Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3634/19, rješavajući apelaciju Darka Mrđe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Mrđe podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020819 19 Krž 3 od 23. maja 2019. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Darko Mrđa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 19. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020819 19 Krž 3 od 23. maja 2019. godine.
  • 2.
    Na zahtjev Ustavnog suda, apelant je dopunio apelaciju 7. oktobra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 5. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Sud BiH je odgovor dostavio 13. januara, a Tužilaštvo BiH 8. januara 2020. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

  • 6.
    Predsjednik Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljnjem tekstu: MKSJ) Odlukom o apelantovom prijevremenom puštanju na slobodu broj IT-02-59-ES od 18. decembra 2013. godine naložio je apelantovo prijevremeno puštanje na slobodu 10. oktobra 2013. godine.
  • 7.
    Iz dijela odluke, između ostalog, proizlazi da je apelant za zločine počinjene na području općine Prijedor 21. augusta 1992. godine osuđen na kaznu zatvora od 17 godina. U izrečenu kaznu apelantu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru pred MKSJ. Apelant je upućen na izdržavanje kazne u Španiju.
  • 8.
    U dijelu odluke označenom kao mjerodavno pravo ukazano je na član 28. Statuta MKSJ (Pomilovanje i ublažavanje kazne); Pravilnik o postupku i dokazima, i to: Pravilo 123 (Obavještenje država), Pravilo 124 (Odluka predsjednika), Pravilo 125 (Opći standardi za pomilovanje ili ublažavanje kazne); Uputstvo za rad prilikom rješavanja po molbama za pomilovanje, ublažavanje kazne i prijevremeno puštanje na slobodu osoba koje je osudio MKSJ – paragraf 1; Sporazum između Ujedinjenih nacija i Kraljevine Španije o sprovođenju kazni MKSJ, i to: član 3. Sprovođenje – st. 1, 3, 4, 5. i član 8. Pomilovanje i ublažavanje kazne.
  • 9.
    U odluci je dalje ukazano da je MKSJ od Ministarstva unutrašnjih poslova Španije dobio informaciju da je apelant, prema španskim zakonima, izdržao dvije trećine kazne uslijed skraćenja kazne koje mu je odobreno za rad obavljen u zatvoru u periodu od 23. novembra 2004. godine do 25. juna 2006. godine. Slijedom navedenog, Komisija za uvjetno puštanje na slobodu IV kazneno-popravne ustanove u Madridu podnijela je španskom Centralnom sudu za nadzor kazneno-popravnih ustanova molbu za apelantovo prijevremeno puštanje na slobodu i taj sud je odobrio njegovo uvjetno puštanje na slobodu 30. novembra 2012. godine, s tim da je ono odgođeno dok MKSJ ne da svoje odobrenje.
  • 10.
    Dalje, MKSJ je istakao da razmatra prijevremeno puštanje na slobodu tek kada je osuđena osoba izdržala dvije trećine izrečene kazne. Pri tome, dvije trećine izdržane kazne su samo uvjet za prijevremeno puštanje, a ne i pravo osuđenog, jer puštanje na slobodu može odobriti samo predsjednik MKSJ na osnovu svog diskrecionog ovlaštenja.
  • 11.
    Nadalje, u odluci je ukazano na to da apelant još nije izdržao dvije trećine kazne zatvora od 17 godina, te da će, prema računanju sekretara suda i PJUN-a, to biti 10. oktobra 2013. godine.
  • 12.
    U zaključku odluke je istaknuto da je predsjednik suda, rukovodeći se faktorima sadržanim u Pravilu 125. Pravilnika, relevantnim informacijama u spisu, te mišljenjem ostalih sudija, naveo da, uprkos težini apelantovih zločina (za koja se izjasnio krivim i za koja i dalje priznaje odgovornost), apelantu treba odobriti puštanje na slobodu tek nakon dvije trećine izdržane kazne, tj. 10. oktobra 2013. godine. U vezi s tim je ukazano da su sudije bile jednoglasne da apelantu treba odobriti prijevremeno puštanje na slobodu, da su imali različite stavove u pogledu datuma puštanja na slobodu, ali da je većina bila za 10. oktobar 2013. godine. Najzad, navedeno je da je apelant pokazao znakove rehabilitacije i, što je najznačajnije, iskazao je značajnu saradnju s Tužilaštvom, a što opravdava njegovo puštanje na slobodu nakon isteka dvije trećine kazne.
  • 13.
    Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020819 16 Kri od 30. novembra 2018. godine apelanta proglasio krivim da je na području općine Prijedor u periodu od maja 1992. godine do kraja augusta 1992. godine na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) istog člana Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Na osnovu člana 285. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te uz primjenu čl. 39, 42. i 48. KZBiH apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. U skladu sa članom 56. KZBiH, apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. februara do 28. aprila 2016. godine.

