Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 12/09
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2421/06, rješavajući apelaciju Radislava Milivojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Radislava Milivojevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj P-1920/98.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da hitno, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj P-1920/98 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Radislavu Milivojeviću u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radislava Milivojevića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1920/98 u odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Radislav Milivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojega zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. augusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1920/98.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS) zatraženo je 18. augusta 2006. godine i 16. juna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 4. septembra 2006. godine, a Pravobranilaštvo RS 1. jula 2008. godine. Osnovni sud je 19. septembra 2008. godine dostavio na uvid spis tog suda broj P-1920/98.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Pravobranilaštva RS dostavljeni su apelantu 25. septembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 28. jula 1998. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske, Ministarstva odbrane Republike Srpske i Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je 26. augusta 1992. godine na Bijelom Brdu, kao pripadnik VP 22568, prilikom borbenih zadataka u sukobu sa neprijateljskim snagama od gelera zadobio povrede u predjelu vratnih pršljena.
  • 7.
    U predmetnom postupku su održana četiri ročišta, i to 28. septembra 1999. godine, 24. januara 2000. godine, 17. oktobra 2000. godine i 9. oktobra 2002. godine. Apelant je prisustvovao svakom od zakazanih ročišta.
  • 8.
    Apelant je podnescima primljenim u Sud 22. oktobra 1998. godine, 21. januara i 9. augusta 1999. godine, 10. marta, 29. maja i 11. augusta 2000. godine, 30. maja i 1. augusta 2001. godine, te 4. juna 2002. godine, urgirao na što hitnijem zakazivanju rasprave.
  • 9.
    Nakon stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 103/05, u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete), koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine predmetni spis je Dopisom Osnovnog suda broj Su-2588/05 od 6. decembra 2005. godine, dostavljen Pravobranilaštvu RS-a radi postizanja vansudskog poravnanja.
  • 10.
    Zaključkom Pravobranilaštva RS broj Un-271/06 od 11. decembra 2006. godine obustavljen je postupak vansudskog poravnanja sa apelantom. Iz obrazloženja zaključka slijedi da je u predmetnom postupku 11. decembra 2006. godine održana rasprava na koju je pristupio apelantov punomoćnik. Na navedenoj raspravi apelantov punomoćnik se izjasnio da nije saglasan sa zaključenjem ponuđenog vansudskog poravnanja. Stoga je u konkretnom slučaju primijenjena odredba člana 10. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete kojom je izričito propisano da će se zaključkom obustaviti postupak ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje.
  • 11.
    Pravobranilaštvo RS-a je 6. decembra 2007. godine vratilo predmetni spis Osnovnom sudu na daljnje postupanje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant navodi da mu je u dosadašnjem dijelu postupka po njegovom tužbenom zahtjevu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da je u predmetnom postupku nepostupanjem suda u periodu dužem od osam godina do podnošenja predmetne apelacije povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu. Apelant je naveo relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku u pogledu rokova u kojima je sud dužan da u postupku preduzima odgovarajuće procesne radnje. Traži da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da preduzme sve zakonom propisane parnične radnje kako bi se što hitnije donijela odluka u konkretnom slučaju. Također postavlja zahtjev za kompenzaciju zbog nepostupanja Osnovnog suda u iznosu od 500,00 KM za svaku godinu za koju redovni sud odgađa da donese odluku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi procesne radnje koje je preduzeo u navedenom predmetu. Ističe da je u toku postupka donijet Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/04). Pri tome se Sud pozvao na odredbu člana 19. stav 1. navedenog zakona kojom je propisano da će način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, biti regulirani posebnim zakonom. U smislu navedenog, kao poseban zakon donesen je Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Odredbom člana 4. navedenog zakona propisano je da se postupak priznavanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale za vrijeme ratnih dejstava u predmetima koji nisu pravosnažno okončani provodi vansudskim poravnanjem kod Pravobranilaštva RS-a. Konstatirano je da je spomenuti zakon stupio na snagu 29. novembra 2005. godine. Dalje, Osnovni sud je naveo da je uz Dopis broj SU-2588/05 od 6. decembra 2005. godine predmetni spis (s obzirom da nije bio okončan prema članu 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete) zajedno sa još 6.835 drugih spisa dostavio na nadležni postupak Pravobranilaštvu RS-a, sjedište zamjenika Banja Luka.
  • 14.
    U odgovoru Pravobranilaštva RS-a se navodi da je nakon podnošenja apelantove tužbe donijet Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Navedeni zakon je u članu 5. propisao da se predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu spomenutog zakona, s tim što se pod ratnom štetom podrazumijeva materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Istaknuto je da su sudovi prema navedenom zakonu takve predmete ustupili Pravobranilaštvu RS-a s ciljem provođenja postupka poravnanja. Pravobranilaštvo RS-a je navelo radnje koje je provelo u konkretnom slučaju, te predložilo da se predmetna apelacija odbije jer ne postoji povreda ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94)

"Član 10.

Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)

"Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

  • 17.
    Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05)

"Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, provodi se vansudskim poravnanjem (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 10.

Mjerodavno tijelo iz člana 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neutemeljen, odnosno donijet će zaključak o obustavi postupka ukoliko podnositelj zahtjeva ne prihvaća poravnanje.

Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnositelj zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana njegovog prijema.

Prigovor razmatra i pripravlja prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.

Odluka Ministarstva pravde je konačna.

