavni sud, također, zapaža da je apelantica kao činjenični osnov za sporno izražavanje predložila da se provedu podnesci ZAK Jezdić/Matuzović iz predmeta (radni spor) koji se vodio (vodi) pred Općinskim sudom u Orašju (koje u zahtjevu spominje), ali da je Općinski sud zaključio da su ti dokazi, kao i ostali materijalni dokazi koje je apelantica priložila, suvišni bez konkretnijeg obrazloženja (vidi tačku 9. ove odluke).
- 43.Dakle, Ustavni sud u svojoj praksi konstantno ukazuje da je u predmetima koji pokreću pitanje slobode izražavanja neophodno detaljno analizirati sporno izražavanje u cjelini, ne parcijalno i izdvojeno, posebno uzimajući u obzir kontekst u kojem je izražavanje izneseno i cilj izražavanja, te, shodno tome, napraviti jasnu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova. Suprotno navedenom, u konkretnom slučaju izostala je bilo kakva, pogotovo kritička, analiza spornog izražavanja koju član 10. Evropske konvencije nalaže. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon prezentiranja spornog izražavanja (vidi tač. 6. i 16. ove odluke) lakonski, bez ikakve analize, zaključili da se radi o kleveti, odnosno činjeničnim tvrdnjama koje apelantica ničim nije dokazala, te da je izražavanje poprimilo "formu klevetničke upornosti protiv tužitelja". U vezi sa takvim pristupom redovnih sudova, Ustavni sud je u svojoj praksi zauzeo stav da nisu prihvatljiva obrazloženja prema kojima se cijeli tekst priloga smatra klevetničkim sadržajem, a da pri tome ni u jednom dijelu obrazloženja nije napravljana distinkcija između eventualnih činjeničnih navoda i vrijednosnih sudova, odnosno kada niti jednu od tvrdnji iznesenih u navedenom prilogu nisu podvrgnuli analizi u smislu utvrđivanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/14, tačka 34, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu, zbog navedenog propusta redovnih sudova da kritički sagledaju sadržaj spornog priloga, utvrđeno je kršenje prava na slobodu izražavanja TV kuće koja je emitirala sporni prilog. Ustavni sud smatra da je praksa iz citiranog predmeta u odnosu na izostanak analize spornog izražavanja primjenjiva u konkretnom slučaju. Budući da je zadatak redovnih sudova da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima svakog konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja, a što su redovni sudovi u konkretnom slučaju propustili da učine, Ustavni sud, s obzirom na ostale propuste redovnih sudova u kontekstu proporcionalnosti na koje je prethodno ukazao, neće preuzeti ulogu redovnih sudova, niti će se upustiti u tu ocjenu.
- 44.Konačno, Ustavni sud podsjeća da su prilikom ocjene proporcionalnosti miješanja priroda i ozbiljnost određene kazne, također, faktori koji se uzimaju u obzir (vidi, između ostalih, Evropski sud, Sokolowski protiv Poljske, broj 75955/01, stav 51, 29. mart 2005. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica obavezana da tužiocima isplati po 2.000,00 KM, što, s obzirom na ukazane propuste redovnih sudova, nije proporcionalno, budući da su redovni sudovi nekritički prihvatili sve navode tužilaca, uključujući i visinu novčane naknade, ne vodeći računa o kriterijima za postizanje proporcionalnosti, zanemarivši u potpunosti apelanticino pravo iz člana 10. Evropske konvencije.
- 45.Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud konstatira da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu ni pokušali napraviti pravičnu ravnotežu između dva prava jednake važnosti, i to apelanticinog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije u vezi sa pravom tužilaca na ugled, dajući nekritično i bez relevantne argumentacije prednost pravu na ugled tužilaca, pri čemu su apelanticina prava potpuno ignorirana.
- 46.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
- 30.
Pravo na pravično suđenje
- 47.Imajući u vidu prethodno izneseno, kao i vlastitu praksu zauzetu u predmetu broj AP 3430/16, Ustavni sud smatra da je prekršeno i apelanticino pravo na obrazloženu odluku kao dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da nema potrebe davati o tome posebno obrazloženje, jer se isti razlozi koji su dati u tač. 38-41. ove odluke odnose i na kršenje ovog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3430/16 od 19. decembra 2018. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 4/19 od 22. januara 2019. godine).
Ostali navodi
- 48.S obzirom na zaključke o kršenju prava iz člana II/3.h) i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 10. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o kršenju prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 49.Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da prilikom odlučenja uzmu u obzir sve bitne okolnosti konkretnog slučaja koje su bile relevantne za postizanje proporcionalnosti, te kada su propustili da se kritički osvrnu na sadržaj spornog izražavanja u cjelini i u kontekstu, te kada su nekritično i bez relevantne argumentacije pružili tužiocima zaštitu prema članu 8. Evropske konvencije, zanemarujući apelanticino pravo prema članu 10. Evropske konvencije, propustivši na taj način da uspostave pravičnu ravnotežu između dva konkurentska prava iste važnosti.
- 50.S obzirom na ovaj zaključak, Ustavni sud, također, zaključuje da je prekršeno i apelanticino pravo na obrazloženu odluku kao dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 51.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 52.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.