Osporena odluka

  • 14.
    Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020819 19 Krž 3 od 23. maja 2019. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i presudu od 30. novembra 2018. godine preinačio u odluci o kazni tako što je apelantu za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. KZBiH utvrdio kaznu zatvora od 15 godina, te uzimajući kao utvrđenu kaznu zatvora od 17 godina izrečenu Presudom MKSJ broj IT-02-59-ES od 31. marta 2004. godine, uz primjenu člana 53. stav 2. tačka b) i člana 55. KZBiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina. U izrečenu kaznu apelantu je, prema presudi MKSJ, uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju kazne u periodu od 13. juna 2002. godine do 10. oktobra 2013. godine, te vrijeme provedeno u pritvoru u ovom predmetu u periodu od 17. februara 2016. godine do 28. aprila 2016. godine.
  • 15.
    U obrazloženju presude je ukazano da su činjenice da je apelant pred MKSJ zaključio sporazum o priznanju krivnje, iz kojeg je za njega proistekla obaveza da svjedoči u postupcima protiv drugih optuženih, cijenjene u postupku pred MKSJ prilikom izricanja kazne u tom postupku. Također, okolnost da je apelant prijevremeno pušten na slobodu tiče se postupka i pogodnosti koje je uživao pred MKSJ. Sve navedeno, prema stavu Suda BiH, bez značaja je u postupku pred ovim sudom i ne može se ponovo cijeniti kao olakšavajuća okolnost. Sud BiH je zaključio da utvrđena kazna zatvora od 15 godina opravdava svoju svrhu, posebno imajući u vidu da je apelant nakon počinjenja djela za koje je proglašen krivim pred ovim sudom ponovo učestvovao u ratnom zločinu s višestrukim smrtnim posljedicama, a što je bilo predmet postupka i osude pred MKSJ.
  • 16.
    Nadalje, osnovanim je ocijenjen apelantov žalbeni navod da je ranije osuđivan za druga krivična djela, pa da je potrebno primijeniti član 55. KZBiH, koji propisuje odmjeravanje kazne osuđenoj osobi i koji upućuje na stjecaj krivičnih djela (član 53. KZBiH).
  • 17.
    Imajući u vidu član 4. stav 2. KZBiH, Sud BiH je primijenio član 53. KZBiH iz 2003. godine kao povoljniji za apelanta. U vezi s tim je ukazano da član 53. stav 2. tačka b) KZBiH iz 2003. godine predviđa maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina, dok kasnija tačka c) istog člana KZBiH iz 2010. godine daje mogućnost izricanja jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora.
  • 18.
    Sud BiH je istakao da je apelantu, u skladu sa članom 56. KZBiH, u jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru i dio izdržane kazne zatvora u predmetu MKSJ (do momenta puštanja na prijevremenu slobodu), kao i pritvor određen u ovom predmetu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 19.
    Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Suda BiH prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 3, člana 6. stav 1. i člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 20.
    Obrazlažući navode o povredi prava, apelant smatra da je Sud BiH prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne zatvora prekršio član 57. KZBiH. U vezi s tim je istakao da je nakon izdržane 2/3 kazne odlukom predsjednika MKSJ prijevremeno pušten na slobodu. Međutim, tom odlukom nije pomilovan, izrečena kazna zatvora pred MKSJ nije ublažena, niti je oslobođen dijela izdržavanja ove kazne. Stoga smatra da se faktički radilo o uvjetnom otpustu pa da se na izdržavanju kazne izrečene pred MKSJ nalazio do 13. juna 2019. godine. Prema njegovom mišljenju, propust Suda BiH da pri odmjeravanju jedinstvene kazne kao vrijeme provedeno na izdržavanju kazne po presudi MKSJ računa period od 17 godina, tj. period od 13. juna 2002. godine do 13. juna 2019. godine, a ne samo period od 13. juna 2002. godine do 10. oktobra 2013. godine rezultirao je kršenjem njegovog prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je izvršio uvid u Odluku predsjednika MKSJ broj IT-02-59-ES od 18. decembra 2013. godine i utvrdio da je navedeni tribunal donio odluku o puštanju na slobodu, i to na osnovu člana 28. Statuta Međunarodnog suda, pravila 124. i 125. Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda i paragrafa 2. Uputstva za rad prilikom rješavanja po molbama za pomilovanje, ublažavanje kazne i prijevremeno puštanje na slobodu osoba koje je osudio Međunarodni sud. Iz navedene odluke proizlazi da apelantu boravak na slobodi nije bio uvjetovan ni na koji način. Nadalje, ukazano je da krivičnopravno zakonodavstvo BiH ne poznaje institut "puštanja na slobodu", već institut uvjetnog otpusta. Uvjetni otpust je reguliran članom 44, te članom 45. KZBiH koji u stavu 3. propisuje "dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava se u izdržavanje naknadne kazne, ali se vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu ne uračunava". S obzirom na to da je apelant period od 10. oktobra 2013. godine do 17. februara 2016. godine proveo na bezuvjetnoj slobodi tokom koje mu sloboda nije bila ograničena ni na koji način, to sud nije imao zakonski osnov da u izrečenu jedinstvenu kaznu uračuna i vrijeme koje je proveo na slobodi.
  • 22.
    Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju ukazalo na član 45. stav 3. KZBiH, te na stav 4. istog člana prema kojem se stav 3. primjenjuje kada se osuđenom na uvjetnom otpustu sudi za krivično djelo učinjeno prije njegovog uvjetnog otpusta. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom djelu ratnog zločina počinjenog 1992. godine, odnosno o krivičnom djelu zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH, a koje je apelant učinio prije nego što mu je određen uvjetni otpust. Prema stavu Tužilaštva BiH, u osporenoj presudi dati su jasni razlozi uz pozivanje na KZBiH, na osnovu kojih je ranije izrečena kazna uzeta kao utvrđena i zatim apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.