Protiv odluke Ministarstva pravde može se pokrenuti upravni spor."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01).
  • 22.
    Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pristup sudu zbog toga što Osnovni sud nije preduzeo radnje s ciljem da procesuira njegove tužbe i donese odluku. Uvidom u predmetni spis Ustavni sud je našao da je Osnovni sud preduzimao određene procesne radnje u kojima je učestvovao i sam apelant. Stoga, uzimajući u obzir apelantov zahtjev da se predmetni slučaj što prije okonča, Ustavni sud predmetnu apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
  • 23.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant smatra da je nepostupanjem suda u ovom predmetu povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

A) Pravo na pravično suđenje

  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć."

  • 26.
    Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv.
  • 27.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Period koji se uzima u obzir

  • 28.
    Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka koji je dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine serija A, broj 56. stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII).
  • 29.
    U konkretnom slučaju, tužba je podnijeta 28. jula 1998. godine. Prema tome, navedeni period spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je postupak započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga, Ustavni sud nalazi da predmetni postupak traje 10 godina i tri mjeseca, te da još uvijek nije okončan.

b) Složenost predmeta

  • 30.
    U vezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje, nisu tako složena da bi to bio razlog što predmetni postupak nije okončan u periodu dužem od 10 godina.

c) Ponašanje apelanta

  • 31.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje je li odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85 O.I. 70).
  • 32.
    U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku pristupio na sva ročišta. Na navedenim ročištima apelant je od suda tražio da se provede dokaz medicinskim vještačenjem, kao i da sud pribavi odgovarajuće podatke od njegove bivše radne organizacije i od nadležnog fonda PIO. Apelant je također, na ročištu održanom 9. oktobra 2002. godine, precizirao svoj tužbeni zahtjev. Međutim, apelant je u više navrata svojim podnescima urgirao na što bržem rješavanju svog predmeta.
  • 33.
    Ustavni sud ne može u konkretnom slučaju zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio da predmetni postupak traje preko 10 godina, čak i ako se uzmu u obzir apelantova traženja da sud izvede odgovarajuće dokaze.

d) Ponašanje suda

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da su u predmetnom postupku održana četiri ročišta. Zadnje ročište je održano 9. oktobra 2002. godine. U toku predmetnog postupka sud je, na apelantov prijedlog, proveo dokaz medicinskim vještačenjem, te tražio od apelantove bivše radne organizacije i nadležnog fonda PIO odgovarajuće podatke s ciljem da riješi predmet. Nakon stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, predmetni spis je 6. decembra 2005. godine dostavljen na postupak Pravobranilaštvu RS-a. Pravobranilaštvo RS-a je u navedenom predmetu zakazalo usmenu raspravu 11. decembra 2006. godine, dakle godinu dana nakon što je predmet primilo od Osnovnog suda, te je tada donesen zaključak o obustavljanju postupka vansudskog poravnanja. Predmet je vraćen Osnovnom sudu 6. decembra 2007. godine. Dakle, predmetni spis se nalazio kod Pravobranilaštva RS-a u periodu od dvije godine. Nakon što je navedeni spis vraćen, Osnovni sud u predmetu nije preduzeo niti jednu procesnu radnju.
  • 35.
    Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju 23. jula 2004. godine stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Odredbom člana 19. stav 1. navedenog zakona propisano je da će se način i rokovi verificiranja pojedinačnih potraživanja na osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirati posebnim zakonom. U tom smislu, 29. novembra 2005. godine na snagu je stupio, kao poseban zakon, Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Na osnovu odredbe člana 5. tog zakona Osnovni sud je predmetni spis dostavio Pravobranilaštvu RS-a na nadležni postupak. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se opravdano, u periodu od stupanja na snagu navedenih zakona pa dok Pravobranilaštvo RS-a nije vratilo spis Osnovnom sudu, u predmetnom slučaju nije moglo postupati. Međutim, od momenta podnošenja tužbe do 23. jula 2004. godine prošlo je skoro šest godina a da Osnovni sud nije okončao predmetni postupak. S tim u vezi Ustavni sud smatra da je odredbom člana 10. ZPP izričito propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Stoga, i pored apelantovog traženja da se izvode dokazi, te preciziranja apelantovog tužbenog zahtjeva, prema mišljenju Ustavnog suda Osnovni sud u konkretnom slučaju nije iskoristio svoje ovlasti i obaveze iz ZPP-a da se predmetni postupak okonča u što kraćem roku. Dalje, Osnovni sud ni nakon toga što je Pravobranilaštvo RS-a dostavilo spis, u periodu od devet mjeseci, u predmetnom postupku nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Također, pored navedenog, Ustavni sud ističe da se predmetni spis nalazio kod Pravobranilaštva RS-a u periodu od dvije godine.
  • 36.
    Stoga, uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da vrijeme trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava princip "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o apelantovoj tužbi od 28. jula 1998. godine, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 37.
    Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 38.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

B) Pravo na zabranu diskriminacije

  • 39.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 40.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 41.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava koji nisu u proporcionalnom odnosu naspram željenog cilja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
  • 42.
    U konkretnom slučaju, apelant samo paušalno navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije. Navedenu tvrdnju apelant nije ničim potkrijepio. Stoga slijedi da je apelacija u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovana.
  • 43.
    Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Činjenica da predmetni postupak nije okončan u periodu dužem od 10 godina od momenta podnošenja tužbe, te da je neizvjesno kada će i biti okončan, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom da su apleantovi navodi o diskriminaciji paušalni, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u odnosu na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovana.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.