V. Relevantni propisi

  • 23.
    Krivični zakon BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18).
  • 24.
    U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Stjecaj krivičnih djela

Član 53. stav (2) tačka b)

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:

[…]

  • b)
    ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći dvadeset godina;

Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi

Član 55.

(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba člana 53. (Stjecaj krivičnih djela) ovoga zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao, uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.

(2) Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredaba člana 53. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.

(3) Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine, primijenit će se disciplinska mjera.

Uračunavanje pritvora i ranije kazne

Član 56.

(1) Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom, uračunavaju se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.

(2) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan maloljetničkog zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50 KM.

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inostranstvu

Član 57.

Pritvor, lišenje slobode u toku ekstradicijskog postupka, kao i kazna koju je učinitelj izdržao po presudi inostranog suda uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste, uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda.

VI. Dopustivost

  • 25.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 26.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 27.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Sud BiH broj S1 1 K 020819 19 Krž 3 od 23. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 3, člana 6. stav 1. i člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 30.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 31.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 32.
      Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, apelant smatra da je Sud BiH prekršio član 57. KZBiH jer je pri uračunavanju ranije izdržane kazne u jedinstvenu kaznu zatvora trebao uračunati period od 13. juna 2002. do 13. juna 2019. godine, tj. 17 godina koliko mu je izrečeno trajanje kazne zatvora pred MKSJ. U vezi s tim je istakao da odlukom predsjednika MKSJ o prijevremenom puštanju na slobodu nije pomilovan, izrečena kazna zatvora od 17 godina nije ublažena, niti je oslobođen dijela izdržavanja navedene zatvorske kazne.
    • 33.
      Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
    • 34.
      Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
    • 35.
      Ustavni sud zapaža da iz dokumenata koji su mu predočeni proizlazi da je presudom MKSJ apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od 17 godina. U izrečenu kaznu apelantu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru u predmetu pred MKSJ. Nakon izdržanih 2/3 izrečene kazne u skladu s relevantnim propisima Španije i na osnovu sporazuma između UN-a i Španije, španske vlasti su obavijestile MKSJ da je apelant stekao uvjete za prijevremeno puštanje na slobodu 30. novembra 2012. godine, ali da je apelantovo uvjetno puštanje na slobodu odgođeno dok MKSJ ne da svoje odobrenje. Odlukom MKSJ od 18. decembra 2013. godine odobreno je apelantovo puštanje na slobodu 10. oktobra 2013. godine. Sekretar je upućen da o tome obavijesti vlasti Španije što je ranije moguće.
    • 36.
      U konkretnom slučaju, u postupku koji je okončan presudom koja je predmet ovog apelacionog postupka, prvostepenom presudom apelantu je izrečena kazna zatvora od 15 godina. Pri tome, prvostepeni sud nije imao u vidu i izrečenu, odnosno izdržanu kaznu zatvora pred MKSJ, a na koju okolnost je apelant ukazao u svojoj žalbi. Odlučujući po njegovoj žalbi, drugostepeni sud je u ovom dijelu žalbu uvažio pa je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u koju je, na osnovu člana 56. KZBiH, uračunao vrijeme koje je apelant proveo na izdržavanju kazne zatvora do odluke MKSJ o prijevremenom puštanju na slobodu, tj. od 13. juna 2002. godine do 10. oktobra 2013. godine.
    • 37.
      Ustavni sud zapaža da član 56. KZBiH (Uračunavanje pritvora i ranije kazne) na koji se Sud BiH pozvao u stavu 1. regulira da se vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom uračunavaju u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.
    • 38.
      Član 57. KZBiH (Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inostranstvu), koji je prema apelantovom mišljenju prekršen, regulira da će se pritvor, lišenje slobode u toku ekstradicijskog postupka, kao i kazna koju je učinilac izdržao po presudi inostranog suda uračunati u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste, uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda.
    • 39.
      Ustavni sud zapaža da je kazna zatvora vremensko lišavanje slobode, pa u skladu s tim proizlazi da se pri uračunavanju u izrečenu kaznu zatvora u smislu naprijed citiranih odredbi uzima vrijeme koje je za osuđenog imalo učinak lišavanja slobode.
    • 40.
      U konkretnom slučaju, nije sporno da je apelantu presudom MKSJ izrečena kazna zatvora i da je na njeno izdržavanje upućen u Španiju. U tom smislu, primjereno je bilo da se pri uračunavanju izdržane kazne Sud BiH pozove na član 57, a ne na član 56. KZBiH. Međutim, propust da to i učini u apelantovom slučaju očigledno ne predstavlja proizvoljnost koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Naime, Sud BiH je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora od 20 godina uračunao vrijeme koje je apelant proveo na izdržavanju kazne zatvora izrečene pred MKSJ u periodu od 13. juna 2002. godine do 10. oktobra 2013. godine. Iz odluke MKSJ proizlazi da taj period obuhvata apelantovo lišavanje slobode (13. juni 2002. godine), transfer u Pritvorsku jedinicu UN-a (14. juni 2002. godine), te period lišavanja slobode do 13. oktobra 2013. godine kao datuma kada je apelant izdržao 2/3 izrečene kazne zatvora, a kako je utvrđeno odlukom MKSJ i u skladu sa čime je naloženo njegovo prijevremeno puštanje na slobodu.
    • 41.
      U odgovoru na navode iz apelacije Sud BiH se nije izjašnjavao zašto u konkretnom slučaju nije primijenio član 57. KZBiH. U odgovoru je dalje ukazano i da odlukom MKSJ apelantu nisu nametnuta bilo kakva ograničenja u pogledu njegove slobode nakon prijevremenog puštanja, a koja bi Sud BiH bio obavezan uzeti u obzir prilikom uračunavanja ranije kazne. Takav stav Suda BiH očigledno ima uporište u citiranim odredbama KZBiH, prema kojima se vrijeme provedeno na slobodi nakon izricanja kazne zatvora ne uzima u obzir prilikom uračunavanja u novoizrečenu kaznu zatvora.
    • 42.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je prilikom uračunavanja izdržane kazne zatvora u jedinstvenu kaznu prekršeno materijalno pravo na način koji bi doveo u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta.
    • 43.
      Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 44.
    Apelant tvrdi i da su mu prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. i člana 7. Evropske konvencije. Te tvrdnje apelant nije posebno obrazlagao pa proizlazi da povredu navedenih prava zasniva na identičnim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koji su u ovoj odluci već ispitani i utvrđeno je da su neosnovani. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne smatra potrebnim da apelantove navode ispituje i u ovom dijelu. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da se apelantovo lišavanje slobode zasniva na sudskoj odluci kojom nije prekršeno relevantno materijalno pravo, odnosno da je pri odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora Sud BiH primijenio krivični zakon koji je bio povoljniji za apelanta.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Sud BiH prilikom uračunavanja izdržane kazne zatvora koju je izrekao MKSJ u jedinstvenu kaznu zatvora prekršio materijalno pravo na način koji bi doveo u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta.
  • 46.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 47.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Kneževićs. r.